livijeva skrabanja

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

livijeva skrabanja

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 7:04 pm

Kad me neman dziberska progonila zbog nekih neplacenih cehova, ja zdjipi koliko me noge nosise, niz tarabe i basamake podapinjuci se i docekujuci, preko tudjih avlija, znanih i neznanih i cim vidjoh da sam se dzvonjama smako s vidika, ja nako sav rastrpan uletim na prva vrata, koja srecom ne bijase zacvoljena. Kad me ugleda onako raskreveljenog, dzvrdzavi cifut brzo zacvilja cvoljkom kasu, pa stavi ruke na tezgu, ko biva da vidim da nemam od njega opasnosti.

Ja, sve zureci kroz pendzer prokleh nafaku, sto me dovede u ovu situaciju, da me frljavi cifut kroz dzozle proskiljava, dok bjezim pred neprijateljima zbog kokuzluka. Jos koliko sutra ce cijela mahala razvaljivat usta s’menom, za to ce se ovaj zvaljo vec pobrinut!

Frtalj sata tako ostadoh cameci u hastri od degeneka, ili jos cega goreg, a frljo svo to vrijeme ne progovara ni rijeci, samo se beci i stisce one svoje gramzive sake. Kad me malo strah popustio, okrenem se aveti, a on mi otkri sve svoje zute krnjotke, sto mu vise na pokvarenom i gnojnom mesu u zvaljama, pa pomislih dragi alahu, da tako mora bit u dzehenemu samom.

Sta nacera onog casnog Rabina, postenjacinu i pravednika, da ovdje nacali ovu nakazu i hajvana da mu ono sipu predstavlja. Ja bi ga najradje dvatriput odmilja odalamio, a da padne jos bi ga nogama i petama zamezio!

-Slusaj me gurbetu jedan,- rekoh – slusaj me dobro i zacepi ta pogana usta, da me ne bi kosmari navrnuli. Bog, ja i ti smo ovo vidjeli i ovo znamo. Bude li me sutra carsija po ustima nosala, to more bit samo od tvoje lukavstine i kvarnosti, elem bude li to tako, a ko da gledam bice, odracu ti kozu cviljavu, ama svezacu te i orozima cu dat da ti to zrikavo oko iskljucaju,
jesi to ufistuljio krezo krezavi? A sad, deder, izvadi taj svoj tefter sto ga dole cuvas bolje neg pop bibliju, jest jest, taj debeli, dje duznike nesretnike skrabas i zbog kog po mahale ovu cikmu zaobilazi. U njega ces fino sad naskrabat da ti ja, Hamza Grbak zvani Grbavi, dodjem tri stoje, koje ti sad neam dat, jer da imam ne bi ni upo u vaki belaj, za sutnju tvoju i pomoc u
nevolji. Nijedan tefter moje ime jos ne nosi, a nece ga ni taj tvoj dugo nosit! A sad pristavi jednu kahvu i daj mi onu bocu ljute da se priberem malo!-

-Evo slusam,- veli cifut – slusam i gledam. A sad slusaj i ti bilmezu jedan! Znam ja ko tebe gonja i od kakvih se hostplera krijes u ovoj radnji. Nece tebe nijedna carsijska prica, sto ih zdangube pricaju da im neb’ko slucajno motku uvalio, ubit. Jok, neg ce tebe oni smaknut zbog kojih si mi, nikakvim dobrom, uletio u ducan. Jos dok je ovoga dana nace oni tebe i ucmekat! A mog se teftera ti pusti, jer da nije njega, po bi te iste mahale, sto se sad skriva
od mene, ko da kugu nosim i zaobilazi me, ko da sam izmet pasji, od gladi crklo. Al u njemu nikad jos nijedno ime nije stajalo zbog kafe i rakije, nit ce ikad stajati. A nista nije kostalo ni kad bi, kakav god insan, istu havu ovdje sa mnom dijelio. Evo ti na rakija, a kafu cu sad pristavit. A sad naculi te svoje klempave usi, jer sem teftera ima ovaj cifut i malo pameti u
glavi i nije slucajno izduro sve sto je izdurat moro na ovom bezboznom dunjaluku, gdje ljudi ne trpe ni svoje nit sebi slicne, a neli kosto mene ono napravi.
Kolko se ja razumijem i sta sam cuo, nisi ti samo mahnit, vec se prica i da su ti ruke necem valjale, prije neg sto te sejtan lozom zaveo. Ako je to tako, pa mi se jos zakunes da nes vise neg jednu mjeru na sat ulivat u utrobu svoju, onda imam vakav plan za nas dvojicu. Evo ti tri iljade za kolko te gonja ona fukara i koje ces im kolko sad odnijet! Na to ti evo jos jedna iljada sa kojom ces odma nakon rijesena belaja otici do Smaile i uzeti drva i gradju, koja ti treba da mi ovdje gore, iznad ove radnje izgradis jos jedan sprat sa jednom velikom, jednom malom sobom, halu i mali balkoncic za kafenisanje. Smaili ces rec da je gradja za mene, pa ce ti sta para i ostat, al nemoj da u bircuzu zavrsi! Kad sve to lijepo zavrsis, ko sto raja prica da znas i umijes, dobices jos jednu iljadu od mene, a bezbeli i jos kakvog posla, ako te opet
galama ne ufati.-
Tako veli cifut i stavi ispred sebe jednu casicu, nali je i dize da nazdravimo.
-Jos u ovoj mahali nije doso vakat da se za sitne pare glava gubi i dok je mene i ove radnje, nece ona brajlovicka fukara i neman, one doslje iz vukojebine, novu nafaku nama sricat! Jos ce oni naucit ko je ovdje glavniji od glavnih i dokle im je crta, kad ih raja pod svoje safata!-

Ja se zabezekno, gledam ga, gledam one iljade na hastalu, pa mi se cini ko da se sve isporemecalo. Ono sto mi na njemu ruzno bi, ruzno da nemres gledat, sad ni ne vidim vise. U onom mu zrikavom oku prepoznah i mudrost i karakter i meleka svoga, sto se stvori da me cuva i sacuva od propasti moje. Nije mi vise ni cviljav ni grbav, vec mi se jak i mudar pricinjava.

Kad me pogleda onako srdito s casom u ruci mu, ko da misli da se ja jos mangupski predomisljam o prijedlogu, pa zato jos nisam nazdravio i kucnuo mu da zastembiljamo ovaj dogovor spasenja mog, ja brzo prigrli onu casu, a najradje bi njega prigrlio i po citav dan bi ga na ledjima noso, gdje god mu se zacejfi, pa je digoh i kucnu zestoko o njegovu da sam pola isprosipo po hastalu. Cekam ga hocel jos sta mudro prozborit, neka sramota mi neda da
posegnem za onim parama, a on ko da vidi kolko je sati, pa veli
–Sta je, hos jos kakav ferman il pismenu molbu? I ne zaboravi Smaili rec za koga je gradja, jos ce mi truhle dascurine uvalit!

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: livijeva skrabanja

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 7:05 pm

Dzemo
Bio je jedan. Dzemo su ga zvali. Dosao je u tu ulicu jer se posvadjao s’ocem i htjeo otici u
najdalju ulicu u gradu, samo da ga nijednom vise ne vidi. Bilo mu je oko 18 godina. Taj je bio
najbogatiji klosar u drzavi. Jer Dzemo je pored toga sto je bio klosar i sto niko nije znao
gdje taj spava i gdje se pere, imao i jedan hobi. Dzemo je skupljao kovanice. Po cijeli dan je
sjedio kraj bunara na trgu i brojao ih, vadio pa vracao u vrecu, okretao, zagledao se u njih i
glancao ih. Kad god je neko, bilo kakvim poslom, krenuo iz kuce, barem jednom bi prosao
pored Dzeme. Ljudi ga nisu pozdravljali, niti su ga djeca zafrkavala, bio im je svima bas kao
dio tog bunara, kao neki njegov kameni ukras. Samo kada bi kome neki posao bio mrzak ili
tezak, oni bi zvali Dzemu da ga odradi. A Dzemi nista ne bi mrsko, nit gadno, dolijetao bi
i potur’o svoja ledja ne zaleci se i tako, dok bi istovarao ugalj, ili cistio septicku jamu, on je
samo razmisljao o kovanicama koje ce dobiti za taj posao i vec bi im u glavi trazio mjesto u
vreci, vidio bi se kako ih glanca i prevrce i kako mu raste bogatstvo. Svaka ulica bi trebala
imati nekog svoga Dzemu, jer se one po tim Dzemama i pamte, a kad ga nemaju one brzo
nestaju u sjecanjima.

Nikada se on nije odvajao od tih kovanica, a kad bi bas morao da potrosi jednu, nakon sto
heftu dana nista okusio nije, on bi se jako tesko oprastao od nje, a ono prazno mjesto u vreci bi
ga boljelo i po mjesec dana i ni desetine novih ga nebi moglo nadopuniti. Ali nije cesto morao
trositi, ta je ulica bila u naselju gdje su preovladavale kucice, a oko kuce ja povazdan bilo
posla, tako da su ljudi u neku ruku bili i sretni sto je Dzemo tu da im se nadje, pa bi mu cesto
davali ostatke od rucka, ili bar komad hljeba. Ako bi se neka tvrdica nasla, a bilo je i takvih,
pa nakon obavljenog posla Dzemi nije htjeo dati sto mu sljeduje, nego bi mu govorili da dodje
sutra, ili mu nudili rucak, kako god, on bi razocaran poput djeteta sjeo kraj te kuce i kad god
bi neko iz nje izlazio on bi skakao i pitao –Imas li sad?- Nije se pametnima dalo zavrzlame, pa
bi Dzemo dobijao svoje, a on ih po zlu ne bi pamtio i uvjek kad im je ponovo zatrebao, on bi
trcao.

A nije bio skrt. Samo se od kovanica nije odvajao, a sve ostalo, cega, ruku na srce, nije bilo
bog zna sta spominjanja vrijednog, on bi uvijek bio spreman podijeliti. Kad bi mu prislo
kakvo lutajuce stene, vazda gladno, on bi otkinuo pola svoje kriske i bacio mu. Stene bi
halapljivo, kakva su stenad po prirodi, u komadu prozderalo zalogaj i odmah ga gurkalo
njuskom trazeci novi zalogaj. E taj novi, stene ne bi dobijalo taman da jos’noliko otvori
molecive oci, pa i da se rasplace tu pred njim. Jer Dzemo, iako klosar i pasionista, nije bio bas
budala, to se dalo primjetiti i po nacinu na koji je radio svoje poslove. Taj bi komad zavrsio u
njegovom dzepu i on ga je jeo kad je sam mislio da treba. A znao je i zimi, medju dlanovima
grijati kakvog promrzlog vrapca i kljukati ga pomalo dok ne ojaca i odleti bez zahvale,
prepustajuci Dzemu njegovoj omiljenoj raboti od koje je zaboravljao i najzesce zime i
najvruce sunce.

Kad je dosao rat, Dzemo se zagubio. Vjerovatno su ga teske godine natjerale da sve svoje
kovanice, placuci i rastajuci se s njima, jednu po jednu daje za komad hljeba, krompir ili jaje.
Nestao je ljudima iz slike, bunar je postao opet bunar bez ukrasa, a samo ponekad, kad bi opet
zapao neki tezak posao koji im je mrzak, oni bi pomisljali na Dzemu, jer takvi su ljudi, ne
pamte te ni po dobru, ni po zlu, vec samo po muci koju bi, eto sad, mogli izbjeci da je Dzemo
tu. Ali cim se rat skoncao, jos niko nije ni bio siguran da li je sad stvarno skoncao i jos uvijek
je bio policijski cas, mada nepotrebno, jer niko sem lud, ne bi izasao kad se smraci, Dzemo je
valjda osjecao da je to to, sto je bilo-proslo je i on je opet sjeo na bunar na trgu i cekao je da
ga, ko bilo, zovne da mu odradi nesto, pa da pocne opet iz dana u dan prevrcati po svojoj
vreci i zveckati omiljenim mu zvukovima.

Samo, drugo je vrijeme doslo i drugacije kovanice. Od ovih se, vidio je to Dzemo, ljudima tesko bilo odvajati, a ni ostatci od rucka vise nisu bili cesti, samo su stenad ostala ista i trazila
su i kad se ima i kad se nema. Jednom u tu ulicu zalutase strani novinari i kako ne nadjose
nikog od svijeta, spremnog da im da interview, jer svi su se jos bojali i cekali iza zamanda-
ljenih vrata i prozora, oni pravo na jedinog sto im se smjeskao i stajao tu, nasred ulice i
izgleda samo cekao da mu pridju i zadaju kakvog posla. Kada ga upitase ono sto strani noviari
pitaju u zemlji koja je upravo izisla iz strasnoga rata, on im odgovori ovako:

„ Pamti ova zemlja ratova i ratova. Ma cini se da je nijedan zaobisao nije. Kad god bi gazije
gazale, prvo bi im se mi pod nogama nasli. Ali ovakvoga rata jos nismo znali. Nit je dao kome
bolji zivot, nit mogucnost, ma nije bilo ni pobjednika u njemu, vec ostadose sve sami gubit-
nici. Nijedan od prvih, koji ih je vodio i predvodio, a da mu obraz nije okaljan, da prljaviji biti
ne moze. Nit je neko dobio sta je htjeo i zasta se borio, nit ko vise zna sta je htjeo, a pogotovo
zasto je to htjeo. A vodje dodjose i prodjose, sto ih je uginulo u bahatu od nakupljenog bog-
atstva, sto zavrsi po zatvorima svjetskim zbog nacina sticanja tog bogatstva. Sve one parole sa
kojima su nas onako uspjesno zavadili i nadigli jedne na druge, oni su izmjerili i izvagali u
teskim valutama i raznim bogatstvima, da im se jos ni unucji unuci nece morati sekirat, taman
je svaki od njih raspikuca i samo takav kockar lose srece. Ali ne vjerujem ja ni da su ga za te
unuke otimali od raje, tesko da su im i rodjene zene i djeca na umu bili. Izbjeglice, koje svaki
rat stvara, vazda i svakom teske, postase nam najbogatiji u drustvu, eto koliko je ova raja
opljackana. Niti jednog od njih ne vuce zelja da se vrati, vec i ovi ovdje kopaju i rukama i
nogama da odu. Kao da je sva zemlja i zemlja ispod zemlje dobro usoljena i da tu nikad vise
nista rasti nece. A gdje i da se vrati namjernik kad je ovo jad, a jok drzava. Gdje god se covjek
okrene, sve sami neprijatelji. Od drzave do drzave, od grada do grada i od kuce do kuce. I
svakom osta samo da se o svom jadu zabavi, jer niko tolika budala nije niti moze biti, da se
nakon ovakvog urnebesa uskofrci, kad je okruzen sve samim neprijateljima, ispreplicanim ko
konci perzijskog tepiha, pa ni u familiji, nit brat-bratu siguran nije.
E takvog rata nije bilo nikad ni toliko protivnika na tako maloj i siromasnoj fleki, da bi se
svaki posmatrac zabezeknuo od smijeha, kad mu ne bi u grlu zastalo kad je vidio kako inakoji
se je nacin ratovalo. Ratovalo se zbog vjere, a mi smo se vjerama toliko nakindjurili i nabili ih
da ti je samo stat pa gledat. A ratovalo se i unutar iste vjere. Ratovalo se zbog zemlje, zemlje
koja ama bas nista ne vrijedi i koju ces naci svugdje, pa kad je nadjes takvu znaces odma
kakvu ne trazis ni za kakvo dobro. Ratovalo se zbog para i pljacke, a da se nijedan vojnik
obogatio nije. Ratovalo se zbog uspomena, kojih se niko ziv vise sjecao nije. I komsije su
medjusobno ratovale i mislim da bi me onaj Jozo, zbog onog klikera sto mu ga je tetka iz
Njemacke onomad poslala i za koji sam ga morao 9 puta zaredom dobit na rosu, porculanera,
sto ga nikad prezalio nije, e, da bi me taj Jozo, da me je kad sreo u ratu, odmah ucmeko zbog
tog klikera.
Eto kakav je sve taj rat bio i jos puno gori je bio. I sad svi cute i trpe nafaku sto imje ostala
i pate i muce se u njoj, jer ko biva nisu bolje ni zasluzili, kad su dozvolili ovoj bagri, koja
dan-danas uziva u rahatu te svoje besramne pljacke, da im se glavama igra.
A ja mislim tek sad bi se trebalo ratovati, kad se neprijatelj vidi i kad se vise uopste ne boji
rec sta misli i ne sakriva se vise. Tek sad bi se trebalo nadici i svu pogan potamaniti i rastjerat
ih u misje rupe, pa ih zatrpati ondje, dok im se svaki trag ne zatrpa. Tek onda cemo uspjeti
saprati stid i sram sto nam je istorija podarila i tek ce tada neko ovdje imati pravo da kaze
da se kod nas bogovi opet slazu i da ce se, izgleda, moci zajedno!“

Tu je Dzemo prvi put dobio papirnu novcanicu od 100 maraka i od tada Dzemo vise nikad
nije sjedio kraj bunara cekajuci da mu neko podvali posao, nit je vise skupljao kovanice.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: livijeva skrabanja

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 7:06 pm

Gost i Krcmar 1. dio (skromni poziv dostojevskom)

Kad je pio, pio je nemilice. Pio je da zaboravi sve sto je sada i povrati sve sto je bilo nekada. Pio je ustvari, da opet postane covjek. Nije stizao ni da isprazni casu ispred sebe, a vec je narucivao novu. Gutljaji su bili golemi i case su se praznile jedna za drugom. Mjere opreza u njegovoj svijesti sve vise su se gubile, blentava hrabrost je rasla i osjecaji su nadvladavali razum i svodili se na njihovu sustinu. Stalno je mijenjao teme u razgovoru i cinilo mu se da u njima briljira, da prica jako pametno i zadivljuje slusaoce svojom pamecu.

Najcesce je govorio o svojoj proslosti sa mnogo nostalgije i pretjeranim divljenjem, ali u njegovoj vec sasvim natopljenoj svijesti on ju je osjecao kao da je ta proslost zapravo sadasnjost i kao da je on sada u njoj i opet onaj stari, uopste nije vise sumnjao da ce sve tako ostati i kada mu pjanstvo prodje, a sa njim malaksa i snaga koju je donijelo, ostavljajuci mu nesretnu stvarnost, sada jos malo goru, popracenu glavoboljom i silnim sramom zbog isjecaka sinocnjeg lupetanja u njegovom sjecanju.

To pijanstvo naravno nije bilo nikakvo slavlje niti razbibriga, ono je njemu vec odavno postalo ulaznica u zivot. Onaj zivot koji je mogao da podnese u kojem se osjecao domacim, ustvari jedini preostao mu nacin osjecanja sopstvene svijesti i sebe kao covjeka. U takvom stanju se opet osjecao sposoban, umrla snaga i vjerovanje su se ponovo javljali kao da su oduvjek tu u njemu, praveci od njega covjeka koji je sposoban da se bori, da kuje planove i sprovodi ih u djelo. Ali ti planovi odjednom vise ne bi bili hitni, sve je moglo da priceka, dok je on uzivao u mislima o tome kakav je on covjek, koliko je sposoban i pun snage i pameti, da nema tog puta koji kojim bi krenuo, a da mu se sa njega sve zivo ne sklanja i olaksava njegove velike korake ka sreci.

Svi ce tada vidjeti i uvidjeti svoje greske u procjeni njega i njihovom ophodjenju sa njim, shvatit ce ko i kakav je on ustvari i divit ce se njegovoj logici i uspjesnosti. Svi koji su mu se zamjerili, vidjet ce koliko su bili u krivu, a on ce im velikodusno oprastati, pokazujuci im da se dobrota uvjek isplati, cak ce im jos davati savjete i pomagati ih stvarajuci tako od njih prijatelje koji ce mu biti zahvalni i koji ce ga voljeti.

Sudbina nece moci, a da ne uvidi svoju pogresku nad njim, jer cemu smisao sve te njegove dobrote i istrajnosti u njoj, ako ne za neko veliko djelo i cin, po kome ce ga cijeli svijet cijeniti i spominjati, a koje ce on tada skromno odbacivati i uvjek spominjati zasluge drugih, nikada isticati svoje. Vec ih je vidjeo sa njihovim pitanjima i imao je vec spremne odgovore, snebivat ce se, uvjeravat ce ih u obicnost svog karaktera, nabrajat ce im svoje mane i tako ce, ne stedeci se, potvrdjivati svoju skromnost.

Mislio je o svijetu koji mu se tada otvarao, o tim drustvima, o damama koje ce ga salijetati i uvazenim pogledima muskaraca. Nece mu moci biti ni zluradi u zavisti, jer on ce ostati pri zemlji, isticat ce uvjek ono dobro u njima i stvarati od njih prijatelje i svojom ce dobrotom satrati njihovu malodusnost, pravit ce svud oko sebe bolje ljude i samim tim bolji svijet. Jos uvijek ce dolaziti u ovu birtiju, da bas istu ovu, ostat ce u svom bijednom stanu, nece si kupiti ni novo auto. Imao bi samo jednu zenu i bio bi joj vjeran, a ona ce ga voliti neizmjerno, svjesna njegove velicine i do smrti zahvalna sto je bas nju izabrao. Nece se odazivati na intervjue i svim ce se snagama truditi da izbjegne svoju popularnost i uspje sacuvati svoju privatnost, svoje malobrojne, ali iskrene prijatelje, koji ce ga shvatati i pomagati mu u tom bijegu od javnosti pocasceni sto je ostao jedan od njih, praveci ih tim aktom specijalnim i to njihovo druzenje necim posebnim i jedinstvenim. Da tacno je vidjeo kako ce ih uvjeravati i moliti, koliko mu je stalo do njih, da ga ne zapuste, da su mu oni sve sto mu je vrijedno na svijetu i raj i utociste od te sveopste galame oko njega koja ga toliko muci.

Izdrzat ce on jos to vrijeme, dok sudbina ne podesi tracnicu, ili dvije i otvori mu put za koji je predvidjen, za koji se izborio svojom istrajnoscu, uprkos svim patnjama. Izdrzat ce jos to malo kad je mogao dosad. Izdrzao bi i vise i do kraja zivota bi imao snage da trpi i pati ovako i ne nadajuci se bilo kakvoj nagradi, jer on to radi iz dubokog uvjerenja i bez ikakvog ocekivanja za to. Ali sudbina je to uvidjela i nema nikakve potrebe za daljim dokazivanjima i iskusenjima njegove dobrote, osjecao je sada svoju zrelost i shvatao je zasto je morao toliko da istrpi i znao je da je doslo vrijeme da mu se olaksa put i na koncu da sudbina pokaze i drugima da sami shvate, na njegovom primjeru, kako treba da se razmislja i radi u zivotu.
Da vide svi, da se ne smije posustati, bez obzira na velicinu propasti i da se sve na kraju isplatilo.

Crpio je snagu iz takvog razmisljanja i sav bi se topio u toj silnoj ljubavi, a alkohol je svemu tome davao realnost i trajnost, brisuci njegov smisao za vrijeme i stvarnu sliku njegovog postojanja.

U sve to on je slijepo vjerovao, kao da se sve vec desilo i kao da je vec poceo da uziva te plodove, zaboravljao je u potpunosti sve svoje brige i probleme i pocinjao je da cascava sve u kafani, trosio je sve pare i zaduzivao se kod krcmara, kao da ga vec kod kuce ceka svo to bogatstvo, smjeskao se svima dobronamjerno, u ocima nadmocnost, dajuci im svima na znanje da su mu poznate sve te njihove muke i da ce im on, jos koliko sutra-prekosutra svima pomoci i popraviti u jihovim zivotima sve sto treba.

Samo on to nije glasno izgovarao, jer je znao da se ne treba hvalisati svojim bogatstvom, pogotovo pred siromasnim i obicnim ljudima, vec ce on to njima na primjeru i djelima pokazati i svi ce oni ostati zateceni i zabezeknuti, sjecat ce se njegovog sadasnjeg smjeskanja i bit ce im potpuno jasno sta mu je bio uzrok, pa ce se diviti njemu i shvatati njegovu posebnost. A on ce im opet odmahivati i uvjeravati ih da to nije nista i da bi i oni za njega isto ucinili, pravit ce se naivan, dok ce oni biti svjesni da nista nisu htjeli uciniti za njega svo to silno vrijeme kad mu je bilo tesko.

Ali oprostit ce im on sve, svjestan ljudske gresnosti, koja je jaca od covjeka, pa nije li i on sam gresan i mozda najgresniji medju njima? Ali najbitnije je da covjek vjeruje u ljubav, dobrotu i pravednost i kad je ta vjera toliko stabilna i nepokolebljiva kao sto je njegova, sta onda vrijede ta sitne pogreske naspram nje, pogreske od kojih covjek ionako ne moze pobjeci, jer je gresan napravljen i samo je taj jedan ispit vazan i bitan, na kojem on nije, nit ce ikada moci zakazati.

To mu se toliko svidi da pogleda na svoju casu sa blagom njeznoscu, kao da je sav alkohol svijeta naprosto smijesan u toj svojoj namjeri da ucini njega gresnim i da ga i samo malo pokoleba u dobroti, pa iskapi i tu casu u komadu, bas kao iz nekog inata, pokazajuci nevidljivoj djavoljoj moci svoju snagu i nepostojanje bilo kakvog straha u njemu, jer, sve je to za ljude, pa iako su neki slabiji od njega i posustali pred picem, on ih u potpunosti shvata, njihova iskusenja i slabost pred njima, koje je on eto, nadjacao i spreman je da im oprosti, a nije li i u svetom zapisu negdje zapisano da ce biti oprosteno onima koji sami budu spremni da oproste.




Kako se sad sve lijepo slagalo, to su dakle ti prvi znakovi blagostanja kad coveku sve postane jasno. Nailazile su mu slike iz proslosti, vidio se kad bi nekom prosjaku nesto udijelio, iako sam nije imao nista, pa je gledao vec sasvim uzviseno na tu svoju dobrotu i smjeskao se dobronamjerno i pun ljubavi prema tom, nekadasnjem sebi, njegovoj patnji i naivnosti s kojom je zivjeo, ali nepokolebljivoj vjeri.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: livijeva skrabanja

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 7:07 pm

Gost i Krcmar 2. dio

Ostajao je uvjek posljednji u krcmi i kada krcmar vec pogasi sva svjetla on bi narucivao jos jednu, koju je najcesce i dobijao, jer je krcmarevo strpljenje bilo veliko pa mu tu posljednju nikada ne bi ni naplacivao, znajuci razne sudbine. Tesko da je jos nesto ostalo medju ljudskim teznjama, navikama, ili djelima, sto bi njega moglo iznenaditi.
Znao je on i uspjesne ljude, oni bi dolazili i uvijek su birali najudaljeniji stol. Trazili su uvjek neko pice koje nema, pa bi se onda, toboze, zadovoljili sa najboljim i najskupljim sto ima, ali suteci znacajno i praveci nezadovoljne face, poklanjajuci mu duge i nadmocne poglede sa kojima su mu stavljali do znanja nistavnost koju su osjecali prema njemu i njegovom cumezu. Neki bi se odvazili, predstavljali mu njihove vizije i ideje o promjenama koje je pod hitno trebao preduzeti za svoju uspjesnost, predlagali su mu razna poboljsanja i ponasali su se, bas kao da oni sve znaju i da bi im u najmanju ruku morao biti neizmjerno zahvalan, kad su se vec udostojili da se spuste ne taj nivo nagrade ga sa trunkom od svoga gigantskog flera za posao.

Istrpio bi njih, ljubazno im se smijesio i dobacivao im pokoji kompliment i zadivljen pogled, kod njih je to bila laka gluma, koju su oni i ocekivali i gutali kao bakine kolacice. U sebi je zadrzavao svoju gadljivost, naspram golemog ega tih snobova i bivao srecan da im pogleda u ledja.

Ipak, vecina njegovih gostiju je dolazila direktno sa svojih poslova, da uz casu ili dvije ukradu malo vremena od kuce i kucnih obaveza, zenskih zvocanja i posjeta koji su ih zivcirali, ukratko svega sto nije predstavljalo jednostavno ubijanje vremena sa nekoliko ljudi koji su im bili, obrni-okreni po svemu ravni.

Kad bi ugledali one od uspjesnije vrste, malo bi se pokunjili, nekima bi zavist iskrila iz ociju i trazili bi mane na tim bogato obucenim pametnjakovicima, valjda zato da potvrde svoj sopstveni put, koji su, u tim su trenutcima to mislili, sami izabrali, te da su svjesno pristali na to da budu prosjecni i da im upravo tako odgovara.

No ni takvi se nasem krcmaru nisu previse svidjali, jer je na njihovim licima citao dosadu, od koje ne uspijavaju pobjeci, sto ih je sasvim utopila u svom kosmosu, toliko da su je vec i sami zaboravili i predali se njoj, cekajuci samo rijetke, sve rijedje trenutke, kad bi im se zaista desavalo nesto interesantno. U tim su momentima zaboravljali svo vrijema, silno vrijeme duge dosade, a to se vrijeme lako zaboravljalo, jer ga nista znacajno nije obiljezavalo, ali se u retrospektivi doimalo jako kratkim i kao da su se svi ti rituali njihovih bezbrojnih svakodnevnica desavali u samo jednom jedinom obicnom danu.

Gledao je ta isprva mlada lica koja se svojevoljno prikljucuju na traku takvih zivota, na pocetku puni elana i ocekivanja, sasvim ubjedjeni u ispunjenje svojih snova. Tada su ostajali duze, govorili su mu svoje ideje za buducnost, koje je on sve jednako vec cuo iz istih takvih mladih usta, ali su se njima cinile nove, spasonosne i unikatne, pune mudrosti i snalazljivosti.
Nije ih razuvjeravao, niti ih je podrzavao u tim nastojanjima, samo je u svojim mislima pravio crticu za jos jednog vjecnog musteriju, koji ce lagano popustati pred tim velikim planovima, vremenom ce se zadovoljavati sa sve manjim ciljevima dok i oni sasvim ne isceznu i ostave samo poznatu dnevnicu i iscekivanje, beskrajno cekanje, koje im se ocrtava na licima, u pokretima, na njihovoj lezernoj odjeci boje utapanja i nestajanja.

Ti ce kameleoni ostavljati sve manje baksisa i gledati ga uz to kao da im je on nesto duzan, kad mu eto, dolaze iz dana u dan, iz godine u godinu, ali ce njihove mjere piva postajati sve vece da bi se postigao isti efekat otupljenosti ili razdraganosti u kojem se ne cini sve tako sivim i poznatim.

Zapravo ce neki od njih tek tada postajati pravi ljudi, u njma ce se ponovo probuditi zivot i prihvatit ce svoju sudbinu upravo onakvom kakva je, postat ce svijesni da su je sami sebi sebi iskrojili. Tek tada ce se desavati preobrazaj, postajat ce zaista zadovoljni i zracit ce iz njih opet zivotni sokovi i sredjene poslagane misli. Ozivjet ce njihova ljubav prema svijetu i pocet ce maximalno iskoristavati svoje vrijeme. Sve ce rijedje dolaziti, ali kada dodju bit ce stvarno i istinito tu, a ne zato sto im je to jedina opcija za bijeg od svog zivota, razgovori ce ozivljavati, bit ce zanimljivi i smisleniji. Njih ce onda ispracati sa iskrenom podrskom i zadovoljstvom sretnog svrsetka.

A ovi ovakvi sto su ostajali do kraja sa njim i dok god je bilo nade da ce dobiti jos jednu casicu, su mu izazivali sazaljenje. Kako i ne bi, pa nije ni on bio stijena. Oni nisu imali cak ni te svakodnevnice, ni tu dosadu, sve sto im je ostalo od zivota nalazili su tu na svojim tvrdim barskim stolicama u bunilu bezbroja ispijenih casa. Prema njima je bio mekan, pustao ih je da mu duguju ni ne nadajuci se naplati tog duga.

Oni su bili i jedini kojima bi se i on sam, nekad-te-nekad pojadao, jer je znao da prica supljim usima i to je jadanje vise licilo na razgovor sa samim sobom, ispovijed bez svestenika, ali se ipak nije morao osjecati budalasto, kao sto bi trebao svak, ko sa samim sobom naglas prica.

Nije njemu bilo dosadno kao vecini njegovih gostiju, koji su bili izgubili snagu i mastu da nesto ucine i preokrenu, a i kako ce mu biti dosadno pored tolikog posla i galame zednih grla oko sebe, ali je ponekad bio tuzan. Tugu mu je stvarao sam zivot, onakav kakav je, ali je ta tuga bila izdrzljiva i prolazila je kad se u sitne sate vrati svom domu i vidi svoju zenicu kako mirno spava. Onda je osjecao zadovoljstvo i ponos sto ima nekog ko u njemu vidi nesto posebno, nesto sto mozda ni on sam ne vidi, pa bi istog momenta zabboravljao sve te silne ljude, koji su mu dan za danom pred ocima i postajao je opet samo on jedan i ona jedna sa njihovim zivotom, smirenim i punim ljubavi…zivota vrijednim.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: livijeva skrabanja

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 7:08 pm

Posjete uz sah

Prvi put sam ugledao Luku…
Rijetki su mu dolazili da ga posjete u njegovoj udaljenoj kuci tik zu morske stijene, a jos rijedje je on nekoga od njih primao i ugostio. Ljudi su mislili da je umoran od svijeta i kako nikom nije smetao ostavljali su ga na miru. Zapravo mjestani su osjecali cak neku vrstu postovanja i kad bi on prolazio, svega 2-3 puta mjesecno, jedinom ulicom sagradjenom duz obale, kako bi se namirio namirnicama i ostalim sitnicama koje su mu bile neophodne u njegovom skromnom zivljenju, ljudi su ga uctivo pozdravljali, uozbiljivsi na cas svoja lica, inace uvjek opustena , kao sto je to uobicajeno kod ljudi koji zive u toplim i mirisnim predijelima uz samu pucinu pitomog mora. Ako je bilo kakve galame u bastama kafica i restorana, ta se buka naglo stisavala, a cesto se vise nije ni nastavljala kada on prodje.
Svasta se na ovom majusnom dijelu svijeta izdesavalo, tragedija je dosta i previse vremena obiljezavala ljudske svakodnevnice, shvatili su mnogi da je nekima popustilo u srcu i nije se pravila velika buka niti skandal oko takvih stvari. Ta presutna solidarnost mi se jako svidjela, kao i samo mjesto, pa sam odlucio, ionako besposlen, da proboravim malo, a i morski vjetrovi sa prijatnim mirisom borovine u sebi su prijali mom srcu koje je eto, jos jednom docekalo da boluje i zali za izgubljenim snovima.
Jednom, sjedio sam u basti jednog kafea, on je prolazio pokraj mene i dok je koracao kao odsutan, zagledan ispred sebe, ja sam osjetio neki prirodni nagon i kao da se znamo vec godinama pitao sam ga da li mozda igra sah. Prenuo se malo, zastao, kao da nije siguran da li su te rijeci njemu upucene, zatim se okrenuo i gledajuci vise kroz mene rece: „ Ako navratis igrat cemo!“
Nisam se dao dvaput moliti, jer samoca mi tesko pada i tuga je lakse podnosljiva udvoje. Vec pri prvoj posjeti znao sam da ce to biti prijateljstvo, duboko i zrelo, bez komplikacija i bez uloga, samo zajednicko vrijeme provedeno vise u ugodnoj sutnji prepunjenoj karakterom, nego u razgovoru, upravo tako nam je obojici odgovaralo. Taj prvi susret je bio simbolican za citavo nase druzenje. Vidio sam ga jos izdaleka kako sjedi na stijenama ispred svog dvorista i nepomicuci se gleda u more. Usao sam kroz nisku kapiju od gusanog gvozdja, vec mjestimicno zardjalu. Nisam kucao, a dok sam je zatvarao, cinio sam to tiho, sasvim mu okrenuvsi ledja. Dvoriste pred njegovom malom kamenom kucom je bilo sasvim jednostavno, kao sto to i dolikuje tim prostim uslovima koji su obiljezavali sve oko njega, a ponajvise njega samog. Svaka stvar je tu bila naceta vremenom, ali potrebna i svrsishodna, a nije bilo nikakvih ukrasa, niti gluposti sto ih gomila vrijeme koje provodimo u ovom sve modernijem i cudnijem svijetu. Ispred kuce, prislonjena uz njen zid jedna klupa, dugacka 2 metra, ispred nje isto toliko dugacak stol napravljen jednostavno kao i klupa, od par dasaka spojenih mnogim dugim cavlima i jos jedna ista takva klupa nasuprot koja zbog nedostatka kucnog zida nije nudila naslon. Sem jedne masline, dva-tri zbuna i jedne smokve to je bio citav inventar tog dvorista.
Nisam htjeo remetiti njegov mir, pa sam bez pozdrava sjeo u dvoriste i tiho poceo redjati figure na tabli koju sam ponijeo sa sobom. Na stolu je bio jeden balun bijelog vina i jedna dopola ispijena casa koju sam si dotocio. Potegao sam dva dobra gutljaja. Volim dobro vino i znam ga razlikovati, ali nisam od onih koji ga srcu kao kafu pokusavajuci naglasiti njegov sadrzaj bececi se pri tome i njuskajuci ga. Potom sam digao noge i nagnuo glavu nazad sklopivsi oci. Koliko god je more ljeti bilo ispunjeno grajom i bukom turista, toliko je sada u rano proljece bilo mirno i pusto. Cuo sam samo sumove prirode, a nakon nekog vremena su i oni iscezli i ostao sam sam sa svojim mislima, ali su ih tihi povjetarac i blizina mora ublazivali i oduzimali im zestinu, pomazuci mi da se snadjem u njima i odagnam sekiracije.
Katkad bi gucnuo vino, pogledao prema njemu, a onda sam ga sasvim zaboravljao prepustajuci se svojim mastanjima. Vremena sam imao i cinilo mi se da ga nikad u svom zivotu nisam bolje iskoristavao. Nakon pola sata, ili dva sata-svejedno cuo sam ga kako prilazi, ali jos uvjek nisam otvarao oci. Otisao je pored mene u kucu i tek kad se vracao nakon desetak minuta ja sam ustao i pomogao mu da iznese tih par stvari koje je naumio iznijeti.



Ugostio me je jednostavno kao sto to i prilici njemu. Na veliku dasku je stavio oveci komad bijelog slankastog sira, zdjelu sa maslinovim uljem u koju smo umakali crn i sladak kruh, koji je sam pravio i najbolji prsut koji sam jeo u svom zivotu. Velikim nozem uskog sjeciva je nasjekao svega po malo, a poslije je svak sebi sjekao. Nalio nam je obojici pune case vina i podigavsi casu rece: „E, pa dobro mi dosao prijatelju!“ To su tog dana bile njegove prve rijeci upucene meni.

Ne sjecam se da mi je hrana ikada toliko godila kao u to vrijeme tih par namirnica sa kojima me je uvjek docekivao. Nekad smo umjesto vina pili caj, ali svo to vrijeme, svaka skrta rijec koju je izgovarao, nosila je u sebi neki smisao i sve je djelovalo magicno i cijelilo je mene i moj duh poput ljekovitog azijskog bilja. Sve vise sam otkrivao tajanstvene slike u jednostavnosti, moje oci su pocele da gledaju kroz neko sasvim drugacije svijetlo koje je naglasavalo detalje i sitnice dajuci im bajkovite forme, a slike sjecanja na velike gradove i urbana prebivalista topile su se i samo negdje u sjecanju je ostajao trag tog svijeta koji me je zapravo cekao, ali za koji jos nije doslo vrijeme.

Poceo sam navracati svakodnevno, nekad sam kupovao frisku ribu od ribara, pa smo je pekli na zaru. Vecinom smo u sutnji provodili vrijeme, ja sam pusio i dremuckao, a on je neprestano gledao more. Kad smo igrali jednom sah rekao je:
„ Sah je cudna stvar. Ljudi ga uce i gledaju ga kao nauku i sasvim su u pravu, ali onda se nadje neko dijete i za tili cas porazi sve te naucnike koji su studirali i toj svojoj nauci posvetili cijeli svoj vijek. U jednoj ozbiljnoj partiji saha covjek dosta nauci o ljudima gledajuci samo svog protivnnika i figure na tabli. Zapravo sah je slican zivotu. Vecinom je samo jedan potez ispravan i najbolji u datoj situaciji. Sto je partija zrelija, sve je teze taj potez pronaci, a svaka greska se sve skuplje placa. Uz sve to on nudi i veliki broj alternativnih poteza i novih sansi, koje mozda i nisu najbolje, ali sa njima se svakako moze odigrati pristojna partija. Od stotine miliona igraca samo jedan jako mali, zanemarljiv broj, uspjeva u odmakloj partiji da nadje taj pravi potez. Kada se predje u zavrsnicu smanjuje se broj alternativnih poteza, ali to ipak ne ublazuje tezinu pronalaska idealnog poteza, naprotiv kao i u ljudskoj starosti svaka greska sa sobom nosi svrsetak. Mladi ljudi u svojoj nezrelosti cesto i precesto vuku pogresan potez i donose pogresne odluke. U zavisnosti od velicine njihove greske, oni ce se dugo muciti i putevi ce biti sve komplikovaniji da se dodje barem do izjednacenja. Neki ce imati srecu, pa ce im zivot podariti lakomislene suparnike, ali iz tih poteskoca oni ce izvuci manju skolu za zrelost. Ali i one oprezne i promisljene cekaju uvjek iznova teske odluke od kojih svaka moze biti sudbonosna sto im je ta, kao zivotna partija zrelija. Samo dobro racunanje i strpljenje smanjuje pogresivost.“

Nismo se zurili u nasim partijama. On je bio malo bolji igrac, ali je duze razmisljao o svojim potezima. Nekada nam je partija i prenocila da se sutra nastavi, a nekad smo jednostavno prekidali da se latimo neceg drugog, ili da gledamo more i tu i tamo nesto kazemo, ali smo svaku odigrali do kraja. Kada se jednom tako zagledao u more ja sam ga lakomisleno pitao „Sta vidis?“ Isprva je sutao i kad vise nisam ni mislio da cu dobiti odgovor i sam vec bio u nekom svom razmisljanju on je poceo:
„Nekad, kad je more tamno i uzburkano, kad nadodje plimom a valovi se pjene ne sluteci dobro ribarima na pucini, ja vidim tamne ljude u cizmama, vidim im zarasla lica i grimase raskolacenih ociju, vidim strah i ocaj i znam da je velicina nesrece neizmjerna bas kao i to tamno more.
A opet kad je bistro i mirno poput ulja i kada mu se nadaleko vidi pitomo dno puno ribica i algi, pijeska i koralja, zagledam se u taj tirkiz i kao da gledam njene oci bistre i pune tajni, a opet vesele i jasne. Vidim i sebe kakav sam za te oci bio i znam da nikad vise necu biti takav. Onda u njima vidim molitvu i veliki strah, vidim muske ruke kako je odvlace i cujem joj vriskove.“

Gledao sam njegove suze, jedna za drugom su isle kao kapi kise na prozoru, a on ih je bezsumno pustao preko obraza ne brisuci ih i samo gledajuci negdje daleko, na otvoreno more, gdje nema ljudi i samim tim ni takvih golemih, nijemih suza. Pogledao me pogledom djecaka: „Ljudi vecinom zive gledajuci u buducnost i sanjajuci o tim ciljevima oni kroje svoju sadasnjost, ali mozda nije grijeh stati i jednostavno sacekati tu buducnost, ako nisam od koristi, bar nisam nikom na teretu. Sta mislis?“ Njegove oci molecivo su me gledale trazeci odgovor koji ce pomoci, ali ja mu ga nisam mogao dati. I sam brisuci suze mislio sam kako neke proslosti iskljucuju mogucnost buducnosti. To je bila nasa jedina nedovrsena partija saha.
Jos istu noc sam se spakovao. Sutradan sam mu poslao veliku saksiju sa zemljom i kesicu sjemena suncokreta. Napisao sam „More ne moze da ti ublazi i odagna proslost, mozda ce nastajanje i novi zivot moci. Zbogom prijatelju.“
Sjeo sam u voz i krenuo,…tuzan ali i sretan sto putujem u buducnost.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: livijeva skrabanja

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 7:09 pm

Camil

U 5 ili 6 razredu osnovne je dosao novi djak. Camil. Iz Konjica. Kad ga je pitalo kakav je
bio djak u Konjicu, rece vrlodobar. Ali vec kod prvog usmenog ispitivanja svi smo mi shvatili
da taj cetvorku nit je kad dobio, nit je ikada mogao dobiti. Hvalili smo se tada na sva usta,
koliko je nasa skola naprednija od skola u tim provincijama i koliko je nase gradivo teze, iako
je skolstvo bilo generalno i za sve isto, ali tacno smo mi znali da je Camil u Konjicu bio
jedinicar, isto kao sto ce biti i kod nas. Camil je jednostavno slagao da je bio vrlodobar djak,
mozda je namjeravao uciti i to u Sarajevu ostvariti, ali prije ce biti da ga je jednostavno bilo
stid, tu pred citavim razredom, priznati svoje, vise nego skromne edukacione mogucnosti,
ciji je najjasniji i nazalost definitivni pokazatelj bila djacka knjizica sa zakljucnim ocjenama u
sebi. A kada djeca nanjuse komplex, narucito kod tako lakog plijena, kao sto je to bio jedan
novi ucenik iz provincije koja, zamisli, ni tramvaj nema, a on uz to jos sav nesiguran istrasljiv
trazeci prijatelja oko sebe i nailazeci samo na podsmijeh uobrazene gradske djece, onda ta
djeca od njega, po kratkom postupku prave maskotu i karikiraju ga gdje god im se zadesi na
putu. Glavne face su ga ugnjetavale, a oni malo bojazljiviji su mu se podsmijevali i pravili od
njega budalu.
Uprkos cinjenici da Camil nije uspijevao pronaci prijatelje i da je zbog toga vecinu svog
vremena provodio kod kuce, on nije postajao bolji ucenik. Kad ga je prozivalo da odgovara
sav bi se uspanicio i svima je bilo jasno da on ne shvata niti jednu jedinu rijec od onoga sto
se od njega trazi. Djeca su mu dosaptavala uvjek pogresne stvari i svakojake gluposti koje je
Camil samo ponavljao, ne razmisljajuci uopste o smislu dosaptice. Ako bi ga na casu biologij
pitalo da objasni jednocelijske organizme, mi smo mu saptali definiciju glagola, koju bi on,
sav sretan sto mu se neko smilovao i dosapnuo mu, na sav glas ponavljao pred nastavnicom.
Camil iz Konjica je, sto se skole tice, bio beznadezan slucaj. Nosio je jedinice u svim pred-
metima, a tek poneku bi dvojku dobio-vise od milosrdnosti nastavnice, nego od njegovog
znanja. Moglo bi se reci da taj nije imao pojma. Nit je znao tecno citat, a kamoli pisati
diktat. A nisu postojale nikakve sanse da se bilo sta promjeni, bilo je i takvih slucaja, da su
djeca sa ulaskom u pubertet, naglo i drasticno mijenjala svoje sposobnosti i navike, pa bi od
losih djaka postajali odlicni, mada je cesce bilo obrnuto, ali za naseg Konjicana nisu takve
mogucnosti bile u dosegu, sto nas je jako veselilo, jer smo bili zluradi kao djeca.
Medjutim, jednom je Camil, kako se to u narodu kaze, puko! To je bilo na casu engleskog i
nastavnica Saida je u Camilovoj malenoj pameti trazila bilo kakvu, ma samo iskru povoda
da mu da 2. Nije je nasla i kec je lego ko krov i to zakljucni. Tada se Camil rasplakao i poceo
je da moli i kumi nastavnicu da mu zakljuci 2. Trzao se i tresao, bacao knjige i kroz placne
grceve joj je, pred svima nama, saopstio razlog tog neocekivanog ispada. Naime, tata mu je
rekao, da ce ga odrat bude li donijeo vise od dvije jedinice u knjizici. Saida je isprva
odmahivala, ali pitanje po pitanje, te da li ga tata inace tuce-Da!; da li tuce i sestru i mamu-
Da!; da li tata pije-Da! Saida je shvatila ozbiljnost situacije i bio je spreman skandal.
Medjutim Camilov tata nije bio „sitna riba“, a sigurno daleko veca, a da nije mogao
obezbijediti sebi nedodirljivost naspram nastavnickog vijeca i bilo je vise nego jasno da
ce sve puci preko Camilovih ledja. I to sto nije mogao nauciti za 2, a tek i pogotovo to
sto je rekao pred svima da ga stari lema i njega i citavu porodicu.
E tu se desava nesto nevjerovatno. Mi djeca prestajemo da gledamo u Camilu svoju
maskotu, vec u njemu vidimo druga koji je upao u strasne nevolje i uspjevamo izmoliti
nastavnicu da da Camilu jos jedan rok da polaze za 2. Saida, kojoj je Camil prethodno,
kroz suze i sline objasnio ozbiljnost situacije i gdje i sta mu tata radi, odluci da za ovaj
put predje preko svoje principijelnosti i da se pomiri sa tim da i djeca nekada imaju vise
pameti od odraslih i da se to moze desiti i u toliko ozbiljnim situacijama. Tri dana mi smo
Camila bubali informacijama, ali ipak mu je dvojka bila vise poklonjena, nego naucena.
Gledajuci ovako retrospektivno, ne mogu, a da se ne sjetim koliko je bilo oholosti u nama,
kolika je bila zabava ismijavati nekog,ali djeca su ipak djeca, a nekad je dovoljno samo pokazati im drugi put.
Tesko da bi ista na ovome svijetu bilo isplativije od toga i vrijedno vece paznje.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: livijeva skrabanja

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 7:11 pm

Odlomak...(perfect day)

Prvo sto namjeravam uraditi ovog jutra je odlazak kod brice ili barbe. Brice ne treba porediti sa modernim frizerskim salonima, gdje slatke zaposlenice vise miluju i masiraju glavu, nego sto sijeku dlake na njoj. Od njih redovno odlazim osjecajuci se kao majmunce za cirkus. Ako im trazim brijanje, gledaju me kao da sam iz prasume, a citav taj, za mene neugodni proces, izmedju smijeskanja i pokusaja da izbjegnem pogled u petokvadratno ogledalo ispred sebe, u kojem cu svaki put ugledati nekog, sebi stranog smotanka, one ce odugovlaciti do granice mog totalnog zbunjivanja, opravdavajuci time masnu cijenu slasne torture, uz obavezno pitanje „Da li ste zadovoljni?“, drzeci jos jedno ogledalo iza mene, gdje je svako izbjegavanje suocenja sa ovim novonastalim ananasom, klikerom, sampinjonom, suvisno i covjek se htjeo-nehtjeo mora pomiriti, tu pred svim tim slatkim curicama, sa citavom surovom relnoscu sopstvene ruznoce iz svih mogucih uglova. Dok se ja kusuram u glavi koliko ce me stajati najbrzi taxi do stana, nelagodno razmisljam o mogucem susretu sa nekim komsijom u stubistu, prije nego se docepam spasonosnog tusa i pokusam spasiti sto se spasiti moze.
E toga svega kod brice nema, a na svu srecu u ovom je gradu ostao jos poneki brico, spasitelj od vracanja u hipi-dane, barem sto se mene i mog izgleda tice. Moj se brico zove Mujo i radi na cosku parka u kojem sam odrastao, jedno 3 km od mog sadasnjeg doma. Mujo me je prvi put sisao kad sam imao 5 godina. Sa mnom je prosao sve, od pankerskih dana sa krijestom na glavi, sminkerskih sa kilom gela za kosu, sve do danas, kad mu vise posla zadajem na suprotnom dijelu moje „tikvaste mahnitosti“.
Njegov sin, stariji od mene par godinica, vazda me je ugnjetavao dok sam bio klinac. Ugnjetavao je sve redom-bio je najjaci u nasem parku, ali ja sam mu ipak bio poseban cejf. Mrzio sam ga iz dna duse, koliko god dijete moze da mrzi najljuceg mu neprijatelja i proklinjao sam sudbinu sto nikad necu dovoljno ojacati, kako sam tada mislio, da postanem jaci od Edina, a nikada mi nije padalo na pamet da se pojadam svom ili njegovom ocu. Brici Muji.
A kod Muje se sjedi ispod zemlje. Brijacnica je napravljena u podrumskoj prostoriji i samo jedan mali prozorcic pri vrhu zida, tu i tamo pokaze necije cipele, vjrovatno od iduce musterije. Uz bocni zid Brijacnice je citavom njegovom duzinom postavljena klupa, na kojoj sijede musterije, ali i oni koji su dosli samo da procitaju novine besplatno i prozbore koju pametnu u muskom drustvu. Na samom kraju klupe, oslanjajuci se na dva zida, uredno je poslagano oko 100 000 izdanja sportskih novina. Bricino ogledalo nasuprot klupe, jedva da je imalo pola kvadrata, ali je bilo tacno usmjereno na glavu musterije i cini mi se da je to isto ono ogledalo od prije 28 godina. Sa njegove lijeve strane, na zidu je visio neki softeroticni kalendar, sa kojeg su se polunage djevojke, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, smijesile toj silnoj neobrijanoj muskadiji. Preko puta velike brijacke stolice od tamno-crvenog skaja, koja je bila starija od meine, stajala je crvena komoda u cijoj se utrobi nalazila sva Mujina potrepstina za zanat, a na njenom desnom kraju jeden reso-ustvari ringla, na kojoj je Mujo sebi i ostalima, bezbroj puta dnevno kuhao kafu. U komodu je bio ugradjen lavabo, a iznad njega je poster fudbalske reprezentacije iz nekog doba u kojemu su brice, sudeci po slikama slavnih nogometasa, umirale od gladi.
Sisanje i brijanje traje 15-ak minuta. Mujo zvecka makazama u jednoj, cesljic u drugoj ruci, okrece ti glavu, trpa prste u nos i na kraju te dvatriput dobro odalami po obrazima, a najbolja stvar je bila da ti nakon sisanja kod Muje, nikad ne ostanu dlacice za vratom, koje neugodno bockaju po citav dan. Mujo je svoje musterije cistio savjesno i temeljito, a cijena tog uljudjivanja je bila smijesno niska. Za najvecu uvredu je smatrao da mu neko ostavi baksis i kad bi namjernik to pokusao zavrsavao bi neslavno.
Recimo da covjek, zadovoljan uradjenim poslom, pruzi Muji novcanicu i uz zahvalnicu kaze „U redu je tako!“ U tom trenutku svi mi u brijacnici zanijemimo i usmjerimo poglede na Muju. On sasvim vidljivo mijenja boju lica, steze zube i na vratu mu iskace debela vena, koja nakratko preko vilice uranja u obraz i pojavljuje se opet duz slijepocnice, pumpajuci akordnom brzinom neophodnu krv, da mu glava ne explodira od silnog bijesa. Sa bojom lica se mijenja kompletna atmosfera u do maloprije opustenoj i glasnoj brijacnici.
„A jel tebi momak ovo mozda lici na kupleraj, a ja mu dodjem onda nesto ko kurava?“
U tom trenutku „momku“ bi najbolje bilo da se izvine, zgrne svoj kusur i zdjipi van koliko ga noge nose. Dobro su prolazili i oni koji samo uteknu, bez obzira na sesir, ili sako na civiluku-neko ce im ga vec vratiti, ako ih Mujo sam ne izbaci na ulicu. A lose se pisalo onome, koji zacudjeno pogleda i pita „A zasto?“ E taj, a takvih je po prirodi stvari uvjek najvise, taj ce nesretnik biti scepan za gusu, za usi, rever, ili kravatu, pa ce ga Mujo preko osam stepenika odvuci do vrata prema ulici i nogom u paksu ce poletiti van, a za njim njegova „sugava“ novcanica. Uz sve to napolje ce ga docekati copor bezobrazne djece, koja ce mu crkavajuci od smijeha, dobacivati „Jesi to dobio baksis od Muje!“ ili „Daj meni baksis, ja cu te samo osamarit!“. Mujaga ce se uz psovke, kojim brice barataju mozda jos bolje i od makaza, vratiti u radnju, gdje ce se odmah pristavljati kafa,-sto da bi se Mujo smirio(Na sta mu ja licim, na sisatu kelnericu?), a sto zbog toga, jer mu niko normalan ne bi sjeo pod britvu dok je u takvom stanju.
Ako bi onaj nesretnik, nakon ovakve uvrede casti, odlucio da ganja pravdu, pa bi se uputio pravo u prvu policijsku stanicu, tamo bi dozivio puni smisao floskule, da je policija tu da cuva javni red i mir. Jer sto se te polcije tice, koja se sva redom sisala i brijala kod Muje vec godinama i medju kojima je i poneki sam dozivio isti tretman kao sto je ovaj dosljo, osnovna definicija javnog reda i mira bila je, da ce svak’ u ovoj mahali, koji pokusa Muji ostaviti „prljavu paru“ , biti nogom u supak izbacen iz brijacnice!
Neki bi neupuceni iz ovoga mogli zakljuciti da je Mujo bio los i zivcan covjek, ali kao sto rekoh, to su samo neki neupuceni, a kod nas se u avliji vazda znalo gdje se i kome ostavlja baksis, a gdje i kome valja sevap ostavit’!
Ja sam izlazio drugacije. Sa mnom bi se Mujo rukovao. Nista posebno? Itekako! Od svih tih muskaraca koji su tu zalazili, nepotrebno je reci da tu ziva zena, koja drzi do sebe ne bi ni provirila, Mujo se rukovao sa jedva nas tuce. Zbog cega? To treba ostaviti na brigu jednom brici, koji je izdeverao i rat i othranio dvoje djece, sacuvavsi svoj obraz i kod milih i kod nemilih, ne udubljujuci se preduboko u tajne ljudskih teznji, ali jasno razlikujuci prijatelje od musterija.
Prvi put kada sam imao tu cast, da izadjem iz te male brijacnice kao neko ko je Muji poseban, mi se desio nakon 20 godina mog sisanja kod njega. Vratio sam se iz izgnanstva i on je bio jedan od prvih ljudi koje sam posjetio. A najveci razlog tog posjeta je bio, kako drugacije, moj ljuti neprijatelj iz djetinjstva, njegov sin. Ne mogu da kazem da sam bio lisen zluradosti,-cak ni rat nije uspjeo da izbrise neka sjecanja, usao sam u nadi da cu ga upravo tu sresti, kako kuha kafu cacinim musterijama, ili da cu bar cuti da radi kao cistac kanala u nekoj sandzackoj provinciji. Mujo me je odmah prepoznao, iako su me 4 pubertetske godine dosta promijenile, a te 4 ratne godine duboko su se ocrtavale na njegovom izboranom licu i u njegovom usadjenom pogledu. Posto je vec bilo popodne, u radnji je sjedio samo jedan covjek, koji nije bio musterija, tako da sam odmah sjeo za stolicu. Mujo i ja se preko ogledala gledamo u sutnji i posmatrajuci njegovo napaceno lice, ja sam zaboravio sve svoje djecije muke sa njegovim sinom. Priveze mi bijelu plahtu oko vrata, onako na njemu svojstven nacin, gdje je svako mislio da ce se za minut-dva ugusiti u radnji i upita me „Kako cemo?“ Gledamo se trenutak u oci i ja mu kazem „Ko i vazda!“ On se nasmijesi i odradi me, ko vazda, ko svakog. Kad je skinuo plahtu i ocistio, on odlozi cetku i makaze i kaze: „Otislo je dijete, a vratio nam se covjek!“ Pa mi pruzi ruku. Ja je prihvatim, stegnem, a sve sto mi je palo na pamet da kazem u tom trenutku bilo je „Do vidjenja stari!“
I ovoga puta izlazim rukujuci se s Mujom i ostavljam iza sebe-ne bas toliko prijatne, koliko poznate i prisne mi, mirise jeftine kolonjske vode.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: livijeva skrabanja

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 7:11 pm

- Ee znate sta, prico sam s’onim Milerom. On ti ba samo ide po kucama i fotografise neke
trebe, Kaze da se u Njemackoj pravo pale na to. Ono kao trebe u ratu, to im kaze budi u
masti zelju, ko lafo mogli bi je lako dobit, za koricu hljeba bi im bila zahvalna i tako, kontas.
Pa kontam mogli bi i mi koju paru zaradit. Skines se go samo u cizme i drzis pusku, iza se
vide cetnicki topovi, a ti je cijepas i natpis „sex u smrtnoj opasnosti“ aa sta kontate?
- Nije lose, samo ima jedan problem. Prije ces ti otic tamo gore medju te topove i sve ih
golim rukama povaljat, neg sto ces ti nac trebu za karanje.
- Jesi smijesan, pa vise sam ih imo neg ti garant!
- Jesi jesi, imo si mamu, sestru, bake, strine, tetke i imale su i one tebe i svi ste fino zivjeli
u porodnicnoj sreci, samo si ti bio malo povucen, stidio se onih cvilja sto su ti poiskakale od
silnog drkanja.
- Aha drko i sve zamisljo tvoju Ajsicu kako oklagijom...pitu razvlaci. Onom debljom znas.
- Samo se vi zajebavajte, a vidi dole-treba pun grad nigdje musko. Ono sto je bilo, il je
poginulo, il pobjeglo, il ratuje. Mi ovdje zamisljamo, a onaj Miler sve pokupi. E jesmo
jebaci!
- Sta ce ba on pokupit, on peder ba. Divi ga samo, taj bi prije nas pokupio.
- Da hoce trznut jedno 2 milje ja bi mu dao.
- Dao bi mu ti i za 2 stoje, samo sto on ne bi nikad. Covjek ima ukusa ba. Evo Rade, Rade
bi vec bio po njegovoj mjeri, garant bi mu i vise dao, aa Rade bil ga ti?
- Aha bi ga, pendrekom po jajima!
- Mojne tako Rade, Radulence, 2 milje su 2 milje, malo ga pomazis malo mu das supka i 2
milje u padze. Vrijedi razmislit.
- Pusti ba Milera, jebo vas on, nego Alen ima pravo. Grad je pun treba, hajmo kakav dernek
napravit, vise mi je pun kurac ovog rata!
- Cuj dernek. Jesi ti normalan matere ti? Hajd da napravimo dernek, ja cu donjet malo metaka
za mezu, ti nam napravi koktele od baruta, vode, mozes uzet i malo zemlje, a svirace nam
Jozo s mitraljezom. Ja budale boze sacuvaj! A cetnicima cemo rec da ohanu malo, pa dernek
je ******!
- Hajd dizte se, eno Bahre kad nas vidi vako kozu ce nam odrat!
- He jebo li ga zet njegov, do jucer nije znao sta je puska, a sta tenk!
- Znas sta mi je reko ba, kaje prico je sa Zecicem, kaje dobice mozda cin pukovnika.
ja ga gledam, a u meni sve kipti, moje dijete ba 2 godine cokoladu nije vidjelo zbog takvih
stvari, doslo mi da ga na licu mjesta ukokam, pizda li mu materina. On ce nam bit
pukovnik, kako ga nije stid ba, raja gine ovdje, a on samo guzicu uvaljuje. Zamisli gdje
cemo stic pod njegovom komandom. Jos cemo sami cetnicima na ledjima naftu nosit,
pa cemo onda svi stat fino u red da nas postrijeljaju, dok on lovu broji!
- Ja, a jesi cuo sta mu je Mahir jutros reko? Priso mu Mahir pred svima nama, kaze „Slusaj
mali, budes li se i dalje guro preko stele, ja cu te licno smaknut, eto kunem ti se da necu ni
sekunde razmisljat, cim uletis u cin ja te cekam s metkom u vugla. Ti ces nam biti pukovnik
jesi ti normalan ba?! A Bahro ce njemu „Nemoj ti meni, ja sam i prije rata bio vojno lice!“
„ Ma slusaj debilu jedan“ a znas Mahira kad se izbeci i iskolaci one svoje ubilacke oci, u
Bahri se govno stislo „ Nes ti vise imat lice uopste, to ti ja kazem-Mahir Mahmutovic! Sta
ti mislis da je neko budala ovdje? Bio si 2 godine na akademiji ni zavrsio je nisi, ti kasarnu
nisi vidio mamlaze jedan-zapamti dobro sta sam ti reko! A Bahro se okrene nama, nas
dvaes’ svi ko jedan, gledamo ga drito u oci, crko je od muke, a nesmije pisnut zbog Mahira,
samo se okrene i ode ko pickica.
- Eee, da hoce Mahira stavit za pukovnika-zadnju kap krvi bi mu dao, u top bi juriso da mi kaze!

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: livijeva skrabanja

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 7:12 pm

- Daj mi cigaru
- Daj ti kuratz!
- Ja mi jarana, pa kad smo na fax isli, 3 si se godine od mene grebo za cigare.
- A ti to mjeris nekad i sad? Slusaj jaro, imam jos dvije cigare i vec sest sati ih cuvam i
suzdrzavam se da zapalim. Ovako, kad znam da su mi ostale jos dvije, nekako mi je lakse.
Kad bi bila samo jedna ufatila bi me nervoza i ni o cemu vise nebi razmisljo. Kad na tebe
metak poleti ja cu ga docekat, al cigaru ti nedam, sve dok ne bude nova kutija na vidiku!
- Daj mi cigaru pusti mi se filozofije ba!
- Jesi mamlaz, nedam i gotovo, dao si svoje cigare za konzervu, samo da ti je u tu guzicu
debelu sta strpat, a unaprijed si vec konto kako ces se od mene grebat-e hos malo morgen.
Sad me se stipu i kad god pomislis na cigare, ti se sjeti one sardine i kako si je fino ocejfijo
bez nutkanja.
- Sto nisi trazio, dao bi ti jebla te sardina!
- Cuj jebla te sardina, a 10 cigara dao za nju. Jesi trgovac svaka ti cast! Nisam ti isko, a
nemoj ni ti sad iskat i aferim!
- Jesi to ti sad laf aa? Ima coek 2 cigare i suzdrzava se 6 sati. Strah ga zapalit. Nemas ti
jaro te cigare, neg one tebe imaju. Koja si ti sitna dusa, pa da dodje sad Rifko i donese
novu raciju, kako bi se osjeco? Ja cu ti rec-ko zadnji supak!
- Pusti se ba te price nedam i fajront!...ee eno Rifka-eno dijeli ba i cigare i sardine ba!
Sta je ono..eno i kinderjaja dijeli, svakom po tuce,..jel ono janjetina matere ti, aaa
Rifka sto je velikodusan danas!
- A frajeraaa, a sto nisi bio tolki frajer pa pokupio Selmu? Nisi imo hrabrosti da joj pridjes,
taman da je u pekari radila, a ti po hljeb poso. Nego Sale uskocio, pa razgovaro, nabacivo
majmuna, sto mu se i jezik i pamet svezu kad suknju vidi. Sto onda nisi vako pametovo?
Da sam znao da si tako sitne duse sam bi je pokupio. Daj mi cigaru ba jebla te ona!
- Cuj momka, hos se to ti sad sjecat od suneta pa do danas ko je kome sta nabacivo? Nedam ti
cigaru, reko sam ti zasto i sad popusti loma!
- Hajd ba jaro-haj Selmice radi, hajd zapalimo i ja i ti te dvije cigare i sjecamo se onih
vremena, kad smo bili rahat i kad nam je sve bilo ravno!
- Jest, bilo je tebi ravno. Guzonjin sin.
- Aa mojne tako, pomogo je i tebi guzonja. A sta mislis da me roknu nocas, bil ti bilo
krivo onda sto mi nisi dao?
- Ne znam recu ti kad te roknu! Daj zacepi vec jednom, nemoj bit nedokazan, sad cu ih
uzet i obadvije zapalit, jednu u lijevu ruku, jednu u desnu, samo da ti zivce vadim!
- Ej, sjecas se kako smo poceli pusit, s onim zvaljom sto nam je donjeo onu plavu moravu.
Bil’ tad konto da cemo jednom vako sjedit u rovu i da cu te moljakat za garci?
- Evo ti supak! Evo ti obadvije! Prodji me se sad!
- Dobro ba hajde necu, sta se ljutis vidi ga. Doce valjda neko da nas smijeni, ne moze vise
dugo trajat
- Hajd zapali sad, jeb' se tamo, daj i meni jednu, 'bem ti zivot i nafaku!

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: livijeva skrabanja

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 7:13 pm

„ Daj mi cigaru!“
„ Nemam, mogu ti smotat ono govno ako hoces.“

Soba je bila hladna. Grijanje nije odavno proradilo, iako su to obecavali kao prioritet. Bila je to jedna od onih strasnih zima, za koje se kaze da samo svakih 20 godina dolaze. I bas je ovu sad nasla, ratnu! I po danu je bilo -10, a nocu daleko hladnije. Stalno je hucao vjetar i to je bio jedini sum u ovom gradu, sem onih gore zvukova, u brdu. Njih covjek vise ni ne primjecuje, kao sto ne primjecuje sopstveno disanje. Nema kise, ni snijega, samo ledenilo koje se zavlaci u sve coskove, u ladice, u ljudske kosti i pluca. Od njega covjek nikako ne moze pobjeci, ili sakriti se, ono vlada i moze se, kao i kod svake vladavine, samo strpiti i cekati. Proljece, ljeto, daleko, daleko. Cudno je koliko ljudima sitnice smetaju i dovode ga do ludila, naspram ovih golemih desavanja kojima je okruzen i koje mu diriguju postojanje
.
Cekale su njih dvije u tom hladnom jutru covjeka da se vrati. Jedna je cekala muza, jedna brata. Isti covjek. Umotana svaka u svoju deku, cekale su u sutnji, sve su rijeci bile potrosene, kao i njihov izvor i samo bi odjekivale u sablasnoj praznoci pameti. Pitanja bez odgovora. Kad strah i patnja uguse ljubav. Ni glad vise nisu pretjerano osjecale. Na pocetku je bila mnogo jaca. Zarobila bi sve emocije, mozak, u suhom je grlu stvarala rupu koja ih je tjerala da svugdje po stanu, uvjek iznova krecu u potragu. Jabuka, kocka secera, korica kruha. Ali nakon odredjenog vremena covjek otupi „ogugla“ na glad. Osjeca samo neki grc u stomaku koji nekad vise, nekad manje steze i trazi ukrot.

Bilo je mirno. Nisu se puno culi pucnji, a granatiranja nije bilo. Nisu znale sta da ocekuju od te mirnoce. Iz praznovjerja su se bojale da u toj mirnoci traze preduhitrenu utjehu.Svako malo jedna od njih je prilazila prozoru, da kroz deke i celofane pogleda na ulicu, dok je ova druga opominjala. U ovim jutarnjim satima snajperi su svuda vrebali iza prozora. Iza dimnjaka, u nebu. Cekali su trenutak i priliku da nastave da siju svoje podlo, kukavicko, vrelo zeljezno sjeme. Po napacenim. Neduznim.

„Boze zar je ovo moguce?“, upita se provirijuci na ulice. Ko zna koji put je cekala da je nesto probudi iz ovog kosmara. Da se krene sredjivati za ured. Da se raspita gdje ce izaci veceras, u neki lokal, ili na neku festicu. Da se sastane sa prijateljima i zivi ono o cemu vise ni ne sanja. Isti grad. Drugo vrijeme. Drugi zivot. Drugi GRAD…

Duboka bora na celu vise nije nestajala ni kad se smijala, a u ovakvim trenutcima izgledala je jos dublja i crnja. Kao da nije povrsna i kao da je jos dublja i od kosti i sve dijeli na pola. Mislilia je da joj ona odsjeca onaj dio mozga, zaduzen za smijeh i smisao, za toplinu i srecu, a ostavlja samo ovaj crni dio, gdje su brige i strah. Stalno je razmisljala o smrti. Nije joj se cinila tako strasnom, naspram ovog cekanja i nije stajala u omjeru sa ovolikim patnjama.
Odluci da ipak smota jednu cigaru od nekog gorkog lisca, za koje ni sama nije znala sta je.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: livijeva skrabanja

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 7:14 pm

Osvanuli, u besmislenom smislu besmisla,
deverati, korak po korak u pravcu ostvarenja masovnog bezlicja... aferim!

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: livijeva skrabanja

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu