Vremenska Zona
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

DETINJSTVO

Ići dole

DETINJSTVO Empty DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 5:42 pm

DETINJSTVO 84908267
IZ NOVIH RUKOPISA

DOSTOJEVSKI I DECA
Tesko onom ko uvredi decu.
(Starac Zosima)


U svetu spoznaje detinjstvo je period sa najintezivnijim dozivljajima i najvecim brojem tajni, a decja dusa najosetljiviji instrument ljudske prirode. I kad ponesu prosjaje radosti, u malo je detinjstava i dece bez elemenata strepnji, strahova i trauma.

Od Puskina, preko Tolstoja, Cehova, Dostojevskog, Gorkog do Solohova svi veliki ruski pisci su, manje-vise, posvetili izvesne stranice deci, a vecina su, izuzev Dostojevskog i Solohova, pisali za decu. Medjutim, za razumevanje decje prirode i osetljivosti na nepravde i patnje, tesko je u svetskoj knjizevnosti naci pisca koji je tako svestrano i duboko shvatio decu i razloge njihovih nesreca i patnji i pronikao u svet detinjstva i njihove bolove i tajne. Sagledavajuci zivot u ukupnosti ljudskih odnosa, Dostojevski je deci i detinjstvima posvetio paznju i svoje male junake obasjao svetlostima posmatranja i secanja. Kako ni jedno od detinjstava opisanih u njegovim delima nije bez odredjenih frustracija, inhibiranosti i patnji, sva su ona bogat materijal slike decjeg ponasanja na razlicitim uzrastima i razlicitim porodicnim i drustvenim okolnostima.

San o projekciji u porodu je najuzvisenija ideja i najosetljivija ljudska rana. Jednom takvom snu - bolje zelji - govori se u Zlim dusima kroz dijalog Marije Timofejevne i Satova. Kad Satov Mariju, koja "sve vise" place za svojim "detencetom", upita zar ga je bilo, ona odgovara:

"- Nego sta: majusno pa ruzicasto, sa sicusnim nokticima, ali opet, sva je moja tuga jedino zato sto ne pamtim bese li decak ili devojcica. (...) A cim sam ga rodila, ja sam ga onaj cas u batist i u cipku uvila i povezala ruzicastima tracicama, cveticima pokrila, naredila ga i ukrasila, molitvu ocitala i nekrstena ponela, pa ga kroz sumu nosim, i plasiom se sume, strasno mi je a najvise placem zato sto sam ga rodila a muza ne znam."1 A kad Satov primeti sta ce ako je ta njena prica samo buncanje, ona odgovori: "- Sto se toga tice, necu da ti kazem; mozda ga i nije bilo; a ja mislim da je to samo tvoja radoznalost; ali svejedno, ja cu uvek plakati za njim i nikad necu prestati; zar ga nisam u snu videla? - Krupne suze zasvetlise joj u ocima."2

Dostojevski je zavirio i u podrucje decje naivnosti ispoljene kroz poimanje dolaska bebe na svet. Prepirka malisana na tu temu u Braci Karamazovima privuce Kolju Krasotkina koji pridje da odsluskuje:
" - Nikad, nikad necu poverovati - vatreno je brbljala Nastja - da malu decu babice nalaze u basti medju lejama kupusa. Sad je vec zima, i nikakvih leja nema, i babica nije mogla doneti Katarini kcer."3 A kad joj Kostja oponira primedbom kako Katarina moze imati dete kad nije udata, devojcicin odgovor bljesne iskrom crnog humora:
" - Ti nista ne razumes! - ljutito ga prekide ona - mozda je imala muza, ali joj muz lezi u hapsu, a ona eto rodila.
- Pa zar njen muz lezi u hapsu? - vazno se zaprepasti Kostja.
- Ili evo sta - naglo ga prekide Nastja, sasvim odbacivsi svoju prvu pretpostavku - ona nema muza, to pravo kazes, ali ona hoce da se uda, i jednako je mislila, mislila, i sve je mislila dok ga eto nije i dobila, ne muza nego detence.
- No mozda je tako - slozi se potpuno pobedjeni Kostja - a pre nisi to kazala, pa kako sam onda mogao znati?
- E decurlijo - rece Kolja koraknuvsi u sobu - vidim da ste opasan narod!"4

Decje predstave i naivno misljenje imaju odredjenu psiholosku, socijalnu i humornu vrednost. Koljina ocena da su malisani "opasan narod" pokazuje koliko mnoge istine o svetu dolaze preko dece i da znatan broj tajni ona nacnu.

Ukljucivanjem detinjstva kao teme u svoje delo, Dostojevski je dosegao dno stradanja i patnji, ne samo zato sto su deca najosetljiviji i najneviniji stradalnici u ljudskoj zajednici. Psihoanaliticarsko ukazivanje da sve sto se kasnije zbiva sa ljudskom individuom ima korene u detinjstvu, nije bez osnova. Kada je rec o slici detinjstva u delima Dostojevskog, u tom kljucu su upravo ona dala materijalne dokaze Frojdovim tezama. Svestan cinjenice da su prvi zakoracaji u svet najtezi i najbolniji, Dostojevski je iz njih - kao iz licne spoznaje - izneo dragocen materijal za svoje knjizevne slike.

Dostojevski u Bednim ljudima iznosi Varjina secanja i prosjaje radosnih uzbudjenja pred fenomenima prirode i drugim oblicima zivotnih spoznaja. Taj zanos i ushicenje imaju sjaj romanticarskog otvaranja duse: "Boze moj, kako sam volela jesen na selu!" - seca se ona. "Bila sam jos dete, ali sam i tada mnogo osecala. Jesenje vece sam jos vise volela nego jutro."5 Varja se iskrade od kuce da udise svezinu prirode i ostri vazduh jezera, da razgleda vegetaciju i posmatra ribare kraj vatre cija svetlost "razliva u nedogled."6

Priroda je svojevrstan misterij i u ravni fenomena pojava. pa svaki susret sa nepoznatim prostorima - udubljenjima, supljinama drveta, sumovima, prvi put vidjenim rastinjem i slicno, u decju osecajnost uvode osecanje strepnje, straha i ugrozenosti. Uprkos tome, dete oseca potrebu da se, u samoispitivanju i suocavanju sa nepoznatim svetom i njegovim tajnama, usami: "Zakasnim ponekad, setajuci se, zaostanem za ostalima, idem sama i zurim - pa me neka jeza hvata! Drhtim kao prut; sad ce, mislim, neko strasan da izviri iz te duplje." (...) Bude mi strasno i izgleda mi kao da cujem nekoga; neciji glas kao da mi sapuce: bezi, bezi, dete, ne zadrzavaj se; strasno ce sad ovde biti, bezi dete! - uzas me spopadne i ja bezim, dok se sva ne zaduvam. Kao bez duse poletim kuci. Tu opet sve zivo, veselo; dadu svoj deci posla: da komisamo grah ili mak."7 A kad se kod kuce nastavi sa misterioznim pricama, bajkama o vesticama, vampirima i mrtvacima; radoznala deca se tiskaju jedno uz drugo i, ozarena, najednom ucute: cuju sum kao da neko kuca, ali prepoznaju zvrj vretena stare Florove, zakikocu se, ali potom dugo ne zaspu, a kad zadremaju pocnu da ih uznemiravaju "neki strasni snovi".8

Govoreci o gazdarici, starici koja je imala unucicu Masu i Makar Djevuskin u Bednim ljudima govori o decjoj recepciji. Veselu, nestasnu i nemirnu Masu starica smiruje kazivanjem prica. Posmatrajuci je kako zaneseno prati bakino kazivanje, Djevuskin kaze kao se vragolanka Masa zamisli, nasloni obrascic na rucicu, otvori ustasca, pa "cim bude kakva strasna prica, a ona se odmah sva pripije uz stranu".9

Dirljiva scena u Zlocinu i kazni o porodici Marmeladovih, u trenutku kad, u osecanju bespomocnosti, Katarina Ivanovna izvede na ulicu decu da igraju i pevaju, da bi za njima skupljala milostinju prolaznika, odvevsi pod generalov prozor, da bi izmamila saosecanje prema deci plemica dospeloj do prosjacenja. Ovaj samar drustvenoj stvarnosti tece kroz sliku u kojoj Katarina tuce decu, a ona kroz plac i strah je dovode do rastrojstva: Lonju uci da peva "mali salas", decaka i Polinu da igraju, oblaceci ih za tu priliku "kao sto se oblace ulicni pevaci i pevacice", a decacic je "imao calmu od neke crvene materije sa belim da bi predstavljao Turcina".10 Majcin revolt provali kad dozivi ljudski cinizam i - bezosecajnost:

"O, podlaci, podlac! Najzad, pljujem ja na njih! Sad cu ja sama decu hraniti, nikom necu da se klanjam! Dosta smo nju mucili! - Ona pokaza na Sonju. - Poljusa koliko ste skupili, pokazi! Sta zar samo dve kopejke? Ah odvratna sveta! Nista ne daju, samo trce za nama i zevaju."11

Tema decjeg prosjacenja se, takodje, takla osetljivog Dostojevskovog srca. Susrevsi na ulici prozeblu, zgoljavu devojcicu svu u ritama i ispruzenih ruku, narator prati zbunjenost svoga sagovornika i reagovanja prema deci koju nesrecni roditelji upucuju u prosnju.12

Govoreci o izvesnim licnim dozivljajima, Dostojevski je ostavio i zapis o sestogodisnjoj devojcici izgubljenoj u grupi prostitutki koje nude cak i svoje dvanaestopgodisnje kceri. "Niko nije obracao paznju na nju. Ali najvise me je zaprepastilo to sto je isla s izrazom takve gorcine, takvog bezizlaznog ocajanja na licu, da je videti to malo bice, koje u sebi nosi toliko prokletstva i ocajanja, bilo cak nekako neprirodno i uzasno bolno."13

Kao posledica bede i gladi, na udaru je i decji zivot. Takva je, na izvesnim mestima, atmosfera decje smrti i decje postavljanje pred licem smrti.

Na motiv decje smrti nailazimo u dva maha u Mladicu: u epizodi u kojoj narativni subjekat prihvati da izdrzava podmetnuto nahoce koje, uprkos lekarevoj intervenciji premine, i tako postane remetilacki cinilac na putu samoostavrivanja i u kazivanju o dvema devojcicama penzionisanog generala koje poumiru od sarlaha, nakon cega im, od prevelike tuge, premine i otac. U nemogucnosti da ishrani porodicu, sirotinja postaje zrtva sopstevene nemoci i ugrozenosti. Stanujuci cela samo u jednoj sobi sa nekom fiktivnom pregradom, takva jedna porodica je u nekoliko redaka odslikana u Bednim ljudima. Cercica stoji naslonjena na mrtvacki sanduk, tuzna, zamisljena: "Nekakva lutka od krpe lezi pored nje na podu; u ustima prstic drzi; stoji tako, ni da se pomakne. Gazdarica joj bombonu dala; ona ju je uzela, ali nije jela."14

Na takvu jednu epizodu nailazimo u romanu Ponizeni i uvredjeni o devojcici kojoj je umro deda. Zatekavsi u svojoj sobi nepoznato dete, preplaseno od njegovog nailaska u sobu, iznenadjeni narator kaze: "Bila je to devojcica od dvanaest-trinaest godina, omalena, mrsava, bleda, kao da je nedavno prebolela tesku bolest. (...) Levom rukom pridrzavala je na grudima staru iscepanu maramu pokrivajuci njome grudi, koje su drhtale od vecernje hladnoce".15 U trenutku kad, na raspitivanje, o dedi devojcica sazna da je umro, dobije zivcani napad. Kad cuje da je deda njene knjige ostavio kod naratora, ona vrisne od straha, strci niz stepenice i u osecanju nesigurnosti i bojazan od ugrozenosti i u nepoverenju, potrazi ishod u bekstvu.

Kod Dostojevskog je u oblikovanju karakternih crta od bitnog znacaja stanje lika koje se racva u dva rukavca - u stanje duse i stanje svesti. Stanje duse je karakteristicnije za decje likove, a stanje svesti za likove odraslih. Stepen opterecenja zivotnim iskusenjima odredjuje intezitet aktivnosti i ispoljavanja tih stanja.

Dva su markantna decja lika u delu Dostojevskog: Njetocka Njezvanova i Iljusa Djevuskin. Njetockinu sudbinu prati i posle detinjstva, ali nezavrsenost romana ne dopusta da se sagleda ishod, pricu o Iljusi je zgusnuo u jednu godinu - od trenutka saznanja za ocevo unizenje, do bliske smrti.

Kao narativni lik, Njetocka se seca izvesnih dogadjaja koji su se zbili tek od njene devete godine. Taj zastoj je tesko objasniti, jer se ljudsko secanje proteze do trece godine zivota individue. Moze se pretpostaviti da se Njetocki do devete godine nije dogodilo nista znacajnije sto bi se registrovalo u njenom pamcenju, ili da su dogadjaji od njene devete godine svojom snagom potisli i prekrili prethodne.

Anetino, ili Njetockino secanje ima dve etape - zivot sa majkom i ocuhom i zivot kod staratelja posle njihove smrti. Poniruci u suptilnost decje duse i culnost sa elementima edipalnog Dostojevski u ovom delu resava jedan od najdelikatnijih oblika decje osecajnosti gradjene na pogresnim, naivnim predstavama. Vezujuci se za "oca" (za koga nije znala da je ocuh) ona se prema majci okrece sa osecanjem mrznje koja, u roditeljskim sukobima, izgleda gruba i nepravedna.

"Mozda sam ga zavolela bas zbog toga sto je bio tako cudnovat, cak i na izgled, i ne tako ozbiljan i turoban kao majka, sto je bio gotovo lud, sto je iz njega cesto izbijalo neko lakrdijastvo, neke decje osobine, i sto sam ga se najzad, manje plasila i cak manje ga postovala nego majku."16 Propali muzicar i pijanac, ocuh zloupotrebljava njenu naivnost i privrzenost (uzima joj novac i izvesnim postupcima otkriva necasne namere). "Tuzan i izmucena izgleda, osvrcuci se na sve strane, upitao me je: znam li gde je majka ostavila onih pet rubalja koje je juce ujutro donela? Kad sam cula takvo pitanje obamrla sam od straha. (...)
- Njetocka! - poce drhtavim glasom. - Draga moja! Cuj me: daj mi taj novac, a sutra cu ...
- Tatice! Tatice! - povikah, bacajuci se na kolena i preklinjuci ga. - Tatice! Ne mogu! Ne smej se! Mama treba da pije caj..."17

Opsednuta njegovom laznom neznoscu i paznjom, Njetocka sanjari o "kuci sa crvenim zavesama"18 u koju ce iz jednosobnog potkrovlja pobeci sa njim. Radovanje majcinoj smrti i fantazija o otisnucu u neki bolji i srecniji svet je njen najranjiviji i najosetljiviji deo secanja. Saznanje da je Ocuha u bekstvu sustiglo ludilo i da je izvrsio samoubistvo, ucini da se otrezni fantazija i njena osecajnost.

Dolazak pod okrilje staratelja dovodi je u kontakt sa Katjom, cerkom njenih dobrotvora. Lepa, simpaticna, nestasna, sujetna i ponosna Katja u njoj povredjuje dusu siroceta koje je uzeto pod zastitu.

Ne mogavsi da izdrzi u kapricima, hirovima, izazovnim igrama i samovolji, ona oseti samocu, krizu i grizu savesti, dozivi preobrazaj i ispolji neznost i plemenitost.19 To se desava upravo kad Njetocka u osecanju povredjenosti pokaze svoj ponos. Njihovo zblizavanje kroz Katjino popustanje i pokazivanje znakova solidarisanja, paznje, razumevanja i neznosti dovodi do prijateljstva, druzenja i radosti koja ih ispunjava osecanjem zanosa, blazenstva i srece.20

Prateci tok svesti svoje junakinje, Dostojevski ju je proveo kroz opasne oblike provere njene licnosti. Grubost zivota koje njeno detinjstvo vodi u samoanalizi i tok svesti koja dobija i samokriticku dimenziju. Prosavsi opasnim stazama iskusenja, Njetocka u priklanjanju umetnosti, kao obliku duhovnosti, nadje utehu i spas za dusu. Njen senzibilitet je poneo odbranbene mehanizme koji su je zastitili od grubih sila zivota koje dokidaju radosti i razaraju snove.

Potresne slike uvredjenosti deteta najupecatljivije su u epizodi o Iljusi u Braci Karamazovima. Podsmeh i omalaovazavanje u tim epizodama i reagovanje na njih deluju kao kobna psihodrama uvredjenog decjeg ponosa i motivisu na sukob sa drugovima, nepoverenje i otpor Aljosi kao bratu coveka koji mu je omalovazio oca. Iz Iljusine narogusenosti i revolta se otkriva dubina duseevne rane sa osecanjem povrede oceve i licne casti. Naizgled divljacan i agresivan, Iljusa je licnost koja se ispravila da svetu saopsti nepravdu koja mu je nanesena povredom moralne strane oceve licnosti i, sve dok se ne saznaju razlozi njegove pobune i odbojnosti, moze se upasti u gresku da je rec o urodjenoj agresivnosti ili vaspitnoj zapustenosti. Medjutim, kad se otkrije dibina njegove boljke, vidi se koliko je slozen mehanizam decje osetljivosti na uvrede i koliko ona mogu da razore i opustose detetov svet. Zrtvujuci se da bude izlozen i fizickim i psihickim posledicama, Aljosa se zapucuje da, po svaku cenu, istrazi razloge takvom Injusinom ponasanju. Mitja Karamazov i sam duboko pogodjen traumama ponesenim iz detinjstva i revoltiran slozenoscu materijalnih i intimnih odnosa u porodicnom krugu i u horizontalnoj i vertikalnoj ravni, u jednom trenutku obracunava se sa kapetanom javno ga izlazuci poruzi izvlacenjem na ulicu za bradu koja je izgledom podsecala na liku. I upravo ta pojedinost iz zbivanja se prenela u pricu koju su deca iskoristila da se narugaju kapetanovom sinu nazivajuci ga cesljanom likom. Prenoseci se iz fizicke u verbalne sfere, preko gesta i znaka, dogadjaj poprima fatalne posledice. Ranjivo u dubini svoga psiholoskog bica dete pocinje da se otudjuje. Dozivevsi uvredu, Iljusa atakuje na svakog ko na neposredan ili posredan nacin ima veze sa njegovom patnjom. Buduci da glavnom krivcu ne moze nista, on atakuje na drugove koji mu se podsmevaju i Aljosu koji je u srodstvu sa vinovnikom njegove nesrece. Bez obzira ko je ko i ko je sta, u naivnoj predstavi ga muci i ugrozava podozrivost, a nesporazumi postaju zabrinjavajuci jer je socijalno stae njegove porodice bedno, a zdravstveno stanje delikatno.

Deca u delu Fjodora Dostojevskog ne uzmicu. Zatecena pred raspecem, ona otkrivaju nedovoljno poznato lice detinjstva u kome su neunistivi stradanje i patnja, ali i ljudska dobrota i pravednost. Zatecena pred uvredama i ponizenjima, ona ih odbacuju kao prljav ves. To je najlepsi snop svetlosti koji probija kroz tamu sto se srucila na bele noci detinjstva Dostojevskovih junaka. Zatekavsi usamljenu i tuznu Njetocku, njen staratelj, knez joj pridje sa sentimentalne strane, pokaze sazaljenje i saucesce, ali skrusenu devojcicu uspravi ponos:
" - Ne, ne, nisam siroce! Ne!
- Dete moje, sta ti je, moja draga, sirota, sirota Njetocka? Sta ti je?
- Gde je moja mati? Gde je moja mama? - viknula sam jecajuci na sav glas, nemajuci vise snage da skrivam svoju tugu, i iznemogla padoh pred njim na kolena. - Gde je moja mama? Recite gde je moja mama?"21

Povredjenog osecanja ponosa i casti, Iljusa insistira da se otac sveti da bi sacuvao licnu i porodicnu cast, a ako to ne ucini on ce, kad poraste, da Dimitrija izazove na dvoboj da bi makar na taj nacin dobio satisfakciju.

"Tatice, kako te je onda ponizio... Tatice, izazovi ga na dvoboj, u skoli me vredjaju da si kukavica i da ces primiti od njega - deset rubalja". A kad mu otac objasni zasto ga ne moze izazvati na dvoboj, Iljusa nastavi: "Tatice, ipak nemoj da se miris sa njim, kad ja porastem, izazvacu ga na dvoboj i ubicu ga..." Iljusina pobuna uzrasta na stepen univerzalne pobune ponizenih i uvredjenih kojih je u delu Dostojevskog na pretek. Zato M. Babovic s razlogom Iljusu smatra najtragicnijim likom deteta u ruskoj knjizevnosti, podvlaceci da on "ne umire toliko od bolesti koliko od neosvecene uvrede."22 Iljusina ljubav prema ocu i napor da mu vrati ugled postaju najuzvisenija pobuna u ime porodicne harmonije, dostojanstva i - casti.

Snjegirjov uzalud skriva lekarevu dijagnozu, Iljusa zna sta je lekar kazao, zagrli oca i pocne da ga tesi:
"- Ne placi, tata ... a kad ja umrem, uzmi nekog dobrog decaka, drugog... odaberi izmedju svih njih, nekog dobrog, nadeni mu ime Iljusa, i voli ga umesto mene...
- Cuti, stari, ozdravices ti! - viknu Krasotkin kao da se razljutio.
- A mene, tata, mene nemoj nikad zaboraviti - nastavi Iljusa. - Dolazi mi na grob... i znas sta, tata, sahrani me kod naseg velikog kamena, do koga smo ja i ti isli u setnju, i dodji mi tako neki put sa Krasotkrinom... i Perezvonom... A ja cu vas cekati..."23 A u poglavlju Iljusin pogreb Aljosa od Snjegirjova sazna i Iljusinu zelju: "Tatice kad zaspu moj grob, izmrvi i prospi nad njim koricu hleba, da vrapci dolecu; ja cu cuti da su doleteli i meni ce prijatno biti sto ne lezim sam."24 Iljusina agonicna raznezenost i dobrota kontrastiraju onoj njegovoj agresivnosti u vreme zestoke pobune protiv drugova koji su ga nazivali "cesljanom likom". S druge strane, ocevo pracenje njegovog moralnog i psihickog razvitka, rezultiraju u ljubav koja je dosegla stepen tragike i bola. Kad se sa pogreba vrati kuci i ugleda Iljusine cipelice pored njegovog kreveta on ih uzme, pritisne na usne i bespomocno zacvili:
" - Bacuska, Iljusenka, mili bacuska, a nozice gde su?"25

Na ovakve potresne scene roditeljske i decje ljubavi, razvijene u okolnostima izuzetne ugrozenosti, stradanja i - patnje, Dostojevski je slikao snagu ljubavi prosle kroz cistiliste svekolih bolova, stradanja i iskusenja. Scena decje zalosti i sapatnje sa Iljusinim ocem u trenutku Iljusine sahrane ima neceg od tragicnog idealizma, decje dobrote i bola koji potire nesporazume i nanesene uvrede. Jedna vrsta decjeg izbavljenja u vezi sa Iljusom manifestuje se kroz tu saosecajnost. Tako dolazi sled gradacionog niza cinjenica - patnja, bolest i smrt, kroz sta Dostojevski ostvaruje svoju humanisticku misiju osvecenja i oljudjenja.

O cemu god da pripoveda Dostojevski dokazuje odredjenu tezu. Nesporazumi koji proisticu iz sumnjicavosti, egoizma, materijalne ili fizicke nemoci, prepereke su razumevanju i postignucu sklada. Uprkos tome, osnovni ljudski zadatak je, narocito kad je rec o deci, da se nesporazumi premoste, prepreke uklone, sukobi izbegnu i zagonetke razrese. Na putu ka tom cilju on zaostrava socijalnu, psiholosku i moralnu dramu, a zlo koje vitla svetom i dovodi u pitanje ljudske vrednosti dospeva do nivoa apsurda i samo sebe pocinje da razara.

Epizoda o deci u Braci Karamazovima su tvorene na podlozi takvih stanja. Na pocetku sve je u znaku zagonetke decje prirode, ali se postepenim upoznavanjem razloga detetovog otudjenja i revolta, odmotava klupko, razotkriva pozadina i na cistac razlaze. Ulogu misionarstva u razresenju nesporazuma Dostojevski je poverio bozjem izaslaniku, Aljosi, licnosti snazne volje, iskrenih pobuda i ciste duse. Zato i preobrazaj do kojeg dolazi ima snagu vaspitnog cina, spoznaje o delikatnosti ljudske prirode, i covekovom zadatku da da svoj prilog solidarisanju i oljudjenju.

I sama Aljosina beseda deci posle Iljusine sahrane proistice iz tog Dostojevskovog svatanja i razumevanja ljudske nesrece u vezi sa decom. Razvijena na podlozi te nesrece ona ukazuje na decakovu dobrotu i osecanja gorke uvrede nanesene njegovom ocu.

Prateci razvitak tragedije porodice Snjegirjov, Aljosa deci skrece paznju da su svi postali bolji u vreme ljubavi prema bolesnom i nesrecnom decaku i njegove ljubavi prema ocu. Zato, insistirajuci na toj uspomeni, on filozofski uopstava:
"Znajte da nema nicega viseg, i jaceg, i zdravijeg, i korisnijeg za buduci zivot nego kakva lepa uspomena, a narocito koja je ponesena jos iz detinjstva, iz roditeljske kuce. Vama se mnogo govori o vasem vaspitanju, a jedna tako divna, sveta uspomena, ocuvana iz detinjstva, mozda je bas samo vaspitanje."26 Aljosinom teolosko-pedagoskom humanizmu Dostojevski pridaje poseban znacaj. Ocigledno, iza besede mladog teologa stoji stav samog pisca.

Dostojevski dva posebna poglavlja posvecuje Kolji Krastokinu. Spustajuci akcenat na porodicno vaspitanje ovoga decaka, rano ostalog bez oca i prepustenog majcinom vaspitanju, osvetljava roditeljstvo koje preterano bdi nad decakovim ucenjem, zbog cega mu se drugovi podsmevaju, ali osetljiv i ponosan, Kolja upornoscu odbrani ugled. "Sto je glavno - kaze pisac - bio je veoma samoljubiv. Cak je i svoju mamu umeo da dovede u potcinjen polozaj, postupajuci s njom gotovo despotski."27

Koljina samovolja, tvrdoglavost i nastranost je za roditelje i njegove drugare zabrinjavajuca. Opkladivsi se sa decurlijom da ce u toku noci kad naidje voz, leci izmedju sina, izazove njihov podsmeh, ali kad im i delom pokaze svoju doslednost, dovede ih do izludjivanja. Voz protutnji iznad njega, on ustaje kao da se nista nije dogodilo i ucvrsti ugled medju njima. Odlucan i samoljubiv, Kolja u decjoj bratiji neprekidno pokazuje samostalnost i originalnost. Dva njegova nestasluka su u vezi sa zivotinjama. Iz pakosti prema Iljusi koji ima lepu kuju, on joj priredi zlobu. Baci da proguta parce hleba sa ciodom, a na vasaru prosutim ovsem ispod kola primami gusku koju, ispruzene sije, na njegov mig pokret kola ostavi bez glave.

Dostojevski nije odslikao samo decju agresivnost i sklonost grubim igrama. U vezi sa decom on je ukazao i na slucajeve brutalnosti i bezosecajnosti odraslih. O izvesnom obliku sadisticke naslade govori Ivan u razgovoru sa Aljosom u prici o intelektualcu koji sedmogodisnju cercicu, sladostrasno vaspitava brezovim prutom. Upravo sa tom vrstom sadistickog izivljavanja Ivan rezonuje da se u svakom coveku krije zver srdzbe i sladostrasnog raspaljivanja od vriske i mucenja. Najdrasticniji primer okrutnosti je epizoda o decaku koji je kamenicom pogodio u nogu generalovog kera, a ovaj izrsi presudu: Dete zatvori, a sutradan, sa svitom pratnje na konju i lovackim psima, povede malisana i, u prisustvu svetine i decakove majke, zapovedi da ga svuku, pa da trci pred coporom napujdanih pasa koji ga sustignu i - rastrgnu. Uz sve oblike surovosti zivota koji se svaljuje na neduzna decja stvorenja, ovaj oblik okrutnosti pokazuje koliki su ljudska bezosecajnost i sujeta i samozivost. Otkrivajuci drustvene korene zla, Dostojevski se dozivljava kao angazovani humanist koji u nesreci i stradanju dece vidi najbeskrupulozniji oblik ljudske sramote i bezosecajnosti.

Isprovociravsi Aljosu kakvu bi presudu izrekao generalu, ovaj bez dvoumljenja odgovori da se strelja, Ivan klikne, ali nadje da i u Aljosinom "srdascu" obitava zao duh Karamazovih. Sve je to besmisleno, ali su besmislice zbog kojih je zemlja natopljena suzama, pretpostavka vise harmonije. Ivan se te harmonije odrice u ime ljudske sapatnje i ljubavi:
"Dok jos ima vremena, zurim da se ogradim, i stoga se te najvise harmonije odricem. Ona ne vredi jedne decje suzice ni samo onog jednog izmucenog deteta, sto je tuklo sebe sacicom u grudi i molilo se "bogi" u svojoj smrdljivoj jazbini neiskupljenim suzicama svojim! Ne vredi jer su suzice njegove ostale neiskupljene. One moraju biti iskupljene, inace ne moze biti harmonije."28

Sama detinjstva Fjodorovih sinova, izlozenih mnogim neprijatnostima, razlog su kasnijim nezadovoljstvima i znacima edipovog kompleksa. Razvijajuci se bez roditeljske ljubavi, svi su oni poneli traume dece kojima je nesto zakinuto. Dat drugome na vaspitanje posle majcine smrti, Dimitrije nije doziveo roditeljsku neznost, ljubav i zastitu, a vanbracni Smerdjakov, nepriznat i postavljen u polozaj sluzinceta, iz detinjstva je poneo ranu nepriznatog clana porodice. Koristeci kasnije Ivanovu filozofiju ("Ako boga nema - sve je dozvoljeno"29), on pretekne Dimitrija u nameri da ubije oca. Ovaj paralelizam, ponesen iz ranjenih detinjstava i pravih suocavanja sa surovostima zivota i sveta, rezultira u istovetnu zelju - obracun sa ocem.


Na uskracenje radosti detinjstva i nedostatak roditeljske brige, nege i ljubavi, podseca i Mitjin branilac, isticuci da je njegov sticenik citave dvadeset tri godine ostao blagodaran coveku koji ga je pomilovao i koji mu je dao funtu lesnika. Podsecajuci da je njegov klijent kod oca trcao bos "medju slugama bez cipelica", upucujuci protest roditeljima i vaspitacima, on se pita: "Je li ga ko ucio dobru, je li prosvecen u naukama, je li ga ko makar i najmanje voleo u detinjstvu? Moj klijent je rastao pod pokroviteljstvom bozjim, to jest kao divlja zver."

Decje osecanje nevinosti, pravde i ugrozenosti vodi odljudjivanju i upucuje na sapatnju i ljubav koja se granici sa svetloscu i principom andjeoske iskrenosti. Ispoljena upravo kroz decju osecajnost ta se strana ljudske prirode najneposrednije odslikava kroz kazivanje kneza Miskina u epizodi o Katarini Ivanovnoj i njenoj deci u Idiotu i u poglavlju o Iljusi u Braci Karamazovima u epizodi u kojoj presudnu ulogu odigra Aljosina ortodoksna strpljivost i napor da se dete shvati i da mu se pomogne. Spustajuci sondu humanosti do dna socijalnih nesreca i psiholoskih virova ljudske patnje, Dostojevski je u deci otkrio najsvetlije strane i najdirljivije tonove zivotnih nesreca. U odnosu prema tudjoj deci knez Miskin i Aljosa otkrivaju svoju plemenitost pa i Raskoljnikov, nesto izdalje, saosecanjem prema nesrecnoj porodici Marmeladovih, cija su deca dovedena u polozaj da sa bolesnom majkom na ulici glume, igraju i pevaju. U sva tri slucaja je na delu Dostojevskova poetika eticke angazovanosti, njegov licni stav prema patnji i deci zatecenoj u njenim raljama. U Idiotu dolazi do promena decjeg odnosa prema Miskinu i prokazenoj i nesrecnoj devojci Mari. Pokazujuci kako se, nenametljivim otvaranjem i istinom koja se od njih ne skriva, zadobijaju decje poverenje i ljubav, Dostojevski kroz Miskinovu infantilnost otvara put verovanju da deca mogu ne samo priustiti trenutke radosti, zadovoljstva i srece, vec da okorele duse odraslih mogu omeksati oplemenjeni decjom saosecajnoscu.

"Detetu se moze sve kazati, sve; mene je uvek porazavala misao kako odrasli uopste slabo poznaju decu, ocevi i matere cak ni svoju rodjenu decu. Od deteta ne treba nista kriti pod izgovorom da su mala i da je za njih rano da to znaju. Kakva zalosna i nesrecna misao!" Toj svojoj filozofiji i deci Miskin dodaje i misao: "Veliki ne znaju da dete i u najtezoj prilici moze dati neobicno vazan savet." "Deca lece dusu covekovu".30 Na primeru odnosa sredine prema prokazenoj Mari Miskin pokazuje kako deca, kada im se pridje iskreno i ukaze na razloge necije nesrece, kako menjaju odnos prema nekom ciju sudbinu nisu razumevala.

Podsmevanje Miskinu i njegovoj zatecenosti sa nesrecnicom, poljubac kojim je ispoljio saosecanje u stradanju, deca najpre proprate podsmehom, zvizdukom, a kad htedne da im objasni zasto je to ucinio, ona ga zaspu kamenjem. Od zadirkivanja, podsmeha i gadjanja blatom - uprkos sredini i njenim nazorima - njihova osecajnost se okrece u pravcu licnog osvescenja, preporoda i prosvetljenja duse nevoljnice kojoj je njihova podrska bila najdragocenija.

Dostojevski prolazi od decjeg oponasanja odraslih. Praveci zaokret ka osecajnosti i razumevanju, pristupanjem deci sa poverenjem kroz pricu o nesrecnoj i bolesnoj devojci, malisani ispolje solidarisanje, na pocetku ispoljeno sazaljenjem, pa ljubavlju i ukazivanjem pomoci. Zadobijanjem dece Miskin protiv sebe izazove ucitelja, pastora i decje roditelje, ali to decu ne spreci da u saosecanju prema devojci Mari. Okrivljenje Miskina da "kvari decu" asocira na Sokratov slucaj i optuzbu da kvari grcku omladinu. Njihovo reagovanje dobija oblik cudovicnog reagovanja: "Zatim si saznase da deca vole Mari i strasno se poplasise; no Mari je vec bila srecna. Deci zabranise cak i da se vidjaju s njom, ali ona krisom trcahu k njoj u stado, prilicno daleko, skoro pola vrste od sela; nosila su joj kolace, a neka su joj trcala prosto zato da je zagrle, poljube i reknu: Je vous aime, Marie! pa da posle bezobzirce bezi kuci."31

Decje prihvatanje i razumevanje njihove ljubavi prerasta u ljubav prema njima, pa bedno odevenoj devojci deca "odmah nabave kompletnu odecu, obucu i rublje". I, dok se ranije na njihov odnos prema njoj gledalo sa cudjenjem i podsmehom, u tom trenutku pocinju da cuvaju njihove tajne, a kad se Mari razboli, deca je, sa zadovoljstvom i uzivanjem dva dna jedno za drugim posecuju ukazujuci joj usluge. Decja ljubav postepeno aktivira saucesce odraslih, a dirljivo velicanstveni decji oblik zalosti u trenutku kad Mari umre ogleda se u njihovom ponasanju: "Sad vec decu niko ne mogade zadrzati: ona joj sanduk istesase i metnuse joj venac na glavu. (...) Ali kad dodje da se ponese sanduk, deca navalise sva najedared da ona nose."32 Ova scena je slicna sceni decje angazovanosti i pracenja u Iljusinom slucaju u Braci Karamazovima.

Pracena, najpre, kroz promenu odnosa prema patnici, a potom kroz sve izrazenije narastanje ljubavi i razumevanja siroticine nesrece, geneza decje dusevnosti otkriva koliko je dostojevski u decjim dusama, kroz promene odnosa, otkrio decju dusevnost na delu.

Cinom, a ne ubedjivanjem i apodiktikom i deca se privode cinu. Dostojevski udara po skoli i crkvi kao institucijama koje bi po svojoj prirodi i svrsi valjalo da imaju najhumaniji odnos prema deci, jer zataje u razumevanju njihovog ponasanja u trenutku kad se u Evropi desava ono o cemu pripoveda Miskin. Shvatiti i prihvatiti coveka, razumeti ga i pomoci mu u nevolji - pretpostavka je dobitka njegove naklonosti i mogucnosti da mu se pomogne. Konacan ishod nije bitan (i devojka Mari i Katarina umiru), vec pristupi prozracenje jevadjeoskom verom u ljudsku ljubav, dobrotu i - pokajanje. Time se, makar na trenutak, postize da bolesni i nesrecni na onaj svet odlaze sa osecanjem da nisu potpuno napusteni, zaboravljeni i neshvaceni. Tom osecanju u Dostojvskovom delu deca daju uzoran prilog.

Dostojevskom nije promakao ni decji smeh, ali je, s obzirom na njegovu integralnu sliku sveta, ova strana njegovog vidjenja uzgredna i - marginalna. Promisljajuci kroz govor svoga junaka u Mladicu, on poetiku smeha vezuje za decji smeh kao refleks radosti, zadovoljstva i emotivnog reagovanja na spoljne izazove zivota koji se manifestuju u smesnom vidu. Kao "najsigurnija proba duse"33 smeh odredjuje karakteroloske crte individue; iskustvo u smehu nista ne znaci. Kao emotivna kategorija on je, izuzev u glumi, nezavisan od nase volje. Svestan te okolnosti Dostojevski kaze: "Pogledajte dete: jedino deca umeju da se smeju do savrsenstva i zbog toga i jesu privlacna. Za mene je odvratno dete koje place, a dete koje se smeje i koje je veselo rajska je svetlost, otkrivanje buducnosti, u kojoj ce najzad postati isto tako cist i prostodusan kao sto je dete."34

Privlacnost na kojoj Dostojevski insistira proistice iz prirode prostodusnosti, bezazlenosti i ljupkosti duse koja se raduje. Za razliku od takvog bezazlenog, naivnog i cistog smeha, smeh jednog coveka moze biti i zarazan i ruzan jer je priroda toga coveka "ruzna i prosta".35
*
* *

Dostojevski je i iz perspektive secanja na svoje detinjstvo, i kao otac odslikao poneko opazanje o deci. Ta opazanja se uklapaju u mozaik njegovog odnosa prema obnovi sveta kroz porod i promisljanje o brigama koje prate tu obnovu. Osim toga i ponasanja odraslih on uporedjuje s decjim. Jedno od takvih poredjenja glasi: "Ta ja sam raspusteno, samovoljno dete, sa svom sebicnoscu detet - samo bez detinje nevinosti"36, kaze jedan lik u Zlim dusima.

Nota autobiografskih iskusenja cesta u tim delima, u Mladicu sluti se u idealima koje je "u svojoj masti stvorila ponosna mlada dusa, sumorna, usamljena, ozledjena i uvredjena jos u detinjstvu".37 Kao trpioci uvreda i ponizenja, deca su u Dostojevskovom delu veliki mucenici i patnici. U Mladicu se otkriva detalj koji baca svetlost na autorovo detinjstvo provedeno u okrutnim porodicnim uslovima: "Ima dece koja od detinjstva razmisljaju o svojoj porodici, od detinjstva uvredjenih neprilicnoscu svojih oceva, oceva i svoje sredine, i sto je glavno - koja vec od detinjstva pocinju da shvataju nepristojnost i slucajnost osnova celog njihovog zivota, nepostojanja cvrstih formi i porodicnih predanja."38

Na Iljusinom i na slucajevima druge dece koja zapadaju u delikatne zivotne situacije, Dostojevski je pronikao u virove i lavirinte decje duse, kao niko pre ni posle njega. U tom smislu u svetskoj knjizevnosti nema dela koje je dobilo na integralnosti slike porodicnog zivota kao Braca Karamazovi, roman kroz koji se, kao kauzalna nit, provlaci piscev odnos prema deci, kroz postupak njegovog vezivnog junaka, Aljose Karamazova. Kada se ima u vidu ova dimenzija piscevog dela postaje jasnija i Dostojevskova hriscanska filozofija koja trasira put humanitetu na podlozi pravednosti i ljudske patnje. Ako na svetu nema nicega sto bi se smelo uporediti sa prolivenom decjom suzom, ta suza se dozivljava kao simbolican vid najcistije odbrane svekolikog pacenickog covecanstva na koje nasrcu sile zla. Uvreda i ponizenje, kao dva moralna represivna akta, srucuju se na decju dusu kao nepogoda koja razara i pustosi svet lepote, dobrote i razumevanja. Buduci da niko nije lisen izvesnog stepena nerazumevanja slozenosti zivotnih odnosa, sila i nesreca koje ih prate, bitka za odbranu od ugrozenosti, prenosenjem izvesnih emocija i posledica sa drustvenih na porodicne, a sa ovih na pojedinacne sudbine, odvija se ulancano medjuzavisnoscu svega sa svim.

Poniruci do dna ljudske patnje Dostojevski je u decjim dusama video ogledalo ljudske prirode, opomenu nad nanesenim uvredama i bolovima najnevinijem delu covecanstva. On je, na konkretnom ljudskom materijalu, pokazao kako se dete uspravlja i kako njegov ponos postaje simbol opiranja zlu koje ne bira zrtve.

Dragutin OGNJANOVIC


Poslednji put izmenio Wedrana dana Sub Okt 24, 2009 6:39 pm, izmenio ukupno 3 puta
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:24 pm

PRISNO I AUTENTICNO PRIPOVEDANJE O DETINJSTVU I MLADOSTI


Knjiga pripovedaka Petra Pajica Masta svih Gaavrilovica1 nije pisana za decu. U kratkom tekstu Pisac o sebi autor priznaje da je dugo bio u "zabludi misleci da su ove price pisane za starije citaoce". Govoreci o toj svojoj zabludi on nastavlja: "Medjutim, kako bi koju pricu objavio, najcesce su mi se javljali mladi, pa i sasvim mladi citaoci, da bi mi rekli kako su price pisane za njih. Njima su se najvise dopadale" (str.95). No ono sto je vazno, u svom daljem radu, na svu srecu nije izmenio poetricke principe; zadrzao je, takodje, interesovanje za porodicna zbivanja i detinjstvo. U zbirci se provlace slike odrastanja - od ranog detinjstva preko mladosti do zrelog doba. U krugu porodice se suocavanje sa stvarnoscu iskazuje metaforicno; takav postupak prisutan je i kada se govori o motivu smrti. Tako, recimo, ne govori se samo o smrti ujaka, oca ili babe, vec i o umiranju stvari, snova i ljubavi; kultivisan lirski izraz doprinosi lepoti pripovedanja; ono je obogaceno prisnoscu i znacenjskim bogatstvom.

Pajic ukazuje na jos jednu svoju zabludu; mislio je da su sve njegove price tuzne. Opet su, medjutim, citaoci otkrili drugacije i dopunsko njihovo svojstvo: humor. I da se vratimo pocetnom problemu. Detinjstvo i njegove manifestacije temeljno su Pajicevo motivsko polaziste. O tome on govori idilicno niti sentimentalno, vec s krajnjom ozbiljnoscu, tragajuci za lirskim i umetnickim znakovima stvarnosti i maste. Zivot u njegovim pricama sagledan je u razlicitim aspektima i protivurecnostima. U jednostavnoj i autorski dosledno ostvarenoj pripovedackoj viziji realizovani su motivi ljubavi, usamljenosti i prizori suocavanja s tragicnim dogadjajima. Pajicevo pripovedanje permanentno zadrzava svojstva prirodnosti i prisnosti, razloznosti i zanimljivosti. Za svoj podtekst ono ima i socijalne motive ali, kao sto smo rekli, i upecatljivo iskazane motive smrti. Njegov pripovedac najcesce je dete, lucidno i radoznalo, osmisljeno cesto i kao subjekt koji evocira proslost, pa pripoveda o svojim nemirima i dilemama, neposredno spoznajuci prolaznost, patnju i nesrecu. Odredjena elegicnost, koja izbija iz pripovedanja, posledica je saznanja da su se izmenile forme zivota i da je suceljavanje suprotnosti prirodna i neminovna odlika egzistiranja.

Mastom izgradjen zivotopis

Kao najpotpunija i, svakako s najzanimljivijom fabulom i formalnom osnovom, izdvaja se prva prica po kojoj je zbirka dobila naziv. Zato cemo je temeznije analizirati; prosedeom i motivskom gradjom ona to itekako zasluzuje. Citav njen narativni sklop utemeljen je na fikcionalnoj osnovi; dopunske naznake su realisticke. Brojni clanovi porodice Gavrilovic, obicni, mali ljudi, mastom izgradjuju zivotopis svog pretka Stevana Gavrilovica, nesvrsenog studenta medicine, avanturiste i hazardera. Dogadjajni plan se bazira na isticanju opozitnosti i bizarnosti; u pripovedanju se neprekidno naglasava egzistencijalno i eticko odstupanje ovog junaka od uobicajenih, patrijarhalnih shvatanja, koja su svojstvena ostalim likovima price. Sam aktant je osmisljen kao licnost pustolovno-avanturistickog duha; otisao je u Rusiju da studira medicinu i umesto studiranja odao se negativnim porocima. Taj detalj, njegova lutanja i smrt u Prvom svetskom ratu, razbuktali su mastu svih Gavrilovica, cije je ponasanje sasvim u skladu s porodicnim i drustvenim normama, a zivot ispunjen svakodnevljem i bez uzbudjenja.

Govoreci o Stevanu Gavrilovicu, junaci-pripovedaci govore i o sebi; oni pricanjem i mastom nadogradjuju praznine svojih egzistencija i izlaze iz anonimnosti. Prica je, dakle, i njihovo trajanje. I sam naslov sugerise zajednicki pravac duhovne kreativnosti clanova porodice Gavrilovic. Pisac ce to na pocetku decidirano istaci: uspomena na pretka Stevana je "sacuvana potpuno svetla i jasna" (str.5); vezivanje za uspomene o ovom pretku postaje u "mnogim slucajevima ...jedina nit u vec izgubljenim i zatvorenim rodbinskim tragovima" (str.5). Dominantni pripovedac postepeno dozira nove detalje o junakovom zivotu. Najpre to cini epistolarnom formom, a potom refleksijama i iskazima drugih junaka; pricajuci o Stevanu, pripovedaci zapravo pricaju o svemu sto karakterise buntovne i radoznale junake; u pripovedanje se, takodje, ugradjuju i motivi o bliskim srodnicima. Prica tece neusiljeno i obrazuje se iz secanja, pretpostavki, pisama, asocijacija i neposrednih povoda. Njen stozer predstavlja uzbudljiv ili bolje receno mastom nadogradjen zivotopis pretka Stevana Gavrilovica. Upocetku pripovedanja nema niceg znimljivog, sem podataka da ovaj predak "nije uspeo da se ozeni" i sto su potomke vese generacija "vezivali za njegovo ime".

Tako zamisljen Stevanov lik pruza mogucnosti da se "ugrozi" ali i preispita postojeci vrednosni sistem i uobicajena porodicna etika i, s druge strane, naglasi nekonvencionalnost i bizarnost junakovog ponasanja. Svi junaci-pripovedaci imaju ujednacen pristup ovom svom pretku. Oni, takodje, poseduju samostalnost u dogradjivanju Stevanovog lika, dok uvedeni postupak identifikacije i samoidentifikacije clanova porodice Gavrilovic dopusta snazno cirkulisanje zanimljive motivacije i realizaciju dubinskog i spoljasnjeg zahvata.

U prvom delu price dominantni su perceptivni detalji. Tek od uvodjenja Stevanovog pisma u prostor price i pisma svestenika iz Rabovca, dakle uvodjenja dva pisma razlicitih referenci, ozbiljnije i kompleksnije se utvrdjuje retrospektivno-fabulativni tok. U njemu su, uz uvazavanje specificnosti, dinamizirane vrednosne oznake Stevanove egzistencije. Pocetni protivurecni detalji proisticu iz toga sto ga pisac pisma odredjuje kao negativnu licnost. Negativna odredjenja iz pisma u skladu su s piscevom intencijom osmisljavanja egzistencije coveka koji izlazi iz okvira gotovih obrazaca.

Osnovni podsticaj Pajic je pronasao u avanturistickom i tragicnom znacenju Stevanovog zivota. U drugom delu price on je snaznije oslonjen na hipoteticke sadrzaje i mogucnosti slobodnih varijacija; fabula se izgradjuje kombinovanim postupkom i to omogucava obrazovanje zanimljivog kontekstnog sloja. Pajic je delimicno uronio i u istoriju. U pripovedanje postepeno unosi zanimljive karakteristike vremena i na taj nacin obogacuje umetnicke predstave o svetu i pojedincu. Od znacajnih dogadjaja naglasava junakov odlazak u madjarsku vojsku i, sto je znacajnije, prezentira odjeke ratnih strahota iz Prvog svetskog rata. Ove predstave dopunjene su i paradigmatskim znacenjima u prici Pogibija moga dede.

U pripovedanju se ne ocituje sukob izmedju tradicionalnog i modernog; vise od toga radi se o ozbiljnom i nadahnutom pristupu pripovednoj materiji i oblikovanju simbolicko-metaforickih predstava o svetu i pojedincu.

Citav prikaz junakovog zivota dobija odredjenu simbolicku dimenziju. Najpre se ukazuje na junakovo nekonvencionalno i neobavezno zivljenje i priklanjanje riziku. To priklanjanje riziku zadrzano je u celoj prici, ali se, s junakovim povratkom i ucescem u oslobodilackom ratu, ispoljava u drugacijem svetlu; na taj nacin Pajicev junak postaje licnost koja strada. Zivotni detalji se uoblicavaju razudjeno, no s nuznom i potrebnom funkcionalnoscu; bez obzira na narativna prosirenja i digresije, sto primenjeni postupak dopusta, Pajic ne zaboravlja sta je osnovni predmet njegovog pripovedanja - masta svih Gavrilovica; Stevanova sudbina je njen temeljni narativni izazov. Tragicni momenti ugradjeni su u slike porodicnog zivota kao vid postojanja i oni zivotu daju posebnost i zanimljivost. Kasnije, autor pocinje da uokviruje ratno i poratno vreme. Epizodne jedinice se postepeno grupisu i saglasne su opstoj ideji. U pripovedanju ni jednog trenutka nije zapostavljen znacaj fikcije; pred citaocem se otvara jedna vrsta kreativne igre. Pripovedanje nastaje iz oslobadjanja duhovne energije i udovoljavanja subjektivnoj kreativnosti junaka-pripovedaca.

Primetno je da prvi sloj price Masta svih Gavrilovica cine opservacije o clanovima porodice Gavrilovic; isto tako motivise se i obrazlaze "predmet" pripovedanja. U drugom sloju pomera se vremenska perspektiva i interes pripovedaca usmerava izgradjivanju lika dalekog pretka Stevana Gavrilovica. To je dubinski sloj, blize: prica u prici. Secanje junaka-pripovedaca na ovog pretka predstavljaju vezivnu nit izmedju porodica Gavrilovic "razbacanih po svetu, raseljenih i otudjenih" (str.5). Inace, citav junakov portret izrasta iz oskudnih podataka; "o samom njegovom zivotu, kaze se na jednom mestu, znalo se veoma malo, skoro nista". Pripovedanje je oslonjeno na fikciju i osnazeno uverenjem junaka-pripovedaca da se o junaku nepogresivo zna sve (str.6). Od materijalnih "dokaza" pripovedac navodi "nekoliko fotografija i nekoliko autenticnih pisama". Na osnovu junakovog izgleda na fotografijama on izvlaci hipoteticku dimenziju njegovog portreta: "bio je lep covek; visok i vitak, muzevnog izgleda, na licu, cvrstih crta, isticali su se negovani, ufitiljeni navise brkovi, dugi prsti prebaceni preko prsluka odavali su njegovu finu, inteligentnu prirodu, a u ocima, cinilo se, plamteo je sjaj, otkrivajuci nemir koji imaju umetnici, vagabunde, skitnice i ljudi za koje nigde na ovom svetu nema mesta" (str.6).

Inicirajuci slobodno i mastovito dogradjivanje junakovog portreta, Pajic je izbegao nehoticne vulgarizacije i pripovedanje uveliko skrenuo ka kontekstnom sloju, ka predstavama univerzalnih istina o pojedincu i svetu. U tom smislu osnazio je ukrstanje vremenskih i dogadjajnih planova s intimno-subjektivnim preokupacijama junaka. Primenom tehnike price u prici otvorene su mogucnosti da se pripovedanje obogati novim sadrzajima i ucini zanimljivim. S druge strane, o pretku Stevanu Gavrilovicu pripoveda se indirektno i vrsi izdvajanje i osamostaljivanje njegove egzistencije. U ovaj plan ugradjeni su i motivi avanturisticko-pustolovnog karaktera. Digresije su kratke i uglavnom ispunjene rezoniranjem o Stevanu; iskazi predstavljaju neposredne stavove pojedinih junaka, tj. oni su neka vrsta njihovih vidjenja, odnosno promisljanja o junaku i njegovoj egzistenciji. Citavo pripovedanje povezuje pripovedac koji ostaje neimenovan, ali koji je clan jedne od porodica Gavrilovic. I on ne izbegava licne stavove, ali je njegovo stanoviste u prici daleko odgovornije i slozenije; svestan je da od uverljivosti i privlacnosti Stevanovog lika postaje presudna i estetska snaga pripovedanja; neprekidno dozira elemente bizarnog i tragicnog, realistickog i fiktivnog, pikarskog i analitickog. Stevan Gavrilovic postaje junak romanticarskog tipa, zagonetan i nepredvidljiv, licnost koja u sebi spaja izazovne i tragicne akcente i time omogucava dodatna kreiranja.

Sukob junaka i sveta

Treba reci da donekle postoji razlika u postupku i kompoziciji izmedju prve pripovetke, po kojoj je knjiga dobila naziv, i drugih pripovedaka. Ona je ne samo najduza, vec je u njoj izrazenija tendencija ka osmisljavanju nove i dublje semanticke dimenzije; uspostavljene su i bogatije veze s vremenom i faktografskim detaljljima. To je omogucila sama svrha oblikovanja narativne fikcije, zasnovane na uporednoj upotrebi realnog i hipotetickog, na prozimanju egzistencijalnog i sireg, istorijskog plana, invencije i dokumentarnosti. Drugaciji su principi struktuiranja u ostalim pripovetkama u kojima se pripovedac vise ucvrscuje i ispoljava kao umetnicki lik; a do izrazaja dolazi i sve veca upotreba lirskih sredstava.

Pajic uvodi konkretne junake i dogadjaje. U prostoru kratke price posebno omogucuje logiku razvoja svesti junaka. Nista nije pri tom predimenzionirano. Fabula je u drugom planu; potenciran je sukob junaka i sveta. U pripovedalju se osamostaljuje junakova pozicija i aktualizuje njegova samosvest. Cak i banalni raskorak izmedju starih i novih navika razresava se pazljivo, s osecanjem mere i bez svodjenja na parodiju ili nipodastavanje. Pajic je pisac humanistickog zanosa i lirske vokacije, pisac koji istinski razume tragiku coveka, njegove zivotne procepe i antagonizme. On ume da osmisli atmosferu i da funkcionalnom ucini zahvacenu gradju. Osnovni sematicki pravci iz prve price odrazavaju se i na druge i dolaze do izrazaja prilikom oblikovanja porodicne atmosfere i gradjenja portreta clanova porodice. Karakteristicno je da se autor oslanja na pripovedanje koje je umnogome zavisno od snage i upecatljivosti deskriptivnih efekata; nema u njegovim pripovetkama mnogo dijaloga.

*
* *
U prvoj prici fabula je najrazgranatija; ona je tako osmisljena da se segmenti mogu lako nadovezati i razgranjavati. U izvesnom smislu, ova pripovetka predstavlja i podlogu za skoro sve price s porodicnom motivacijom. Videli smo da nas u pricu uvodi pripovedac koji ispoljava razumevanje za ono o cemu ce pripovedati i koji je clan jedne od porodica Gavrilovic; u nekim drugim pricama ( Jaje, Pismo od strica Tome, Pogibija moga dede) pripovedaci ce znatnije i odredjenije ukljucivati u pripovedanje svoj polozaj i svoje dozivljaje; osnovni poeticki momenti prisutni u prvoj prici ne mogu se olako niti bezrezervno prihvatiti i za ostale. Prva prica ima izrazitiju epsku dimenziju; njena struktura je razudjenija. U drugim pricama akcenat je na razotkrivanju najintimnijih dozivljaja. Srodnost se najpre ali i najpotpunije ocituje u prisnom ozivljavanju konkretnih dogadjaja i prikazu porodicnog zivota.

Tematski nizovi

U sredistu Pajicevog pripovedanja nalazi se realni svet detinjstva i mladosti. NjJegovo pripovedanje otkriva jednostavnost u izboru i prezentovanju tema. Pajic aktualizuje pojedine upecatljive sadrzaje iz zivota. Naizgled su to slucajna i usputna zbivanja u kojima se reflektuju neminovnost, relativizam i nevidljiva dramatika zivljenja. Ovaj autor ume da osmisli atmosferu i da funkcionalnom ucini zahvacenu gradju. Osnovna tematska tezista i elementi postupka odrazili su se unekoliko i u ostalim pricama; posebno to dolazi do izrazaja u slikanju porodicnog zivota i u portretizaciji junaka.

U Masti svih Gavrilovica mogu se izdvojiti sledeci tematski nizovi:
1. smrt
2. velicanje predaka
3. detinjstvo
4. ljubav
5. ljudi kao ptice selice

Dogadjaji u pricama odvijaju se u krugu porodice; mesto radnje je najcesce selo. Dominantna je forma realisticke price. Potvrdu za ovo nalazimo, izmedju ostalog, i u autorskom komentaru u recima: "Sve se to stvarno tako desilo, mada su price izmisljene".

Medju najautenticnije price s motivom smrti izdvajaju se: Blaga smrt, Ujak je preleteo nebo i Lagano su umirale stvari; ovaj motiv je prisutan i u drugim pricama ali s manjim intezitetom.

Postupkom isticanja suprotnosti izgradjena je prica Blaga smrt. Suprotnosti nisu dovedene do grubog suceljavanja, vec su u funkciji simbolicnog osmisljavanja realiteta i uvecavaju meru pripovedacevog samoosvescivanja pred okrutnom cinjenicom smrti. No sustina tragicnog ipak izbija u prvi plan; i to nenametljivo i utvrdjivanjem u naraciji efektnog paradoksa. Pajic nadahnuto izgradjuje porodicnu atmosferu, sukcesivno pridodajuci pripovedanju opise ambijenta i izdvajajuci, kao relevantno, dramu pojedinca, tj. sliku stare bake koja tiho umire. U zavrsnim detaljima price nadidjena su regionalna obelezja i istaknuta univerzalna znacenja zivota i smrti. Tiha smrt je bila "tako obicna da covek nije mogao da u nju veruje" (str.63). Ovom iskazu pripovedac-svedok pridodaje i osecanje praznine.

U prici Ujak je preleteo nebo smrt je prikazana u drugacijem svetlu; ona je iznenadna, neocekivana pojava. Odnos prema ovom motivu pomera se dalje u prici Lagano su umirale stvari, gde je teziste na opisu zivota ukucana nakon smrti glave porodice. Prica se zavrsava efektnim pripovedacevim iskazom: "Ma koliko se branili od bolova, uspomene ostaju netaknute i ciste. Ne moze niko od nas da kaze da smo, izbegavajuci razgovor o proslim danima, manje zalili ocevu smrt i da smo se trudili da sto pre sve zaboravimo" (str.81).

Pored prve price, velicanje predaka svoje loze javlja se i u prici Pogibija moga dede. Posle pazljivog citanja vidi se da iza elegicnog naslova stoji duhovita prica o "zivotu" fotografije pripovedacevog dede, Solunca. Cudni i prkosni deda, koga "niko u kuci nije poznavao", umro je na Krfu i tu sahranjen. NJegova uvelicana fotografija na zidu "zamenila je zivog dedu u kuci". Motiv za nastanak price je uklanjanje ove fotografije, ili u prenosnom smislu, pogibija dede. Refleksijom da se to uvek cini kada dolaze druga vremena, stvara se prostor za zanimljivu evokaciju dogadjaja vezanih za licnost ovog osobenog junaka i njegovu fotografiju. Ono sto cini validnom ovu pricu jeste lirska sinteza vremena ostvarena nadahnuto i simbolicki, uz upotrebu minuciozne analize i evokacije.

Detinjstvo u ratnim uslovima predstavlja osnovu prica Ne daj, Boze, da zivim manje od dvesta godina i Jaje. U prvoj se slikanjem ponasanja dece prema Nemcima, kao i slikom medjusobnih odnosa, izgradjuju karakterne njihove odlike i kristalizacija odredjenih iskustava. Pripovedacki postupak je pojednostavljen; osetno je pripovedacevo oslanjanje na emotivna i atributativna svojstva likova. Kao uopste u zbirci, i ovde tragicno iskustvo ima vaznu funkciju. Naracija dobija specificnost i otvara mogucnosti kompleksnijeg postavljanja tematskog plana. Znacenja tragicnog mogu se pratiti u okviru opstih narativnih cinilaca, uvedenih refleksija i sudbina junaka. Pajic je pisac humanistickog zanosa, pisac koji istinski razume tragiku ljudi i koji s poznavanjem i blagoscu govori o udesima, nesrecama, patnjama.

Dve price imaju za osnov motiv ljubavi. U ispovednoj prici Jednog leta, jedne zime uveden je motiv neverstva. Otkrivsi da njegova devojka na letovanju nastavlja proslogodisnju romansu s Nemcem, junak biva fizicki i duhovno slomljen. Posebno ga uznemirava to sto period njihove ciste ljubavi ne moze da zaboravi. S druge strane, u prici Ljubav pripovedac je taj koji odbacuje ljubav devojke Mirjane; zbog vlastite slabosti ne dozvoljava dublje vezivanje.

U ovim pricama se ispoljavaju elegicna raspolozenja, kao i osecanje usamljenosti i odbacenosti. Odredjene impresionisticke detalje Pajic dopunjuje psiholoskim analizama i iskazivanjem upecatljive dozivljenosti.

Ptice selice simbolican je naziv pripovetke u kojoj je osmisljen zivot stanovnika dascare na Kolubari, stanovnika koji su se u dascaru doselili u prolece a odselili u jesen. Znacenja su ostvarena nenametljivo, gradacijskim uskladjivanjem raspolozenja i boja. Uz predstavljanje idilicnog zivota dvoje slucajno upoznatih bica pripovedac u pricu unosi i nezaobilazno osecanje tuge, egzistencijalne promasenosti i siromastva.

Ovom motivskom krugu pripadaju jos dve price: Pismo od strica i Povratak. Prva ima sasvim jednostavnu fabulu i zavisna je od dejstva posledicnog momenta i psiholoskih karakteristika junaka. U drugoj se ukazuje na to da je detinjstvo najlepse zivotno doba i da permanentno traje u podsvesti. Ono nas i trajno vezuje za zavicaj.

Pajic se koristio razlicitim pripovedacima. U manjem broju prica javlja se objektivni pripovedac, a u najvecem pripovedac je i sam akter ili neposredni svedok zbivanja. Takav pripovedac ispoljava dobro poznavanje materije; dogadjajnu ravan prica konstruise prema svom vidjenju ili secanju. Prpovedanje u ovoj zbirci poseduje zanimljivost, upecatljivost i privlacnost. Pajic je autor koji ima otvoren i autentican odnos prema zivotu i detinjstvu. To je autor snazne inspiracije, autor cija knjiga ima odredjene tematske raspone i zaokruzen narativni tok.

Hristo GEORGIJEVSKI
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:27 pm

BAJKA DESANKE MAKSIMOVIC - VELIKA POZORNICA ZIVOTA


Bogatstvo pesnicke reci Desanke Maksimovic, njena neznost i zivotni optimizam umnogome se ogledaju u bajkama koje su se tokom decenija nizale i svrastavale u bogatu riznicu. Dozivljaji detinjstva i deteta, ushicenja svezivotnim i sveprisutnim u kosmosu i mikrosvetu veoma su snazno inspirisali pesnikinju. Zivot svakog zivog stvorenja, patnje, personificirane boli i radovanja zivotinja, ptica, biljaka - i jos mnogo knjizevnih sitnica koje i sam zivot cine punim, zauzimaju vazno mesto u poeziji bajke.

Duh detinjstva provedenog u nenarusenoj prirodi Brankovine nikada nece isceznuti i najbolje ce se odraziti u pesmama i bajkama koje simbolizuju zacetak zdravog zivota kao i pocetak jednog novog i obnovljenog saznanja prirode. Od izanrednih opisa reke i sumskih bistrih izvora, kladenaca, vrela, virova, rose kojom se umivaju ptice i trave, dakle, od vode koja je zivotovorni sok, od opisa planina, suma i cveca, bilja u njoj - Desanka Maksimovic celu sebe daruje bajci. Sva njena znanja i cula najednom ozive, usplamte, a ti plamenovi radjaju tvorevine duha kojima se slavi zivot i lepote u njemu. Tim lepotama ona uspeva da otkrije tajne srca i duse prirode. Razgrcuci mracne hodnike pronalazi gorske grgoljave potoke, osluskuje sumove koje stvara nemirna priroda patuljaka koji se ogledjuje i umiva u bistroj i hladnoj vodi sumskih izvora. Cuje govore i razgovore cveca, drveca i ptica. Slusa kako zivot nice u hiljade i hiljade primeraka. Zivotni sjaj koji izbija iz bajki omogucava da se zacne zeleno srce prirode koje budi maleno srce deteta. Otvaraju se kapije sa kojih ce se pojaviti lepota istinskog zivljenja. Ona se manifestuje u bezbroju scena koje zadrzavaju paznju radoznalaca i ljubitelja zvukova prirode koji proizilaze iz melodije bajke. Oko nas je prisutno sve dok citamo bajke-darovnice deci: ptice koje se umivaju pre no sto ce otpevati pesmu lepote novom danu, dogovaraju se, cucore, zvrgolje, grade gnezda, odgajaju mladunce pevajuci im uspavanku. Prirodu upotpunjuju i obogacuju svojim letom, pokretima i bojama sitne bubice kao i gmizavci i druge zivotinje koje se medjusobno razumeju, ciji govor, iako je nemusti, i sam mladi citalac razume. Nad svim tim dogadjanjima u bajci caruje harmonija i cudesnost jer sve funkcionise kroz poeziju koja ima magicnu moc. Magicnosti doprinose mnogi govori detinjstva kojima se razbuktava masta puna "vatrenih pcela" kako bi otkrila sve lepote zacaranih svetova, njihove jezike i neiskazane radosti. Neizrecivu lepotu tajne detinjstva.

Najlepse slike oblikovane cudesnim jezickim sredstvima naziru se iz bajki kojima pesnikinja otkriva svoju bezgranicnu ljubav prema coveku i prirodi. Dramatika sudbina junaka, nemiri simbolizovani u stremljenju visinama i daljinama, susreti sa fantasticnim i mitskim bicima iz folklora i mitologije - sve su to suptilni kontakti knjizevnice iskazani specificnom jezickom melodijom. Tako u njenoj bajci zive i govore patuljci o kojima prica baka, bauljaju crne prilike koje plase decu, skrivaju se bauci kako bi narusili bezazlene decje snove; prolaze ratoborni carevi sa vojskama, ispovedaju se biljke i igracke, govore jagode... Preplice se forma bajke i legende, a nad svim tim elementima gospodari vrhovna lepota duha pesnikinje.

Desanka Maksimovic pise od srca i daruje bogatstvo svojih misli buducima negujuci smisao zivljenja i postojanja, zalazeci u tancine zivota, izvlaceci uvek nove i sveze sokove koje ce i sam njen zivot ispunjavati i snaziti. Dugim lirskim monolozima osmisljavala je zivot i postojanje i njima ga ovaplocivala u bezbroj oblika i slika. Taj pesnicki tok koji nije imao predaha ni zastoja usmeravao je coveka ka umetnosti zivota. Gradeci bajku, izgradjivala je svoju cudesnost u njoj i omogucila da iz nje poteku mnoga cuda. A da bi cudo bilo cudo, mora se u njega verovati. Mladi citalac ce se ushititi citajuci bajke pronalazeci u njima kamene i zagonetne pecine u kojima se krunise car patuljaka krunom od kamenog cveta. Patuljci beru casice kacunaka i drugog cveca kako bi se napili i opili sumskom hladnom vodom. Prekrasnim i originalnim metaforama i personifikacijama razgrcu se sume i drugacki hodnici, otvaraju se zmajevi dvori, nazire se zmaj koji devojku pod pazuhom nosi. Tu je i zmija mladozenja koji skida zmijsku kosuljicu kako bi se pretvorio u prekrasnog momka. Nad svim ovim cudima i dogadjanjima sedi usud, skida zvezde sa neba i baca ih u vodu. Voda nosi zvezde, mesec ih prati i plete svoje rumenkaste mreze kako bi ulovio sve ono sto se sa visine moze videti i cuti. A kada se stvori prividni mir i sve zaspi, jave se neke gorske cesme koje pocinju svoje nocne pesme namenjene vili koja povija i ljulja dete, namenjene zivom svetu koji samo nocu pronalazi smisao zivljenja. Kada se sve svetlosti ugase tu je svitac koji poput nocnog svetionika pronalazi izgubljene puteve mravima, sturcima i crnom labudu. U samu ranu zoru veseli pticji orkestri probude sumu, biljke, vetrove, vodu, grlicu ili starog patuljka koji zeli da kaze tajnu o dugovecnosti. Pozdrave mesec i zvezde - nocne cuvare - posalju pozdrave kratkovekoj leptirici ili kraljici zime i odu sa pticjom melodijom.

U ovom stvaranju Desanka Maksimovic je imala poseban pristup ovome zanru. Pisuci Predgovor Bajci o kratkovecnoj ona otkriva tajne svog stvaralackog rada.

Nemusti jezik kojim govore zivotinje i biljke oduvek je bio zagonetan. Taj svet zivi svojim zivotom koji se manifestuje pokretima, pogledom, bol i radost izrazava samo kliktajem, zavijanjem, odlazi sa zemlje kao sto odlazi suza, rosa ili oblak. Iskustva poneta sa prirodnih, zivotnih izvora sluzila su u kasnijim pesnickim kreacijama Desanki Maksimovic. Onaj duh koji se kod nje zaceo za mladjih dana zivota, zvuk koji se urezao u detinjstvu, kroz zivot je dobijao novija znacenja i filozofsko-humanisticku dimenziju. Zato je najveci broj bajki vezan za najsitnije stvorove koji zive svojim zivotom, za prirodu ciji je deo sam covek, ptice koje su simboli kosmickih nepomucenih visina, mitoloska i fantasticna bica koja imaju specijalni bajkovito-pesnicki status u bajci.

Iako samostalne tvorevine, bajke Desanke Maksimovic po nekim svojim elementima podsecaju na narodne. Tome doprinosi pripovedacki ton, sugestivnost u pricanju kao i dinamika kojom se citalac uvodi u radnju. Jedna od takvih bajki je i Bajka o labudu kojom vrlo brzo pesnicka misao odvodi citaoca u svet koji je nesvakidasnji, u predele koji mame i opcinjavaju svojom lepotom. Bajka o Snezani, kraljici zime na originalan nacin priblizava deci njen mio lik. Toplina srca koja izbija iz simbolicne kraljice zime predstavlja brigu zato sto je labud, kralj lepotana medju pticama crn, tuzan i usamljen sto se uocava iz njegovog pogleda i nacina letenja. Dramaticna sudbina, nemir simbolizovan u nemiru ptice velika je drama koju samo covek moze da shvati i saopsti. Sve je, zaista, kao u pravoj bajci: i zimski ambijent, i mesto gde se radnja desava, stan kraljice zime, razgovor sa srebrnim zvezdama koje ce pomoci crnom labudu da odagna tugu. Boja je simbol najdubljeg prezivljavanja kao i najboljeg saznanja da se mrak duse tesko leci i da je put do svetlosti dug i krivudav. "Skriven u noci, ispovedao se tiho kraljici zimi: - Sve je oko mene belo - i drvece, i zabe, i zveri, i ti, mila kraljice; samo sam ja od noci crnji. Zato me mori tuga."

Sirina duse crnog labuda ne dozvoljava zivot bez smisla i radosti. Duboka tuga bice odagnata tek onda kada srebrne zvezde posalju jato pahuljica koje ce obojiti crnog labuda. Granice sveta su se razmakle nestalo je tuge, a bela boja koja je zavladala prostorima i prostranstvima simbolizuje beskraj, slobodu, nevinost kojom se odlikuje duh coveka sa bajkom u sebi.

Nema bajke - istice Desanka Maksimovic - bez patuljaka i prisustva drugih mitoloskih i fantsticnih bica. Pesnikinja jednom od tih izmisljenih bica pripisuje osobinu da moze sacuvati i preneti tajne ptica, gmizavaca, izvora i biljaka - stanovnika morskih beskraja. Bajkoviti okvir omogucava filozofiranje o zivotu i ceznji da se zivot ne pomuti vec produzi psihicki i fizicki. Tome ce doprineti iskustvo talozeno milenijumima koje se ne sme izgubiti iz vida i zaboraviti. Ako je istinsko, mora se prenositi generacijama koje dolaze jer je to teznja da se duhovni kontinuitet zivota produzi kako bi se od niza beocuga napravio zivotni lanac.

Pripovedacka tehnika kojom Desanka Maksimovic vodi citaoca u svetove suma i biljaka, zivotinja, do cudnovatih i cudotvornih izvora o kojima su folkloristi razlicitih naroda sveta mastali, taj put pripovedanja osvetljava mnoge tragove drevne kulture, otkriva verovanja i nade - izvore koji su u najtezim trenucima svojom zivotnoscu vracali posustalu veru u bitisanje. Suma zivi svojim zivotom i redom. Reke i izvori zubore, ali to nisu obicna oticanja vode, to je melodija koja dopire do dna duse junaka - coveka koji je razumom i tumaci. To je zvono koje opominje: "U pesmi izvora patuljak cu neke neobicne zvuke koji se javljaju samo jednom u sto godina, u casu kada izvor postaje zivotvoran, kada njegova voda moze da podmaldi za citav ljudski vek onoga ko je se napije."

Razmisljanje o sudbini kao ljudskoj pratilji, kao i o vecnosti o kojoj se masta, zaista je cudesno docarano u bajci. Ali, cudesnije je verovanje coveka: o zlatnom cvetu paprati koji se rascvetava jednom u sto godina i to u Ivanjskoj noci. Verovanje da ce takav uzabrani cvet podmalditi coveka, ukoliko ima srece da ga otkrije i pronadje, pa poveruje u cudotvornost, psiholoski je momenat koji obuzima ne samo Desanku Maksimovic, vec i coveka uopste. Moci tajanstvenih sila koje vladaju covekom i prirodom bajkovitim nitima povezuju misao pesnikinje sa mukom patuljka koji je tu da iskaze tajnu pred smrt. Tajna u vidu blagoslova koju patuljak kazuje cobanici predstvalja duhovno uskrsnuce patuljka i njegov vrhovni humanisticki cin. On cobanici kazuje tajnu iz vise razloga: ona je zajedno sa ostalim cobanima gospodarica sume i zivota u njoj. Gospodarica prirode koja u zivotu copveka ima znacajnu ulogu. Tako je pesnikinja nacinila izvrstan spoj: govor prirode i moc misli coveka kao posmatraca dogadjaja u prirodi. Desanka Maksimovic pise bajke o pticama koje smatra pesnicima suma, simbolima visina i daljina, vesnicima najlepseg godiseg doba - proleca. Nije slucajno sto je pesnikinja o grlici kao ptici koja simbolizuje vernost stvorila bajku prozetu poezijom, muzikom tuge zbog smrti dragog prijatelja. Bajka Grlicina tuzbalica cita se sa posebnom paznjom jer otkriva veliku alegoriju zivota. Postajemo svesni da najdublja osecaja radjaju najveca ostvarenja duha. Sa dosta maste, detalja, slika kojima ozivljava rascvetane livade, Desanka Maksimovic osluskuje razgovore ptica. Dijalozi su neponovljivi utoliko sto sadrze one najiskrenije klice prijateljstva i ljubavi, a monolog grlice u vidu tuzbalice podseca na najlepse stranice svetske knjizevnosti: na Antigoninu tuzbalicu kojom oplakuje svoj mladi zivot prerano ugasen, ili tuznu staru pesmu kralja Nala koji oplakuje smrt prijatelja. Glas se cuje do neba, a vrhunska melodija ocarava cak i okrutne, kao sto je i slucaj sa vukom u Andricevoj prici Aska i vuk. Osecanja koja teku direktno iz srca lice na snazne vrutoke:

"Opet je svanuo dan, vetar sumi, potok zubori,
a nema senicinog cvrkuta.
Opet je svanuo dan, a medju sumskim mnogim glasovima
nema njenog glasa.
Druguju zune sa zebama, kopci sa jastrebovima,
samo ja nemam vise svog prijatelja."


Najtuznija pesma koja moze dirnuti, koja prijatelja moze nagnati da izatka najfiniji traktat o prijateljstvu, to je pesma grlice koja se prenosi s generacije na generaciju. Ona postaje najcistiji simbol vernosti.

Neznost, pesma i zivotni sjaj zacinju zeleno srce prirode i bude maleno srce deteta. Otvaraju se jos jednom kapije sa kojih ce se pojaviti lepota istinskog zivljenja. Tu lepotu osecaju biljke, osporavaju neke zivotinje, onemogucavaju razlicite sile. Poeticna bajka o divljoj krusci na izvrstan nacin slika radjanje pakosti i zlobe koje mogu da naruse sva radovanja i sve lepote koje proizadju iz duha. Saznanje da se vrlinama moze prevazici svakojako zlo drzi pacenike, omogucava im da se bore i protiv pakosnih nastojanja onih koji su nizi. Sitno rastinje u ovoj bajci simbolizuje zivot koji je pun gorcine, a borba kruske da iz svoga nabujalog soka stvori cvetove i plodove, divovska je, simbolicna borba da se trudovi nagrade plodom. Sve lepote koje ona oseca, radovanja i veselja - radovanja su srca i duse. Desanka Maksimovic personificira krusku, uduhnjuje joj psihofizicke osobine - samu dobrotu kojom nije uspela da se izbori za svoj status.

Bajka koju neguje Desanka Maksimovic predstavlja filozofsko-humanisticki traktat o smislu zivota i postojanja, trajanja. Ona antropomorfozira ne samo biljni i zivotinjski svet kopna, vec ozivljava i morsko dno razbuktavajuci na taj nacin decju mastu pricom o cudotvornoj ulozi labuda koji ispunjava decakove zelje donoseci mu dragocenosti sa morskog dna. Pesnikinja razume govor korala, opisuje cudesne koralne gradove i grebene i zivot sitnih morskih zivotinjica sve sa ciljem da razmakne granice jave i dopusti deci jedno novo saznanje i vidjenje. Jedna od bajki sa tom tematikom je Prsten na morskom dnu.

Pocetak ove bajke sasvim je realisticki: devojcica se igrala na obali i u momentu kada je zelela da zahvati vode, obalski talas joj skida prsten sa ruke, dragoceni poklon majke koja vise nije u zivotu. Devojcica je plakala i molila talas da joj ga vrati. U verovanju da ce se talas sazaliti, devojcica je smislila citavu pricu o tome ko joj sve moze pomoci znajuci da samo morske dubine kriju velike zagonetke. Desanka Maksimovic na impresivan nacin i sa puno maste ozivljava morsko dno, pripisuje mu osobine zivih bica i tom prilikom potencira svu uzajamnost koja u svetu biljaka i zivotinja postoji kao i saznanje da decji svet i patnju devojcice oplemenjuje i uzbudjuje, naizgled, mirno i bezivotno morsko dno.

Ulogu porednika i pomocnika u ovoj bajci predstavlja morski jez koji alarmira sav podvodni svet. U momentu kada je devojcita bila ophrvana tugom zbog gubitka dragog predmeta, morski jez joj donosi prsten neprimetno. Tako je devojcica zivela u saznanju da je talas uslisio njene molbe i ne sluteci kakve su se sve veze u zivotinjskom svetu morskoga dna morale uspostaviti. Bajka se zavrsava srecno upravo zbog te dobrote srca i zelje da se uspomena na drago bice zauvek sacuva.

Desanka Maksiomovic uz pomoc bajki otkriva bezbroj zivotnih tajni, tajnama budi nemire koji opcinjavaju duse zivih bica. Tako je bajka okvir kojim se sagledava daleki, saroliki svet sa bicem u njemu. Dok se citaju, saznaje se da su ti izmastani prostori i dogadjaji lepsi od svake stvarnosti, radosniji od svakodnevnih sitnih zivotnih radosti.

Zelje u bajkama ove zbirke su specificne: deca traze da im baka donese gomilu igracaka o kojima su nocima i danima sanjala, da na tavanu u polumraku pronalaze stare stvari i pozutele listove knjiga, da osluskuju zagonetne otkucaje otvorenih satova i posmatraju zivot bezbrojnih tockica, da sretnu careve igracaka i posete njihovu domovinu. Zelje su nepresusne i uvek nove. Izazvane su pricom o svetu koji uvek nesto krije, ali i pomaze da se, makar u snu osete sve njegove carolije, sve svetlosti koje od njih stizu. Te svetlosti su putokazi kojima se razbuktava masta dece i vodi ih do tajni o zivotnom trajanju koju samo patuljak bele brade zna i kazuje devojcici-cobanici. A tajna je jedinstvena u svojoj mudrosti vracanja mladosti.

Zivot prikazan u bajkama u vidu bezbrojnih rukavaca otice i ostavlja nagomilane mudrosti. Te mudrosti i radosti Desanka Maksimovic iskazuje poeticnim zapisima, melodijama pticjeg cvrkuta, zuborenjem sumskih potoka, glasovima i pokretima bubica i leptirica, sumorenjem prirode. Svezivotna energija koju samo pesnikinja oseca, iskoriscena je da saopsti misli coveka i sveta, najcesce razmisljanja, radosti i tuge dece - glavnih junaka bajki. Tako devojcica moli talas da joj povrati izgubljeno blago, cobance poziva labuda koji je posrednik izmedju sveta realnosti i vodenog sveta, vetrovi prizivaju vesnike proleca, bubamara decu koja veselo trce po livadama i bastama zeleci da dohvate i uhvate sve lepote koje se naziru. Svetloliki mesec vodi ljude nebeskim stepenicama i pokazuje sve tajne obecavajuci da ce od najrazlicitijih sara izatkati slike i senke koje ce uzbudjivati decju mastu.

Zavicaji decjih snova ispunjeni su razlicitim pojavama i dogadjajima, a madjionicari su tu da od stvarnosti nacine fantaziju, od svakodnevnih prica - simbolicnu. Zlatni leptir iz neke daleke zemlje prica o svojim susretima i avanturama, mali bauk o svojim nezgodama, a baka o vilama koje svoje neposlusne podanike pretvaraju u kamen, cvet ili zveri. Cak i u tom misticnom i cudesnom svetu postoje sukobi i nesuglasice. Kao i u obicnom zivotu, dobro mora da pobedi, a tragovi koji ostaju opominju da je zivot izatkan od carolija, ali i zagonetki kojima treba mudro pristupiti.

Raznolik je i cudesan svet koji Desanka Maksimovic stvara u svojim lirskim bajkama. On negde postoji, zivi, dise. Cini nam se da smo ga nekad davno i sami osetili, doziveli, pa ga citanjem ozivljavamo i saznajemo kolika je moc reci pesnikinje i kakvu ulogu ima masta kad dobije svoje zamahe i uzlete. Po svemu sto je Desanka Maksimovic ostavila deci u zbirkama bajki, moze se reci da je nacinila krupne korake u osavremenjavanju ovog zanra. Pisci koji su stvarali pre nje sigurno su joj predstavljali uzor, mislimo na evropsku autorsku bajku, pre svega na stvaralastvo pisca Andersena, ali i ona je svojim bajkama predstavljala izazov piscima mladje generacije koji su se deci obracali zanrom savremene bajke stvorivsi specificnu formu poeme-bajke.

Slikajuci raznolike pojave, dogadjaje i svetove, Desanka Maksimovic nastoji da svojim slikama jezika i slojevima njenog znacenja sagradi originalnu i neponovljivu sliku. Stvorivsi takvu sliku, ona se ne vraca, ne popravlja je, vec ide dalje, gradi nove, bogati ih svojim pesnickim duhom i zivom recju. NJena ziva rec nadahnuta narodnom pricom i bajkom plamti i salje raznolika znacenja. I onda kada bajkom krene u cudesne predele i sa njima u dijalog sa cudesnim junacima, Desanka Maksimovic, merom zrelog knjizevnika, docarava junake i njegove susrete. Iako u bajkama ima cudesnih bica (vila, patuljaka, metamorfoziranih zivotinja, cudesnih pojava), ipak ona sve te elemente bajke preplice lirikom i ogrce cudesnoscu. Zelja joj je da za trenutak da oduska masti koja je spremna da stvara, putuje, druguje, razgovara i sa bicima koja su deo naseg duhovnog zivota i element bajke - simbolicne tvorevine duha. Trazi oslonac na mudrosti predaka kopajuci po njihovom jeziku zivotvorne sokove iz kojih ce se ovaplotiti zivot biljaka, zivotinja, stvari, pojava. Karakteristicno je istaci da Desanka Maksimovic svojim pojavama, zivim i nezivim stvorovima, kao i dogadjajima udahnjuje najpre zivot pa jezik. Kroz reci bajke govore ljudi, rtaduju se i pate; pored svih neminovno je prisutna pesnikinja koja drzi konce jezika i svedok je cudesa i carolija koje se jezikom artikulisu. Tako u pricanju pesnikinje nema zastoja: sve tece, preobrazava se, menja. Menja se i sam priroda, ali ono iskonsko, vredno, natalozeno stolecima ostaje. Ostaju pesme ptica, boje proleca i jeseni, misli, nemirne misli prepune strepnji i nada u drugaciji, neki novi zivot.

Stana SMILJKOVIC
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:28 pm

MIRA ALECKOVIC, PESNIK MLADOSTI


Mira Aleckovic (1924) se prvim pesnickim uzletima javlja pred Drugi svetski rat. Ona je jedna od najplodnijih, najaktivnijih i, istovremeno, zapazenijih imena srpske i, sire, juznoslovenske decje literature. Preko dvadeset objavljenih knjiga za mlade, uredjivanje decjih i omladinskih listova i casopisa Mladost, Pionir, Poletarac, Zmaj; status pisca ciji tekstovi ulaze u obaveznu skolsku i domacu lektiru, ucesce u javnom zivotu - donosi joj nepodeljene simpatije kulturnog javnog mnjenja i prisustvo u gotovo svakom detetu i narastaju mladih uopste. Najpoznatija dela Mire Aleckovic su zbirke pesama Zvezdane balade (1946), Srebrna Kosa (1955), Prijatelji (1956), Lastavice (1957), Suncani soliteri (1970), Ne mogu bez snova (1980) i Staza srebrom izvezena (1982). Objavila je i roman Zbogom velika tajno (1960). Pesnicko delo Sanjalice (1975), po svemu, najvernije izrazava njenu poetiku.

Tematski milje Mire Aleckovic je bogat i univerzalan. Peva o svemu dostupnom detetovom poimanju i o onome sto izaziva i podstice radoznalost i mastu. Prva slova, deca, skola, prijateljstvo, igra, sala, svakodnevno decje okruzenje, tkivo je njenih pesnickih knjiga. Ipak, domovina i majka, rat, borba partizana i deca u vrtlogu rata, njene su velike teme.

Pesnistvo autora Zvezdanih balada je svojevrstan ekvivalent estetske stvarnosti; poezija koja, u nekim svojim segmentima, ostavlja utisak odseva konkretne istine. Motivi realnog, koliko i mastovita istinitost, oznacili su izvestan iskorak u odnosu na prethodno stanje i stvaraoce koji se, iole, uzimaju kao cinioci kontinuiteta razvoja knjizevnosti, ali - ne utoliko istinitije i na visem nivou od same stvarnosti.

Prva etapa autorkinog stvaralastva inspirisana je Narodnooslobodilackom borbom kao "zvezdanim trenutkom nase istorije". Najranije pesme Malisan na strazi, Seti se, druze, Mi smo deca, zapravo nagovestavaju pesnika revolucije i zvezdanih balada. Dolazeci neposredno iz borbe, sa potresnim slikama o decjem stradanju, bolu i strahu, slikala je patnje mladih i njihovo suocavanje sa neprijateljskom opasnoscu; njihovo postojano drzanje i podvige sto se uzdizu do zvezda.

Pesnikinja predstavlja male junake koji izvrsavaju kurirske zadatke, odvazne devojcice i decake kako izrastaju u "veliku decu" i narodne borce. Zvezdane balade upravo suocavaju recepijenta sa prizorima neozvezdanog i gorkog detinjstva, slika su potresne sudbine detinjstva obuhvacenog ratnom olujom i ogradjenog bodljikavom zicom. Tragicno uzbudljiva je poema o uhvacenom decaku kome neprijateljski vojnici, zato sto nije odao ranjene partizane, urezuju zvezdu na celo koju je dobio kao poklon:

Krik se bolni rasu,
zaljulja se granje,
u skrivenom gnezdu
uplasi se ptica
od decjeg uzvika,
i metak se prosu
preko svih zivica...
(Balada o Zvezdanu)

Groza, strava i uzas koji potresaju decju dusu ispricani su u pesmama Tri devojcice iz sela Lipe, Decakova smrt, Fruskogorska balada i drugim stihovima. Zvezdana bajka o Vjazmi, sazdana "od ciste emocije i slike u kojoj sa pahuljicama veje tuga nad opustosenim selom na zgaristima nadjenje devojcice", (D. Ognjanovic), surovo je suocenje sa smrcu i dignuti glas protiv ratnih strahota i decjeg stradanja. Pro'eta snaznim rodoljubivim i nepomucenim humanistickim i etickim osecanjem, zbirka tragike i kobi Zvezdane balade, po opstoj oceni, najuspesnije poezije sa ratnom tematikom, ujedinjuje sve motivske i stilske vrednosti poezije Mire Aleckovic.

U srpskoj literaturi M. Aleckovic je pesnik partizanske borbe, unezverene i prestravljene generacije, obnove i izgradnje ratom razorene zemlje. Na NOB-u je i izrasla njena poezija.

Okrenuta estetici stvarnosti i motivima aktuelnog desavanja, autorka pise stihove o zivotu nasega coveka, njegovim radnim uspesima, o eksploataciji tudjega rada, o rasnoj diskriminaciji i drugim socijalnim motivima. Podzemni heroji je tipicna poema u slavu kulta rada i radnih podviga, na zalost, bez vece knjizevne vrednosti.

Iskrena i topla ljubav prema rodnoj grudi i rodu svome, najizrazitija je crta svekolike Aleckoviceve poezije i patriotizma toga vremena. U okviru njenoga opusa, ciklus pesama o borbi srpskog naroda za slobodu i o njegovim zrtvama, o mladima resenim da pomognu opustosenoj domovini, najobuhvatnija je skupina solidne estetske vrednosti. Pesme Pitate me, Domovina, Jugoslavija su od nesumnjive literarne vrednosti.

Majka je u knjizevnost usla vec sa narodnim uspavankama, a pesnici su ispevali o njoj najlepse pesme pune ljubavi i postovanja. Knjizevnica je u majci, kao licnosti kojoj smo veciti duznici, nasla topao poetski objekt i omiljen motiv. Najlepsa rec, Tri mame, Pesma za mamine oci, poezija je i himna majci koja donosi dete na svet, cuva ga i podize. Mati je duh koji se nadnosi nad svojim cedom i beskrajna zrtva za detetovo dobro i njegovo mirno detinjstvo.

Pesnik materinske topline, blagosti, dobrote i humanizma, stvara knjizevne paznje i hvale vredne stihove o polju, livadi, mesecu, zivotinjama i pticama. Pa ipak, priroda, cini se, nije nasla izdasno mesto u njenoj umetnosti. Uz izvesnu rezervu, moze se ustvrditi da su i humor i igra, u jednom modernijem smislu reci, potisnuti u drugi plan. Makar da se pesnikinja, naklonjena "ozbiljnijem" i trezvenijem detinjstvu, "odupirala" snaznom ljudskom nagonu za razonodu ("toliko jakom u ljudskoj prirodi da mu se drustvena funkcija umetnosti u vecini slucajeva podvrgava" - Max Dessoir), poeziju, grejanu toplom vatrom ljubavi prema detetu, nenarusene glasovne strukture, prozima igra i smeh. Sijaset pesama, kao sto je o decaku koji se u snu ponadao da mu macak napise domaci zadatak (Da li je macak kriv), nisu lisene saljive sadrzine, smeha, dosetke i fine mere humora.

Ukoliko se u dosadasnjem pesnickom stvaralastvu vise ili manje oseca priblizavanje faktografiji, izvesna stvaralacka oseka, zbirke koje autorka izdaje potkraj sezdesetih godina, i kasnije, donose odredjenu svezinu. Pesme: Bela grana, Srebrni voz, Zlatna kola, Putujemo... potvrdjuju stvaraoca misaono-emotivnih slika i poetske topline, prisnosti, sklada i ljubavi; drukcije receno, poezije koja pruza citaocu radost, razvija u njemu smisao za lepo, ritam, izraz i lepu rec.

Vredan je pomena roman, posigurno autobiografskog i socijalno-edukativnog karaktera, Zbogom velika tajno. Posredi je proza o igri dece na periferiji Beograda i detinjstvu dveju devojcica koje, za razliku od njihovih imucnijih vrsnjaka, protice u oskudici, ali ne tuzno i siromasno.

Umetnica koja je verovala u gorkijevsku devizu o gordosti coveka i moci poetske reci da uzdigne coveka - drzi jako do idejnog kvaliteta kao organske komponente literarne strukture dela. Strepnja da se ne narusi ljudska specifika knjizevnosti, navodi na humano-eticki milje, ekspliciranje moralnih principa i stavljanje naglaska na medjusobnu zavisnost estetskih i etickih segmenata. Takva orijentacija iskazuje se i u gradjenju likova dece, ratnika, radnika, rudara - junaka punih vrlina, dusevne snage i moralne ispravnosti, koji bi citaocu sluzili, starinski receno, kao primer za ugled; ucinili ga postenim, istrajnim i odanim idealima pravde i humanizma. Opasno se priblizivsi tezi: kakva etika - takva estetika, autorka nije prevladala kreiranje "tipicnih karaktera u tipicnim okolnostima", retko uspeva da odoli tonu vulgarnog sociologizma.

Pisala je po zapovesti svoga srca, ali i po zadatku. Osim nadahnutih stihova humane i optimisticke vizije, naglasene lirske i umetnicke vrednosti, tka labavo povezane i neizbrusene esteticke slike, nezgusnute i narativne jednolikosti; cesto gde je sve do kraja protumaceno, doreceno i citljivo. Pevajuci o izgradnji i obnovi domovine, o njenim geografskim i prirodnim lepotama, putevima, prugama i mostovima; o omladini koja sluzi otadzbini i buducnosti koja dolazi, pesnikinja se nije oslobodila slikanja u crno-beloj tehnici. Atmosfera euforije i inaugurisanje "revolucionarnih" kretanja - ovekovecenja aktuelnih politickih desavanja njihovim ugradjivanjem u pesmu, pricu ili roman - guralo je u pozadinu poetsku istinu i stetilo cistoj umetnosti.

Duh vremena, naglasena zelja da pouci skolskim i drugim decjim obavezama, da formira pozitivne navike i izazove zedj za ucenjem, preporucuju spisateljicu kao jednog od pedagoskih korifeja. Pesnikinja Zvezdanih balada i Sanjalica je imala pred sobom ogledalo - autora Prolecnog sastanka i Bajke o Kratkovecnoj. Na zalost, nije iskoracila dalje u slikovitosti, mnogoznacnosti i lirskoj uznesenosti od ucitelja na cijim je ramenima stajala.

Kada pesnikinja progovori o prirodi, zivotinjskom carstvu, ljubavi i prijateljstvu medju ljudima, izmedju ljudi i zivotinja, o decjoj bezazlenosti i veselim motivima, ideja je kazana na knjizevno prihvatljiv nacin, "vaspitna" vrednost, vise manje, doprinosi umetnickoj lepoti pesme. Stihovi iz kojih zraci optimizam i duboka zelja za srecu i dobro dece i ljudi, ne osporavaju njenu poeziju kao semanticki autonomnu kategoriju.

Rec Mire Aleckovic je iskrena i topla. Vaspitavana na najboljim tradicijama nasih pesnika i pripovedaca, ona neguje formu odmerenog tona, nenametljivog i neusiljenog izraza. Stih nejednake strukture i versa, tanane refleksivno-lirske pesnicke slike, karakterise razumljivo i pregledno izlaganje misli, pravilnost i cistota. Bogatstvo slika, cist ritam i zvuk, lirski fluid i ljudska toplina, narativnost - jednostavnost i neposrednost kao dar zene-pisca, svojstvo su njenog rukopisa. Istina, njen zreo i slojevit knjizevni oblik pati od standardnog i poznatog. Natrunjen je tipiziranim i uhodanim frazama, opstim istinama i mestima.

Mira Aleckovic pripada, u prvom planu, esalonu mladjih stvaralaca koji su, tako reci, procvetali u periodu oslobodjenja, pokolenju koje je oblikovalo literarnu gradju na nesto nov i neodredjen nacin. Sklonost anegdoti, fabuli, bajkovitoj noti, cini je tradicionalnim pesnikom u najboljem smislu reci - autorom koji zauzima jednu od kljucnih karika u primarnoj ravni tradicije.

Tihomir PETROVIC
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:30 pm

ANDRACI I JEPURI ¹

O Andracima i Jepurima nisam nista znao dok nisam procitao knjigu Vojislava Despotova o petrovgraskim demonima. Pripadam racionalnim osobama koje (uglavnom) ne veruju u duhove, baba-roge i zmajeve. Ipak, cini mi se da je nekakav veliki Andrak usao u ljude i u okolnosti oko Detinjstva, u redakciju, saradnike, pisce i finansijere (pa i sire), tako da ovaj broj casopisa izlazi nesto tanji i "kada izadje". Zato, ako izadje 2013. racunajte da je prethodna godina bila 1998. jer ovaj je broj (prvi u 1999) pretezno posvecen zivim zbivanjima u knjizevnosti za decu, najboljim knjigama i najpodsticajnijim stvaraocima u prethodnoj godini. Ipak, tajanstveni uticaj nekog od Despotovljevih demona, na primer Pevacice Iz Filipsa ili Sunke S Tavana, ucinio je da ovaj broj casopisa ne sadrzi prikaz same knjige Voje Despotova.

Na srecu, u ovom broju Detinjstva objavljujemo prikaze vecine dobrih knjiga za decu iz 1998. godine. Uvereni smo da zbog kvaliteta prikazanih knjiga ovaj broj casopisa i moze da izadje "kad izadje". Ipak, uprkos svim svim Andracima i Jepurima, ceznja za kriticki odmerenom aktuelnoscu ostaje trajna prokupacija redakcije. U skladu s tom teznjom jeste i rubrika Iz novih rukopisa, u kojoj objavljujemo pripovetku izuzetne literarne kultivisanosti.

Naravno, nezadovoljni smo sto nismo pribavili tekstove o svim dobrim knjigama za decu iz 1998. godine. Zato, treba procitati i neke knjige o kojima Detinjstvo ne pise. Pre svih knjigu, Andraci, Jepuri i ostala najvaznija cudovista Petrovgrada i srednjeg Banata.

Jovan Ljustanovic
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:31 pm

KRICI I SAPUTANJE

Jedno neposlato ljubavno pismo kao ishodiste nesporazuma i bola. Dve devojke tek izasle iz detinjstva u provincijskoj parfimeriji. Dugo toplo leto u kome se ne desava nista, a, ipak, sve se menja. Muka artikulisanja prvih ljubavnih impulsa, nemoc komuniciranja s najblizim - "krici i saputanja". Suncana punoca odrastanja i duboka senka teskobe i nemoci. Na kraju, viseznacno i simbolicki snazno, razbijena bocica parfema i Amor s njenog zatvaraca u ruci.

Spomenka Krajcevic ima hrabrosti da, nasuprot optimistickoj slici detinjstva kao sveopsteg ljudskog napretka i narastanja, opise odrastanje kao sticanje bolnih iskustava, kao suocavanje s mehanizmima super-ega, kao, u krajnjoj konsekvenci, otelotvorenje opsteg tragizma ljudske egzistencije - kao prvo; ali sustinsko suocavanje bica s nistavilom.

Amor mozda pripovedacki najbolje sublimira takav pogled na detinjstvo. U njemu su sabrani spisateljicin naglasen psihologizam, njeno majstorstvo u gradjenjeu prostora i vremena, njena sklonost dramatizaciji medjuljudskih odnosa. Besprekorno je stopljeno vreme leta i vreme odrastanja, duboko se prozima uspon ljudskog odrastanja s nemoci i bolom.

Inace, zbirka pripovedaka Spomenke Krajcevic Putnici papirne ladje izvan je preovladjujucih tokova srpske knjizevnosti za decu i, po svojim estetskim standardima, pripovedackoj doteranosti i jednoj vrsti suzdrzanosti duhovne otmenosti, visoko nadilazi tekucu produkciju.

Jovan Ljustanovic
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:32 pm

A M O R

Da je slutila da ce to pismo Terezi toliko da znaci, ne bi se Milanka nikad umesala. Ili bi odmah, cim se vratila u "Orhideju", rekla sta je uradila. Ali da ce Tereza tako uporno verovati u nesto sto je iz ciste dosade uobrazila, to je Milanki bilo neshvatljivo.

Dok se, u pocetku, cekao Momirov odgovor iz Zemuna, Milanka je bila prilicno mirna. Dosta spokojno podnosila je i sve duze razgovore o tome zasto neko ko je dobio takvo pismo na njega ne odgovara. Kad bi Tereza, medjutim, cutke stala ispred kalendara i pocela da razmice prste, svaki za po jedan dan cekanja, Milanka bi odjednom osetila da ne moze vise. A ako bi tada, s vedrinom koja je i Milanku trebalo da obodri, Tereza jos i rekla "Evo u petak ce, Milancice!" ili "U ponedeljak, sigurno u ponedeljak!" doslo bi joj da naglas zakuka.

"Pa i ako ne stigne, Tejka", uspevala je, ipak, da u takvim prilikama isprva kaze, "znaci da pismo nije ni primio. Odkud znamo da je adresa tacna? A mozda i nije vise u bolnici." No kako se scena pred kalendarom sve cesce ponavljala, odustala je najzad od bilo kakvog tesenja, strepeci da ce, ako samo otvori usta, zajecati i sve priznati.

Pravi razlog zbog koga odgovor nije dolazio trebalo je, medjutim, saopstiti polako i mirno, da bi Tereza odmah videla da posredi nije bila neka Milankina tvrdoglavost vec jedino briga za Terezino dobro.

"Slusaj, Tejka", pocinjala je Milanka u sebi bezbroj puta, "ne mozes ti odgovor ni dobiti kad pismo nije poslato. A nisam ga poslala namerno, namerno, jer sam..." I tu bi vec stala, znajuci da nijedan od razloga, izdvojen i sam, nece uspeti nista da objasni. Moralo je mnogo da se prica da bi se rastumacilo zasto se pismo naslo iscepano u Milankinim rukama, sto Tereza sigurno ne bi mogla mirno da saceka. Da razljuti Terezu, bilo je, opet, poslednje sto je Milanka htela i smela da uradi.

I tako je priznanje neprekidno odlagala, uvece za sutra ujutro, kada se s Terezom bude nasla pred kucom, a onda za neki zgodan trenutak dok naslonjene o tezgu budu gledale kroz izlog i pricale. Ali kako je bas takve trenutke bilo najteze prekinuti onim sto je pretilo da ih zauvek unisti, Milanka je sa svojom tajnom docekivala i poslepodne, a kad bi se priblizilo vece klela se u sebi da ce sledeceg jutra to mucenje najzad okoncati.

Cekajuci pravu priliku za priznanje, Milanka je u stvari cekala da Terezina iznenadna i izmisljena zaljubljenost u Momira Zivkovica sama prodje. I ranije se dogadjalo da Tereza tako nesto uobrazi i pocne da do detalja razradjuje neku sasvim neostvarivu pricu na koju bi i Milanka morala da pristane dok Tereza pre ili kasnije ne bi odustala od svoje izmisljotine. Sada je pak iz dana u dan postajalo je sve ociglednije da s tim otreznjenjem nece ici lako. Dnevni ritual koji se ustalio razvijao je Terezina raspolozenja upravo u suprotnom pravcu. Oko deset pre podne Tereza bi otrcala do kuce da posle postara prva otvori sanduce, a kad bi se ponovo pojavila na vratima parfimerije, izjavila bi prkosno isturajuci bradu: "Nema jos, ali ce sutra!" Namestila bi se onda za tezgu i, oslonnjena o pult, provela neko vreme cuteci. Zatim bi poceli uvek isti razgovori o tome zasto Momir ne odgovara i kada ce pismo stici, sto bi Terezu ubrzo oraspolozilo pa bi se premestila pred jedno od ogledala i opet smeskala, okretala jedan pa drugi profil, zabacivala kosu i, sklopljenih ociju, primicala srebrnastom staklu napucene usne, kao da ceka da neko s druge strane ogledala na njih spusti poljubac.

Dok bi je gledala takvu, Milanki se cinilo da su Terezina acenja i izazivanja mozda ipak pravedno kaznjena, ali je bilo dovoljno da se Tereza naglo uozbilji, da uzdahne, prevuce rukom preko cela ili da, vracajuci se za tezgu, nesigurno pogleda prema kalendaru pa da Milanku savlada iskreno, na plac spremno kajanje.

A to je leto pocelo sasvim drugacije i izgledalo je da se lepsi raspust ne moze zamisliti. Pred kraj skolske godine Terezina tetka Marta Topalov otisla je na operaciju vena u Beograd tako da je njen muz Lazar, koga su u porodici zvali teca Lale, ostao sam u radnji. Dogovoreno je onda da Tereza i Milanka dolaze svakog dana da mu pomazu, za mali dzeparac i veliku privilegiju da mogu koliko hoce da budu u toj jedinoj strugarevskoj parfimeriji pred cijim je izlogom moralo da zastane sve sto je zensko.

Stisnuta izmedju apoteke i farbare, na samom kraju korzoa, parfimerja "Orhideja" uspesno je odolevala konkurenciji industrijske kozmetike koja se prodavala u nekoliko drugih radnji. Osim navike i poverenja, neodlucne strugarevske zene dovodila su pored "Orhideju" i brojna upustva sto su im, rasuta po izlogu, pomagala da se razaberu u ponudi i govorila im, i pre nego sto se nadju u vec obavezujucoj unutrasnjosti parfimerije, sta je to za sta ce morati da daju novac. "Najnovije", "jeftino", "lep poklon", "lekovito", "protiv bora", "za masnu kosu", stajalo je, uz mnoga druga objasnjenja, na presavijenim kartoncicima poredjanim ispred svakojakih teglica, otklopljenih kutija pudera presvucenih celofanom, boca sa prozirnim, mlecno belim i zuckastim tecnostima, zrakasto rasirenih karmina i kolona lakova za nokte ciji su se tonovi smenjivali od bordo crvene do najsvetlije sedefno roze.

Slicna upustva mogla su se procitati i kad bi se uslo u radnju, u zastakljenom delu tezge koji je takodje predstavljao neku vrstu izloga. Iza tezge su, u policama s obe strane ulaza u zadnju prostoriju zaklonjenu zavesom, stajale velike staklene boce s mirisima francuskih imena i redovi praznih bocica koje je teca Lale, po zahtevu musterija, punio kroz veliki metalni levak kolonjskim vodama, cickovim, bademovim ili orahovim uljem ili nekim od svojih losiona.

I uz svu privrzenost strugarevskih zena, promet u "Orhideji" bio je prilicno slab posto se takva roba stedljivo trosila. Musterija je bilo ili ujutro ili tek predvece, kad bi korzo oziveo. U to vreme je i teca Lale uvek bio u radnji, ali je inace nastojao da sto bolje iskoristi neocekivanu slobodu koju mu je doneo Martin odlazak pa bi vec posle devet sati prelazio preko ulice u bife "Galeb", gde je provodio i dobar deo poslepodneva.

Tereza i Milanka bi tada "cuvale radnju" i ponesto i same prodale, mada se to retko desavalo, jer je teca Lale i u jeku najzescih rasprava u bifeu uspevao da razazna melodicnu zvonjavu koja je pratila otvaranje vrata u "Orhideji" i na taj zvuk odmah ustajao i vracao se u radnju.

Teca Laletovo odsustvo Tereza i Milanka su isprva koristile uglavnom za to da temeljno ispitaju izlozenu ponudu. U tome je predvodila Tereza, koja je od detinjstva dolazila u "Orhideju", ali je Marta, stroga u pogledu vaspitanja dece kao i u svemu ostalom, uvek nalazila neki razlog zbog koga je ono sto je Tereza zelela da dotakne i vidi na svom licu moralo da ostane s druge strane stakla.

Sada bi se, cim bi ostale same, Tereza nakarminisala uvek nekom novom nijansom karmina, obilno napuderisala, narumenila jagodice i iscrtala oci kreonom pa se tako nasminkana vrtela ispred naspramno postavljenih ogledala, rastresala crne kovrdze ili ih podizala u pundju. Tom licu velike lutke koje je, narocito s podignutom kosom, na trenutke izgledalo kao da je izislo iz rama od skoljki sto je cuvao secanje na Martu Topalov dok je jos bila glavna strugarevska lepotica, nesto bi onda saputala ili ga ispitivacki gledala i jedva vidljivim osmehom odavala mu priznanje.

I Milanka je, mada neprekidno strepeci od teca Laletovog povratka, prvih dana pustala da je Tereza nasminka a posle zbunjeno gledala lik u ogledalu koji joj je, po zarko crvenoj fleki usana i izbeljenim obrazima, nekako najvise licilo na klovna. Usla bi, zato, ubrzo u zadnju sobicu da se umije a kad bi izisla, hladeci rukom usne oko kojih se razaznavao crvenkasti pecat, pravdala bi se kako to nije za nju pa bi se nalaktila na tezgu i pratila Terezine predstave, dovoljno srecna vec i zbog toga sto je njihov jedini gledalac.

Mnogo privlacniji od sminke, bio je za Milanku izlog "Orhideje". Na samom vrhu piramide raznih eksponata nalazila se, kao glavni ukras izloga, flasica od brusenog stakla s pumpom obmotanom svetloplavim svilenim koncem koji se na na kraju duguljastog prosirenja raspredao u bogatu kicanku. Na poklopcu obrubljenom tananim metalnim vencem stajala je, jednom nogom oslonjena o podlogu, srebrna figura krilatog mladica s razapetim lukom, tako fino izradjena u svakom detalju da je igledalo da je to neko jako umanjeno, ali ipak zivo ljudsko bice, zarobljeno u metal bas u trenutku kad se, u skoku, tu spustilo.

Otkad je pamtila izlog "Orhideje", pamtila je Milanka i flasicu sa srebrnim strelcem. Svako zaustavljanje ispred izloga parfimerije predstavljalo je zapravo obilazak te esencije raskosi i lepote s kojom je odrzavala neku svoju tajnu vezu. O flasici se, naime, nikom nije smelo nista govoriti niti sa na nju pred drugima obracati paznja, kako bi se s nje skrenule tudje zelje. Flasica je, opet, kao da postuje dogovor, ostajala u izlogu i kad bi se sve drugo u njemu promenilo, mada je Milanka uvek pomalo strepela da je, i pored svih mera opreza, jednom vise nece zateci.

Zasto je bas ta flasica toliko privlaci, Milanka se nije pitala, niti bi, da jeste, znala na to da odgovori. Znala je samo da joj se, dok je gleda, misici na rukama zatezu od zelje da je uzme i drzi medju dlanovima, koji kao da su vec osecali svileno klizenje konca, hladan dodir stakla i bockanje srebrnih krila.

Tek posle vise dana provedenih u parfimeriji, Tereza je primetila u sta to Milanka pilji dok sedi na stolici pored izloga, pa joj je objasnila da je to neki Martin miris koji je davno dobila od teca Laleta i koji zbog figurice na poklopcu zovu Amor. Iako izlozen na najistaknutijem mestu, Amor nije bio za prodaju a najvise zbog njega prasinu u izlogu brisala je iskljucivo Marta.

Potom je Tereza izvukla Amora iz izloga i dala ga Milanki u ruke, i nehotice ponavljajuci upozorenja koja je od tetke bezbroj puta cula, tako da je Milanka ubrzo vratila taj toliko cuvani predmet koji pod prstima udrvenelim od obazrivrivosti gotovo da nije ni osetila.

Vreme je u "Orhideji", mada ga je bilo napretek, brzo prolazilo. Kad bi teca Lale bio u radnji, Tereza i Milanka bi cesto prelazile u susednu apoteku, kod mlade apotekarke LJilje Magazinovic koja im je pricala o svom vereniku i pokazivala im pisma i slike sto ih je slao iz Nemacke ili bi sedele kod tetka Ane u farbari i od nje ucile da heklaju cipkane okovratnike. U podne bi otisle na rucak, pa onda zajedno na reku da se okupaju a s reke se vracale u radnju. Poslepodne bi onda obicno svratio Zarko Kacar, brat kelnera Mirka iz "Galeba", i s njima se malo posalio pa bi poneko i usao nesto da kupi a utom bi i korzo oziveo. Tada bi bilo izlisno nekud kretati, posto su kroz izlog mogle na miru da posmatraju ko se s kim seta a i da i same naprave neki krug. Kad bi, tacno u osam, teca Lale pogasio svetla, sacekale bi ga, vise omamljene jednolicnoscu proteklih sati nego zaista umorne, ispred radnje da sve zatvori i zajedno s njim krenule kucama, kao da se tim potpunim predavanjem maloj zajednici oduzuju za nesto narocito, mada drugima nevidljivo, sto im je ona pruzala.

Terezino i Milankino drustvo se, doduse, u pocetku svaki dan okupljalo pred "Orhidejom" pa bi decaci drezdali ispred izloga a devojcice ispunile radnju, trazeci da vide ili probaju karmine i mirise, sto je teca Lale najzad zabranio. Posle je do parfimerije svracalo jos samo nekoliko najvernijih drugarica, ali se vec pricalo kako su se Tereza i Milanka uobrazile i promenile a pozivi na kupanja i zajednicke izlaske poceli su da izostaju.

Okruzene polumrakom parfmerije, njih dve su se zaista i osecale drugacijim nego sto su pre raspusta bile, pre svega starijim, a zatim i kao izabranim za nesto cemu nisu znale ime. Potpuna vlast nad svim tim karminima, puderima i lakovima koji su im, bez prave namene, bili na raspolaganju, stalno ogledanje u naspramnim ogledalima, zveckanje vitrina, odsjaji staklenih boca, cvece na poklopcima bombonjera kojima su police bile oblepljene i zavodljiv pogled Marte Topalov uokviren vencem od skolji - sve je to, u mirisima natopljenom vazduhu i tisini izdeljenoj otkucajima zidnog sata, budilo neko ceznjivo iscekivanje i prizivalo dozivljaje kakvih u njihovim zivotima nije bilo.

A onda je, vec sredinom jula, dok se jednog jutra sminkala karminom boje ciklame, Tereza bez ikakve najave izjavila da je ona zaljubljena u Momira Zivkovica i da je resila da mu napise pismo.

Dok je piljila u Terezina usta, Milanka je po secanju napregnuto tragala za bilo cim sto bi potvrdilo ono sto je cula. O Momiru Zivkovicu, bila je sigurna, njih dve jedva da su koju rec razmenile pre nego sto se dogodila pljacka u Drenku, a kad je posle Momir uhvacen, pricale su o tome koliko i ostali iz razreda. Sta je tada Tereza govorila, Milanka vise nije mogla da se seti, mada je jos jasno videla i cula kako decaci prepricavaju Momirovo hvatanje, bekstvo i pad, koji ga je odveo u bolnicu.
"U Momira Zivkovica?" ponovila je najzad s osmehom, potvrdjujuci da je salu, mada sa zakasnjenjem, ipak shvatila.
"Jeste, u Momira", hladno je odgovorila Tereza. "Gleda on mene od prvog dana od kad je dosao u razred, onako ... drugacije, samo sto ja nisam pokazivala da primecujem. A sad vidim da sam pogresila."
"Pa nista mi ... nikad ... o tome nisi rekla", tiho je, boreci se sa stidom, izgovorila Milanka.
"Nisam, Milancice, jer ti takve stvari ne razumes!"

Milanka je onda pocela da objasnjava kako se u nekog kao sto je Momir Zivkovic jednostavno ne moze biti zaljubljen, na sta se Tereza samo izazovno smeskala svom odrazu u ogledalu. A kad je najzad prekinula s ogledanjem, rekla je mirno ali odlucno da je Momir, bez obzira na sve ostalo, najzgodniji u skoli i da ce mu ona to pismo, koje odavno smislja, i napisati.

Otpor prema Terezinoj nameri svela je Milanka zatim na miniranje svake ideje o tome kako bi se moglo doci do adrese bolnice u Zemunu u kojoj Momir lezi, ali kad je videla da je Tereza spremna da ode i do Use u Drenak, predlozila je da se po adresu posalje Sava Nikolin, koji bar nece dalje pricati ko se to za adresu interesuje. Tereza se zacudo slozila s tim planom, pa su Savu onda dve veceri trazile medju setacima na korzou da bi ga tek trece vece, dok su cekale da teca Lale zakljuca radnju, ugledala kako zamice prema crkvi i, sustigavsi ga, uputile ga u zadatak.

Dok se Sava nije pojavio s trazenom adresom u parfimeriji se ni o cemu drugom nije govorilo osim o pismu, a kad je adresa stigla, pocelo je i njegovo konacno sastavljanje. To je potrajalo dva dana, posto je Tereza u pismo htela da udene razne ljubavne izjave koje je, kao najlepse, pamtila iz knjiga i filmova, dok se Milanka zestoko borila da ton pisma bude sto umereniji i pristojniji. Kada je Tereza konacno ispisala adresu na koverti, Milanka je, bez jasne namere ali s osecanjem da bi stvar jos uvek mogla da se spase, pristala da pismo odnese na postu.

Na putu ka posti po glavi su joj se vrtele razne price sto su o Momiru kruzile po razredu a onda joj je ruka sama izvukla iz dzepa beli pravougaonik na kome je Terezinim rukopisom bilo ispisano Momirovo ime. Dok je zatim cepala pismo po sredini, pa na sve sitnije i sitnije delove, radila je to s olaksanjem i vedrim mirom. Papirice je posle bacila u neku jarugu pored puta i stapom ih sve savesno potopila u mulj na dnu pa je pozurila nazad u "Orhideju", zaleci jedino zbog toga sto Terezi ne moze odmah da kaze da je svaka opasnost od igre s pismom otklonjena.

U parfimeriji je, medjutim, vec kroz par dana pocelo cekanje Momirovog odgovora. Kad ne bi nagadjala recenice koje ce joj stici iz Zemuna ili terala Milanku da kaze sta bi ona, da je dobila takvo pismo, odgovorila, Tereza bi naglas zamisljala Momirov povratak u Strugarevo i njihov prvi susret. Zatim bi prelazila na opise buducih setnji i izlazaka, pri cemu bi od Momira Zivkovica ostajali samo visok stas i izazovno drzanje dok se Strugarevo ni po cemu nije moglo prepoznati.

Milanka se u pocetku protivila toj potpunoj proizvoljnosti Terezinih prica, pa je pominjala Momirovu tetoviranu podlakticu, Terezino setaliste pored reke zvala nasipom a parku punom skrovitih klupa vracala njegov pravi, zapusten izgled, ali je s vremenom, sve krivlja pred Terezinim cekanjem, pocela da pristaje na sve sto bi Tereza zamislila.

Desavalo se, doduse, i da se Tereza ucuti i da, zagledana u izlog, pocne da vrti dugme na haljini. "Pa sta ako i napises pismo?" rekla bi potom nesigurno. "Jedno pismo, onako, bez veze ... A niko i ne zna, osim Save ..."
"Ma nije to pismo, sigurno, ni stiglo ...", zivnula bi tada Milanka, verujuci da je trenutak otreznjenja konacno dosao. "Tolika pisma se izgube, pa sto ne bi i to tvoje. I bilo bi, zaista, najbolje da se izgubilo ...."

Takva tesenja imala su, medjutim, rezultat suprotan od ocekivanog. Terezin pogled bi se odjednom sabrao, brada prkosno podigla a oko usta zalebdeo inat. "Pa i ne bi bilo najbolje. Kad sam napisala, napisala sam. Zasto da ne primi?" rekla bi najzad svadljivo, dok bi se u Milanki gasila nada da ce ono sto je uradila na putu za postu ikada moci da ispravi.

Sve krivlja pred upornoscu Terezinog cekanja, Milanka se, kad bi pocele price o Momiru, obicno sklanjala na stolicu pored izloga odakle bi gledala u voljenu bocicu s krilatim strelcem ili bludela pogledom po suprotnoj strani ulice. I to se utociste okrenulo protiv Milanke kada je Tereza jednog dana, prateci Milankin pogled, na trotoaru ispred bifea "Galeb" ugledala Zarka Kacara kako se saginje da podigne gajbu s pivom.
"I samo sedis tu da te Zare vidi pa da ti pre dodje", dobacila je tada Tereza, tek da bi pecnula snuzdenu drugaricu. Milanka se na to okrenula s izrazom zbunjenog nerazumevanja, kao da proverava da li je nesto tako neverovatno uopste moglo da bude izgovoreno, na sta su se Terezine usne zategle a jamice na njihovim krajevima najavile pocetak osmeha. "Ma dobro, ne sedis ti tu zbog njega, znam, ali ne mozes da mi kazes da Zare tek tako dolazi ovamo ..." nastavila je Tereza odobrovoljeno, kao da je iznenada usla u trag necemu sto joj se sve vise dopadalo. "Jeste, sto se toliko iscudjavas! Svakom bi jos otkad bilo jasno da je on zaljubljen u tebe."

Mladji brat kelnera Mirka iz "Galeba", Zarko, bio je sve do tog trenutka samo deo svakodnevnog zivota koji se na kraju korzoa ustalio medju zanatlijama i prodavcima okolnih radnji. S prakse u fabrici, Zarko bi dolazio radnim danima u "Galeb" tek sto bi Mirku pocela smena, a kad bi se posle podne Tereza i Milanka vratile u parfimeriju zaticale bi ga kako pravi drustvo nekom od gostiju, uvek spreman da ustane i odmeni brata. Predvece, kad bi korzo oziveo, Zare bi nakratko nestao u bifeu, a onda izisao u cistoj kosulji, sveze umiven i kose ukrocene vlaznim tragovima ceslja, glasno se pozdravio, kao da ide ko zna gde a ne u setnju tom istom ulicom, pa bi s drustvom iz Jaglovika dugo spartao s kraja na kraj korzoa. Tada bi se, vise nego dok bi se vrteo pred bifeom, primecivalo da Zare copa, ali je to lako, trzavo klimanje u stranu bilo u tolikoj suprotnosti sa stalnim osmehom na Zaretovom licu i zdravljem snaznog, preplanulog tela da je delovalo gotovo kao sala s kojom bi, samo da hoce, mogao da prekine. Zaretove prve dolaske u parfimeriju pratio je ipak trag nelagodnosti, a kada bi Tereza, posto bi otisao, rekla "Koliko je Zare samo lepsi od Mirka" ili "Bas mu ova plava kosulja ide uz oci", osecalo se u tim recima neko posebno prizanje kao sto je i otvorenost pohvala, ciji je ton govorio da bi i njemu licno mogle da budu upucene, svedocila o razlici izmedju Zareta i njegovih vrsnjaka.
"Ali zasto u mene?" pitala je posle kraceg cutanja Milanka, sabirajuci u glavi sve ono sto je Terezu moglo da navede na taj zakljucak.
"Pa zbog koga je poceo da dolazi ovamo, 'ajde kazi!" spremno je docekala Tereza. "Samo ceka da se ti tu namestis, pa da se pojavi."

Zareta je Milanka znala iz Jaglovika, gde je, kad je bila mala, cesto odlazila kod babe. Iz tog doba pamtila ga je kao cupavog, plavookog decaka s kojim je skupljala puzeve i isla do potoka. Zatim su se godinama sve redje vidjali i najzad jedva i pozdravljali sve do tog leta kada je Zare, sad vec stasiti osamnaestogodisnjak, poceo ponovo da joj se javlja. LJubazan i predusretljiv kakav je sa svima bio, Zare ih je isprva veselo pozdravljao kad god bi ih video kako dolaze u radnju, a otkako je jednom svratio u "Orhideju" po neke novine po koje ga je teca Lale poslao i s Milankom popricao o Jagloviku, postao je vec obicaj da poslepodne predje preko ulice i, zastavsi na vratima parfimerije, donese neku lokalnu novost ili se malo posali.

O nekakvom Zaretovom posebnom interesovanju za Milanku nije, naravno, bilo ni govora, sto je Milanka sad mucavo ponavljala dok je Tereza nije prekinula tvrdnjom da ona to jednostavno oseca, kao sto oseca i da ce joj odgovor iz Zemuna kad-tad stici.

Otkrice o navodnoj Zaretovoj zaljubljenosti Milanka je, posle prvog soka, svrstala u one Terezine fantazije koje su i dovele do drame s pismom, ali se, pritisnuta uzaludnim Terezinim nadanjem, s mnogo manje otpora protivila ovoj novoj izmisljotini. Sto iz straha od sukoba a sto iz istinske zelje da Terezi u svemu sto jos moze ugodi, cutke je prihvatala price o tome kada ce i kako Zare otkriti svoja osecanja i tek bi se tu i tamo pobunila, trazeci od Tereze da se urazumi. Ono sto je Tereza smisljala i najavljivala bilo je, osim toga, Milanki gotovo smesno i potpuno liseno pretnje koju je izazivala svaka pomisao na Momira Zivkovica. Mada stariji od Momira, Zare je bio nekako obican, njihov, a kad bi Tereza opisivala kako ce Zare doci po Milanku da je vodi u setnju, Milanka je videla samo plave, osmehnute oci nad kojima su se uvijale pri vrhovima posvetlele trepavice. Te oci su joj, kasnije, ponekad i nezvane iskrsavale u svesti, pracene nekim neodredjenim pitanjem koje ipak nije uznemiravalo dusu.

Ona nejasna napetost u "Orhideji" pretvorila se, tako, u iscekivanje sasvim odredjenih stvari - Momirovog odgovora i Zaretovog dolaska. Potpuno odomacene u posvecenom prostoru parfimerije, Tereza i Milanka su prepodneva provodile uglavnom dosadjujuci se pa bi Tereza tek ponekad uzela nesto da se nasminka a Milanka i sama otvarala metalna vratanca izloga da pod prstima oseti svilenu kicanku i bockanje Amorovih krila. Cim bi, u rano poslepodne, sunce prestalo da bije u izlog parfimerije, Tereza je, pravdajuci se vrucinom od koje je boli glava, otvarala vrata a kako je bas tada Zare obicno sedeo ispred "Galeba", zvuk zvona na "Orhideji" postao je znak na koji bi Zare pogledao u njihovom pravcu i odmah prelazio preko ulice.

"A sta danas rade princeze?" pitao bi onda s praga parfimerije, posto je cuo teca Laleta da ih tako zove. Tereza bi se na to odlepila od tezge i prisla vratima, uvek s izvesnom usporenoscu u kretnjama koja je govorila da istupa umesto svoje stidljive drugarice, kojoj je, kao sto se zna, poseta namenjena. Na vratima bi, medjutim, pocela zivahno da caska sa Zaretom, pa bi usred razgovora zatresla kovrdzama, ugrizla se za usnu ili, smejuci se, zabacila glavu da skloni kosu s cela, kao sto je to inace radila pred ogledalom.

Milanka bi obicno zastajala korak iza nje a jos cesce bi, oslonjena kolenom o stolicu pored izloga, samo posmatrala sta se na vratima dogadja i uzivala najvise u tome sto je Tereza opet vesela a Momir Zivkovic, bar privremeno, zaboravljen. Mada je i odatle mogla da cuje svaku rec razgovora vodjenog na vratima, Tereza bi joj, kad bi se Zare vratio u "Galeb", jos jednom ponovila o cemu su razgovarali, naglasavajuci kako je Zare neprekidno zavirivao u radnju i ocenjujuci kakve su sanse da taj, sad vec redovan gost otkrije karte.
"Ako on tebe, Milancice, sutra ili najkasnije prekosutra ne pozove na korzo, evo ovde me seci!" rekla bi, tako, jos zarumenjena od razgovora, pa bi bi prstom prevukla preko grla i, podizuci oznojene kovrdze, kratko se pogledala u jednom od ogledala.
"Ma pre ce on tebe pozvati na korzo nego sto ce meni stici pismo", objavila bi drugi put, tonom sale u kojoj ima i poprilicno istine. "Samo, i ti nesto kazi! Sve samo ja razgovaram. Jos ce da ispadne da zbog mene dolazi!"

Da je Zare upravo zbog Tereze prelazio preko ulice i sve duze stajao na vratima, cinilo se i Milanki, ali kad je to jednom rekla, Tereza se usprotivila s toliko zestine da je Milanka zabranila sebi da to ikad ponovi. Zare jeste, doduse, povremeno pozivao i Milanku da im pridje i zapocinjao s njom razgovor o Jagloviku, samo sto to Milanki ni po cemu nije licilo na onaj razvoj stvari koji je Tereza najavljivala.

Na korzou je u medjuvremenu zelenilo postajalo sve zagasitije, u osuncane fasade se moglo gledati bez grceva u uglovima ociju a senke su se produzile. Ostavivsi za sobom i petu nedelju cekanja, Tereza je sve redje stajala ispred kalendara a u vreme kada je ranije odlazila kuci da doceka postara promrmljala bi samo kako joj pismo, ako je i stiglo, nece pobeci. To ipak ni najmanje nije menjalo planove o buducnosti dva nova para, vec toliko razradjene da je Milanka, naviknuta da im se ne protivi, reagovala jos samo na one delove price u kojima bi Tereza iznenada preterala. "Ali mene mama nece pustiti tako kasno", rekla bi, tako, kad bi Tereza omiljene setnje pored reke protegla suvise u noc ili bi se odlucno usprotivila obrtu Terezine price koji bi setnju zavrsavao u starom rasadniku.

"Pa nemoj sad sve da kvaris!" ljutila bi se Tereza i pokusavala da iz ogranicenih strugarevskih mogucnosti izvuce jos neku koliko-toliko pristojnu pozornicu za dogadjaje koje je smisljala. Iz citavog Terezinog drzanja prema Milanki izbijalo je, medjutim, neko novo, nezno pokroviteljstvo, a Milanka se toliko trudila da ga sacuva i do te mere uzivljavala u zadatu ulogu da je ponekad hvatala sebe kako i sama veruje da ce Momirov odgovor najzad stici. Cak i mogucnost da Zare zaista oseca nesto prema njoj, sto iz nekih razloga tako uporno skriva, nije joj vise izgledala bas neverovatom i mada je delicem svesti pamtila da u svemu tome ima neka greska, prepustala se ubedljivosti Terezinih reci i toplini koja je kroz njih strujala.

Pred kraj avgusta je, jednog petka koji je kao i nekoliko pre njega bio odredjen kao granica do koje ce se cekati odgovor iz Zemuna, u Strugarevo umesto Momirovog pisma stigla Marta Topalov da bi se vec sutradan, oslonjena o elegantan stap, pojavila na vratima parfimerije. Poprilicno zasla u godine, Marta je vise licila na karnevalsku masku nego na lik sa slike okruzene skoljkama: sa koze suve kao paipir osipao se puder, karmin boje ciklame prelazio je preko ivice izbrazdanih usana a obrve izvucene kreonom navise davale su licu, umesto nekadasnjeg egzoticnog, opak izgled.
"Neko je dirao Amora", bilo je prvo sto je Marta, jos na pragu, rekla. Pazljivo koracajuci prema tezgi nogama zavijenim u zavoje, dodala je zatim: "A on je preko, a?" sto se sad odnosilo na teca Laleta koji je zaista bio u "Galebu".

Premda se tokom te prve posete Marta zadrzala u radnji jedva pola sata, one "Orhideje" u kojoj su Tereza i Milanka provele leto kao da je nekom carolijom nestalo. Oko njih su, doduse, i dalje bili mirisi, puderi i karmini, po ogledalima su klizili njihovi likovi, sat je kao i obicno otkucavao, ali je sve to pripadalo nekom drugom i odisalo pretnjom.
"Pa sta ako je dosla? Kad ne bude tu mi cemo kao dosad", pokusala je Tereza da savlada novu situaciju, dok je Milanki u dubini duse laknulo.

Krajem nedelje predao je teca Lale Terezi i Milanki njihove "platice" za avgust i saopstio im da su sad, sto se radnje tice, slobodne posto je Marti sve bolje a i skola samo sto nije pocela. Zatim je, bez uobicajnih priprema i okolisanja, navukao sako i pozurio preko ulice u "Galeb". Ostavsi same, Tereza i Milanka su sirom otvorile vrata, mada je sunce jos obasjavalo veci deo parfimerije, i oslonile se po jednim kolenom na stolicu ispred izloga.

Ubrzo se na pragu "Galeba" pojavio Zare i mahnuo im, na sta su devojcice odgovorile zustrim odmahivanjem. Zare je onda otpasao neku krpu koja mu je sluzila kao kecelja, gurnuo je u dzep i krenuo preko ulice. Preskocivsi uobicajni ritual, Tereza je smesta izisla ispred "Orhideje", dok se Milanka zaustavila kod vrata.
"E pa, Zare, od danas vise nema vidjanja!" uzviknula je Tereza umesto pozdrava i zaiskrila nekom nervoznom veseloscu.
"A sto da nema?" zacudio se Zare. "Pa necete sad na kraju raspusta negde putovati?"
"Ma necemo mi, nego je dosla Marta, pa vise ne treba ..." rekla je Tereza i podigla obrve, podrazavajuci Martin nadmeni izraz.
"Onda ce i princeze, valjda, veceras malo u setnju?" izgovorio je Zare vedrim tonom, dok mu je pogled, ozbiljan i upitan, pretrazivao Terezino lice.
"Ne znam ... hocemo ..." odgovorila je otezuci Tereza, zabavljena zagladjivanjem jednog pramena iza uha.
"Pa evo, ja tu imam jos malo ... a onda ... oko sedam ... kad osvezi ... mozemo zajedno ..." istiskivao je Zare kroz usne ukocene u osmeh.
Tereza je na to slegla ramenima i okrenula se prema Milanki, porucivsi joj pogledom da se ono, sto ona predvidi, jednostavno mora ispuniti. "Pa nek ide i Milanka s nama, sta mari?" zabrzao je, medjutim, Zare. "A posle, ako hoces, mozemo i u bioskop ... Bas sam gledao jutros kako lepe plakat. Ima jedna sto skace u bazen, al' kako se ono zvao film ..."
"Necu u bisokop", polako je rekla Tereza, piljeci u Milanku s takvom usresredjenoscu kao da pokusava da je izoluje od svega sto se oko nje dogadja.
"Pa ne mora ... sta znam ... mozemo i tu, po korzou, gde hoces..."
"Necu nigde!" prekinula ga je Tereza pa se istegla, dohvatila kvaku na vratima i, zaobilazeci pogledom Zareta, povukla vrata prema sebi.

Odstupivsi korak unazad, Zare je nekoliko trenutaka neodlucno stajao pred radnjom i oko pesnice uvrtao krpu koja mu se iznenada nasla u rukama. Onda je udario krpom u butinu, okrenuo se na peti i uputio prema "Galebu".

U parfimeriji je bilo tako tiho da su se otkucaji sata culi kao teski, metalni udarci.
"Ja to, Milanka, nisam tako htela ...", rekla je Tereza ravnim glasom i ukosila glavu kako bi u ogledalu uhvatila Milankin pogled.
"Znam da nisi", pomirljivo je odgovorila Milanka, zaustavljena na sredini radnje.
"Samo tako kazes, a mislis da sam kriva", povisila je ton Tereza. "I zao ti je ..."
"Ma nije mi zao", odmahnula je glavom Milanka, krenuvsi ponovo prema izlogu. "Vidim ja to odavno ..."
"Sta vidis! Nema tu sta da se vidi ..."

Na korak od izloga, Milanka je gledala u srebrnastu figuricu rasirenih krila koja kao da je pripadala necem dalekom i izgubljenom.
"Evo, uzmi Amora!" stigao joj je iza ledja Terezin glas. "Uzmi i nosi!"
"Gde da nosim, sta ti je?" prenula se Milanka a kad je Terezina ruka pocela da se primice izlogu, isturila je lakat da joj prepreci put.
"Nosi gde hoces, tvoj je!" viknula je Tereza, pa je odgurnula Milanku u stranu, otvorila vratanca izloga i uhvatila Amora za krila.
"Ma necu ...ostavi...ne sme!" vikala je sad i Milanka, vukuci Terezu za ruku.
"Neka ne sme!" odjeknulo je "Orhidejom" zajedno s praskom sudara stakla i metala. Kisa krhotina zadobovala je po podu. A dok se zatim miris nekog nepoznatog cveca sirio parfimerijom, Milanka i Tereza gledale su cas u komadice stakla rasute po barici, cas u srebrnu figuricu oko koje su se stezali Terezini prsti.

Jovan Ljustanovic
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:43 pm

ZNACI VREMENA



Nagrada "Neven"" i nagrada "Politikinog zabavnika" za 1998. godinu

PLEMSTVO RODA I PLEMSTVO KNJIZEVNOSTI


Svetlana Velmar Jankovic, Knjiga za Marka, Stubovi kulture, Beograd, 1998.

Ne postoji dobra knjiga koja je lose napisana. Zakoni umetnicke forme su, ma kakva ona bila, dur lex, sed lex, uvek, i onda kada se ne radi o ovestalom, okostalom, konvencionalnom, klasicnom ili konzervativnom obliku literarnog ostvarenja. Dela presudno nova mogu utvrditi nove zakone, ali pravilo ostaje. Umetnikov dar, imaginacija, zanos, zamisao, iskustvo, znanje, njegovo imanentno prokletstvo, izdvojenost i prokazenost u drustvu, njegov temeljni stav nasuprot, sve se to uliva, u srecnom slucaju, naravno, u vrhunsku meru, u neophodan i neizbezan zahtev poezije: visok artizam! Ako toga nema, o knjizevnom izdelku ne vredi govoriti. Sve dobre price su lepe price, svaka dobra pesma je valjano srezana. Precizni dijamant, makar bio i mastovito kitnjast, uci nas o tome sta je umetnost: njegov je oblik u potpunosti oslobodio njegovu unutrasnju bit i snagu: svetlost; a to je u pesmama i prozi smisao, moc cistog ushicenja, povratak licnosti sebi, duh.

Ovaj esteticki fragment potreban je ovde, posto i nase tekuce rasprave, beleske i diskursi o knjizevnosti, pogotovo onoj "decjoj", kao, avaj, i nasa kritika ovog dela savremenog literarnog stvaralastva, a skolski tretman njen takodje, sve vise tonu u mulj proizvoljnog, nedoucenog, devalviranog i zaista neznalickog raspredanja, u obliku nagomilanih fraza, toboznje pozvanosti i strucnosti. Ne pominjemo velike zablude teorije o "decjoj" knjizevnosti koje su se pre nekoliko godina pojavile s pretenzijom zvanicne nauke, one su vec mrtve, govorim o svakodnevnim nasim vrednovanjima. Opsti pad vrednosti i pristojnosti protegao se, nazalost, i na vrednovanje umetnosti. Jagma i castohleplje novopecenih arbitara s pozicije moci, stalno nametanje autoritarnih rang-listi, bez opravdanja i obrazlozenja, sve je to nastalo usled vapijuce nepismenosti novokomponovanih prosuditelja. A ovi, dabome, ne znaju osnovne stvari. Nase vreme zudi za velikim, ponovnim, prosvecivanjem. Ono vapi za ucenjem, za utemeljenjem dostojnog vrednosnog sistema kakav ljudskom rodu i nacionalnom bicu prinadlezi, a koji vrednosni sistem, naravno vec postoji, i uvek je postojao, samo su ga nepozvani, kao i sve drugo, od ljudi i od naroda oteli.

I samu umetnicku knjizevnost, i onu za mladog citaoca narocito, dotakla je vec letimicno, i ozarila kao uvidjanje, kao visa milost, svest o aktuelnoj potrebi prosvecivanja! Mi smo narod zabludeo, pisci su to razumeli, neki pisci. Decenijama se toliko napadno vikalo protiv poucnog, edukativnog, vaspitnog, pedagoskog, plemenitog, smislenog i intelektualnog (u delima koja citaju deca na to se najvise skribenti i nesrecni sastavljaci "lektira" obaraju), toliko se bezalo od jasne logike i od svakog nauka, da smo dobili na stotine i stotine trivijalnih knjiga koje vec danas ne egzistuju. Cak su se i stariji nasi pisci i pesnici tumacili tako kao da su to nekakvi razaraci poucnog, te nasilno pretvarali u nekontrolisane mastare u kljucu knjizevnog nadrealizma. Necemo se na ovom mestu zadrzavati na steti koja je time nacinjena (u okviru gigantske stete uopste koju je ovaj narod pretrpeo i trpi), zeleli smo tek da ovaj uvod potkrepi nas prikaz i ocenu jedne nove knjige za decu koju smo imali zadovoljstvo da medju prvima procitamo. Pojava, inace veoma smerne i pritisane, duboko mirne i gotovo svecane, knjige Svetlane Velmar Jankovic Knjiga za Marka odjeknuce u nasoj javnosti vrlo snazno: izmedju ostalog to je u mnogome, uveren sam, knjiga prekretnica.

Svetlana Velmar Jankovic je majstor stila i jezika. U romanima, esejima i pripovetkama koje je do sada objavila dosao je do izrazaja veoma bogat i u isto vreme u neku ruku jednostavan srpski jezik. Skromnost autora, zavidno odsustvo svakog prenemaganja, nesto sto je toliko retko u nasih ljudi uopste i u nasih pesnika obaska, ucinilo je njen izraz andricevskim u najboljem smislu reci. To je istinska tradicija: kako epskog izraza naseg gorskog, antickog i tragickog zivlja, tako i lirskog nasledja naseg, uskovitlanog, bunovnog, mastarskog, ravnicarskog naroda, a u jednom duhu. S osobitim daroma za cinjenicu, koji je u svojim poluhronickim, poluistorijskim povestima o starim gradskim lokalitetima tako minuciozno prikazala, ona je ujedno i pesnik duha mesta, sposobna da docara od nas daleke i nama danas menje poznate atmosfere bilo u geografskom prostoru, bilo u istorijskom vremenu. U Knjizi za Marka citalac se, kao dodirnut carobnim stapicem, lako obrete u atmosferi srednjovekovnih dvoraca, u pecinama netaknutih predela medievalne sume i planine, u izgnanickim odajama tatarskih kanova, ili na ulicama raskosnog Carigrada. Sredine ove knjige nisu apstraktne, na protiv, uvek detaljno znamo gde smo, koje je doba i koje bitne i presudne okolnosti tu vladaju. Jednostavno smo upuceni, lagodno vodjeni. U odnosu na manir danas preovladjujuci u pustolovnoj, avanturistickoj, naucnofantasticnoj i do krajnje mere mastom raspojasanoj modernoj i postmodernoj prozi, ovo pripovedanje je gotovo svedeno, disciplinovano, kadkad skoro strogo, ali ono deluje na dozivljaj citaoca ne manje ocaravajuce i uzbudljivo, ono budi glad za svetom i imaginaciju, ono ih i utoljava, vracajuci im duh u blistavu umerenost jednostavnog zivotnog kruga! Svetlana Velmar Jankovic ucinila je, cini mi se, i od Isidore: najveci mir (kako je govorila gospodja Sekulic) - mir je duhovni. Plejada plemickih sinova cije se detinjstvo u ovoj knjizi opisuje ocelicena je ovim mirom, ovom duhovnoscu, koja nije samo (kako ce mnogi verovatno reci) izraz nacionalnog, tumac visoke proslosti jednog ponosnog naroda, ne, nije samo to: numinozna atmosfera Svetlaninih prica je blagost i krotkost koje na ceo svet izliva svevisnji sto je iznad naroda i pokolenja. Jos nisam u nasoj knjizevnosti sreo ovako uspesno suspregnutu, skoro monaski, do samoodricanja proskromnjenu pricu, a dobru, lisenu svih zavodljivih mirskih ukrasa kojima je jedan pisac mogao obojiti eminentno carsku sredinu o kojoj je rec, ovako unutrasnje torzestvenu i lepom spokojnoscu kao zlatnim vrelom presvucenu prozu. U ovoj knjizi se ne opisuju realisticki potanko odore, ikone, svete utvari ili vitesko oruzje u rukama vojske pravednika, daleko od toga, predmeti istaknuti na pozadini jedne visoke moralnosti i vrline njenih aktera jednostavne su stvari: skoro oskudno pokucstvo, prosta odeca, alati, pribori, katkad strele i samokresi, ali car te jednostavnosti je sredina neke, nama i razumljive i ne do kraja shvatljive, prirodne i tajne, volsebne uzvisenosti! Kad sam u detinjstvu citao ovoj, mada dalekom vezom, slicne knjige, ostavljale su me one radosnog i zacudjenog, a i postavljale me neosetno pred pitanja o nacelima sto su iznad mene i moje okoline, iznad ovog mukotrpnog i zapletenog zivota.

Carolija ove proze jeste, izmedju ostalog, i u mitskim bicima koja se tu u raznim vidovima pojavljuju: vile, patuljci, bozansko jagnje. Videcemo, kad se udubimo u slojevite smislove ovoh dogodovstina, koje autorka sasvim prosto i zanimljivo prica svom malom unuku, koliko je simbolike, univerzalne, slovenske, hriscanske, mozda vizantijske, ali svakako i helenisticke pa i ezoterijske, uklopljeno u anegdote o razvoju decaka plemica, potonjih vladalaca i svetitelja koji su delatno i neosporno uticali na kasniji razvoj celog srednjeg veka. Tu su pre svega zivotinje, ceo edenski vrt snaznih po znacenju predstavnika gnosticke i misticke faune. Ova su bica sva od treperave moci metamorfoza. Nasa narodna mitologija, ako se tako moze reci, vuce koren od predantickih, mozda indoevropskih predstava; u svakom slucaju zanimljive su i smele inovacije Svetlane Velmar, koja je, sigurno s velikim utemeljenjem i pokricem, mogla da izjednaci gorsku vilu junaka Marka s pticicom sto je prijateljski obletala oko decaka kraljevica, ili smela da univerzalnog sumskog coveculjka patuljka dovede u slovensko srednjevekovlje i poistoveti ga sa stablom drveta, iako je patuljak, kako vele, bice podzemlja, minerala, htonskog znacenja, uz to izmileo iz germanskog predanja. Moze biti da je u pogledu ovog drugog slucaja spisateljica htela da naglasi da je samo detinjstvo, kao takvo, sveopste, da na njega ima pravo svako ljudsko bice, pa da time mila stvorenja kao sto su patuljci mogu slobodno pripadati svakom narastaju, bilo kad i bilo gde u svetu. Ne bih se na ovom mestu upustao u to diblje; po mladog Lazarevica, u prici Stefanovo drvo taj coveculjak ima prilicno naglaseno znacenje, kao savetnik i dobri duh buduceg srpskog despota. U svakom slucaju, veliku simfonicnu harmoniju ove knjige osnovala je Jankoviceva i na impresivnoj prefiguraciji zivotinja i bilja u dobre duhe i vilenjake, a atmosferske sile i nebeske poruke pretvarala je citko u savetnike, glasnike i upozoritelje ljudskoj mudrosti, koja je tim veca sto je tesnje sazivljena s golim elementom velike nature.

Panteizam Svetlane Velmar nije zdravorazumski, nekakav svetonazor medju drugima, prozetost stvorenja duhom u nje je princip religiozan. Ova knjiga je hriscanska u svakom smislu reci. Pri tom ona nije misionarske prirode, propagatorske, popularizatorske, nesto kao obol osecanju nacionalne pripadnosti i deklaracija o veroispovesti (takve su kriticke opaske moguce); kao sto smo na pocetku rekli - ove su pripovetke, najpre, izvrsno umetnicko delo. Ove price su vaspitne, takve price pricaju pobozne, ali i sve duhovno stabilne majke svojoj deci, otvarajuci oci svojim malisanima. Ova roditeljska knjiga lagano, neosetno, od dece stvara buduce ljude, ne verujuce ljude, nego moralne ljude. Sta ces lepse, nego kad zamislis dobrocinstvo koje se cini bliznjem. Stalno mi se namece taj sredisni motiv problema u koji ova, inace blaga, knjiga zadire: umetnost, vera - cine dobro coveku. U tome je njihova "namena". Imaju li namenu verovanje, lepota, sposobnost da se oseti uzviseno? Sve je to izvan problema, izvan vrednosti neke literature, knjizevnost ima samo sobom svoj cilj, reci ce neki teoreticari. Ja ne vidim razliku u svim tim "namenama" i "ciljevima" ako se stvar ispravno shvati. A delo kao sto je Knjiga za Marka u tome nam zaista neposredno i jasno pomaze.

Sedmorica plemica iz loze Nemanjica, uzrastom decaci, deca, pojedinacni su junaci ovih pripovedaka; oni kao svi junaci uopste iz prica i romana o dobu necijeg detinjstva, nose sve karakteristike radoznalih i zacudjenih istrazivaca svoje okoline, pronicuci koliko mogu u naravi ljudi i smisao zbivanja u svojoj sredini. Svetska literatura obiluje tvorevinama u kojima su glavne licnosti decaci ili devojcice. Narocito je time bogata knjizevnost devetnaestog veka, knjizevnost zamasnih dela u kojima putujuce ogledalo odrazava najcesce stradanja pripadnika srednje i srednje nize klase. Model Le petite chose-a, iako ne uvek srceparajuci, no, naprotiv - najvecma optimistican, u realistickom postupku stvorio je mnoge omiljene licnosti, mladom citaocu bliske i razumljive uzore. Jedan malo drukciji tip romana predstavio je publici svet slobodnog detinjstva gradjanskih i polusirotinjskih sredina novog sveta. Ako tome dodamo i biografske romane o velikim ljudima iz nauke i umetnosti, pa najzad moderne literarne tvorevine velike imaginacije i slojevite fikcije, kao i knjige o "ranim jadima" gradjanskog deteta, pred nama ce se naci ogromna biblioteka prelepih povesti o dozivljaju, znacenju i konsekvencijama detinjstva, njegovim posledicama po licnost, kulturu, drustvo i svet uopste. Covek se radja kakav jeste; kakve ce rezultate, dobitke i realizacije svojih uvek neizmernih mogucnosti u zivotu postici, kojim putem ce se njegova individuacija ostvarivati, sve se to resava u prve dve decenije zivota ljudske osobe. Ovaj zivotni put i ove lomove, ali sada u elementarnosti iskonskih verovanja, mitskih slika, madjije i srednjevekovnog sraza evropskih i orijentalnih imperija, na sasvim odredjenim uzorcima istorijskih licnosti, resavao je i osvetljavao pisac pripadnik naroda koji je sacuvao svoje istorijsko pamcenje, pripovedac koji se obrazovao na celokupnom nasledju svetske knjizevnosti. Zasto to ovde pominjemo? Radi toga da bismo price Svetlane Velmar Jankovic o deci srpske vlastele u proslosti ovog naroda postavili ravnopravno sa svim raznolikim delima i tokovima evropske i americke literature. Ovde nije ponovljen ni jedan opsti model svetske proze, ali su dozivljaji mladih izdanaka nase plemenite gore dala, kako se mozemo uveriti, mnogo izvorne svezine lektiri uopste, i najverovatnije su dragocen prilog knjizevnosti kao takvoj.

Sinovi Zavidini, cetvorica brace, mala su hrabra druzina. Izvan zidina dvorca oni provode dane u igri. Ambijent divlje prirode izaziva ih i poziva ih na narocite avanture. Kod mladog Nemanje vec se uocavaju posebne osobine. On govori nemustim jezikom i zalaze se sokom cudotvorne biljke. Njegova zivotinja je medved: ratnicka zivotinja! U dubinskoj mitologiji mnogih starih naroda medved je suprotstavljen vepru - koji, opet, simbolizuje svestenicki sloj. Otac, dakle, najveceg srpskog svestenika, u ranim svojim igrama ima zelju da od planinskog gorostasa medveda otme mladunce. Danima se bavi time. Ali, najzad se prelama shvativsi majcinsku neznost zveri prema svom, medvedjem, detetu. Uopste, kod Velmarove je skoro u svim pripovetkama ove knjige izveden, opisan, postavljen preokret. Decak uvidja da je grehota oteti mladunce od roditelja, pa makar se radilo i o bestiji, zarad pukog okusavanja svoje borbenosti. Sok mudrosti, razgovor s marvima, tajna zaronjenost u prirodu, u koju je ukljuceno i vreme, buducnost, od tvrdog borca stvaraju razborito i osecajno bice.

Kasnije, sin ovog junaka, Rastko, dozivljava trnsformaciju od plasljivca, bojaznjivog deteta koje trne i strepi okruzeno grabljivim spodobama sume i provalije, do hrabrog coveka. Hrabrog u visem stepenu. Rastko pridobija i pripitomljava vuka, i vise se od njega ne rastaje. U hriscanskoj simbolici jagnje olicava nevinost, najnezniji, najnezasticeniji deo stada, najubogiji deo pastve, nisce. Takodje, jagnje je simbol samog Hrista. Potonji veliki duhovnik nalazi sliku jagnjeta medju svicima oceve biblioteke, gde se najvise zadrzava i gde je njegov strah od profanog najmanji. Ali buduci prvosvestenik, vladika i svetac, svetitelj Sava, pojavljuje se u detinjstvu kao pokrovitelj i prijatelj vuka. Apokalipticka zivotinja vuk, u nekim mitologijama sveta simbolizuje bas: tesko obuzdanu silu, dakle samosavladavanje. Savladavsi vuka, Rastko pokorava sam kukavicluk. Mnoga su znacenja, inace, u kurjaka. Ta zver vidi nocu, te je i daleka naznaka prosvetljenja, a posto vuk, paradoksalno, stiti coveka od drugih grabljivih zivotinja, mozda bi se moglo reci i da je on i izvestan simbol diplomatije, u negdasnjem i sadasnjem svetu gde se veli da je covek coveku lupus. Kako bilo, tek, decastvo svetog Save kod naseg pisca obecava i izdaleka naznacuje sve ono do cega je ovog naseg prosvetitelja zivot kasnije doveo.

Uros III, Nemanjic, kasnije Stefan Decanski, zaronjen sav u vodu, vodu bistrog izvora, ali i veliku podzemnu, tajnu i opasnu vodu, vodu - element krstenja i ociscenja. To je, dakle, voda apsolutni element po Talesu, od kojeg je sve drugo nacinjeno, naporni put kroz koji se roni da bi se izmenila sudbina. Iz dvorova tatarskoga kana, gde je kao talac zatocen, u komplikovanoj igri mocnih sila i njihovih odnosa na Balkanu, mladi Uros, predvodjen ribicom, sa kojom i on moze da govori i razgovara, uspeva da pobegne. I ne samo to. Decak tom prilikom otkriva riznicu oruzja, nove tajne predele slave, bitki, napora i velicine. Zlatna ribica je poznata iz bajki mnogih naroda. To je gotovo trivijalni simbol olakog ispunjavanja nasih pustih zelja (ali i lakog gubljenja nerazumno stecenog). Ovde je ribica, medjutim, nesto drugo. Premda je riba eminentno hriscanski, euharisticki simbol, Hristova hrana, a sam Spasitelj je za prve svoje apostole pozvao nekoliko ribara, novozavetne aluzije verovatno nisu bile jedino o cemu je nas pisac vodio racuna. Nama se cini da je (sem cvrstih izvora iz naucne literature, istorijskih podataka, puckih legendi i drugih narodnih umotvorina, te raznih dokumenata i velikog, zavidnog znanja uopste) nasa spisateljica imala u vidu ribu kao tanani simbol ciklicnog obnavljanja, posto riba cesto izlazi na povrsinu vode, a i samo ronjenje i izronjavanje junaka ove price (Plava ribica) tumaci poriv za obnavljanjem, negaciju svakog zatocenistva, pa i onog talackog, smisljenog i politicki pragmaticnog.

U svem svom torzestvu, ptica decaka Dusana, a kasnije najmocnijeg srpskog cara, Dusana Silnog, je ptica soko. Dusan privilegiju da nosi sokola stice veoma rano. To je znak moci. Ali, da li samo moci? U vladarskom smislu da. Soko je, inace, zapravo slika neba, njegove sirine, zatim on znaci uspinjanje, teznje ka nebu. Svetlana je najvise usmerena ka pravoslavnoj duhovnosti, ovoj veri i pripadaju nasi junaci, pa je stoga razumljivo da je Dusan, tvorac srpske imperije, obelezen sokolom, (koji je, na primer u egipatskoj simbolici nista drugo no Sunce). No on je, u stvari, na ramenu nosio, a to je u prici Decak i soko tako, andjela - svog andjela cuvara. Dusan je, kao dete, pod pomalo morbidnom senkom njegovog oslepljenog oca. Detinjstva u ovoj knjizi nisu ni teska ni laka. Kako je, dakle, daleko prava istina zivota od svake idealizacije i stilizacije kakvu vecinom nalazimo u knjigama za decu i o deci, gde bi se mnoge situacije vrlo cesto smele oznaciti kao stupidna egzaltacija, bilo mukom, bilo neumerenom radoscu i bezbrigom!... Buduceg velikog vladara zanimaju intrigantske tajne porodicnih i medjudrzavnih ucena, osveta i obracuna. Dusana radoznalost izvodi u veliki svet, na carigradsku ulicu, ali svet je opak i nenaklonjen plemenitim bicima. Ugrozenost, zavera, sav taj zapleteni, surovi metez zemaljskog carstva, suprotna je strana rasirenim krilima i putu ka nebu... Dah avanture, opasnosti i podviga cinice ove povesti svakom citaocu jos zanimljivijim.

Najtragicnija figura srpske noblese, knez Lazar, opevani sveti covek, koji je prema predanju izabrao ono carstvo koje je, sustinski, od ropstva ljudskije, bejase u svom detinjstvu gospodar zmija. Ne kaze se kako je do toga doslo. To je stvar legende. Pisac nam potanko opisuje kako je mladic dosao do zmijinog svlaka i kako ga je celog zivota nosio prilepljenog na nedra, njegovo telo je apsorbovalo gmazovu kosuljicu. U nasoj narodnoj mitologiji, obicajima, pricama, pesmama i uopste umotvorinama, zmija je vrlo cest akter, simbol i alegorija. Znacenje zmijskog simbola je ogromno, cak i onda kada se ne prosiruje na azdaju i druge slicne demone i cudovista. Tesko bi se moglo protumaciti zasto su guje bile u prijateljskim odnosima s jednim detetom. Zmija je, uzeto evolucijski, jedno od prabica, covek je, pak, kruna bioloskog razvica. U svakom kljucu analize gledano - zmija i covek su oponenti. Zmija je podzemni stvor, takodje apokalipticki, neman, Levijatan. Ona je na pocelu - haos, ona je saucesnik ljudskog pada, ona predskazuje ponovnu propast, povratak mitskog Nereda. Ali zmija je i lekovita! Koliko je narodni jad balkanske sirotinje kroz sva vremena velik do ocajanja pokazao je i Ivo Andric u pripoveci pod naslovom Zmaj, u kojoj je dete junak, naravno kao najveci stradalnik i zrtva. Lekovitost ovog reptila, obmotanog oko kaduceja, isceliteljskog stapa, taj dodir ljudske sa zmijskom kozom, jad iz zuba otrovnice koji pretvoren u lek i danas spasava ljudske zivote - mozda je sve to uticalo i na narodno verovanje, pa i na ovu pripovetku. Ona je u knjizi, ujedno, i najtajanstvenija, najuzbudljivija, a mozda i najlepsa.

O ulozi drveta, stabla, tako bliske elementarne stvari prisne slovenskoj mitologiji, vec smo nesto rekli. U prici o detinjstvu Stefanovom (despota Stevana Lazarevica) desava se takodje preokret. Ovde od fizicki slabog decacica, putem vezbe i pod rukom iskusnog voditelja, nastaje snazan junak, ne samo vest u bojnim umecima i viteskim sportovima, nego i atletski razvijen covek. Mozda je bas tu diskretno skicirani lik ucitelja ono najglavnije, ne znamo, citalac ce svakako o tome prosuditi.

Nekada kad smo mi, pripadnici moje generacije, bili deca, legende i pesme o Kraljevicu Marku bile su siroko rasprostranjene i svakom poznate. Svako skolsko dete znalo je napamet najvaznije pesme o Kraljevicu. On je bio opsti narodni heroj. Kasnije je ovaj lik bledeo, zahvaljujuci nerazumnom istoricizmu i u nastavi i u drustvu uopste. Svetlana Velmar Jankovic nam na lep nacin vraca legendu o Marku, kao finale svog malog ciklusa pripovedaka. I decak kome je knjiga posvecena zove se Marko. Eto slucajnosti i vrlo tople, pune ljubavi, namere. Ne, sva deca koja ce ovu knjigu citati, procitati i zavoleti, su Marko. Oni su i autenticni potomci vilinskih i bajkovito shvacenog Marka Kraljevica. Delija, ponekad nasilnik, samovoljan i neracionalan, nemoguce izdrzljiv i jak preko svake mere. Marko Kraljevic se u ovoj prici ukazuje kao tankocutno dete, koje gotovo tajno odgaja maleno slabacko zdrebe ostalo pod uginulom majkom. Konj (a tu se nase letimicno bavljenje zivotinjskom simbolikom naprosto gubi u moru znacenja i asocijacija), konj predstavlja pre svega robustvu elementarnost. Snaznu prirodnost. Bice iz tamne polovine sveta, konj je izraz plahovitosti, nagona i zudnje. Kako ratnici ne mogu bez konja, u svim epovima sveta ova je zivotinja spojena s junakom. U svim evropskim gradovima po nekoliko bronzanih konjanika tutnje na glavnim trgovima i po parkovima gigantskih naseobina. Konj je koliko zauzdana tama, toliko i razularena zedj. Zedj, zudnja. Zudnja za daljinom, za pravdom, za osvetom, za slobodom, konj je resantiman. Mozda zato konj i pripada toliko nesrecnom kraljevicu Marku, zastitniku puka, povesnom autsajderu koga je pesma uzdigla vise no istorija. Svejedno, s gledista dobrote i plemenitosti, narodne mudrosti i digniteta prema tradiciji, a iz moralnih razloga ponajvise, valjalo bi Kraljevica Marka ponovo uzdici do onih vrednosti koje mu je dala narodna pesma. Nas pisac to i cini. Sarac je veliki prijatelj junaku. A pticica na ramenu dobrotvora potlacenih, prznice i velikog decaka Marka jedno je od najlepsih bica naseg narodnog verovanja: vila Ravijojla.

Svetlana Velmar Jankovic, ne narusavajuci nimalo kompoziciju, eleganciju i plemenitost pripovedanja, cini u tkivu ove proze dva otstupanja, dve digresije ili interpolacije. Ona se ne libi da u samom tekstu, u sred radnje i dramskog toka naracije unosi objasnjenja pojmova, situacija ili leksike. Obrativsi se jednostavno citaocu sa "dragi citaoce", ona izlaze svoju eksplikaciju, da bi citaocu, detetu, olaksala snalazenje u pripovesti. Jezik tih pasusa unekoliko odstupa od jezika price, uvode se savremeni pojmovi, uporedjuju se stari nazivi i fenomeni s novim imenima i savremenim nacinom zivota, recimo s tehnickim terminima. Kod patuljaka pominju se crtani filmovi, kod pecine speleolozi, kod vremena za vitesku obuku kompjuterske igrice. To se cini prirodno; neposredno je edukativno, i ukazuje se kao potrebno. Sto da ne! Dete, neko koga knjiga zanima i obuzme, moze i treba i samo da se raspita, obavesti, da trazi pomoc starijih ako nesto ne razume, ali, sto da ne dobije objasnjenje na licu mesta? O tome smo govorili na pocetku - dogorelo je do nokata, narod, naciju, podmladak, decu, mi moramo osnovnim zanimanjima i vrednostima uciti ocigledno i na ovaj nacin.

Drugo odstupanje od klasicnog pripovedanja je istorijska pouka na kraju svake pripovetke. U dva tri pasusa pisac daje poblizi pregled sudbine svojih likova, odnosno "pricu plus" (Svetlana daje uvek vise!). Citalac dobija malu lekciju, koja se prihvata lako i upotpunjuje umetnicki dozivljaj. Istina je da znanje povecava uzivanje, bar u intelektualnim stvarima je tako, ali bez najmanje ironije receno: vrag je odneo salu! Ko ce da se poduhvati nego knjizevnici da i skolu i roditelje, i upravljace, opomene na katastofalno stanje nase svesti i naseg odnosa prema vrednostima uopste. Nalazim da je u ovim (ponavljam) zaista naivnim i dobrim pricama o detinjstvu nasih srednjovekovnih plemica, da je u ovoj lagodnoj i zanosnoj knjizi, kripticno utkan i strasan, ozbiljan vapaj koji bi hteo da sve nas probudi i pobudi nas na neodlozno i presno spasavanje nase ugrozene kulture.
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:45 pm

ZNACI VREMENA



DUSE PRESVETLE OPSTAJU U USKRSNUCU


Svetlana Velmar Jankovic, Knjiga za Marka, Stubovi kulture, Beograd, 1998.

Dusa je misao, zivot u njoj savrsenstvo. Oplemenjuje coveka i njegove snove. Igra kamenih senki ili trenove lepote. Tople glasove koji dopiru kao eho, zvuk, igra razgovora. Reci kao svetlosti kojima se otkriva smisao postojanja, zivljenja u proslosti, ritam sadasnjeg vremena. Putovanjem po toj svetlosti reci iz koje zivot izvire i igre neuhvatljivog detinjstva velicanstvenih i legendarnih licnosti srpske istorijske proslosti, Svetlana Velmar Jankovic bajkovitim tonom, bez didakticke nametljivosti osvetljava i otvara nove mogucnosti stvaranja literature za decu. To je ucinila knjigom koja nosi naslov Knjiga za Marka u izdanju "Stubova kulture".

Koncepcijski, knjiga predstavlja niz prica sa bajkovito-poetskim naslovima iz kojih se nazire imaginarni zivot detinjstva srpskih velikodostojnika. Spisateljica je pokusala da se i vremenski, i psiholoski priblizi specificnostima njihovog detinjstva oblikujuci istorijske detalje u literaturu. Poznajuci principe stvaranja knjizevnosti namene najmladjim i mladim citaocima i dobro upravljajuci recima, Svetlana Velmar Jankovic je sagradila izvrsne cudesno-fantasticne scene iz kojih se sagledavaju sve lepote detinjstva, kao i akcije junaka, buducih vladalaca, knjizevnika, careva, kraljeva, pesnika, junaka. Dinamicnim pripovedanjem i vestim gradjenjem epizoda i dijaloga u njima, knjizevnica hvata njihove misli, reci, trazi smisao njihove igre i linije misli.

Prva prica odnosi se na velikog zupana Stefana Nemanju, a nosi naziv Biljka cudotvorka. Sam naslov upucuje da to nije samo zvuk u mislima knjizevnice, vec i smisao koji se iz tog zvuka javlja kao odbljesak davne proslosti koja doseze osam vekova unazad. Pocetak ove price u svemu podseca na bajku: junak - dete Nemanja u igri traga za mecicima i njihovom pecinom. Vesto smiljnja nacin kako da ih ulovi kada budu napustili pecinu i krenuli u sumsku setnju. Iz njegovog promisljanja uocava se zrelost planova, on cezne da ostvari naum, zajedno sa svojom bracom Miroslavom i Stracimirom. Dinamikom pripovedanja spisateljica omogucava glavnom junaku Nemanji da u njemu sazri misao o tome da ne treba satirati ziva stvorenja. To cini uz pomoc biljke cudotvorke koja ga svojim nemustim glasom i slatkim sokom upozorava da ceni i postuje zivot svakog zivog bica. Bez obzira na decje nestasluke i radoznalost kroz akciju i razgovor sa mravljim narodom, pticama, travkama i bubicama, Nemanja i njegova braca shvataju da su hteli da ucine greh - uzmu decu od majke medvedice. Pokajanje na kraju price je ljudsko i oplemenjujuce.

Druga prica pod simbolicnim naslovom Zlatno jagnje govori o detinjstvu Rastka - Svetog Save koje je spisateljica opisala na osnovu brojnih saznanja i podataka iz istorije, knjizevnosti i kulture. Zelja mladog Rastka i njegove brace je da se suprotstave vukovima koji su ih u dugim mesecnim zimskim nocima budili svojim urlicima. Misao koja se kod decaka - malog mudraca Rastka javila u jednoj od tih besanih noci i probudila strah od upada vukova u dvor, ostvaruje se zanimljivom pricom. Psihologija straha koja se razvija kod decaka ovako je predstavljena: "Odjednom sam premre: kao da se neko sunja uz uske, kamene stepenice koje vijugaju od prizemlja do njihove sobe. Ne, taj sto se sunja nikako ne moze biti covek: tako necujno ispunjava prostor svojim kretanjem samo divlja zver... Decak je sav ukocen lezao ispod pokrivaca. Srce mu je udaralo kao vojnicki bubanj..." (Zlatno jagnje, str. 26)

Decak Rastko spas od straha nalazi u knjiznici u kojoj je bilo mnogo knjiga od pergamenta i drugih razlicitih svitaka ispisanih njemu nepoznatim znacima. Posmatrao je ornamentisana slova i slike i cinilo mu se kao da govore, prizivaju ga, otkrivaju mu tajne, postaju njegovi dobri drugari. Najvise uzbudjenja izazvala je slika sa zlatnim janjetom. Ono je postalo njegov zastitnik, simbol dobrote srca. Narocito su ga osenile njegove oci, duhovne oci koje su ga pratile i onda kada nije posmatrao sliku, kada je mislio da se lepote otkrivaju ne samo pogledom vec i misljenjem. Najimpresivniji susret sa jagnjetom - cuvarom njegove duse i tela je u snu. Predivan san otkriva junaku Rastku istine koje se u realnosti ne mogu tako lako razotkriti: "Odjednom, u snu, ugleda loptu svu od cudesnog sjaja kao se kotrlja prema njemu. Sto mu je bivala bliza, to je on postajao radosniji. Gle, pa to nije lopta, nego ono malo zlatno jagnje, koje se neverovatnom brzinom premece preko glave... Pogledalo ga je i progovorilo: - I sutra ce biti divan dan. Izadji da se igras s loptom i igraj se sam..." (Zlatno jagnje, str. 32). San kao i u svakoj bajci: upucuje junaka u tajne koje se samo istinskim osecanjem i pravim akcijama otkrivaju. Glas jagnjeta je njegov unutarnji glas koji je drhtao sve do momenta kada je shvatio preobrazaj junaka i, naravno, njegov put ka preobrazaju srpskoga roda.

Treca po redu Plavetna ribica predstavlja originalnu bajki - pricu o Urosu - buducem caru i kralju Stefanu Decanskom. Cini se da je najkomplikovanija kompozicija ove price jer ima najvise epizoda i digresija, opisa, avantura, imaginarnih svetova i putovanja rekom do susreta sa cudesnom plavetnom ribicom. Ona ne donosi samo srecu vec je tu da otkrije i najtajanstvenije predele prirode, one do kojih ljudska noga bez pomoci ne moze da kroci. "Pecina je bila tamna i mokra. Voda je kapala sa svih strana. Uros je stajao i osluskivao, napregnuto, izmedju drugih sumova, sum svog bisernog potoka. Trebalo mu je dosta vremena dok je uspeo da razazna sve vrste kapljanja i padanja vode. Ne, pecina nije bila bezdanica. Biserni potok se, procenjivao je Uros, u malim slapovima spustao ispred njega u neku tamnu sirinu..." (Plavetna ribica, str. 49). Ta sirina koja se otvarala, nije samo sirina i tajna prirode, to je i tajna duse deteta - junaka - buduceg kralja da, savladjujuci razlicite prepereke, dodje do izostrenog saznanja: do tajni se ne dopire lako, pa makar ih upoznao i uz pomoc plavetne ribice koju samo on vidi u reci. Burna misao u detetu i boje koje se stvaraju pred njegovim ocima vode ga imaginarnom podzemnom rekom u sve nove i nove avanture kako bi osetili smesak i bljesak jezerceta koje su otkrili i do kojeg su doputovali.

Avanture decaka Urosa ispricane u jednom dahu ostavljaju prostora za nove imaginacije koje ce se dogradjivati u glavama citalaca. Samo se, video je glavni junak, plavetna ribica, umiva u bisernoj vodi ostrva i cuva svakoga ko se umom, najpre, a onda snagom, preobrazi u istinskog coveka.

Prica Decak i soko je dobila sredisnje mesto u ovoj knjizi. Govori o buducem, visokopostovanom i velikom caru Dusanu. Soko koga mu je poklonio otac predstavlja simbol visine i ostrovidosti. Ova ptica je uvek tu da pomogne u nevolji, da upozori da na svetu ima pakosti i zavisti. Covek je duzan da se bori za ocuvanje svog ljudskog dostojanstva. To nije obican soko - dobio je ime Munja. Ne slucajno: misao coveka treba da bude brza kao munja. Uvek treba da bude tu kada treba da sevne i uspostavi red u haosu. Tako se vaspitavao buduci veliki car srpske proslosti - car Dusan.

Osim bajkovitih elemenata, u pricama ove knjige mogu se naci i mitsko-paganski. Takav je slucaj sa pricom pod nazivom Zmijska kosuljica. Govori o detinjstvu i decastvu buduceg cara Lazara. Njegova specificna priroda ukazivala se odmalena: izdvajao se on od ostale dece, ne samo po razmisljanju, vec i igrama kojima se odusevljavao. Bile su to vise igre duha, negoli istinske decje igre. Spisateljica sa posebnom ljubavlju slika njegovu psihologiju jer polazi od dobro poznate istorijske cinjenice o opstanku ili nestanku srpskog naroda posle Kosova. Tanana je psihologija decaka naslikana poetskim opisima koji dugo ostaju u secanju citalaca: "Jedan veliki, pljosnat kamen, udoban kao carski presto, dizao se nad recicom - sedistem na steni. Sa tog kamena je Lazar osmatrao donji tok uske reke, lovio racice, pecao, vezbao se u gadjanju kamencicima... Tu u tom skrovistu, Lazar bi ceo dan bivao ono sto je zeleo: gospodar recice, strazar u grmlju, kralj svih buda i gustera, vladar nad zmijama..." (Zmijska kosuljica, str. 86). Zivot u prirodi i upoznavanje njenih tajni produbljivao je Lazarevu mudrost i sirio saznanje o svetu, kosmosu. Izgradjivao je on tu sebi junacnu i neustrasivu prirodu, jer se sam probijao do zagonetnih i skrovitih mesta. Kao nagradu za otkrivanje smisla zivljenja i neuhvatljive lepote prirode i zivota u njoj, Lazar dobija na dar od zmije zmijsku kosuljicu. Ta kosuljica ce mu biti amajlija, cuvar od zla: "Odjednom mu prsti, koji su jos trazili oruzje ispod hrpe lisca i slame napipase nesto tanusno, svilenkasto i sustavo. Lazar razgrnu hrpu i ugleda - na tlu, potpuno celu zmijsku kosuljicu, zmijin svlak. Nikada nesto tako lepo, tanano i prozracno, nije video"... (Zmijina kosuljica, str. 93). Decak se preobrazava u pravog junaka price-bajke koja uzdize njegov duh i slavi razum.

Svetlana Velmar Jankovic vesto koristi simbole i utkiva ih znalacki u tkivo price. Takav je slucaj i u prici Stefanovo drvo. Drvo kao simbol zivota, umeca, znanja, srece, jednom recju, omogucava buducem velikom pesniku srpske knjizevnosti da prodre i do najfinijih saznanja o zivotu jos u detinjem dobu. Fizicki slab, decak Stefan duhovno jaca: njegova ruka nije spremna da uzme mac jer je pretezak. Ali misao koja ga je rukovodila i emocije koje su bujale u njemu, pritiskivale su njegove grudi i pravile nevidljiv prsten oko srca. Zagonetni prstem je upozoravao da ce iz decaka poteci jaka osecanja, brinuo je mudru Milicu i ona, poput drugih majki u literaturi i zivotu, nastoji da mu pomogne. Osecala je da je pocetak duhovnog preobrazaja tezak, jos je tezi put kojim ce on sa majkom simbolicno preci kako bi dosao do drveta: "Udji u sumu, ali se ne udaljuj odvise. Ja cu te cekati na ovom mestu, sa Trckom. Tu, u sumi, ima jedno drvo kojem mozes poveriti sve sto te tisti. Potrazi ga. Umeces da ga prepoznas. Reci mu i ono sto nikome ne bi rekao, cak ni meni. Ne bojs se. Drvo ce ti pomoci da skines prsten sa srca... Kora stabla je bila debela i jako izbrazdana. Ne znajuci zbog cega, Stefan nasloni obraz na tu izbrazdanu koru i odjednom oseti kako iz nje izbija neka velika topla dobrota. Prosto ga je zapljusnula. Decak odahnu: nasao ga je, to je njegovo drvo." (Stefanovo drvo, str. 108-109). Nova bajka se zacinje: Stefan se susrece sa majusnim coveculjkom s bradom - cuvarom drveta. Glas topli i drhtanje obecavali su da ce tajna decakovog srca biti razresena. Sumski duh kojim ga je zapahnuo i ispunio coveculjak neprekidno je strujao telom Stefanovim i pri pomisli da ce se prsten oko srca razmaknuti, decak je zamisljao i odlazio drvetu koje je sve zagonetke prirode i ljudi primalo ocima i usima lisca.

"Svetlosti sunca, meseca i zvezda kazuju nam poruke vaseljene, svemira, a sokovi kojim se hranimo i koji dolaze iz dubine zemlje, ispunjavaju nas saznanjima o zivotu i podzemnog sveta... Stara drveta su, Stefane, stare sveznalice." (Isto, str. 115).

Zbirka se zavrsava pricom Siroto zdrebe koja govori o decaku Kraljevicu Marku. Inkorporirajuci legende i mitove, pored istorije, spisateljica izvrsnim narativnim tonom ispreda pricu o decaku Marku, buducem junaku epske poezije srpskog i balkanskih naroda. Marko, iako decak, drugacije sagledava svet i pojave. Kao da je odrastao covek u njemu bivstvovao: neustrasiva priroda i mudra misao krasila je ovo bice. Trazio je sarenu, neobicnu pticu. Stalno je zudeo za njom, njen let bio mu je duhovni put kojim je zeleo da se krece. Trazeci pticu, pronasao je u skrovitoj pecini iscrpljeno zdrebe. Prica o zdrepcima ima mnogo u narodnim i autorskim bajkama, ali pleni nacin kako je Marko odgajio svoje zdrebe. Do njega ga je dovela sarena ptica koja je sama prhnula, proletela i otisla. Kuda? To ce glavni junak svojim akcijama i razmisljanjima znati. Kao i citalac.

Knjiga za Marka Svetlane Velmar Jankovic predstavlja jedno obnovljeno pisanje bajke i price o istoriji. Iz nje ce citaoci nazreti zrnca mudrosti koja ce ih oplemeniti i pratiti kroz razvoj i zivot. Shvatice da je nastalo veliko beznadje iz decjeg sna i hodanje ka svetlosti koja iz reci i igre razgovora junaka zraci. Na kraju, kada se citanje zavrsi, ostace samo zvuk u mislima i ceznja da se tanani svetovi decje duse priblizavaju savrsenstvu.
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:46 pm

ZNACI VREMENA


Nagrada "Politikinog zabavnika" za 1998. godinu

(NE)OBICNE PRICE O ONIMA KOJI VEZBAJU ODRASTANJE


Vesna Aleksic, Ja se zovem Jelena Suman, Rad, Beograd, 1998.

Svakom novom knjigom za djecu Vesna Aleksic obraduje svoje citaoce jer ih uvjeri da su mogucnosti price i pricanja neiscrpne. Posebno zadivljuje sposobnost ove spisateljice da, opisivanjem zivota djece istog uzrasta, stalno prosiruje svoj tematski krug, nudi nove sadrzaje i obogacuje sliku o interesovanjima i preokupacijama desetogodisnjaka, koji, kako kaze spisateljica, "vezbaju odrastanje".

Knjiga Ja se zovem Jelena Suman sadrzi sesnaest kratkih prica o obicnim dozivljajima Jelene Suman, ucenice cetvrtog razreda osnovne skole. U kazivanje ovih dozivljaja Vesna Aleksic unosi mnogo mastovitosti, ljubavi i topline i na taj nacin ih preobrazava u neobicne i carobne. U ram zamisljene slike o odrastanju spisateljica je smjestila dvije djevojcice (Jelenu i Alju), jednog djecaka (Djoleta) i jednog psa (Blekija). Svako od ovih bica ima svoje mjesto i ulogu u uzbudljivim pricama Jelene Suman, a iz njih citalac doznaje stosta o preokupacijama savremenog gradskog djeteta: o zamisljenim putovanjima u daleke zemlje i nepoznate gradove, ali i u proslo vrijeme kada su Jelenini roditelji bili djeca, o druzenju na stepenistu jedne cetvorospratnice, o prijateljstvu izmedju djece i psa Blekija, o odnosima izmedju djece i odraslih (roditelja, uciteljice i stanara zgrade na cijem stepenistu se sticu prva vazna saznanja o zivotu), o velikoj zelji djecaka Djoleta da upozna svog oca koji zivi negdje daleko u inostranstvu, o postojecem i nepostojecem Djeda-Mrazu, Novoj godini i prividnom putovanju "u neke sate i dobre dane", o istrazivackom duhu djecjem i drugom.

Ipak, dvije teme dominiraju u pricama Vesne Aleksic i to: odnos izmedju djece i odraslih i djecja ljubav prema psu Blekiju. Kad je rijec o odraslima, oni, uglavnom, za djecje postupke nemaju razumjevanja kao da oni nikada nisu bili djeca, jer su, kaze Aleksiceva, "zaboravili da pricaju price, a nemaju vremena ni da ih slusaju". Ne shvataju djecu stanarke zgrade na cijem stepenistu ona najcesce provode svoje slobodno vrijeme, uciteljica koja Jeleni Suman cesto govori da ne zna da misli, jer Jelena ne misli onako kako se dopada uciteljici nego kako nalazu cinjenice (Jelena ostroumno zapaza da u pismenoj vjezbi na temu "Sta mislim o sebi" ne smije na napise da ima zutu kosu, iako je to cinjenica, jer se to ne bi svidjelo uciteljici, posto se u pismenom za zutu kosu mora reci da je plava). Ni Jelenina mama ne moze da shvati da i pas Bleki mora ponekad da udje u sobu njene kceri, posto joj je on prijatelj. Jelena Suman tu razliku izmedju djece i odraslih slikovito iskazuje konstatacijom da su odrasli zaboravili da lete na avioncicu od papira pa im je krivo. Od odraslih jedino baba Gina uvjek je spremna da djeci oprosti i kada ona zaista pogrijese.

Najsnaznije price u ovoj zbirci su one koje govore o prijateljstvu izmedju djece i psa Blekija (Hinakaga, Bleki, Rastanak). Vesna Aleksic zaista je maestralno opisala kako je pas Bleki dospio u drustvo djece sa stepenista, zatim kako je na svoj pseci nacin drugovao sa djecom i najzad kako je tragicno zavrsio i svoje male prijatelje napustio kad to niko od njih nije ocekivao, preselivsi se medju zvijezde.

Smrt psa Blekija zbog nastraja na auto je sasvim aktuelna tema i jedna bitna cinjenica odrastanja djece sa stepenista, jer ona prvi put saznaju da iz zivota odlaze i oni do kojih nam je veoma stalo i da nista ne mozemo uciniti da taj odlazak sprijecimo.

Sve price o djeci sa stepenista (osim uvodne pod naslovom Umesto predgovora ili mape) vrlo sugestivno kazuje djevojcica Jelena Suman. Na taj nacin spisateljica je o djetinjstvu govorila sa nivoa jedne ucenice cetvrtog razreda osnovne skole. Sposobnost potpunog uzivljavanja u psihu tog uzrasta i interpretacija dozivljaja sa tog stanovista najbitnije su odlike naracije Vesne Aleksic.

Mali junaci prica Vesne Aleksic nisu beslovesna infantilna bica. To su djeca bogate maste i slobodnih, neukalupSenih vizija zivota. Ona mogu mastom da nadoknade stosta sto im stvarnost ne pruca; mogu "da razume sve moguce a narocito nemoguce stvari" i mogu da vode stvarne razgovore pomocu nestvarnog telefona, to jest telefona igracke, kakve vodi djecak Djole sa svojim ocem kojega i ne poznaje. Za Aleksicevu zivot ima vrijednosti tek ako vjerujemo da postoji i nesto drugo, pored onoga sto vidimo u stvarnosti, pa to izvrsno i iskazuje u prici Istrazivacki duh. Ako se posjeduje moc mastanja, onda se i sjedeci na stepenistu jedne cetvorospratnice u Beogradu moze lako obici pola svijeta.

Posto je u masti sve mnogo ljepse nego u stvarnosti (i ljubav, i prijateljstvo, i daleki predjeli i ljudi) junaci Vesne Aleksic najcesce se ostvaruju u svijetu imaginarnog. U prici Sta bi bilo kad bi bilo lijepo je pokazano da bi suocavanje sa cinjenicama za djecu ponekad bilo porazno. Jelena Suman s razlogom misli da je mozda bolje da njezin najbolji drug Djole nikada i ne upozna svoga oca iako to toliko zeli, jer bi ga, mozda, "manje voleo kad bi ga poznavao" pa dodaje: "Ovako je bolje sto nekad Djole cezne za njim, a ja za tim sleperom (punim igracaka - C.R.), mozda je bolje da mislimo kako je on junak kao Flas Gordon i mozda je bolje da zamisljamo i uzivamo u nocnom letu mlaznjaka...". Konacni zakljucak Jelene Suman, odnosno Vesne Aleksic, o ulozi maste u zivotu djeteta glasi: "Najlepse stvari koje mi se dogadjaju, u stvari mi se ne dogadjaju! Ali disem od njih! Igra martovskog zeca, to je to!"

Price Vesne Aleksic odlikuju se univerzalnoscu prikazivanja svijeta djetinjstva. Kazujuci o dozivljajima konkretne djece iz poznatog gradskog ambijenta, spisateljica prica o svacijem djetinjstvu koje je proticalo u drustvu vrsnjaka i koje je svoju ljepotu crplo iz maste i invencije samih aktera zbivanja. Ova proza je svojevrsna metafora odnosa u svijetu u kome zivi savremeno dijete. Satkana od ljubavi, snova i ceznje mladih, ona ima izrazenu dozu idealizacije i djece i djetinjstva. Vjerovatno to drugacije ne moze ni biti, posto ove price i nisu nista drugo do poetska vizija jednog cednog doba i likova koji, zbog svog uzrasta, jos nisu stigli da tu cednost naruse.
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:47 pm

ZNACI VREMENA



KO JE JELENA SUMAN?


Vesna Aleksic, Ja se zovem Jelena Suman, Rad, Beograd, 1998.

Savremenu srpsku prozu za decu obelezava sklonost ka podsecanjeu odraslih sto to bese detinjstvo, ko su zapravo ta silna mala deca i zasto ona tako uporno i dosledno brane svoje "pravo" da se razlikuju od nas. Iako poruka da smo mi odrasli jedno, a deca ipak nesto drugo, nije nevazna, za jednu knjigu je bitnije da na verodostojan nacin predstavi pojeve i sudare ta dva sveta, nego li da popise autorova vaspitna ubedjenja.

Odlucni da u svojim delima centralno mesto posvete detetu-junaku, kako bi se ono samostalno predstavilo i ispoljilo, savremeni autori, s druge strane, svojim sopstevnim stavovima ponekad i vrlo grubo zaposedaju taj isti detetov prostor. Nedovoljno razgranicen govor autora i glavnog lika zbirku pripovedaka Vesne Aleksic Ja se zovem Jelena Suman, stavlja usred polariteta ovih dveju suprotnih teznji.

Vec uvodni tekst Umesto predgovora ili mapa daje dovoljno nagovestaja da desetogodisnja Jelena Suman ima vrlo razvijen dar zapazanja. Tako u uvodu o odraslima kaze: "Odrasli su dovoljno nespretni da veruju u detinjstvo vise nego mi, a ustvari, najcesce su sasvim zaboravili kako to izgleda. Kao da nikada nisu bili u detinjstvu", a s obzirom na to da u sledecoj odrednici "mape" prvi put srecemo jedan od dva stalna motiva zbirke - urbano okruzenje, koje simbolicno predstavljaju automobilski farovi ("...pratimo svetla njihovih farova. Svi nekud putuju, prolaze i odlaze, svima se nekud zuri. Samo se nama bas ne zuri... Samo nama i zvezdama"), uvidjamo da Jelena poseduje i dar da se poetski izrazi.

Nakon uvoda sledi sesnaest dnevnicki intoniranih zapisa, kratkih prica, o razlicitim, a sasvim obicnim stvarima i zgodama iz svakodnevnog zivota u velikom gradu. Narator - glavni lik (Jelena), ucesnici (Djole i Alja), mesto zbivanja radnje (stepeniste pred ulazom u jednu od beogradskih zdrada) kao i naglasena kruzna kompozicija price, povezuju zasebne tematske odlomke u jedinstvenu, ali ne i cvrstu pripovednu celinu. Dogadjaji koje opisuje Jelena poticu na razmisljanje, te price na kraju prerastaju u mala otkrica - naravoucenija o sopstevnim ili tudjim iskustvima.

Iako Sumanova ume da zapazi i precizno iskaze odnose medju pojavama i stavrima. Barbikama ("Mnogo su ti razmazene te lutke i, od tolike raskosi, nikad im nece zakucati srce") pretpostavlja krpenu lutku; Djoletovom "Mekintos" kompjuteru ("E, ali taj ne ume da masta, cik ako ume da masta...") knjigu ("...kakva je na primer Hobit, otvori mi se prica, kao kad se od neke najfinije cipke kroji neka lepa haljina"); "Sega"- igricama postojece stvari ("Vise volim da zvezde i komete gledam na nebu gde im je i mesto"), cini se da je izraziti kriticki stav primereniji autorovom govoru.

Buduci da svaka prica pocinje recenicom (ili varijacijom iste): "Ja se zovem Jelena Suman", nalazimo da je uloga ovog stalnog motiva zbirke da temu sticanja identiteta oznaci kao srediste kruzne organizacije zbirke. Naime, poslednja prica nosi naslov Nova i simbolizuje ulazak s Novom godinom u novi zivotni ciklus, a zavrsni pasus ove price nedvosmisleno izrazava Jelenino nestrpljenje da odraste i upozna svet izvan detinjeg ("I odjednom, sve bas izgelada kao jedno veliko, dobro obecanje"). Medjutim, sva je prilika da niz prica o tihom i neprimetnom gradskom detinjstvovanju, u nekom neuhvatljivom trenutku prerasta u pricu o odrastanju i samospoznaji. Odsustvo bilo kakvog dogadjaja koji bi uzrocno-posledicno i psiholoski motivisao ovu tematsku gradaciju, pricu o Jeleni Suman ostavlja nedopricanom.

Autorske intervencije najupadljivije dolaze do izrazaja u samom govoru likova, u jeziku. Izlomljena recenice, dvosmisleni iskazi, gramaticke nepravilnosti i stilske nedoslednosti ("To mi je Djole, moj najbolji drug preko puta moje kuce, u zgradi sa stepenistem, gde se okupljamo"; "Te iste veceri pitam ja moju mamu, kako moze neki otac da je napustio svoje dete..."; "Staroj Alji tata pravi struju, i on je njoj donosio mnogo lepse paketice nego sto je meni moj tata"; "Jedan pogled je bio dovoljan da me uveri da se na dvoristu nalazi moja kuca..."; "U travi, ispod drveta, meni odjednom nepoznatog sedela je devojcica svetle kose"; "Cim vidi neki auto, potrci uporedo s njim i snazno laje"; "...jedemo semenke..."; "... pa je grdila sto bacamo ljuske od semenki pred ulazom") svakako podrazavaju govor desetogodisnjeg deteta, ali ostavljaju i nedoumicu kako smetnuti s uma izvesnu zrelost razmisljanja ove devojcice?
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:48 pm

ZNACI VREMENA


Nagrada "Rade Obrenovic" za najbolji roman za decu, objavljen u 1998.

CUDNI ODISEJ


Risto Vasilevski, Novcanikova cudbina, Arka, Smederevo, 1998.

Odkad postoji knjizevnost za decu, njeni pisci su se trudili da saopste vazne stvari. Pevali su i pricali deci kako treba prati ruke, ali i o dobru i zlu. Slavili su pred decom Boga, ali i predsednike drzava. Opisivali su cedne princeve i princeze, ali drznuli su se da govore o ljubavi, pa i seksu. Medjutim, niko, ili skoro niko do Rista Vasilevskog i njegovog romana Novcanikova cudbina, nije se usudjivao da govori o novcu i novcaniku. Valjda su pricu o toj nebitnoj, trivijalnoj, prljavoj, neduhovnoj stvari odrasli cuvali za sebe. Risto Vasilevski prelazi preko granica te precutne zabrane, i deci, na lak i vedar nacin, peva o novcu kao izuzetno mocnoj sili koja radja i dobro i zlo i oko koje se vrte sve bitne stvari ovoga sveta.

Kroz alegorijsku pricu Vasilevski peva o putesestviju i avanturama jednog novcanika. Na svom putu od dzepa Roja kravara, coveka iz naroda, do dzepa pisca Rista Vasilevskog ovaj neobicni novcanik obilazi svet. On je zasluzan za pronalazak naizmenicne struje, jer je platio kartu Nikoli Tesli na njegovom putu za Ameriku. On je kriv za zla koje je naneo Hitler, jer je plcao oruzje za njegovu vojsku. On je vazan u policijskoj stanici u Loznici, kao i na Azurnoj obali. Nema mesta na zemljinoj kugli, niti vremena u istoriji gde on nije bio i gde nije imao vaznu ulogu. Zato on i nema sudbinu vec - cudbinu.

Praveci globalnu metaforu o moci novca, Vasilevski se igra i sali. On s balogom ironijom slaze kockice u mozaiku sveta koji se zapanjujuce lako sabira oko novcanika. U tom sabiranju cudni Odisej Rista Vasilevskog posecuje ne samo dzepove Tesle i Napoleona, nego, izmedju ostalog, i mnogih jugoslovenskih pisaca za decu. To donosi niz literarnih omaza i citata. Po nekim teoreticarima, knjizevnost za decu jeste "korak u stranu". Medjutim, sa stanovista novca i novcanika, po Ristu Vasilevskom, pisci za decu nisu po strani, oni su u srcu sveta.

Novcanikova cudbina donosi obilje informacija vaznih za obrazovanje i vaspitanje dece. Ona nam ne prica samo veliku istinu o moci novca, nego pruza i informaciju o geografiji, o istorijskim licnostima i dogadjajima i mnogim drugim "ciniocima sveta", tako da je ona svojevrsna enciklopedija u malom.

Svemu tome doprinosi i slikovnica, bojanka (autor ilustracija: Pedja Trajkovic), koja cini sastavni deo romana i otvara mogucnost da buduci citalac bude i potencijalni koautor. Risto Vasilevski se potrudio da sve licnosti i pojmovi koji se pojavljuju u romanu budu jednostavno istumaceni na kraju knjige i ponovljeni u Bojanci.

Pred citaocima je nesvakidasnji, istovremeno vedar i poucan roman u stihovima.
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:49 pm

ZNACI VREMENA


Godisnja nagrada Zlatno Gasino pero 10. Festivala humora za decu u Lazarevcu

MALA COVECANSTVA LJUBAVI SLOBODNA STANISICA
...dlanom skloni kosu s cela
i pomisli nesto smesno...



Knjizevni portreti umetnika po pravilu postavljaju zamke glorifikovanja dobrih strana i tiho prenebregavanje onoga sto bi moglo biti bolje. Sva htenja objektivnog suda u ovim slucajevima zahtevaju dovoljno veliku distancu, pre svega vremensku. Trideset godina je sasvim dovoljno.

Casopis Lokomotiva, novembra 1958., na decjoj strani objavio je pesmu djaka Slobodana Stanisica Junak:

Bum! Bum!
Sta sve nije ucinio!
Dvojcu je ubio.
Trojcu ranio.
Jednog macka skalpirao
(do glave ga osisao)
Bum!
Kontranapad.
Izdaja.
Mama, molim te, baci prut.
ovo je poslednji put.

Bio je to pocetak jednog stvaralackog puta koji odlikuje raznorodnost u komunikaciji sa okolinom. Kada je neko u dusi veliko dete, njemu su najbliza deca. Tako trideset generacija susrece umetnicko izrazavanje Slobodana Stanisica od poezije do proze, od drame do stripa, ali sve vezano naoko naivnom, ali ubojitom karikaturom.

Karikaturista u pravom smislu te reci u potrazi za idejom odlazi u strip, pricu, dramsko stvaralastvo, poeziju, pa roman, da bi sve vreme tragao za ljubavlju i osmehom. Traganje ne znaci da ljibav i osmeh nisu bidjeni - vec da je to nacin zivota i pogleda na svet.

Kao sto je poetika smesnog u knjizevnosti za decu sadrzana u pesmama Dragana Lukica I smeha deci i Duska Radovica Deca vole smesne stvari, Stanisic svoj manifest smeha daje pisuci Pesmu o smehu:

Ako stvari lose stoje,
zadesi te mali peh,
samo levom rukom mahni
i potrazi neki smeh.

Ako kazu - nisi dobar,
platices na kraju ceh,
samo desnom rukom mahni
i prasni u glasan smeh!

Taman oblak kad naidje,
tmuran, tuzan neutesno,
dlanom skloni kosu s cela
i pomisli nesto smesno.

I zaista, Stanisic u svom stvaranju i knjizevnom, i likovnom, i dramskom dosledno se drzi principa proklamovanih u ovoj naizgled obicnoj pesmi. NJegova ljubavna lirika za decu, cesto poredjena sa stvaranjem Miroslava Antica svoju lepotu razlike postize u vedrini poente pesama, jer, za svaki slucaj, ako ljubav ne bude uzvracena, uslisena tu je ono dlanom skloni kosu s cela / i pomisli nesto smesno; smesan obrt, duhovita situacija sve ljubavne patnje amortizuje. Isti stih je carobna deus edz machina i u prvoj humoristickoj prici za decu Jednoskija, i u romanesknim zapletima Stanisicevih romana.

Smeh u Stanisicevom knjizevnom stvaranju ima ulogu iskoraka preko rampe. Dok dramska komunikacija pruza interpretatoru (produzenoj ruci autora) da vlada osecanjima publike, da ih prati i prema njima gradi dalji tok svog umetnickog cina, knjiga je toga lisena. Rampa je spustena. Napisano delo ide u nepoznato i niko sa sigurnoscu ne zna kako ce citalac na njega reagovati. Stanisic se sa tim ne miri. (Otuda mozda i njegova tolika zelja za zivim kontaktom sa citaocima.) On zeli posto-poto da izmami smeh, ali kao kategoriju odobravanja i dokaza pristajanja na umetnicku komunikaciju. Tek kada iznudi afirmativnu reakciju Stanisic ulazi u igru.

Kako se u poeziji igra Stanisic ilustrativno pokazuje pesma Stepenice (iz knjige Smehobil, smesna knjiga za decu, Kekec-Borba, Beograd, 1989) koja se cita odozdo na dole, ali ne moze i obrnuto. Bukvalan primer kada se u pesmi sve postavi naglavacke vise govori o razgranatoj zelji autora za igrom, eksperimentom, novim. Nesto kasnije u zbirci Leti pesma (Decje novine, Gornji Milanovac, 1996) pojavljuje se pesma Pesma sa dva kraja (koja moze da se cita i odozgo na dole i odozdo nagore) i Pesma sa svih strana ( koja se cita odakle vam volja). I to je jedna od osnovnih odlika Stanisicevog stvaranja uopste, cak i kada pise naoko romaneskne trilogije za adolescente, primer Tango za troje, Sedmo nebo i Alek Trejd, svaki nastavak se u stilu, a poslednji cak i u jeziku razlikuje od prethodnog. Ima igru vise, zackoljicu vise, dodatak plus.

Savremena srpska knjizevnost za decu sa ponosom moze istaci jednu paralelu: satiricari - stvaraoci za decu. Zmaj Jovan, cika LJuba Nenadovic, Branislav Nusic, Dusko Radovic, Brana Crncevic, LJubivoje Rsumovic, Milovan Vitezovic, Milovan Danojlic... Stanisic je prisao na specifican nacin. Roman Alek Trejd u najsirem kontekstu predstavlja satiru na jedno celo vreme i pojave koje ono nosi. Kao da je zeleo da primeni Platonovu definiciju koja satiru posmatra kao "duhovitost koja je stekla obrazovanje". U ovom romanu sve je personificirano, ali i preterano. Ako se neko pita u kojoj funkciji - termin "sofisticirana satira" nudi adekvatan odgovor. Tu se, takodje, kristalise jos jedna odlika Stanisicevog stvaranja: sofisticiranost! Stvaralastvo Slobodana Stanisica nam predstavlja autora koji izuzetno poznaje knjizevnu tradiciju, vlada zakonima dramaturgije, insistira na kontinuitetu. U poeziji od prve knjige Bila jednom dva robota on kao da sve vreme pise jednu knjigu poezije, koju svakim novim izdanjem dopisuje. U prozi nista nije slucajno i mozda vise od ostalih stvaralaca novog srpskog romana za decu insistira na jedninstvu mesta radnje i vremena, i svrsishodnoj upotrebi svih pomenutih motiva. Kada je humor u pitanju u nekim stvarima ide cak previse napred, pa tako na primer njegov prvi roman (humoristicko-avanturisticki) za decu Plasticna kifla (Delta pres, Beograd, 1986) pisan u maniru Spilberga i Lukasa opisuje junaka - tajnog agenta Alfu koji postaje prototip za nastanak trenutno najpopularnijeg lika CARTOON NETWORK-a iz produkcije Hane i Barbare KUNG FU FUI, nastalog tek 1995. godine. Stvaralacki duh sa nasih prostora uporno ide napred i ispred. Zato nasa deca, mali citaoci imaju privilegiju da pre drugih osete cari novih puteva ka umetnickoj masti i samim tim imaju bar bogatiji duhovni svet nego njihovi vrsnjaci u svetu. Slobodan Stanisic svojim stvaranjem to uporno nastoji i uspeva.
Mirko S. MARKOVIC
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:50 pm

ZNACI VREMENA


Nagrada za tekst 7. festivala monodrame za decu

KNJIGA KOJA SE VOLI


Irena Tiodorovic, Kako je Nikola dobio brata, Komuna, Beograd, 1997.

Vec formom svoje prve knjige Irena Tiodorovic pokazala je da ima sluha za potrebe citalaca kojima je knjigu namenila - naime dece predskolskog i mladjeg skolskog uzrasta. Obracajuci im se, Irena Tiodorovic odabrala je poemu, knjizevnu vrstu koja se iz knjizevnosti za odrasle postepeno seli u knjizevnost za decu buduci da u deci nalazi gotovo idealnog recipijenta.

Stihovana forma ogovara decjoj potrebi za ritmicki uoblicenim iskazom koji posredovanu sliku sveta svojom gipkoscu i lakocom prevodi u igru. Sve sto se detetu saopstava stihom nadovezuje se na onaj fond tepanja i zaumnog govora kroz koji dete upoznaje jezik i time ga istovremeno ucvrscuje u status nekoga ko ima pravo na to da bude mazen i zabavljan.

Poema ima i jedan specifican dodatak. Ona spaja pesmu i pricu, nudeci zaplet koji podstice radoznalost i junake sa kojima citalac ili slusalac moze da se identifikuje i u koje moze da projektuje svoje zelje i snove. Ali dok prica za decu tog uzrasta, da bi bila shvacena kao celina, mora da bude kratka, poema je u stanju da produzi zadovoljstvo recepcije i da svojim uljuljkujucim ritmom vodi od slike do slike, neosetno razmicuci sposobnost recepcije.

Irena Tiodorovic htela je da deci isprica jednu pricu, pricu u kojoj ce prepoznati sebe i svoje probleme, a kako je toj prici bilo potrebno prostora, autorka knjige o Nikoli koji je dobio brata izabrala je poemu.

Podjednak sluh za potrebe deteta Irena Tiodorovic pokazuje i kad je rec o tematskom planu. Poema govori o jednom od presudnih iskustava detinjstva koje je, medjutim, u knjizevnosti za decu srazmerno znacaju koje ima u razvoju deteta relativno malo obradjivano. Dolazak na svet mladjeg brata ili sestre u poeziji je mahom predstavljen na humoristicki nacin, koji ide do karikature, dok se u prozi, u kojoj se ta tema cesce pojavljuje, uglavnom ogranicava na epizode. S obzirom na jaku ambivalentnost odnosa prema pretendentu na presto najvoljenijeg, razumljivo je sto se njegove relevantnije umetnicke obrade nalaze tek u knjigama o detinjstvu, dakle knjigama koje se ne obracaju samo deci kao svojim citaocima. Tek iz perspektive secanja, pojedini pisci kadri su da se suoce sa traumaticnom pojavom bica koje je oduzimalo tako mnogo a, barem isprva, pruzalo tako malo. Medju najboljim stranicama posvecenim toj temi nalaze se, na primer, delovi trilogije o detinjstvu Marsela Panjola, ali se te stranice uglavnom citaju kada i citalac svoja osecanja prepozna samo u secanju.

Irena Tiodorovic odlucila je da na problem reaguje dok klupko nerazmrsivih osecanja jos pritiska dusu a rana na mestu gde je odsecen jedan deo detinjstva zestoko boli. Knjiga Kako je Nikola dobio brata? namenjena je deci od pet do deset godina, dakle u dobu kada se mladja braca i sestre najcesce pojavljuju, a njen glavni junak ima sedam godina. Izabravsi njegovu vizuru i njegov glas kao nacin obracanja koji ce imati najvecu uverljivost, Irena Tiodorovic otisla se u umetnicki rizican poduhvat da o stvarima govori imenujuci ih i da svesno izbegava metaforu. U poemi Kako je Nikola dobio brata? ljubav se zove ljubavlju a raznim oblicima glagola voleti oznacava se ono osecanje o kome se tek kasnije govori na hiljade razlicitih, posrednih i zasencenih nacina. Nikola direktno, s otvorenoscu deteta, izrazava svoju ljubav prema mami, svoju potrebu za njenom ljubavlju i strepnju da ce mu ta ljubav biti oduzeta.

Irena Tiodorovic nepogresivo identifikuje one trenutke koje dete dozivljava kao provere ljubavi, istovremeno uspevajuci da odrzi delikatnu ravnotezu izmedju presne emocije i njenog humornog uoblicenja. Dominantan sizejni tok poeme odvija se kroz dramaturgiju kljucnih scena a svaka od njih je stanica na putu odrastanja i jedno od cvorista emotivnih odnosa u porodici.

Time smo pomenuli i sizejni okvir knjige, naime porodicu, i to ne onu svedenu na mamu i tatu, vec veliku, pravu porodicu, sa babama i dedama, tetkama i tecama, koja je za junaka poeme zapravo citav svet. Isprva izvor bezgranicne naklonosti, mazenja i neznosti, i porodica, medjutim, od najave dolaska na svet svog novog clana vec donekle menja lice a kada se nezeljeni konkurent najzad pojavi u kuci, Nikola mora da pocne da savladjuje cudnu emotivnu operaciju deljenja ljubavi, koja istovremeno ne znaci i smanjivanje njene velicine.

Iz vizure glavnog junaka dolazak na svet mladjeg brata uopste je ravan cudu, isprva zastrasujucem zatim pomalo smesnom a najzad - cudu kao i svakom drugom. A kao sto, zacudjen i u neverici, posmatra fizicku pojavnost tog cuda, glavni junak s podjednakim cudjenjem opipava i svoje emotivno bilo koje u pocetku tek tu i tamo ztreperi da bi se, s vremenom, ti treptaji pretvorili u prave damare ljubavi.

Odlucivsi se da jezikom deteta govori deci o onome sto ih muci, Irena Tiodorovic opredelila se za jednostavan, neposredan iskaz koji ne preza od izvesnih stereotipa. Strogo procenjivanje ne bi sve rime ove poeme ubrojalo u najoriginalnija resenja a pronasle bi se i greske u metrici, sto je ipak vise nego kompenzovano dobro vodjenom pricom i izuzetnim sarmom jedne ispovedi koju dozivljavamo kao autenticnu. Ono sto posebno pleni u delu Irene Tiodorovic je sposobnost autorke da na vedar i atraktivan ali i cvrsto fundiran nacin afirmise osnovne vrednosti i naznaci bitne repere ranog detinjstva - majcinsku ljubav, pripadnost porodici, prelazak iz uloge zasticenog u ulogu zastitnika. U vremenu u kome je sve relativizovano, govoriti o bitnom i osnovnom nije ni malo lako. Stilizacija Irene Tiodorovic ne bavi se stoga previse samom sobom a njen humor nije nadmetanje u dovitljivosti vec efikasan instrument komunikacije, reflektor usmeren na neobicno i istovremeno blaga svetlost koja umeksava ostricu jedne realnosti u kojoj dete tek treba da pronadje svoje mesto.

Emotivna intervencija ove knjige i toplina kojom se pomaze u resavanju problema ciju tezinu poznaju samo oni koji su ga iskusili daje poemi Kako je Nikola dobio brata? karakter dela primenjene umetnosti, naime ostvarenje koje pored umetnicke ima i sasvim prakticnu "vanliterarnu" funkciju. Najveci broj dobrih knjiga za decu ima taj karakter na kome se zasniva njihova popularnost i njihovo delatno prisustvo u procesu odrastanja.

Po stepenu ostvarene komunikacije i prepoznavanja potreba deteta Irena Tiodorovic nadovezuje se na liniju koja vodi od Jove Jovanovica Zmaja a po dominantnoj poziciji emotivnog u strukturi njenog dela mogli bismo je uvrstiti u talas koji se u nekim zapadnoevropskim knjizevnostima za decu zove nova osecajnost.

No, svejedno da li stara ili nova, osecajnost je svakako ona presudna valenca koja delo Irene Tiodorovic povezuje sa citaocima a poemi Kako je Nikola dobio brata? osigurava mesto medju knjigama za decu koje deca zaista vole.
Spomenka KRAJCEVIC
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:51 pm

ZNACI VREMENA



OZBILJAN IZUCAVALAC


Zivan Zivkovic, Sa stranica "Detinjstva", Zmajeve decje igre, Novi Sad, 1998.

Kriticko-istorijska misao o knjizevnosti za decu sve vise sazreva i postaje pouzdanija u tumacenju pojava i dela. Nadilaze se tradicionalan pristup, pristrasnost, povrsnost i prigodno parafraziranje. Isticuci ove momente ni jednog trenutka ne zaboravljamo cinjenicu da je jos uvek malo dela koja su teorijski i analiticki dobro utemeljena. Vidne su promene u pravljenju antologija i obrazlaganju kriterijuma prema kojima su sacinjene. Povecava se i broj pratilaca i izucavalaca knjizevnosti za decu koji teze njenom sagledavanju po horizontali ili vertikali. Medju njima zapazeno mesto pripada Zivanu Zivkovicu, koji je ucinio napor da ovaj vid knjizevnosti interpretira ozbiljno, uvazavajuci njene specificnosti.

Knjizevnost za decu nije osnovni predmet njegovog kritickog angazovanja i interesovanja. Osnovni njegov interes predstavljaju izazovi avangarde sto potvrdjuju njegove knjige: Orbite signalizma (1985), Izazovi avangarde (1986), Sedmi pecat (1988), Svedocenje o avangardi (1992) i Signalizam (1994). Sledece godine objavio je knjigu ogleda Rec i misao. Izuzetnu strast citanja on permanentno prevodi u strast popularisanja i interpretiranja velikog broja dela raznovrsnog profila, sto iznosi vise stotina jedinica. Uz to, on se dosta kasno zainteresovao za knjizevnost za decu.

Osnovni karakter ove njegove posthumne knjige definise sam naslov; ona okuplja trinaest ljegovih tekstova objavljenih u casopisu Detinjstvo, kao i kraci tekst o njegovom liku i radu pod naslovom Reci darujuce lepote koji potpisuje Slobodan Z. Markovic. Ona ukazuje na uvazavanje Zivkovicevog doprinosa oblasti izucavanja i afirmisanja ove literature.

Najveci broj radova jesu prikazi novih knjiga. Pocetnu paznju obraticemo poslednjem radu Mesto i uloga knjizevne kritike u recepciji i proucavanju knjizevnosti za decu, da bismo, shodno naglasenim premisama, sagledali i osvetlili ostale radove sabrane u ovoj knjizi.

Spomenuti rad je kratak i predstavlja autorov odgovor na okvirnu temu Dete i knjiga danas. Uz to, on je uopsten i ne uzima u razmatranje neke ranije radove s ovom problematikom, pre svega radove Milana Prazica, Radeta Prelevica i Tihomira Petrovica. Ipak, on nudi neke odgovore. Pokretanje rasprave o mestu, ulozi i znacaju knjizevne kritike podrazumeva specificnost ili posebnost kritike knjizevnosti za decu. Za razliku od knjizevne kritike koja se bavi delima za odrasle, knjizevno-kriticki tekstovi se direktno ne upucuju deci kao citaocima. Ovi tekstovi su namenjeni odraslim citaocima (roditeljima, vaspitacima, uciteljima, nastavnicima, profesorima). Iz ovoga, kako dobro upozorava Zivkovic, treba iskljuciti predgovore ili pogovore knjigama iz lektire, koji nisu ni po vrsti ni po nameni, a jos manje po prirodi diskursa, knjizevno-kriticki.

Zivkovic u tekstu dalje ukazuje da knjizevna kritika literature za decu "mora biti, sto je mogucno vise, naucno (knjizevno) i teorijski zasnovana, jasna u objasnjenjima i neprikosnovena u izricanju vrednosnog suda" (str. 79). Medjutim, malo je radova baziranih na ovim parametrima, i to, kako ovaj autor primecuje, iz nekoliko razloga. Takozvani "ozbiljni kriticari", tj. proucavaoci knjizevnih dela za odrasle, "ne bave se dovoljno ili se ne bave uopste delima koja su namenjena deci" (str. 79). Malo je specijalizovanih casopisa, a ostali nerado ili uopste ne ustupaju prostor kritici ove knjizevnosti. Kriticke tekstove, nastavlja on dalje, cesto pisu nekompetentna lica; u njih ubraja pisce, cije tekstove determinise prevashodno kao knjizevnost o knjizevnosti. Potom, mnogi napisi o knjigama za decu vise su skup informacija o delima.

Medju zastupljenim tekstovima u ovoj knjizi samo dva odgovaraju postavljenim zahtevima. To su: Uloga i znacaj antologija u knjizevnoj produkciji za decu i Narativna obelezja romaneskne trilogije Arsena Diklica. Kao sto je receno, vecina radova su prikazi pojedinih knjiga; u dva slucaja forma prikaza ima siri karakter (Raskosno pesnicko kolo I, II), jer se radi o panoramskom prikazu odredjenih pesnickih knjiga, odnosno (drugi tekst) o informaciji o srpskoj knjizevnosti za decu u odredjenom (1988 -1993) vremenskom periodu.

Tri teksta u ovoj knjizi bave se problemom antologija. Prva dva: Pesnik kao atologicar i Antologija srpske proze i poezije za decu inicirana su konkretnim antologijama; treci tekst Uloga i znacaj antologija u knjizevnoj produkciji za decu nadilaze okvire prikaza. On se bazira na tri znacajna momenta i njih problematizuje; to su - klasifikacija, periodizacija i vrednovanje. Po Zivkovicu, antologije predstavljaju mogucnost da se ucini korak napred u sistematskom zahvatanju ovih momenata. Usled nedostataka nacionalne istorije knjizevnosti za decu u antologijama se "vrsi ona neophodna selekcija umetnicki vrednog, autenticnog i zivog". U razmisljanju o tome on polazi od zapisa Milana Prazica Sta su antologije, zapisa koji je autor (1980) nacinio povodom svoje antologije Plavi zec (1972). Praziceva zapazanja Zivkovic prezentuje i komentarise.

I dok je Prazic isticao da "antologija moze uspeti samo u slucaju kad su njena polazista i merila izvedena iz gradje koja se odabira", drugi antologicari, kako zapaza Zivkovic, ta merila ne predocavaju eksplicitno niti ih knjizevno-teorijski obrazlazu. U predgovoru svoje Antologije srpske poezije za decu (1984) D. Radovic ih izlaze kao niz, ponekad britkih aforistickih opisa dobre pesme, a potom pise i o losim pesnicima i istice da je, u rasciscavanju sa svima onim sto u poeziji za decu nije poezija, bio beskompromisan. Po njemu, antologija je ozbiljna stvar. I LJubivoje Rsumovic u predgovoru svoje antologije Cvetnik savremene jugoslovenske poezije za decu (1989), gde je zastupljeno cetrdeset i sest pesnika sa po jednom pesmom, ukazuje da pesme nije birao po kriterijumu nego po jednom (svom) raspolozenju. Svoju antologiju determinise kao zbirku najlepsih pesama. Kao i Radovic, u izboru ne postuje ni periodizacijska nacela niti generacijsku pripadnost.

S druge strane Voja Marjanovic je u antologiji Savremeno jugoslovensko pesnistvo za decu (1984) insistirao na panoramskom a ne antologijskom karakteru knjige. Takva vrsta antologije je vise pregled a manje prava antologija; izbor pesama i pesnika je subjektivan. On je, medjutim, ponudio (skicirao) periodizaciju srpske poezije za decu od njenih pocetaka do danas, koja po Zivkovicevom zapazanju "ima prakticnu (opercionalnu) vrednost kada je rec o sistematizaciji gradje i proucavanju ove knjizevnosti po "vertikali" (dijahronija)...".

Za ilustraciju poslednje (klasifikacija) dimenzije koje antologije pokrivaju uzeo je Antologiju srpske price za decu (1984) Slobodana Z. Markovica, za koju kaze da "nije samo jedan od pionirskih projekata kad je rec o proznom stvaralastvu nego i projekat u kojem se nastojalo da se artikulisu i zanrovi koji u ovom stvaralastvu egzistiraju...". Ovaj autor je u pogovoru dao i genezu srpske proze za decu i ulozio napor da se pojasni pojam proze; definisao je i aksioloski odredio pozicije dominantnih zanrova srpske pripovedne proze za decu.

U tekstu Narativna obelezja romaneskne trilogije Arsena Diklica Zivkovic ukazuje da u prilicno obimnoj literaturi o ovom autoru "nema mnogo tekstova koji se bave problemom narativnih obelezja trilogije i da je zato potrebno ovaj problem prouciti kako bi se otkrile knjizevno-umetnicke vrednosti romana koji cine trilogiju". Svoj pristup bazira na pripovedacu i pripovedanju i svetu pripovedanog. Poznato je da je pripovedac ona svest koja stvara svet romana. Odgovor na pitanje ko pripoveda, o cemu i kako pripoveda omogucavaju izvodjenje slozenijih zakljucaka o znacenjskom sloju romana, prirodi predocene slike sveta, motivaciji i semantici junaka, kompozicionim nacelima, funkciji pojedinih narativnih struktura teksta (opis, dijalog, monolog, inkopirani fragment).

I u prikazima Zivkovic ispoljava dobru upucenost i tezi da unese odredjenu problemsku tezinu. Takva intencija primetna je jos u prvom tekstu O pocecima srpske poezije za decu. Po njemu, ovo pitanje ima knjizevno-istorijski smisao i knjizevno-istorijsko opravdanje za savremene proucavaoce ove literarne oblasti. Od Zmajevog pesnickog i izdavackog rada knjizevnost za decu se diferencira, pa se moze govoriti o knjizevnosti za decu kao posebnoj oblasti knjizevnog stvaranja. Medjutim, njeni poceci sezu nesto dalje u proslost. Podsticaje za to Zivkovic nalazi u Pesmama Zaharija Orfelina i u jednoj uzgrednoj opservaciji priredjivaca i pisca predgovora Lazara Curcica, koji belezi da se "distisi kojima je Orfelin propratio i tumacio pisma u svojoj Kaligrafiji (1759) ocigledno namenjeni ucenicima, mogu uzeti kao prve pesme za decu u srpskoj knjizevnosti". To, kako kasnije pojasljava Zivkovic, nije poezija u pravom smislu reci, radi se o primenjenoj poeziji, o poeziji u funkciji nekih drugih, izvanestetskih sadrzaja (poucno-obrazovnih, moralnih, itd.).

I ostali prikazi u knjizi ukazuju na prosirivanje interesovanja ovog autora na razlicite pisce i pojave u srpskoj knjizevnosti za decu, kao i na to da se o tekucoj knjizevnoj produkciji mora pisati ozbiljno i shodno savremenim kriterijumima tumacenja i vrednovanja.
Hristo GEORGIJEVSKI
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:53 pm

ZNACI VREMENA



PORTRETI KNJIZEVNIKA


Voja Marjanovic, Portreti srpskih pisaca za decu, Decje novine, Gornji Milanovac, 1998.

Portret kao zanr u knjizevno-kritickoj literaturi zbog svoje hibridnosti je prava retkost. Iako njegova geneza doseze u duboku proslost (Aristotel O pesnickoj umetnosti; DZojs Portret umetnika; Labrijer Karakteri...), u savremenoj literaturi je nedovoljno afirmisan, nepopularan jer korespondira s antologijskim vrednostima, nezahvalan i izbegavan zbog pretencioznosti, jer zahteva naucnika i umetnika. Voja Marjanovic, kriticar i pedagog, vrsni poznavalac i stalni pratilac knjizevnosti za decu, dajuci portret srpskih pisaca za decu prihvatio se slozenog, odgovornog, ali po knjizevnost zahvalnog zadatka. S verom u svoje kriticarske sposobnosti, razvijen esteticki ukus i smisao za objektivnost - smelo je sacinio portrete unapred rizikujuci da ce biti hvaljen i kudjen.

Knjizevnost za decu je u drugoj polovini naseg veka, s malim izuzecima, u stalnom usponu. To je i gotovo jedini konjukturni deo knjizevnosti. Roditelji, deca i pedagozi su oduvek najzahvalniji deo citalacke publike. Ono sto je dobro za decu - dobro je i za odrasle, ali za decu treba da je "jos malo bolje". Dakle, u ovim cinjenicama lezi opravdan izazov. Privucen velikim zadatkom, s entuzijazmom kao uvek, V. Marjanovic je odgovorio, s osecanjem za meru i ukus, obavi istrazivanje koje je u drugim okolnostima rezultat timskog naucnog rada.

Portret pisaca podrazumeva fizicki, moralni i umetnicki lik. Prvi deo je obavio slikar Predrag Bajo Lukovic, naravno, s promenljivim uspehom. Tezi deo - plasticno, pronicljivo i svestrano, studiozno prezentovanje knjizevno-umetnickog lika - pripao je V. Marjanovicu. Pokazujuci smisao za analizu i sintezu, za situiranje konkretnog pisca u siri umetnicki kontekst, a isticuci dinstinktivna obelezja da bi izbegao sablon i monotoniju Marjanovic je "zaokruzivao" likove stvaralaca za decu ciji je opus konacan, ali i onih pisaca koji su u stvaralackom naponu i pisaca tek u zacetku. Otuda neravnomernost u analitickom postupku, u kvalitetu i kvantitetu. Dodamo li ovome principe - hronoloski, obavezne selektivnosti i zanrovske razudjenosti - lako uocavamo slozenost ovog osetljivog postupka.

Marjanovic je odabrao cetrdeset portreta srpskih pisaca za decu. S pravom je pocasno prvo mesto pripalo Jovanu Jovanovicu Zmaju, rodonacelniku nase poezije za decu, ali je diskutabilno da li je izbor trebalo zavrsiti s Nedeljkom Popadicem, koji je, tako reci, tek u povoju. Mada je on "pesnik koji obecava", u najmanju ruku je neukusno i bez mere porediti ga s Jesenjinom i Majakovskim, kao i sa nasim afirmisanim pesnicima: M. Anticem, D. Ericem, LJ. Rsumovicem, D. Maksimovic i B. Copicem. Iako je rec o "portretima", neki pisci su predstavljeni pravim malim studijama ( Zmaj, G. Tartalja, I. Andric, D. Maksimovic, A. Vuco...), a drugi su naslikani ovlas, informativno. Van ovog izbora je ostalo gotovo isto toliko pisaca za decu. Izostavljeni ce svakako biti uvredjeni, postavljati pitanje, sebe uporedjivati sa "zastupljenima" i pri tome zaboravljati da je svaki izbor, ma koliko tezili da budemo pravedni i objektivni, u sustini i pomalo neminovno subjektivan. S uverenjem u dobre namere kriticara Marjanovica, ova knjiga implicite postavlja novo pitanje: o smislu i funkciji svih antologija.

Udzbenik iz srpske knjizevnosti za decu, na zalost, do danas nije napisan. Citanke, zbornici eseja i studija postoje. Neke knjige (Zapisi o knjizevnosti za decu, Decja knjizevnost u knjizevnoj kritici, Decji pripovedaci, Decje doba, Stvaraoci i deca...), s malo truda mogle bi da posluze za izradu udzbenika. Do tada se mozemo sluziti ovakvim i slicnim izborima u kojima se sadrze proverena saznanja. Voja Marjanovic ovom knjigom Portreta... svakako pruza nesumnjiv veliki doprinos udzbenickoj literaturi i na pravi nacin afirmise knjizevnost za decu uopste.
Radomir ZIVOTIC
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:53 pm

ZNACI VREMENA



SF ZA DECU I ODRASLE


Vlada Stojiljkovic, Ipsilon, Nolit, Beograd, 1998.

Sedamnaest naucnofantasticnih prica Vlade Stojiljkovica, objavljenih u Nolitovoj biblioteci Moja knjiga samo uslovno pripadajuknjizevnosti za decu. Za razliku od onih dela namenjenih deci u kojima se SF-obrazac uglavnom koristi kao novo ruho za bajku, price Vlade Stojiljkovica odista jesu naucnofantasticne i traze zrelijeg citaoca no sto knjizevnost za decu obicno podrazumeva. Takodje, one traze iskusnog citaoca SF-a, koji poznaje konvencije i tematske uzuse zanra, ali i citaoca sposobnog da prepozna niz literarnih citata, od onih iz Don Kihota i Dobrog vojnika Svejka do onih iz Coserovih Kenterberijanskih prica ili Borhesovih pripovedaka, te niz filozofskih sentenci i razlicitih kulturoloskih asocijacija. Tako junak briljantne price MNHZN jeste baron Minhauzen, ne vise lazov, vec svemirski istrazivac koji na planeti Tlon, ili Orbis tertius biva ozracen poljem energije koje ponistava zakon uzroka i posledice, i tako predodredjen na neposredno sagleda mehanizme delovanja borhesovske vavilonske lutrije. Svemirsku partiju igraju, bacajuci planete kocke, Bog i njegov neimenovani protivnik, a ulog u njoj jeste upravo baronov zivot. Ipak Stojiljkovicev Ipsilon ne mora se zbog ovoga nuzno smatrati delom za odrasle. Pre je rec o delu koje proistice iz onog specificnog zahteva koji je svojim citaocima svojevremeno postavljao Dusan Radovic: "Nemoj biti bezobrazan, budi pametan." Ove price jesu stivo koje od svog mladog citaoca (kao i od onog zrelijeg) zahteva siri kulturni i knjizevni obzor. To sto ne nude olako razumevanje i povrsnu komunikaciju, moglo bi se smatrati i njihovom svojevrsnom vaspitanoscu. Svet Stojizkovicevih prica, uz to, ni u kom slucaju nije usecereni i podobreni svet cije se protivrecnosti razresavaju brzo, olako i bez ostatka. Naprotiv, u Stojiljkovicevim pricama, sto je tipicno za naucnu fantastiku, ima elemenata negativne utopije, pre svega oblikovane projiciranjem socijalnih i politickih tenzija naseg vremena u svet buducnosti, ali nastale i kao ogledalo univerzalne ljudske strepnje kako ce covek svladavati zahteve visoke tehnologije buducnosti, a da ona ne ugrozi njegovu ljudskost. Tako u uvodnoj prici Prototip, policajac, ljubitelj SF-a, sprema se da klonira politicki nepodobnog pisca da bi ga potom "uklonio", a njegovog prevaspitanog klona pustio na slobodu. Olako i samozadovoljno uzivljavanje junaka price Gartrov u ulogu onog ko imenuje i time stvara, poput biblijskog Jovana Krstitelja, postaje osnov crnohumornog paradoksa. Besmislene reci i slogovi od kojih on gradi privlacna imena za razlicite proizvode, pocinju da se odista otelovljuju, pa nesudjenog boga na kraju price proguta njegova vlastita tvorevina - gartrov, sabljozubi tigar s krznom gorile. Strah od moguce zloupotrebe svemocne nauke buducnosti u prici Trece lice jednine: Ja preplice se s projiciranjem aktuelnog straha od svemoci razlicitih tajnih policija i njihove spremnosti da zbog vlastitih ciljeva poniste identitet ne samo svojih zrtava vec i saradnika. Tako ovu pricu kazuje pripadnik tajne policije koji je, prerusavajuci se, izgubio vlastiti lik i zivot. A u pripoveci Hoces, hoces, kroz prepisku brace Van Gog, Tea i Vinsenta (na onom svetu), i sami raj i pakao otkrivaju se kao svojevrsni prototipi birokratskih organizacija, u kojima nema mesta ni za kakav oblik istinske stvaralacke ili ljudske posebnosti i u kojima pojedinac moze biti osudjen ne samo na pakao, kao Vinsent Van Gog vec i na raj i vecno blazenstvo, poput Tea. Sve pomenute price mogle bi, kao i zavrsna prica Autenticni Van Megren, ili price Kalfa i Cena, naci mesta i u antologijama SF-price za odrasle. Ipak, ova knjiga nesumnjivo jeste i knjiga za decu. Ne samo zaTo sto se obraca mladom, ali vec nesto zahtevnijem citaocu, adolescentu, vec i po tome sto su junaci i predmet Stojiljkovicevih prica cesto deca, te po tome sto autor artikulise specifican odnos prema deci i decjem svetu. Dok je svet odraslih predmet ironijske, pa i satiricne opservacije, zabavljen, pa i zaglupljen samim sobom, nesposoban za komunikaciju i, pre svega, nasilan, deca su, barem dok ne odrastu, bolji deo covecanstva. Ona su, recimo, sposobna da spoznaju ispraznost znanja koja im se namecu, pa ucenici, junaci price To nije moja pleneta (zasnovane inace na tipicnoj temi naucne fantastike o potomcima Zemljana, koji se menjaju, postajuci stanovnici nove planete), shvataju isparznost lazne odanosti Zemlji kao prapostojbini, koju namecu isti oni koji su zagadjivanjem i nepostovanjem prirodne sredine unistili rodnu planetu. Deca junaci Stojiljkovicevih prica otvorena su za saznanje i komunikaciju s drugima, cak i s vanzemaljskim kulturama (Sendvic; Odvedi me svome vodji). Ipak i ta deca su nepovratno ubacena u mehanizam agresivnosti, nasilja i mrznje, poput onog Stojiljkovicevog junaka koji, u prici Biti spreman, nevoljno i sa strahom odlazi da sluzi civilni rok, ili decaka i devojcice koji se sa zadovoljstvom hvale predmetima koje im iz svojih vikend ratovanja u okolini Gorazda donose ocevi dobrovoljci (Cena). Tako se, u jednom sloju SF price Vlade Stojiljkovica mogu citati i kao antiratna satiricna proza, koja se bavi neposredno proteklim delom nase istorije, ali i kao satiricni i ironicni komentar nekih globalnih istorijskih i civilizacijskih tokova. Tako kompjuter koji je stekao svest i kosmonaut koji je poceo da zajedno s njim prozivljava kratku istoriju ljudske duhovnosti sazetu u filozofskim sentencijama, na kraju price Kratak kurs filozofije, ponovo dolaze do Marksove misli da svet treba menjati, a ne tumaciti. Ipak sve ovo ne dovodi u sumnju jasnu zanrovsku pripadnost Stojiljkovicevih prica, vec pre predstavlja svojevrsnu demonstraciju znacenjske i formalne slojevitosti naucnofantasticne price. Zato tematski, nacinom pisanja, mastovitoscu, intertekstualnoscu, ove pripovetke, pre svega, predstavljaju privlacno stivo i za mladje i za odraslije ljubitelje SF-a.
Ljiljana PESIKAN LJUSTANOVIC
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:54 pm

ZNACI VREMENA



OTKOVANI JEZIK


Pop D. Djurdjev, Slik kovnica, Dnevnik, Novi Sad, 1998.

Pred nasom citalackom publikom nedavno se pojavila nova zbirka stihova naseg znacajnog savremenog pesnika (za mlade) Pop D. Djurdjeva, Slik kovnica (s podnaslovom Album apokrifne hrestomatije), u izdanju novosadskog Dnevnika. U obimu od devedesetak strana, zbirka, u sedam ciklusa (Stripstih, Fama o biciklistima, Let iznad kukavicjeg gnezda, Eros s onoga svijeta, Slik kovnica, Umakakazene rime, Pasme ili dog - govor kucu gradi), sadrzi sezdesetak pesama posebne sadrzine i jos ekskluzivnije forme. Izvanredno opremljena i graficki ilustrovana (pri cemu vizuelni efekti cine bitni deo Djurdjevljeve poezije - poetike), knjiga, uz autorovu bio-bibliografiju (na margini prednje korice), i autorov predgovor (Izlozba u knjizi, na str.7), sadrzi i pogovor Mirjane Stefanovic (na zadnjoj korici).

Podsetimo se elemenata biografije i bibliografije Pop D. Djurdjeva, stvaraoca vec dobro zananog dela, i, formulisimo to slengom same knjige, pedigrea. "Pop D. Djurdjev, rodjen je 3. aprila 1953. god. u Novom Sadu. Pise satiru, poeziju za mlade, a bavi se i vizuelnim istrazivanjima. Do sada je objavio sledece knjige: Isecci, (model knjiga), 1981.; Vavilonski neimari, (satiricni zapisi), 1984.; Evnuh i kukavica, (satiricna poezija), 1987.; Bludilnik, (pesme za mlade), 1988.; EPPesme international, (vizuelne pesme), 1992.; (E)legije casti (satiricne pesme), 1993.; I love av av you, (pesme za mlade), 1996.; Book njar, (satiricne pesme), 1996."

Analizu Djurdjevljeve poezije zapocnimo citatima reci autora, odnosno Mirjane Stefanovic, respektivno. "Ova zbirka minijatura je, pre svega, humorno stivo, iako sasvim ozbiljno traga za mogucim modelima pevanja za mlade. Slozimo li se s Vaskom Popom, da je "stvaranje humora nesto kao gradjenje rusevina", onda ovaj vid destruktivnog neimarstva poseduje sve elemente i ispunjava sve preduslove potrebne da bi se iznedrila jedna prevratnicka knjiga. Da li ce se to i desiti zavisi od niza okolnosti. Za samu knjigu to i nije toliko bitno, s obzirom da je ona apokrifna, koliko je vazna cinjenica da bi se taj puc uskoro mogao i morao desiti. U svakom slucaju, smatrajte ovo logistickom podrskom ili stvaranjem pretpostavki za pojavu novih buntovnika s razlogom, kao sto je to "bio jednom jedan laf" - Dusan Radovic". Odnosno,: "Strasno mi se svidja to sto Pop Djurdjev smislja - pise - secka - prilepljuje. Bas je homo ludens, naski receno osoba koja se budalesa. Pri tom, kao sto je red, uziva, veseli se i raduje, a njegovo dobro raspolozenje, zarazno, iz cuga se prenosi na citaoca - gledaoca. U ovoj kov/ac/nici slikova-rebusa i slika koje su propevale, meni je kao u decjoj sobi: jedno bistro gradsko dete, doduse vac bradato, razvrljeckalo je intelektualni prtljag modernog coveka , pootvaralo torbe i kofere, povadilo sto je stiglo, od opstih mesta do nacionalnih mitova. Pa se pravi da su mu to igracke, pevusi i ludo se zabavlja dok od njih gradi kule i gradove dok spaja spojivo s nespojivim i naslanja moguce na nemoguce. Oneobicava do daske. Bili dete il' matorac, pridruzite mu se, bice vam super!"

Poezija Pop D. Djurdjeva predstavlja srecan, gotovo idealan spoj (neo)avangardisticke, antitradicionalisticke, s jedne, i, tradicionalisticke, klasicne poezije, s druge, komplementarne, strane. Po formi, koja ukljucuje sirok spektar koriscenja vizuelnih simbola (i implicira, cak, vokalne ili gestualne forme /neo/avangardisticke poezije) ova poezija je veoma srodna nadrealistickoj, futuristickoj, i, posebno, dadaistickoj poeziji istorijske avangarde, a, takodje, i neoavangardistickoj poeziji letrizma, signalizma, itd. U daljoj istorijskoj perspektivi ona korelira cak i sa baroknom ili srednjovekovnom kaligarfskom poezijom. Tj. kako istice sam Djurdjev: "Slik kovnica je mapa poetskih kompozicija, radjenih kolaznim postupkom od nadjenog (ready-made) materijala i leksicke gradje. Prepoznatljive ilustracije Josifova, Vlahovica, Prosenika, Haramije, Macoliceve i drugih autora, uz logotipe, ideograme i ostale aplikacije, nasle su se u takvom okruzenju da su izgubile identitet. U simbiozi sa grafemama i recima nastala je, da parafraziram Despotova, prvo - pesmina slika reci, a onda su se vec lako sklopile puzzle, tvoreci stripstihove i ostale iskrivljene poetske slike vizuelnih dastanja. Sve je izlozeno na stranicama, ove dzepne galerije, koju upravo proglasavam otvorenom". Pa ipak, za razliku od preteznog dela poezije (neo)avangarde, poezija Djurdjeva svoju vizuelnost nije gradila na razlaganju i rasplinjavanju svoje verbalnosti. Ona je ispisana slikovnim pismom koje, i pored toga sto je slikovno, nije prestalo da primarno bude pismo, ili, nije pristalo da ne bude pismo.

Kompleksni fenomen poezije Djurdjeva demonstriracemo na sledecim primerima. Pesma Carevo novo odelo, sastavljena je od tri vizuelna znaka. Prvi je firma "Goldfinger", sto u bukvalnom prevodu znaci zlatni prst i sto , opet, predstavlja metaforicnu sintagmu za valjanog krojaca. Drugi je firma "Singer", koja se odnosi na poznatu fabriku sivacih masina, neophodnih alata krojaca i sivaca, tj. tekstilne industrije. Treci znak je slika prazne vesalice, ofingera. Ukratko, vizuelni simboli, verbalno se citaju kao:
Goldfinger, Singer
ofinger


sto predstavlja izvanredno duhovitu metaforicno - redukovanu sadrzinu dobro poznate Andersenove bajke Carevo novo odelo.

Pesma Ojkaca, posvecena Nenadu Grujicicu, autoru istoimene zbirke zapisa narodne poezije, verbalno zvuci ovako:

Ti si Milka moja, moja,
ti si Milka moja, moja,
ti si Milka moja, moja, ja sam tvoj

Ovo, razume se, nije nista drugo do dosledan direktan citat poznate starogradske pesme, koja, naravno, nije ojkaca. Bitna novina je sto je rec Milka kod Djurdjeva vizuelno predstavljena slikom rasne krave na kojoj pise data rec, tj. simbolom poznate marke cokolade, dok je rec tvoj u poslednjem stihu rastavljena na TV, fonemu predstavljenu slikom televizora i Oj, fonemu, uzvik, usklik. Platonski nevini original narodne starogradske pesme koriscenjem vizuelne transkripcije dobija tako implicitni, lako naslutljivi opskurni, seksualno provokativni, smisao, kakav se, ekspliciran, gotovo redovno nalazi u originalnim ojkacama.

Slicno je i u parodicnoj parafrazi Mama's childe poznate Zmajeve pesme za decu Materina maza. Ima dete u selu / ime mu je La(j)za / a mi hteli / da bude Mineli // Oni sto / su stajali po strani / rekli su nam / Money, money, money ... // Kako stare / decu kvare / pare / i / "Kabare". Ocigledno, Zmajeva pesma ovde je dovedena u blisku korelaciju sa poznatim filmom Kabare u kome glumica Liza (odnosno Lajza) Mineli igra glavnu ulogu kabaretske pevacice i igracice u kojoj sizofreno egzistiraju dve komplementarne prirode: priroda neodraslog, razmazenog, ali i preosetljivog, napustenog deteta (nevinost bez zastite), s jedne, i, priroda dobrano odraslog razvratnog, nezasit(ljiv)og, napaljenog eroticnog demona ( seks/ualnosti/ bez prezervativa ), s druge strane. Ukratko, moglo bi se konstatovati da Djurdjev svojim stihovima vrsi psihoanaliticku reviziju Zmajevih stihova i klasicnih (pedagoskih) svetonazora (principa) na kojima pocivaju. Poput Frojda, ili, u blizoj asocijaciji, Bore Djordjevica - Corbe, Djurdjev nam u lice baca istinu, koju kao deca saznamo (upravo saznajemo kroz skrivene tavanske igrarije doktora, mame i tate) a kao odrasli zaboravljamo (ili potiskujemo).

Da neophodnost generalizacije Zmajeve poezije (i njene pedagosko - psiholoske baze) za Djurdjeva nikako ne znaci i negaciju takve poezije, vise je nego jasno i ocigledno. Tako, na primer, u pesmi Prava (Z)majstorija Djurdjev peva: Ovo najcesci kvar ti je / na zmajevima od hartije // papir doista sve trpi / ali ne moze da se krpi // Kada bi neko Zmaja uspeo usiti / tog' vise niko ne bi mogao srusiti. Na prvom planu bukvalnog citanja i tumacenja, rec je o tipicnom tehnickom problemu sa decijom igrackom, zmajem. Naravno, u domisljatijem citanju, nije se tesko dosetiti ( o cemu, uostalom, interpunkcionim znakom velikog slova svedoci i pretposlednji stih pesme) da se rec zmaj moze tretirati i kao pseudonim, nadimak, pesnika Jovana Jovanovica - cika Jove. U takvom iscitavanju Djurdjev nam, u stvari, tvrdi, da i pored pukotina na tkivu Zmajeve poezije, nema pesnika koji bi celokupnoscu svog dela mogao nadmasiti pesnika Zmaja. Uz to, takodje, ide i (implicitna) opaska, da ne treba zatvarati oci pred pukotinama na delu (telu) Zmaja, i da puki apologeti Zmajeve poezije, i jos vise, Zmajeve poetike, predstavljaju, metaforicno receno, zmajeve od hartije, minorne stvaraoce, ili, mediokritete. I to, opet, ne prolazi bez seksualnih aluzija, aluzija na defloraciju, koja se, dalje, transformise ne u puku nepoeticku vulgarnost, nego u kompleksnu filozofiju dijalektickog odnosa idealne vrednosti (virgiliteta) i "upotreb(lje)ne" vrednosti (senzualiteta), tj., filozofskije receno, (seksualnog) odnosa noumena (himena) i fenomena (koitusa).

Komplementaritet idealnog i realnog, zapadnog i istocnog, istorijskog i sadasnjeg, knjizevnog i kriticko-teorijsko-knjizevnog, dat je na krajnje duhovit, ingeniozno mastovit, bezmerno inteligentan nacin u pesmi,

TIHI DON KIHOT
Miguelu Solohovu


Tekla tiho reka Don
na obali bez odela
vitez kog se svako boji
izgredima vrlo sklon
strah trepet spanskih sela
ko Rus pijan jedva stoji

Sve mu ovo tesko pada
Bez oklopa sto nedaca
Spanski borac mrsti lice
primoran je da od sada
kao vitez mokrih gaca
jurisa na vodenice

Ovoj pesmi, moglo bi se reci, komentar nije potreban. A, takodje, o ovoj jednoj pesmi mogle bi se ispisati citave knjige knjizevnih i svakovrsnih komentara.

Poezija Pop D. Djurdjeva po mnogo cemu nas podseca na poeziju Fransoa Vijona (1431 - 1463 /?/). Krenimo od pesnickog imena, pseudonima. Jer, kako navodi Kolja Micevic: "Vijonovo rodjeno ime bilo je Fransoa de Monkorbije, a postoji i jedan dokument gde je imenovan kao Fransoa de Loz. Nema sumnje da je prezime svog odgojitelja uzeo iz zahvalnosti, ali je sigurno bio svestan i poetske vrednosti tog VILLON koje mu je daleko bolje nego MONCORBIER omogucavalo sve one akrostihove koje je ostavio u zavrsnim strofama svojih balada"(1. Slicno Vijonu, studentu teologije i nikad popu, i Dusan Djurdjev ispseudonimio se (ispizmio se) u Pop D. Djurdjeva, poetskog, a ne religioznog duhovnika. Raspop, Djurdjev, kao: "Vijon je ispevao puno bljestavih lakrdijaskih stihova, da zasmeje druzinu po krcmama i burdeljima, i nekoliko pesama o jadu smrtnog bica i zalom za zivotom i mladoscu, medju najmuzikalnijim i najpotresnijim u svetskoj lirici"(2, kako belezi Sreten Maric. Vijonova Drusna (Debela) Margo Djurdjevljeva je je La(j)za Mineli, a izgubljena deca su im zajednicka. Tj. kako bi rekao Vijon:

O deco lepa, ruzu ce prebajnu
Sa vaseg sesira uskoro da skinu.
(prevod Stanislav Vinaver)


Kao i Djurdjev Vijon slabo koristi interpukciju sto doprinosi viseslojnosti mogucih citanja njegove poezije, a obilato koristi readi-made materijal i leksicku gradju. On, poput Djurdjeva, koji svoje stihove gradi od imena poznatih svetskih firmi, : "Od naziva krcmi - ni malo izmisljenih - Belac, Mula, Svetiljka ... pravi ne samo dokumentarnu sliku Pariza, vec ih uzdize do cistih pesnickih simbola((3. Vijon peva prirodnim, granitnim jezikom naroda, jezikom ulice pariske, recima koje nisu samo pojmovi, vec afekti, boje, muzika, recima punim prizvuka, koje su i danas, posle pet stotina godina, tople i drhtave kao ziva tela. Kupi ih gde stigne, reci slike, reci evokacije i najprolaznijih stimunga, reci otiske celog jednog zivota i sveta. I ne samo reci: jezicke obrte, slike, poslovice, intonacije govorne"(4. A isto, identicno, cini Djurdjev. Djurdjev prepevava, parodise i satir(is)e ranije pesnike, pesme i poetike, bas kao i Vijon koji: "Jednostavno prepevava pesme koje su mu se najvise dopale. ... Ustvari taj veliki pesnik peva kao sto pevaju danas dobri autori sansona, bez pretenzija, podmladjujuci stare teme koje im leze"(5. Bas poput Djurdjevljevih stihova: "I pored sve ironije na kojoj insistiraju mnogi tumaci njegovog dela Vijonova pesma ne samo da je tragicno ozbiljna, nego predstavlja i tezu pesnicku lektiru. Zaista, nema tu mesta smehu, sali, da ponovimo reci koje pesnik izgovara u trenutku dok, kao Hamlet, meditira o smrti i ljudskim lobanjama koje se raspadaju u kosturnici na Groblju Nevinih, u Parizu"(6.A to je i zaumna slika Djurdjevljevog Erosa s onoga svijeta. "Razumljivo je da jednu takvu ideju, razvijanu postupkom koji realno pretvara u fantasticno, tj. u sustinski poetsko, nije jednostavno slediti. ...Zavestanja su puna najraznovrsnijih imena na kojima Vijon gradi svoje rime i pesnicke slike; ugradjujuci ta imena u svoje delo, Vijon davno izbledelim ljudima i licnostima, razlicitih profesija i karaktera, daje nekakav sjaj koji ih otkriva u svetlosti kakvu ni oni nisu slutili da nose u sebi. ...Vijonovo zavestanje u stvari je veliko pismo covecanstvu i sadrzava ono sto takvo pismo jedino i treba da sadrzi - pobunu i poruku nade"(7. Bas kao sto je i Djurdjevljevo delo svojeevrsni mail art savremenog covecanstva koje sadrzi apokrifnu poruku buntovnika s razlogom.

O ljudi, o braco, sto ste dosli nakon,
Ne terajte segu, - smilujte se na nas.
Strange nas zaljulja neumitni zakon,
Al je nase juce, mozda nekom - danas.

u Baladi obesenih (u prepevu Stanislava Vinavera) peva Vijon. "Osetivsi Srednji vek, kao nijedan pesnik do njega i posle njega - on se i uzasnuo od Srednjeg veka, kao od necovecnog i neljudskog, jer se Srednji vek sprda i sa zivima i sa mrtvima. Mozda je u tome Vijon nadmasio i svoje doba; i sebe sama. Vijon porucuje dolazecim ljudima: Budite bar vi ljudi, budite prava braca"(8 ! A Pop D. Djurdjev, u nasem vremenu, dvadesetom veku, koji se, od Srednjeg veka, po oceni nekih pesimista razlikuje samo vecom sofisticiranoscu i tehnickom usavrsenoscu metoda za mucenje i sprdanje, otpevava i dopevava u Rezimeu:
Onima / sto napred vuku / vreme uvek / ide na ruku / i mada mnogi / tom cilju streme / na kraju sve ih / pregazi vreme. U stvari, parafrazirajmo Kolju Micevica, otkovani jezik poezije Pop D. Djurdjeva danas, bas kao Vijonov otkovani jezik u Srednjem veku, ostaje na individualnom planu, jedini moguci oblik nasilja nad nasiljem.
Vladan PANKOVIC
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:55 pm

ZNACI VREMENA



LEKOVITA KNJIGA


Kristina Nestlinger, Hugo, dete u najboljim godinama, Zepter Book World, Beograd, 1998.

Knjiga Kristine Nestlinger Hugo, dete u najboljim godinama pojavila se u Evropi u mnogo izdanja pre desetak godina. Docekali su je velikom radoscu samo deca, kao masovna citalacka publika, ali i odrasli, merodavni za "higijenu citanja": roditelji, nastavnici, psiholozi, umetnicki stvaraoci za decu, ljudi koji su sacuvali dete u sebi.

Ova pojava nije cesta. Knjige koje deca preporucju jedna drugima i koje "gutaju" ispunjavaju obavezan zahtev neobicnog i zanimljivog, ali su retko prihvacene u skolskoj lektiri i proglasene za "preporucljivo stivo", sa estetskog, razvojnog ili pedagoskog stanovista.

Cinjenica da je Hugo, dete u najboljim godinama pomirio oba pristupa literaturi za decu govori o prozi retke umetnicke i druge domasenosti. Iako se autor dvoumi u pogledu zanrovskog odredjivanja dela, rec je o najboljoj vrsti romana za decu sa elementima putopisa kroz zamisljene i stvarne prostore i drame - u najboljoj tradiciji: svedenost likova na dominantne karakterne crte, sa majstorskim sencenjem u detalju, i dijaloska forma kazivanja, neophodna u svakom obracanju detetu.

Vise od same forme i sasvim modernog artizama, Hugo pleni kako pogodjenoscu stvarnih problema savremenog deteta, tako i ponudom njihovog resenja. Iako se cini da svetovi dece i odraslih postoje u razlicitim, udaljenim sazvezdjima, medju kojima tesko da ima sustinske, unutrasnje komunikacije, kljucne ideje vazne su podjednako i za likove dece i za likove odraslih: poverenje, tolerancija, postovanje drugacijeg misljenja i izbora.

Ova knjiga je knjizevni udzbenik decjih prava - za decu i za odrasle: prava na pobunu, otpor i neslaganje sa postojecim, ako je ono rigidno, prava na sopstvenu ideju i zalaganje za njeno ostvarenje u snovima i stvarnosti...

U uslovima u kojima sada zive nasa deca, ova knjiga je preko potrebna i lekovita. Ona umetnickim sredstvima decu osvescuje u korist sopstvenih prava i kroz zanimljivu igru, cesto bajkovitost, odvodi ih na pocetak civilizacije - nasu zavisnost od drugih i nase ucenje umecu zivljenja sa drugima.

Kristina Nestlinger zivi u Becu. Nju i Mihela Endea (cija su dela Momo i Beskrajna prica kod nas prevedena) smatraju najznacajnijim piscima za decu i mlade koji pisu na nemackom jeziku. Pored svih glavnih nemackih i austrijskih i mnogih vaznih evropskih nagrada, Kristina Nestlinger je dobila Medalju Hans Kristijan Andersen, najvece medjunarodno priznanje jednom piscu za decu.

Od knjiga Kristine Nestlinger kod nas je do sada bio preveden samo roman Muz za mamu, ali prilicno davno tako da se jedino moze naci u bibliotekama. Do pre nekoliko godina na sceni Decjeg pozorista Bosko Buha izvodjen je i komad Konrad, decak iz limenke, nastao po romanu ove knjizevnice.

Kristina Nestlinger, u tome se slazu i njeni citaoci i tumaci njenog dela, razume decu i zalaze se za decja prava. Ona svojim knjigama brani pravo deteta da svet vidi svojim ocima, da uziva u onom sto njemu predstavlja zadovoljljstvo i da se usprotivi stalnom nametanju reda u koji veruju odrasli.

Ova knjizevnica smatra da svet u kome zivimo nije bas pravedan ni prema deci ni prema odraslima. Ali i veruje da bi mogao da se bar donekle popravi ako na vreme pocne da se masta i prica o tome kako bi neki bolje uredjen svet trebalo da izgleda. Vecina njenih knjiga podstice takva mastanja.

Junaci Kristine Nestlinger su najcesce deca koja imaju problem, problem sa sobom, sa drugom decom, u porodici, skoli... Nekad su to deca koja pate zbog izgleda jer misle da su ruzna, nekad deca koja su po necemu drugacija pa ih okolina izbegava i ismeva, nekad deca koja se iz nesigurnosti povlace u svoj svet, a veoma cesto deca iz rasturenih porodica ili porodica kojima je sve drugo vaznije od dece.

O svemu tome Kristina Nestlinger prica price koje pokazuju da su muke odrastanja nesto sto se desava i drugima i s cim se ipak izlazi na kraj. Te price nadju nacina da utese, razgale, istaknu ono komicno cega u zivotu uglavnom uvek ima. Nad nekim stranicama moras prosto da se naglas smejes. I kada tema nije bas smesna.

Smisljajuci price, Kristina Nestlinger voli da zadje u nestvarno, fantasticno. Roman Hugo, dete u najboljim godinama sklopljen je zapravo od samih preterivanja. A najfantasticniju su njegovi likovi, pre svega Hugo koji je presao pedesetu a jos je dete, pa onda Neo Bicner, tajanstveni neznanac u ljubicastom, pa rastegljivac vremena, pa zenski maskirani orkestar, pa klinci plastelinci, pa SOS patke, pa... U stvari, ne vredi izdvajati. Otkacenije drustvo okupilo se valjda jos samo u knjizi Alisa u zemlji cuda.

Svojim preterivanjem Kristina Nestlinger zeli da zabavi, ali i da skrene paznju na neke ljudske vrline i mane. Jer, nestvarno ponekad pomaze da se bolje vidi stvarno. Ma koliko luckaste bile izmisljotine ove knjige, u njima jasno prepoznajes da je ruzno biti netrpeljiv prema onima koji izgledaju ili zive drugacije, nametati svoje misljenje kao jedino ispravno, biti sebican i samovoljan. I da je lepo kad imas prijatelja koji hoce da pomogne, dovoljno hrabrosti da ides svojim putem, poverenje u sebe.

Mnoge knjige govore, doduse, to isto. Ali plemenita uverenja nisu dovoljna da nekog pisca ucine dobrim piscem. Kristinu Nestlinger dobrim piscem cine njena masta, njena duhovitost i njena sposobnost da nadje prave, upecatljive reci. Tim svojim talentima ona obican zivot pretvara u nesto novo i zanimljivo, stvara zaplete cija nas napetost tera da ubrzavamo citanje i likove kakve jos nismo sreli, a opet pomalo nalik na nekoga koga znamo. Ili na nas same.

Mastovitost Kristine nestlinger podstakla je i ilustratora ove knjige, beogradskog slikara Radoslava Zecevica, da radeci onako kako je slikao za Poletarac Duska Radovica, domasta i doprica avanture Huga Mrzmajera, otvoren za cuda ovog sveta kao sva deca u najboljim godinama.

Kad imamo u vidu izuzetan prevod Spomenke Krajcevic, pisca za decu i vrednog pregaoca na planu stvaralackog oslobadjanja deteta, mozemo samo da izrazimo radost sto je Hugo u pravi cas stigao i medju nasu decu.
Smiljka BLAZIN
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:56 pm

ZNACI VREMENA



NOVE, ZA POZORNICU UDESENE BAJKE


Milivoje Mladjenovic, Bas Celik, Zmajeve decje igre, Novi Sad, 1998.

Ridji irski cinik i, uz Oskara Vajlda, bez sumnje, najveci engleski dramski pisac ovog veka, DZordz Bernard So, svojevremeno je zabelezio za pamcenje: "Budite do poslednjeg daha pustolov duha, i postacete kadri da preskocite svoju senku zauvek". Jer, kako drugacije do vaskolikom pustolovnoscu duha razumeti resenost Milivoja Mladjenovica da, u jednom trenutku, smogne snage, preskoci vlastitu senku svog novinarskog, radio i upravnickog delanja i tvorenja i odluci da - uz aforizme, sakupljene u knjizi Zarez i pozorisne putopise (Putovanja u nepoznato) - odluci, velim, da pise drame namenjene najmladjima. I to "do poslednjeg daha". Bas kao u danas vec kultnom filmu Zan Lik Godara.

Knjiga koja je sada, i ovde i jos negde pred nama izbor je iz njegova dramska stvaralastva za decu i ima cast da nosi redni broj 1 Biblioteke Sigridrug Zmajevih decjih igara. Odlucujuci se da bude publikovana pod nazivom Bas Celik i druge za pozornicu udesene bajke, Mladjenovic kao da je pozajmio podnaslov od svog negdasnjeg sugradjanina Jovana Djordjevica, koji je gorljivo pre veka i po zeleo da utemelji prvo profesionalno pozoriste u Srba bas u Somboru, a sto mu je, uz svesnu pomoc Svetozara Miletica, poslo za rukom nesto kasnije, u Novom Sadu, osnivanjem Srpskog narodnog pozorista 1861. godine. Onog, dakle, istog Jovana Djordjevica, koji je brojna dela evropskih dramskoh autora posrbljavao i za pozornicu udesavao, bas kao sto je u Sterijin San Kraljevica Marka inkorporirao reci kasnije svecane pesme Boze pravde.

Pored Bas Celika u knjugu su uslistane i sledece dramske bajke: Slavuj, Ivica i Marica, Crvenkapa i, valjda, prva kod nas publikovana ekoloska drama, Smrdja Zlopogrdja, koja je u sebe spretno asimilovala i jedno od danas najradje citanih i izvodjenih stiva o Dobrom drvetu.

Pisuci ih Mladjenovic kao da je stalno imao na umu onu glasovitu recenicu Stanislavskog: "Za decu je potrebno isto tako dobro igrati (citaj: pisati) kao i za odrasle, samo malo bolje". Jednostavno, on je svoje zamisljene i zamisljane likove znao i umeo da "vidi" na sceni.

Lako prepoznatljije naslove i motive Mladjenovic preuzima iz narodnog pesnistva i pripovedastva, od Andersena i brace Grim, reci ce neko nazlobrzo i, uostalom, netacno, i time pokazati svoje kolosalno neznanje. Jer u Bas Celiku je i Cardak ni na nebu, ni na zemlji, a nazivi drama su, tek, asocijativni. Njegov Bas Celik (Kascej Besmrtni, u ruskoj literaturi) "cetvrtast je covek, skoro kompjuter, iskljucen i bezivotan". Car iz Slavuja mocnik je koji dvorjane kaznjava skakanjem po stomaku, i to posle jela, Vuk iz Crvenkape pati od zubobolje i nevest je "u gramatiki", zlocesti Zec, s govornom manom, uz to, progoni Lovca, a ovaj, opet, veli: "Jutros rano krenem ja kao obicno u pricu o Crvekapi", da bi u Slavuju, u ciglo nekoliko recenica, formulisao citavu svoju literarno-scensku poetiku:

"SLAVUJ: (...) Ne mogu u dvoru gnezdo sviti i tu ziveti. Ali mi dopusti da dolazim kad sam to pozelim. Sedecu uvece na grani pod tvojim prozorom i pevacu ti da se radujes, ali i da razmisljas.

Pevacu o onima koji su srecni
i onima koji pate
pevacu o dobru i zlu.

Vise volim, vasa svetlosti, vase srce nego vasu krunu! Dolazicu i pevacu, vase visocanstvo, ali mi jedno morate obecati.

CAR: Sve, sve, sve!

SLAVUJ: Nemojte sve. Samo jedno molim: nikom ne recite da imate pticicu koja vam sve kazuje, pa ce sve biti dobro. Kad prestanem da pevam, prestacu da zivim". - Eto!

Cini se zanimljivim, jer u bajkama to bas i nije obicaj, da se Mladjenovic, ponekad, odluci za datovanje desavanja i scenskog zbivanja bajke, kao u Bas Celiku, na primer, godina je to, po njemu, 343!

Profesor knjizevnosti po obrazovanju i jedan od najuspesnijih upravnika Pozorista somborskog, na cijem je celu jos od 1988., i, uz malobrojne, dobitnik Nagrade Nikola Peca Petrovic, on i te kako postuje znacaj jezika u dramskom delu. Otuda je govor njegovih scenskih lica (prividno) lak, leprsav, tacan i tecan, sto znaci prijemciv za decje usi. Stoga se ne treba cuditi ako pojedine sintagme ovih za pozornicu udesenih bajki cujete u skolskoj kolokvijalnoj konverzaciji.

Buduci covek pozorista Mladjenovic ne preboravlja vaznost tempo/ritma u svojim teatarskim basmama, kazama i skaskama, cak i kada mu masta na trenutak posustane. Zbog toga, cesto, u njihovim stihovanim delovima sesterac spretno smenjuje osmerac, a ovog pomalo epski i svecano deseterac. Recju, stihovi koji se lako i dobro mogu uglazbiti, a to, istovremeno, znaci - oni koji odmah prelaze rampu i koje ubrzo pocinje da peva citavo gledaliste.

Da nije tako, a jeste, zar bi njegove bajkovne scenske mastarije bile igrane na pozornicama Nista, Sombora, Krusevca ili Uzica, a rezirali ih David Tasic, Nebojsa Bradic, Lilijana Ivanovic, Dusan Petrovic...

Jos pre skoro dva veka, znameniti engleski pesnik i slikar, k tome, Viljem Blejk napisao je: "Onaj iz koga ne zraci svetlost, nikada nece postati zvezda".

Duboko verujem da zvezda Milivoja Mladjenovica sija cisto i sija jasno u jednoj od najlepsih galaksija - onoj u kojoj stoluju najmladji, i da neretko sleti, zajedno sa snom, na njihove jastuke.
Miroslav RADONJIC
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Wedrana Sub Okt 24, 2009 6:57 pm

ZNACI VREMENA



U POTRAZI ZA INSPIRACIJOM


Igor Bojovic, Zenidba kralja Vukasina, rezija Milan Karadzic, Decje pozoriste, Podgorica

Drama Igora Bojovica Zenidba kralja Vukasina nije prvi slucaj da nasi dramski pisci traze i nalaze neposrednu inspiraciju u narodnoj epskoj poeziji. Pre njega su to pored ostalih vrlo uspesno ucinili Borislav Mihajlovic - Mihiz i LJubomir Simovic u Banovic Strahinji, odnosno Hasanaginici. Slicno dvojici pomenutih pisaca, i Igor Bojovic iz epske pesme preuzima tematski okvir, ali ga u svojoj drami postavlja u nove literarne koordinate, sto uveliko menja i nanovo ispituje, pre svega, eticko-esteticki sloj dela. U ovakvim slucajevima, kada je za dramsko delo bitna simbioza, kako s istorijskim cinjenicama vezanim za licnosti i dogadjaje koji su posredno ili neposredno ugradjeni u njegovu tematiku tako i s motivima iz nase usmene tradicije - , zanimljivo je otkriti knjizevnu evoluciju svih elemenata koji dovode do stvaranja konacnog produkta - pozorisne predstave.

Istorijske cinjenice vezane su za dva lika koji se javljaju i u epskoj pesmi i u drami. To su Vukasin Mrnjavcevic i Vojvoda Momcilo. Vukasin je oko 1350. godine bio zupan u Prilepu, a za kralja se proglasio 1365. godine. Svoju vlast ucvrstio je u zapadnom delu Makedonije. Kovao je svoj novac s likom kralja, a u oblastima u kojima je vladao odrzala se trgovina. Sa svojom vojskom krenuo je u pohod protiv Nikole Altomanovica i stigao do Skadra, ali se na poziv svog brata Ugljese vratio nazad da bi pripremio pohod protiv Turaka.

Vojvoda Momcilo je takodje ziveo u XIV veku. U pocetku je bio hajducki cetobasa, a kasije je postao despot. Imao je kucu u Ksantiji gde mu je zivela i zena. Poginuo je 7. juna 1345. godine pod zidinama grada Perioterija kao vodja vojske sastavljene od 4.000 ljudi.

Od svih podataka u epskoj pesmi se sacuvalo malo sta. I u pesmi vojvoda Momcilo zivi u gorskom kraju, ali ne u rodopskom nego u durmitorskom. U pesmi je on veliki junak s krilatim konjem i sabljom s ocima i nalazi se na celu ne velike vojske nego hajducke druzine sastavljene od svoje brace, prvobratuceda i cetrdeset levera. Naravno, njegova druzina broji malo ljudi jer se samo tako mogu pokazati njegova snaga i moc, uz koriscenje omiljene stilske figure narodnih epskih pevaca - hiperbole. U pesmi je vojvoda Momcilo okruzen ljubavlju svoje brace i sestre Jevrosime, o kojoj istorija nista ne zna. I u pesmi, kao i u stvarnosti on je ozenjen, ali dok je ta cinjenica u istoriji gotovo potpuno beznacajna, u pesmi ona postaje presudna. Momcilova zena Vidosava jeste glavni protagonista zavere uperene protiv muza. I u pesmi Momcilo gine pod zidinama grada, ali ne zahvaljujuci tome sto mu gradjani Perioterija nisu otvorili kapije grada, nego zato sto je kapije utvrdjenja zatvorenim ostavila njegova zena Vidosava. Kraz Vukasin je u pesmi predstavljen kao lukavi vladar koji svoje protivnike eliminise prevarama, ali na kraju pesme za svoju zenu ipak uzima Jevrosimu, a ne Vidosavu, i time otkriva pronicljivost kao jednu od bitnih osobina svog karaktera.

Za razliku od epske pesme u kojoj ni licnosti ni dogadjaji nemaju motivisanost u dramaturskom smislu, i sve se odvija bez cvrste uzrocno posledicne veze (npr. nisu jasni motivi zbog kojih Vidosava izdaje Momcila), Igor Bojovic u svojoj drami mora sve stvari postaviti na pravo mesto odnosno, mora uneti neophodnu dozu motivisanosti (zato u drami Vidosava izdaje Momcila jer on zanemaruje njenu ljubav, ali se i otkriva i kao ubica njenih roditelja). Na samom pocetku Bojovic uvodi kao likove tri vestice koje pokrecu celokupnu radnju svojim vracanjima i postaju aktivne ucesnice dramske radnje. U dramaturskom smislu njihov zadatak jeste dinamizovanje radnje, a u prakticnom smislu komentarisanje i pojasnjavanje prethodnih, ali i dogadjaja koji tek treba da uslede. Po tome one podsecaju i na hor u antickoj tragediji, ali i na Sekspirove vestice iz Magbeta. Ove vestice nagovestavaju da ce glavni problem drame biti, zapravo, ljubavna prica i ljudske sudbine upletene u tu pricu.

Drugi bitan momenat u dramaturskom postupku Igora Bojovica jeste produbljivanje motiva iz nase usmene poezije, ali i njegovo poigravanje tim motivima i svojevrstan ironijski ton u njihovoj umetnickoj interpretaciji. Tu pre svega mislimo na motiv o osakacenom hajduku dat kroz lik gaze Radomira i u njegovoj stalnoj zapitanosti o identitetu krilatog Jabucila: Je li on konj ili bedevija? U tom karakteristicnom detalju treba traziti odgonetku i formulu celokupnog Bojovicevog dramaturskog postupka. On iz pesnicke tradicije i istorije uzima samo ono neophodno: likove, dogadjaje, prostorni i vremenski okvir desavanja, ali one najbitnije dramske elemente - motivaciju, dramski sukob i karaktere - stvara snagom svoje umetnicke imaginacije. Cak i preuzimanje tradicionalnog stiha nase usmene poezije, odnosno njegovog ritma i intonacije nije samo u funkciji postizanja autenticnosti nego, opet, i u svojevrsnom poigravanju i skrivenoj, a cesto i neskrivenoj aluziji na aktuelna, pre svega politicka desavanja: "Ako Skadru ziv dopadnem, prihvaticu selimat. Makar i pod Turcima ja cu njemu kraljem biti", kaze u jednom trenutku kralj Vukasin. Na taj nacin Bojovic ostvaruje neophodni dodir sa aktuelnoscu, ali ne banalnim aktuelizovanjem po svaku cenu, vec inteligentnim postupkom dedukcije, krecuci se od uopstenih znanja o mentalitetu naseg naroda pa do individualnih i stvarnih etickih osobina svakog pojedinca. Na ovaj dramaturski postupak logicno se nadovezuje rediteljsko iscitavanje Milana Karadzica koji cini se vise insistira na bajkovitom i mitskom, i u pojedinim resenjima blizi je poetici epske pesme nego dramskom okviru koji je postavio I. Bojovic. Jedna od scena koje to ilustruju jeste i ona, vizuelno izuzetno snazna i sugestivna, scena ritualnog kupanja, ili bolje receno spajanja Vidosave i Vrazijeg jezera. Ne samo resenje ove scene vec i scenografija i muzika i kostimi stoje u savrsenom skladu sa prepoznatljivim rediteljskim oneobicavanjima koje Karadzic neizostavno koristi u svim svojim predstavama.

Karadzis ide korak dalje od Bojovica, pa na tragicnu ljubavnu pricu, kao osnovnu temu, nadogradjuje sukob prirodnog, ljudskog, s jedne strane, i natprirodnog, vilinskog, savrsenog, s druge strane, i neminovni zavrsetak i zaludnost te borbe.

Objedinjujuci sve izvore inspiracije u jednu celinu - pozorisnu predstavu, reditelj nam daje jednu fantasticnu i legendarnu pricu, ciji koreni zadiru u duboko realisticna osecanja coveka.
Miroslav Miki RADONJIC
Wedrana
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

DETINJSTVO Empty Re: DETINJSTVO

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu