Robert Mlinarec - Tkači snova

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:14 pm

First topic message reminder :

KIŠA

Kišilo je. Isprva jedva primjetno, nježno i mirno, kao da rosa treperi u zraku, a potom sve jače, jače i jače, sve dok bujice neprozirnih vod‚ nisu počele valjati ulicama gomile lišća prethodno već išibanog i iskrzanog pa odbačenog jesenjim vjetrom. Da, kišilo je tog jutra nad Zagrebom. Bilo je mnogo ugodnije promatrati početak novog dana kroz prozor sobe sa šalicom toplog čaja u ruci. Samo su putnici, nevoljnici i pokoja prostitutka promrzla od ljubavi ili sljemenskog sjeverca, svejedno, dolazili iz smjera Glavnog kolodvora tako rano. Ljeti bi perači ulica, tek pred svitanje, ovlažili asfalt, a ujesen i zimi to bi činila jedino kiša. Upleten u mrežu svojih misli Davor je pogledom čas lutao ulicom, a čas ga dizao gore, prema pocinčanom nebu. Toplina šalice prenosila se na prste.

Koliko ću još noći probdjeti?

Mučila ga je nesanica posljednjih godina. Ustvari, nije najvažnija bila nemogućnost da se usne, već potpuno odsustvo snova. Otkad je prestao viđati Sonju, a ima tome sedam godina, gotovo uopće nije sanjao. Izlazio je u međuvremenu s više žena, ali sve te nazovi veze, vrlo su brzo završavale. Ostalo bi sve na ponekoj večeri, telefonskom razgovoru, seksu, a s nekim ženama čak nije imao potrebe podijeliti noć. Trudi se, čini to stalno, ovladati svojom samoćom, ali svjestan je da mu to ne uspijeva. Nije žalio za prošlošću, ali često bi mislio o Sonji. Sada mu se njihova veza činila mnogo suvislijom nego tada dok su bili zajedno, kada je želio biti jedini gospodar i vlasnik svoga vremena.

Poslije dva sata po ponoći tijek vremena se usporava...

Krenuo je prema velikoj polici s knjigama i negdje sa samog dna izvukao ručno uvezanu "Kroniku smrti" Nikole J. Što ga je natjeralo da baš sada, na razmeđu noći i dana, izvuče omanju knjigu kakvih na svijetu ima točno pet, otisnutih autorovom rukom na pisaćem stroju? Loše otisnuto malo slovo š posljedica je lošeg stroja na kojem je tipkao Nikola, rijetko miran i suzdržan Dalmatinac. Tijekom studija bio je Davorov najbolji prijatelj i intenzivni proučavatelj životopisa poznatih osoba koji su svoje živote skončali samoubojstvima. Pomalo čudna opsesija ili hobi za studenta arhitekture. "Kronika smrti" nastajala je punih pet godina. Davor, koji je bio upućen u sve njene detalje i finese, doživio ju je kao vrhunac svih razgovora, bilješki, uvida u arhive, paralelnog studija na kojem je Nikola bio jedini student i profesor. Mnoge su rečenice ostale lebdjeti u zraku između njih dvojice i neka prisnost koju bi osjetio svaki put kada bi dotakao njezine korice.

Što li je sinoć radio Nikola?

Listao je knjigu polako milujući bijeli grubi papir. Vani su naleti kiše nošeni vjetrom bivali sve jači. Na trećoj stranici posveta tamnozelenom tintom:

Davoru, veselom tragaču za smislom.

Nikola

11. travnja 1979. Zagreb.

Zar je već prošlo osamnaest godina?

Pomalo zaboravljena posveta pokrenula je bujicu sjećanja. Lijepom se sad učinila Davoru izvjesnost prošlosti. Studentski dani, izlasci petkom i subotom, djevojke, nedjelje na Sljemenu ili u Samoboru, lutanja gradom, zajedničko pripremanje ispita, skijanja u Sloveniji, ljetovanja u kući Nikolinih na Mljetu, opijanja s Ivanom u njegovoj podrumskoj podstanarskoj sobi, kotrljanje spačekom po Francuskoj i Italiji...

Odvratio je pogled s knjige na stakleni ormarić. Skulptura ljubavnika a la br‚ncusi, prva iz serije koju je Ivan uspio odliti po završetku Akademije, stajala je na svome mjestu, u polumraku, valjda da ne uznemiri zagrljene u bronci. A tko bi je i micao kad je Davor od preudaje majke živio sam u stanu? Dugo nije obraćao pažnju na skulpturu, a još se rjeđe prisjećao kako je stvarno izgledao Ivan. Viđao bi ga nekad, kao i svog preminulog djeda koji ga je čuvao dok je bio sasvim malen i kojeg slabo pamti jer je ovaj umro davno, kako hoda Zrinjevcem, Cvjetnim trgom ili kako u Vinodolu ispija tko zna koji po redu gemišt. No, uvijek bi se trgnuo i shvatio da su to ipak neki novi, drugi ljudi koji su samo preuzeli uloge nama poznatih pokojnika. Jer, svijet tako oduvijek funkcionira. Jedni odlaze, drugi dolaze. Baš tog dana kada je Ivan smrtno stradao prije nekoliko godina Davora je zbog posla nazvala Marija, velika Ivanova ljubav i nesreća, njihova zajednička družica iz studentskih dana.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole


Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:38 pm

Donostia - Venecija, Venecija - Zagreb

Vraćam se iz Baskije s‚m, bez prebijena novčića. Jesam li ikada prije ili poslije toga kretao na put u vlastito susjedstvo udaljeno 2200 km doslovce bez pare u džepu, samo s putovnicom?

Presjedanje u Veneciji i četiri sata lutanja po dobro znanim ulicama. Srećom, voda na gradskim česmama još uvijek je besplatna. Male mi Japanke u zboru odgovaraju koliko je sati. Kolodvor. Mladi Sicilijanci u kupeu. Topli južnjaci dobri su suputnici. Vade hranu ponesenu od kuće. Prva jabuka nakon šesnaest sati posta.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:38 pm

Pariz - Irún - Madrid

Montparnasse

Sjedim na klupi i

promatram

kako se drže grudi

pospanih Parižanki

u prohladno jutro.

Putujem na Jug.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:39 pm

Bitola - Skopje - Beograd - Zagreb

Usijana prilepska ravnica. Drhti zrak i... Vrućina lijepi kotače za prugu. Čujem ih kako udaraju, istina usporene, orijentalne ritmove. Putujem u kupeu s dvojicom vojvođanskih Mađara. Sada više nismo odavde. Sada smo odsluženi vojnici koji se vraćaju svojim kućama. Pijanstvo utroje uz najjeftiniji rum. Prespavao sam veći dio Srbije.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:40 pm

Amsterdam - Bruxelles

Gradovi imaju svoje mirise.

Općenito, Amsterdam miriše na topli kakao, Bilbao na motorno ulje i ponekad za vjetrovitih dana na ocean, Budimpešta na preprženi luk, Pariz na pseći izmet i ribu, London na loše sagorijevanje benzinskih motora i vlagu u proljeće, Madrid na prašinu i krasotice. Jedino što nikako ne mogu jednoznačno odrediti miris je rodnoga grada, Zagreba.

Specifično, ponekad, u vlaku koji prometuje od Amsterdama do Bruxellesa - vrijeme vožnje kako god okrenuli prekratko je da biste se naspavali - prevladava miris dobrih kanabis‚. Jointovi se spaljuju kako ne bi u svojem materijalnom obliku napustili svoju drugu domovinu, Nizozemsku.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:40 pm

Zagreb - Budimpešta

(vlak 241, "Venezia Express")

Zagreb 6.15, Križevci 7.06, Koprivnica 7.28, Gyékényes 7.43, Nagykanizsa 8.46, Siófok 10.40, Budapest K. 12.23

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:41 pm

Samobor - Zagreb

Obiteljski izlet. Baka, djed, majka, otac, moja sestra, i konačno ja, nijemi svjedok scene usta punih slatkiša. Sjećam se srebrne boje lokomotive, ljeta, poslijepodneva. Djed je popio nekoliko gemišta previše (po običaju) tako da je baka na kraju izleta bila pomalo ljuta, ali kao i uvijek, ljubazna. Tako mi stvari izgledaju iz današnje perspektive. Onda sam bio premalen da bih takvo što mogao procijeniti.

Da, to su bila vremena kad je Samobor imao svoj željeznički kolodvor.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:42 pm

London (Victoria) - Dover

i dalje preko Kanala

Pratiš me do perona. Još dvadesetak minuta do polaska... Dugo šutimo.

Rastanci ljubavnika u starim filmovima uvijek su mi izgledali do ludila patetično.

"Što reći, ti ostaješ, ja idem", mislim u sebi.

- Jebi ga, baby, volim te! - rekao je netko od nas dvoje.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:42 pm

EPILOG EPILEPTIČARA

Vlak je mikrosvijet koji se giba i mjesto susreta stranaca.

U vlakovima su svi ljudi stranci. Ljudi putuju tuđim predjelima, a kod kuće su, možda, tek na prvoj ili zadnjoj stanici.

Vagon je kapsula koja putuje kroz prostor i vrijeme, a broj sjedala, od vlaka do vlaka, poput je našeg stalno promjenjivog mjesta u svijetu.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:43 pm

PRETPOSLJEDNJA SLIKA

Za toplih ljetnih večeri uz široko otvorena vrata terase mojih rođaka, u stanu u ulici Miramarski podvožnjak 7 jasno se čuje, nošen povjetarcem, glas najavljivačice s Glavnog kolodvora: Ubrzani vlak za Kutinu-Novsku-Novu Kapelu-Vinkovce polazi s 2A perona u 21 sat i 30 minuta...

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:44 pm

POSLJEDNJA RIJEČ (ili a la haiku...)

Uz Sutlu, u mrklini ravnice kroz tamu putuju samo osvijetljeni prozori.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:45 pm

TKAČI SNOVA

Zime na sjeveru Perzije kao da puno sporije otimaju noć od svjetla. Početak tih dugih sumraka najavljuje život u seoskom miru. Vrijeme je to kada stanovnici ovih krajeva stotinu dana ne prelaze međe svojih sela. I tako već vjekovima. Mrak, ušuljan u svaki zakutak planine, tek je gore, na nebu, pustio zvijezde da sjaje. A tmina, povazdan vezana uz mrtvilo, samoću i hladnoću, ovdje ima sasvim drugačije značenje. Znao je to i Amjad dok je mokrio u provaliju, a slaba mjesečina njegovoj tekućici davala boju rastaljenog srebra. Omirisavši južni vjetar koji je nosio oteški vonj netom prženih pistacija pomiješan s tek ponegdje naslućivanim mirisom parfema od ranoubranog jasmina pomisli: Provest ću najmirniju zimu u životu.

Poput starog lovačkog psa, slijedeći izoštren njuh, zaputio se prema selu. Vješto je žurio odajući svojom sigurnošću da je već mnogo puta prošao tom stazom.

Zakucao je, nakon šest, ili možda ipak sedam godina, o prag roditeljskog doma. A iznutra, iz dubine ču se snažan očev glas.

- Koga ima? Tko je tamo?

- Amjad, oče, Amjad.

Slapovi svjetla raspršili su se u mrak, a otac i sin, obojica blago orošenih očiju, sudariše se u zagrljaju na otvorenim vratima. Valovi topline što su dopirali iz kućerka na tren povrate davno zagubljena Amjadova sjećanja. Prostruji mu kroz glavu dan kada je s ocem prvi put otišao u lov, prisjeti se završetka škole, rođenja sestri blizanki i bezbrižnih dana dječaštva.

- Da, tko od nas nije imao sretno djetinjstvo živi uzalud - pomisli pamteći točno svaku boru očeva lica na dan kada je otišao iz sela.

A onda ih iznutra pozva majka, ganutim, gotovo plačnim glasom da uđu. I krenuše redom brat, majka, pa starija i mlađe sestre, pitati Amjada zasjelog pokraj ognjišta o dalekim krajevima, drugačijim ljudima i običajima koje je upoznao, o njegovu naukovanju, o životu u dolini, o bogatstvu trgovaca i ljepoti gradskih žena, o čudima sa svih strana svijeta koja se mogu vidjeti za nekoliko novčića i još koječemu... Amjad je pričao sa strašću cijelo vrijeme mašući rukama, gotovo glumeći, i bijaše pritom netremice praćen čas razrogačenim dječjim očima i novosti željnih ušima, čas u čudu otvorenim ustima ili pak odobravajućim kimanjem glavama. Od silnih priča i dogodovština, koje će još tjednima biti jedina promjena tišine svakodnevice, razdragana, ponovno okupljena obitelj zaboravila je sina putnika nahraniti dok sam Amjad nije upitao ima li što za večeru. Ustrčaše se odjednom u smijehu ženskinje, pa brže-bolje donesu bratu lepinjica, slanog sira i divljega planinskoga luka. Majka pristavi ponoćni čaj i tiho zijevnu.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:45 pm

- Dakle, vratio si se da sebi nađeš poštenu ženu u rodnom kraju - napokon progovori otac.

- Ne - odvrati mladić - vratio sam se da načinimo najljepši sag ikada viđen ljudskim okom.

- Mi? - začudi se otac.

- Da, naše selo. Sjećaš li se djedovih priča kako su se u doba njegove mladosti sva sela okruga natjecala tko će veći, ljepši i neobičniji sag istkati do proljeća? Putom ovamo prošao sam sela prije stodnevice, no nitko mi nije odgovorio hoće li prihvatiti izazov... Izgleda da se vremena mijenjaju. Ali, nije ni važno, lako je pobijediti drugoga, a najteže je pobijediti samoga sebe!

Ne bješe ocu drago što mu sin ne misli o nasljednicima, no s druge strane, barem će vidjeti kakve je sin škole polazio i je li bolji od djeda, nadaleko poznatog majstora koji je zimi običavao spavati gol umotan u nedovršene sagove da ih bolje osjeti. Za nekoliko dana otpočeše rad...

Sa svakim zalaskom sunca, sakupljaše se tkači u seoskoj kući. Živjeli su sada oni dva života; onaj dnevni, svakidašnji u krugu obitelji, i noćni, prepun strasti i druženja, priča i legendi, istina i maštarija, paleći ponekad i koju lulu hašiša. Sakriveni velom dugih zimskih noći raspredali bi svoje misli izvučene iz već pomalo prašnjavih labirinata sjećanja. Djeca bi obično raznosila čaj, crni, gruzijski, koji je bistrio poglede i činio ruku sigurnijom, a žene osim što su vješto usukavale niti, miješajući prema Amjadovim uputama kozje i ovčje u tajnim omjerima, pripremale su najsočnije slastice. Radilo se polako, kakav je oduvijek bio i ritam života ovdje. Ispočetka, Amjad se često znao uhvatiti kako naređuje mnogo starijima od sebe kojim redom trebaju raditi, kako dodatno ojačati potku, koje uzlove upotrijebiti, mudrovao o bojama... Suseljani su slijedili njegove zamisli iako je stari način na koji se ovdje radilo bio drugačiji, a kako je posao napredovao i sami su počeli pitati. Husein, dobroćudan proćelav starčić, upitao je gledajući kroz okno jutarnje rumenilo prije odlaska na počinak, hoće li sag, poput molitvenih serdžada, nositi kakove poruke. Amjad je samo zijevnuo rekavši:

- Aaahhhmmm, vidjet ćemo kad bude vrijeme.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:46 pm

Na putu u proljeće tijekom dana često bi u toploj postelji Amjad imao vizije koje bi odmah iste noći pričao tkačima. Oni su bili podjednako dobri slušači i pripovjedači, marljivi radnici i iskreni drugovi. Nakon svakodnevnoga dvomjesečnog suživljavanja, ljudi su se počeli upoznavati na način na koji to nisu ni slutili da mogu. Počeli su sanjati iste snove. Primijetili su to prvi put kada je Aboud pričao svoj san nadajući se da će njegova neobičnost začuditi ljude. Prekinuli su ga s isprikom da već znaju završetak, koji je usput rečeno, bio vrlo osebujan. Isprva im je bilo čudno, ali nakon nekog vremena prihvatili su to kao normalno stanje. Kako je rad na sagu napredovao sve su manje govorili, a sve se bolje razumjeli. Spoznali su da probdjevenim noćima zapravo slave dan, da je vatra, simbol svjetla i čistoće, osnova njihove stare i iskonske vjere, da je Bog baš htio da oni žive u ovim planinama i da je tu njihovo mjesto... Faruk, Amjadov otac, tek je sada, kada je ostalo ne više od pet dana tkanja do okončanja posla, postao svjestan sinovljeve genijalnosti. Ponosio se svojim "krvi i mesom" dok je ovaj napamet, bez ikakvih bilješki ili podsjetnika usmjeravao napore čvrstih gorštačkih prstiju i odgovarao kako utkati najsloženije elemente.

- Cijeli svijet je u njegovoj glavi - sve češće bi zadovoljni Faruk mrmljao svojoj ženi Sorayi.

I konačno, polako, kao spora rijeka koja se valja svome moru, došla je noć u kojoj su završili sag. Bila je to vedra zvjezdana noć koju svi tkači pamte. Šutke su istkali posljednje centimetre svoga tkanja, a zatim, mimo običaja ne davši velikom sagu imena, probdjeli noć, i djeca i mladi i starci. Svi su bili zajedno, ali mnogo manje uzbuđeni od trgovac‚ koji su im mjesec dana kasnije nudili golemo bogatstvo za njihov trud. Brzo se o veličanstvenosti saga nadaleko pročulo, sve do Damaska, Bombaya i Samarkanda. Pričalo se o njegovim šarama, analizirale boje i njihovo pretapanje, tražila skrivena značenja tako da su neki u njegovim ornamentima čak vidjeli sazviježd‚ zimskog neba nad Perzijom, pitalo za majstore koji bi možda mogli ponovili takvo tkanje. Nagađali su ljudi o liku Amjada, tvorca "Plamtećeg", kako su sag u međuvremenu prozvali trgovci koji su voljeli ponavljati anegdotu prema kojoj je neki visoki državni činovnik, a u slobodno vrijeme veliki ljubitelj umjetnosti, pao u nesvijest od ljepote i uzbuđenja kada je vidio valove tkanja na oštrom proljetnom zraku. I što je vrijeme više odmicalo priče o sagu bile su fantastičnije, od uha do uha dopunjavane novim detaljima. Jedino što nitko nije shvaćao bilo je zašto siromašni seljaci, kada je slava ionako njihova, ne prodaju skupo svoj sag trgovcima i s dobivenim novcem mirno požive. No, nitko nije znao da su u ljepotu saga Amjad i njegovi tkači utkali i svoje snove. A snovi se ne prodaju, zar ne?

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:46 pm

BASKIJSKI DANI, ANDALUZIJSKE NOĆI

Što znate o Andaluziji, dalekoj, uvijek žednoj zemlji? I kakve ona ima veze s Baskijom, kraju gdje niti Bog u proljeće ne dolazi bez kišobrana?

Zbilo se to u vrijeme mojih proljetnih lutanja, ne tako davno, dok još nisam shvaćao koliko volim grad u kome sam odrastao. Nakon hodočašća po birtijama i točionicama pića, usput naravno razmijenivši životna iskustva na relaciji Bilbao-Zagreb, smjestio sam se s Javijem u nekoj rupi na kraju grada. Unutra je bilo živo. Tog prijepodneva pričali smo o Baskiji u građanskom ratu gledajući grad s okolnih brda, a Javi se upinjao da mi objasni strategiju republikanaca neposredno prije poraza. Zidovi, inventar i lica ljudi u baru kao da se nisu promijenili od prolaska Francovih četa ulicom Zorrozaure prije nekih pedesetak godina. Tek je TV između redova polupraznih boca davao neku informaciju o našem vremenu. Starci su se vrpoljili komentirajući nogometnu utakmicu, vikali, povremeno mahnito gestikulirali zanijeti čarima igre, očito u njima kućnoj atmosferi. Promatrali smo ih i tek bi s vremena na vrijeme mahnuli konobaru: !Cerveza! - a ovaj bi usporeno, no uvijek srdačno donosio nove količine piva. Za jednim od stolova mudri kartaši, koji već po navici svakodnevno dolaze galamiti, pijuckati i dočekati ovdje vrijeme za počinak pogledavali su nas sumnjičavo, kao uljeze koji su poremetili bučnu intimu ovoga skrovitog mjesta.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:47 pm

Već smo i pomalo počeli zaboravljati razlog zbog kojeg smo ovdje, kada se na vratima pojavila Arantxa koju smo čekali, i Pilar, za koju nismo ni znali da postoji. Dok su prilazile našem stolu, pogled mi se zadržao na dugim prstima plahe Pilar. Prva asocijacija pritom bješe mi kako li ta žena, jer tek kasnije sam spoznao da je dijete, mora lijepo izgledati u kuhinji, zavrnutih rukava, bujne crne kose sapletene u punđu, bisernih zubiju i vrška jezika koji kuša hranu dok je cijeli prizor obavijen mističnim oblacima iz lonaca! Iz misli me povratila toplina njene ruke.

- Oprostite, kasnim, da me Pilar nije dovezla ne znam kada bih stigla - ispričavala se Arantxa. Moj pogled bio je prikovan za novu znanicu. Razgovor je puzao; kako je bilo na poslu, što ćemo sutra, hoćemo li još noćas negdje izaći.

Pilar je veselih očiju i sa smiješkom koji joj nikad (osim možda jednom dva tjedna kasnije) nije silazio s umorna lica pokušavala izreći svoje misli na engleskom. Govorila je nekakvu mješavinu ponekad pogledom tražeći Arantxu za asistenciju oko riječi koje se ne može sjetiti.

- If you want, you can speak Spanish to me - hrabrio sam je - but slowly, please, without three hundred words per minute!

- Really? - iznenadila se.

- Sí, yo he hablado Espanol.

Pilar se smijala: - Yes, sure, but which Spanish words do you know, Roberto?

Prihvatio sam izazov i počeo nabrajati dodajući uz svaku riječ i svoj komentar, a Arantxa i Javi bi napominjali da poznajem i neke alkoholno-semantičke nijanse: cerveza - beer, cana - tiny beer, manana - tomorrow, very important word, tortilla is tortilla, adiós - bok!, tiempo - time, !hola! - hi!, pinchos - sandwiches, senor - mister...

- Do you want to hear some Basque words? Euskera? Gizonak, bat, etxea, gora ETA!

- Hej...

Pilarine bujica smijeha strovaljivale su se preko stola, padale dolje, a onda se odbijale od podnih pločica i raspršivale prostorijom. Niti Javi niti Arantxa nisu se mogli obuzdati pred mojim budalašenjem.

- Sí, tú eres genio. You can became a barmen... or if you add few more words like luna, dolor, én el corazón, grande amor, corrida, naranjas, camino, guerra you can start to write poesía in castillano.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:48 pm

Atmosfera je bila opuštena, svi smo govorili više-manje gluposti. Pilar je pričala na svoj lijep način o studiju kemije, filmovima, sestrama, njenoj dalekoj Andaluziji i olupini od auta s kojim ima samo problema. Meni žuti citroŽn uopće nije izgledao tako loše. Analizirali smo filmove koje smo oboje gledali, komentirali Almodóvara, a negdje u primozgu lebdjela mi je misao da i ovaj kadar u kome nas sada zatječe Onaj gore mora biti još luđi. Arantxa i Javi, pospani i umorni od osmogodišnje ljubavi, piva i čekanja boljeg sutra, trljaju oči i zijevaju, a Pilar i ja, tek na početku slutnje neke moguće veze pričamo neumorno, uopće ne primjećujući da je oko nas sve opustjelo i zamrlo. I bučni starci i konobari nestadoše u potrazi za snom.

Sutradan smo se sastali u staroj četvrti Bilbaoa uskih uličica s teškim mirisom prohujalih stoljeća uvučenih u kamen. Nije bilo mnogo ljudi, kišilo je dosadno kao što to zna jedino u Baskiji s proljeća. Stisnuti pod malim kišobranom, nozdrva punih njena izluđujućeg mirisa i s povjetarcem pod pazuhom žurili smo u neku galeriju. Sjećam se, bila je subota, ne odviše topla. Mladi slikari koji su otkrili istinski smisao svijeta; koktel, mudre face i govorancija, violončelo; sve u svemu dosada. Zapravo, sve osim nje, bilo je dosada.

- Konju - ponavljao sam u sebi cijelo vrijeme - samo se kreteni zaljubljuju poslije dvadesete. Bila je to davno proćućena misao mog prijatelja Darka.

U jednom trenu, ni danas ne znam je li bilo povoda tome ili ne, dok smo gledali ulja s nekim očito neuhvatljivim porukama, poljubio sam Pilar sa strane u vrat.

- Sorry, I'm losing my control.

- I already lost mine - nasmiješila se s olakšanjem, uhvatila me za ruku i povela kući. Vozila je luđački šuteći tijekom vožnje. Sjećam se jedino da sam žmirio pri ulascima u raskrižja. Parkiralište, ulazna vrata, stubište, opet vrata, napokon hodnik! - nismo stigli do kreveta. Strast divljaka.

Te noći oživljavali smo duh vruće Andaluzije ispreplićući svoja tijela na škripavom krevetu njene studentske sobe. Imala je duše moja Pilar. Tamna i vatrena poput Ciganke, a opet podatna i nježna, stenjala je: -!Más, más...!

Rušili smo poretke svjetova prekidajući vođenje ljubavi tek radi odlaska do kuhinje po kruh, vino, čokoladu, ili što bismo već pronašli. Satima je vani kiša uporno bubnjala baš kao i požuda u našim tijelima. Pilar je blistala poput zadovoljne ženke dok je, odjevena u nebo, sakupljala našu odjeću po stanu.

- Mogli bismo nešto toplo pojesti - bila je prva kompletna rečenica koju je Pilar izgovorila od one fatalne jučerašnje - "izgubila sam kontrolu".

Još uvijek kotrljajućim citroŽnom odvezli smo se do restorana izvan grada. Osjećao sam se priglupo u trapericama kraj graciozne crnke u večernjoj haljini. Usto, bio sam siguran da će ona platiti večeru.

- Hej, mogli smo pozvati Arantxu i Javija. Ipak su oni "krivi" što smo mi ovdje zajedno! - primijetih.

- O.K. Ti zovi Javiera, izvuci ga kako znaš, a ja ću proučiti jelovnik s biokemijske strane da vidimo kakva će nam večera najbolje odgovarati nakon svega.

Javi je podigao slušalicu nakon što je telefon drugi put zazvonio; bio je uzrujan i olakšan istodobno.

- Čovječe, gdje si? Zašto se ne javljaš? Već sam pomislio da su te oni Marokanci iz parte vieje drmnuli po glavi i da svojim nesebičnim tijelom hraniš gladne ribe Biskajskog zaljeva! Jebote, nemoj mi to više raditi! - bile su želje i pozdravi koje mi je žicom slao Javi.

- Sve je pod kontrolom, dođi s curom na večeru. Pilar i ja vas čekamo u "Đavoljem repu". Znaš mjesto? Dolje na obali... I uzmi malo one svoje čokolade ili trave, svejedno. Da li sam dobro spavao? Ma uopće nisam spavao! Zajebavaš, priznaj. Dolazi! Bok!

Uskoro je društvo opet bilo na okupu. Mala Pi, kako sam je počeo zvati nemajući pritom nikakvih matematičkih primisli, već čisto kraćenja radi, brbljala je više nego zadnji put. Arantxa mi je saučesnički namigivala očito shvaćajući otkuda takav polet njenoj kolegici. Večer se kotrljala hedonistički izvjesno. Bili su to oni ugodni trenuci koje čovjek pamti i kada mu u životu ne ide najbolje. Dobra hrana i vino, šetnja uz obalu, žena koja luduje za tvojim glupostima, što više poželjeti? Dugo smo pričali o epistemologiji i Javijevu prvom profesoru filozofije koji je pušio isključivo kubanske cigare isključivo iz uvjerenja, bacao najteža ontološka pitanja pred zabezeknute gimnazijalce, vozio motor iz Drugoga svjetskog rata, a sve vrste dlaka na glavi kratio jednom godišnje. Komadi su se cerekali, ali mi se nismo dali smesti. Onda je Javi, krećući prema autima, smotao jednu podužu i dodajući mi dobacio: - Pi je draga. Sretan si, ha?

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:48 pm

Djevojke su se odvezle u Pilarinu smjeru, a Javi i ja smo otišli po moje stvari, čineći time i posljednji od obreda prijelaza iz jednog obitavališta u drugo. Kod Pi smo popili i preostale dvije boce vina, kako je to dobro zapazila Amaia nekoliko dana kasnije našavši boce na balkonu. Djevojke su uvijek nabavljale vino kod svećenika u susjedstvu. Javi i draga mu, uz dobru ispriku da je sutra radni dan, ostaviše nas same...

Buđenje u stranom gradu, stranoj zemlji, novom stanu. Tek sada primjećujem tapete s čudnim uzorkom. Izvlačim se iz plahti, usporeno razmišljam o odlasku do toaleta. Na vratima sobe stajala je poruka:

Roberto Veliki!

Otišla sam na fakultet. Vraćam se do 13:00.

Ako izlaziš, rezervni ključ je u ladici kuhinjskoga stola.

Volim te i dok hrčeš!

3,14

P.S. Danas će se pojaviti Amaia i María, cimerice.

Budi dobar!

Frižider-kada-krevet bješe moj itinerer toga jutra. Upoznao sam Amaiu, bujnu Baskijku koja je zinula, na sreću ne i vrisnula, vidjevši neznanca kako se rastapa u njenoj kadi. Pitala me kasnije jesam li Englez ili Amerikanac. Valjda drugi stranci nemaju običaj zalaziti po kupaonicama...

- Ne znam, budim se svakog jutra i razmišljam na kojem jeziku da progovorim, no, uglavnom to činim na hrvatskom.

Slijedili su dani opuštanja. Pilar me vodila po gradu, u duge šetnje uz obalu, pričala mi o plantažama naranči, usijanoj zemlji, vrućim danima i tek nešto svježijim noćima.

- Tamo se živi! - uzdisala je - ali nema posla. Sjever-Jug, Zapad-Istok, znaš već tu priču. Ali moramo otići u Sevilju, da vidiš ulicu moga djetinjstva, a poslije možemo na obalu, bilo gdje... hoćeš li?

Šutio sam. Snivali smo na javi snove o Andaluziji. Ponekad bih se noću budio stisnut uz toplu Pilar mokar od našeg znoja, a na zidu bi drhtale tako žive slike iz njenih priča. Volio sam njene priče. I njen znoj.

Andaluzija... Zemlja kojoj su Vandali ostavili ime i žestinu, Mauri prekrasne čipke u kamenu i duboke ženske oči, a Cigani gitare i sjeme slobode.

Na kraju Pilar i ja nismo otišli nikamo. Zaputio sam se s Javijem jednog jutra u novu skitnju i više se nisam vraćao. Nekoliko godina kasnije, u gradu na dalekom Sjeveru, u koji me slučaj doveo, pitali su me jesam li bio u Andaluziji?

- Ne, nisam, ali sjećam se te zemlje.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:49 pm

KRATKA PRIČA O LJUBAVI

Krist je već satima umirao u mukama. Iako su cijelo vrijeme bili uz njega njegovi, i Otac i Majka, bio je s‚m. Znao je, sada sasvim sigurno, da je smrt dio života kad dalje mora krenuti sam. Oko njega titrala je nesnosna vrućina. Poput valova, između užarenog sunca i usijanog kamenja, dolazile su misli. Nije bio malodušan i poljuljan u vjeri, tek bi ga tu i tamo zavela slabost da će mu misao koja slijedi biti i posljednja. Osjećao je kraj.

U omamljenosti omarom i slab zbog gubitka krvi progovorio je:

- Oče, oče, zašto si me ostavio? - a već trenutak kasnije osjetio je olakšanje kako se približavao Očevom Carstvu. Klonula bi mu glava časkom, pa bi se opet trgnuo. Majka bi, u sjenci križa, svakoga puta proživljavala rođenje ili umiranje Sina jedinca ovisno o tome je li on pridigao glavu ili mu je klonula. Jasno se čulo njegovo teško disanje.

Isus poželi brže umrijeti. No, valjda je ova muka neki znak, pomisli, nekakva suma naših ovozemaljskih bijednih života. Znak da život nije tek tako dan i da se ne može samo tako otići, po vlastitoj želji, a da se ne prekrši ono "ne ubij". Trebalo bi dodati ni samoga sebe, pomisli Krist. Bio je jadan. Znao je da će njegova smrt biti javna, opća stvar u zemlji Palestini, jer on je vođa, on je isto što i njegov Otac, znao je da nema pravo na vlastito umiranje u krugu najbližih, ta i sam je propovijedao da su svi ljudi braća, stoga i treba umrijeti s cijelim svijetom. On nema pravo na svoju intimnu, malu, tihu smrt iza zidova vlastita doma.

Krist je bio dobar, a to ponekad znači i naivan. Nije mislio, niti je mogao znati da će se zbog krivih tumačenja njegova učenja, kao i uostalom zbog mnogih drugih vjera, voditi ratovi, sakatiti ljudi, spaljivati žene, ubijati, pokrštavati silom, a ne Riječju. Gotovo ništa od toga nije vidio za vrijeme vlastita života. Vjera je politika. Poncije Pilat za njega, Isusa Krista, nije smislio posebno okrutnu smrt već u ono doba sasvim uobičajenu, rimsku. Istu za Spasitelja, kao i za ubojicu i lopova. Pribijanje na križ pored ceste. No Isus je vođa, a to mu daje snage da ne zapomaže na križu kao ova dva nesretnika pokraj njega.

Možda, ipak deus ex machina... ili barem pater ex machina... ali, čini se da je kasno. Ako se već mora umrijeti neka bude.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:50 pm

Za svakog je roditelja najgora stvar koja ga može zateći ta da vidi smrt vlastita djeteta prije negoli dočeka svoju, da se poremeti taj prirodan tijek dolazaka i odlazaka sa svijeta. Kako je bilo Mariji? Ona, Majka, za razliku od Sina Krista upućenog u pitanja vjere i politike, nije znala da će biti štovana i slavljena, da će njeno ime tisućama godina u budućnosti biti ponavljano u molitvama. Do beskraja, do kraja svijeta. Nije znala da su ove slike, riječi, osjećaji, Golgota, čak i ta dva lopova svojevrstan performance koji će ostati za vječnost. Nije znala ni to da će u njoj dalekoj budućnosti, a Sinovu Ocu tek treptaju oka nakon poslijepodnevnog čaja postojati uređaji koji mogu sve snimiti, zapamtiti, točno izmjeriti, odrediti vjetar, tlak i temperaturu na svakom mjestu na svijetu. Kakav bi to prijenos bio uživo! I moćna, popratna turistička industrija, uključujući prodaju suvenira, duty-free shopove, avionske kompanije, fast-food restorane, a tek autorska prava, satelitski prijenosi... Spielberg bi vjerojatno sve to režirao zbog prestiža, ne zbog novca ili židovske solidarnosti. Kako da Majka sve to zna? Ona je rodila, hranila, podigla, odgojila. Svoje je zadatke obavila primjerno, a vizije, znanje i mudrost Sina dolaze kasnije. Mnogo kasnije.

Otac je čekao na nebu i Sinu slao telepatske poruke.

- Izdrži, muško si. A kad dođeš k meni više se nećemo razdvajati.

Opet mu je glava klonula.

Marija zaječi. S drugog se brda začu nekoliko krikova Isusovih učenika koji pomisle da je preminuo. Svi su živjeli, a on se mučio za cijeli svijet.

- Bože, daj... - mrmljao je nečujno.

Ovo je kraj, pomisli. I slike mu krenu pred očima...

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:50 pm

Isprva se vrati u djetinjstvo i tesarsku radionicu zemaljskog oca Josipa. Pamtio ga je kao vrijednog radnika u maloj radionici pretrpanoj raznim vrstama drva i alata, oznojenog, uvijek zaposlenog. Često bi ocu nosio hladnu vodu u mješini, sir i kruh što bi ih slala majka iz kuće. Naporno je Josip radio, no gotovo uvijek bi nalazio vremena da popriča sa sinom i uputi ga u tajne drvodjelstva. Objašnjavao mu je što stvara, odgovarao na njegova uštroumna pitanja o svijetu i izrađivao od ostataka cedrovine figurice životinja zbog kojih su Isusu zavidjela sva dječurlija iz susjedstva, a koje je on spremno dijelio za vrijeme igara u pijesku. Svijet o kome je pričao otac i koji je tumačio Kristu bio je savršen univerzum uređen pravilima koja su vrijedila samo do praga obiteljskog doma. Ipak, veliki svijet imao je svoja, prilično grublja pravila. Zemaljski ga je otac poučio da su ljudi dobri ako se s njima valjano postupa. Sjetio se te rečenice kada je prvi put bio napadnut bez valjana razloga od dvojice starijih dječaka u polju i shvatio da je ljudska priroda mnogo kompliciranija od onog što ga otac bijaše učio. Ostao je ležati razbijena i raskrvavljena nosa plačući. Čovjek najbolje uči na vlastitoj koži.

Majka, uvijek nježna i tiha, vrlo često bi emotivno reagirala. Sin je pamtio da bi često umjesto razgovora o problemima oko posla i kuće s Josipom okretala ručni žrvanj i samo šutjela. Žena kojoj bi se često orosile oči i koju je teško bilo naljutiti, samo je dvaput ili najviše triput, u srdžbi, tankim prutom istukla po stražnjici sina jedinca i potom odmah i sama zaplakala. Plakali bi tada neko vrijeme u zagrljaju majka i sin dok im smiješci ne bi istovremeno razvukli obraze. Odrastao je zaštićen zidovima roditeljske ljubavi.

Dane najintenzivnijeg duhovnog razvoja proveo je s esenima na rubu pustinje u jednostavnoj nastambi. Tijekom dana meditirali bi u svojoj osamljenosti i vodili razgovore duše sa samom sobom, a u sumrak bi uz vatru, jer pustinjske su noći hladne, započinjali rasprave o Sinovima svjetla i Sinovima tame, o vječnoj borbi Dobra i Zla. Isposnički život i oskudna hrana bistrili su njihove misli i rijetko je kada nakon vremena provedenog sa subraćom tako intenzivno osjećao život.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:51 pm

Sjetio se Ivana Krstitelja u zelenoj dolini rijeke Jordan i njegovih priča kako je tražio mir u pustinji, jutrom lizao rosu, jeo skakavce i krao med divljih pčela. Pred očima su mu lebdjela njegova dva lika: pustinjski i riječni. No, od svih svojih učitelja osjećao je da je jedino nedorastao Mariji iz Magdale. Mučilo ga je to od gotovo prvog susreta s njom; divio se njenoj snazi, hrabrosti i otvorenosti, divio se teškim riječima koje je uspjela prevaliti preko svojih punih, toplih, putenih usana. Nikada nije ni pomislio da će tako snažno zavoljeti neko ljudsko biće. Jer, Isus je ljubav. Iako su slike koju su navirale dok mu se Marija danima ispovijedala i pričala o mnogim muškarcima koji su je pohodili bile jake, nije imao primisli. Pričala je o znoju, pljuvačci i muškim sokovima koji su joj se miješali po licu, ustima, bedrima, leđima, nogama, stražnjici, o različitostima ljudskih karaktera i ljubavnim maštanjima, o umoru i tajnama koje samo vrsne umjetnice zanata znaju, o tome da neke dane nije uzimala ni novac ni darove, o dužini snošaja, plahim trzajima i zaštiti od bolesti, o nadanjima, milosti, poniznosti i ljubavi. Lekcije o životu ponekad učimo na čudnim mjestima.

Marija ga je posramila svojim bespoštednim davanjem. Pitao se tada gdje je razlika između njih dvoje. On je hranio gladne i napajao žedne, a Marija žudne. Iz njihova zajedničkog susreta oboje su izašli s novim iskustvima, no Isusu su se novostečena učinila neizmjerno dragocjenim. U neka sretnija vremena od biblijskih, Isus i Marija bi možda...

Oko njega titrala je nesnosna vrućina. Poput valova između užarenog sunca i usijanog kamenja dolazile su misli. Nije bio malodušan i poljuljan u vjeri, tek bi ga tu i tamo zavela slabost da će mu misao koja slijedi biti i posljednja. Osjetio je kraj.

Dok je umirao, blagi smiješak prostruji mu licem.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:51 pm

ALBANSKA NEVJESTA

Ovo je sasvim obična priča o albanskim planinama i ljudima. Ljeta tisućudevetstoosamdesetineke nakon listanja Kanuna Leke Dukađinija i još nekih starih knjiga, zaputih se kao mladi antropolog upoznati jedan drugačiji svijet. O, kako mi se bajkovitim tada učiniše tamne gudure, magloviti vrhunci Prokletija i seoski život gorštaka! Nepomućeni mir vladao je svuda uokolo.

Vodio sam dnevnik, uredno fotografirao i bilježio i najmanje sitnice poput kakvoga nebitnog, dosadnog birokrata. Domaćini uvijek ljubazni; katolici što primaju dalekog gosta iste vjere, a muhamedanci jer je Alahu svaki putnik drag. Biti dobar domaćin ovdje je starije od svake vjere. Jer, kako inače preživjeti u ovim planinama?

Nalazili smo se tri sata hoda udaljeni od najbližeg sela kad se nebo smračilo i počela ljetna oluja. Dječak vodič, očito preplašen, pomolio se poluglasno i rekao da negdje u blizini moraju biti katuni. Skrenusmo s puta... Naleti kiše bivali su sve jači; upravo je bilo bolno udaranje kapi po licu. Vjetar je žestoko šibao tako da sam se teško borio za dah. Odjednom spoznaja: izgubio sam se! Osjećaj nelagode i straha. Počeo sam lutati, grozničavo misleći kuda da krenem, gdje da se sklonim, kako prenoćiti... Dovukao sam se, mokar do kostiju, pod krošnju nekoga povećeg stabla na rubu šumskog proplanka i namjestivši ranac pod glavu, iscrpljen zaspao. Te noći imao sam čudne snove.

Hodao sam beskrajnim mračnim hodnicima natkrivenog labirinta. Bio sam strašno umoran. Na mjestima gdje su se hodnici račvali stajala je uvijek jedna ista prekrasna djevojka obasjana svjetlošću. Kao da je bila iz nekoga drugog svijeta, gledala je kroz mene, mrmljala je sebi u bradu riječi nekoga nerazumljivog jezika. Scena se uvijek ponavljala - ja bih dolazio do djevojke, ona me uopće nije primjećivala, pitao bih kojim putom da krenem, no ona ne bi odgovarala. Jedino što se mijenjalo bila je boja njenih očiju. Čas je bila prozirno plava, poput vode iznad pješčanog morskog dna, pa crna, tako mračna da se nisu raspoznavale zjenice, čas zelena poput mlade bukove šume, pa boje jantara, pa baskijski siva... Nakon nekog vremena nisam mogao ići dalje. Legao sam i zaspao.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:52 pm

Probudilo me udaranje klepki. Stado ovaca raspršilo se po lazu, psi lajaše i konačno ugledah i ljudska bića, dva pastira s dugim štapovima kako mi prilaze. Isprva me nepovjerljivo pogledaše nešto došaptavajući jedan drugome, a onda se nasmijaše i obratiše mi se. Krenuh s njima u selo. Bližila se sredina kolovoza, pa se pastiri počeše spuštati s najviših pašnjaka da u svojim selima s mnogobrojnom rodbinom slave najveći ljetni blagdan. Udomio me starješina sela, postariji čovjek koji je bio i sudac, i pravnik, i svećenik, i pisac, i onaj čija se volja ovdje poštuje. Njegovi sinovi pokazali su mi brze planinske potoke gdje su lovili ribu rukama, gorske vrhunce s jamama gdje se snijeg nikada ne topi, hladne pećine u kojima su se skrivali njihovi preci za turskih napada, koru drveta od koje se dobiva slatki sok, kazivali legende vezane uz pojedina mjesta i nazive i još mnogo meni novih stvari. Ipak, najvažniji događaj koji je cijelo selo iščekivalo bilo je slavlje u čast Bogorodice, dana kada se na obalama obližnjih gorskih jezera nađu svi seljani okruga, neki udaljeni i satima hoda odavde. To je dan okupljanja, prijateljstva i blagosti, što nije uvijek odlika surovog života gorštaka, dan trgovine, obilaženja znanaca, ukratko godišnja razmjena vijesti i darova. To je jedini dan u godini kada svećenik iz Plava pješači sa svojom pastvom i drži misu na obali jezera pod vedrim nebom Božjim. Jer, ovdje nikada nije bilo crkve, samo vjere. Poslijepodne se stariji povuku u sjenu i dugo i naširoko pričaju, a mlađi, djevojke posebno, momci posebno odlaze svaki na svoju obalu jezera, dobro sakriveni od uzajamnih pogleda. Poneki odvažniji parovi pobjegli bi zajedno na neko samo njima znano tajno mjesto, no toga dana i ono što se saznalo, opraštalo se. Predvečer bi se zapalili krjesovi, plesalo šote, a ražnjevi se vrtjeli do kasno u noć. Za vrijeme trajanja misnog slavlja, žamor stotina ljudi stapao se u jedan glas ponavljajući molitvu. A onda je fra Gjergji zapjevao, rukama pozivajući svoje stado da mu se pridruži.

Obilazio sam u polukrugovima vjernike. Odjednom, bijah privučen nekim toplim glasom. Vidjeh nju! Odmah sam ju prepoznao. Uvojci njene duge, svijetle kose padali su joj niz leđa dok je pjevala. Kakve li oči ima danas, prvo pomislih, nestrpljivo očekujući kada će se okrenuti. Ne izdržah, već potrčah u gomilu ravno prema njoj. Neka djeca su mi se smijala, žene smetale na putu, ali ipak, probijao sam se. No, kada sam došao do mjesta gdje sam je ugledao, više je nije bilo! Pričekao sam da ljudi završe s pobožnim pjesmama, ne želeći im prekidati svetkovanje. Nervozno sam pitao kuda je otišla djevojka koja je najljepše pjevala. Starice su me začuđeno gledale, muškarci se smračiše i svi mi uglas odgovoriše da tu nije bilo nikakve djevojke, da se svi međusobno poznaju i da nitko nije nigdje nestao. Jedan mladić je dobacio da mi je vjerojatno podnevno sunce udarilo u glavu, pa mi se pričinja. Bio sam zbunjen i iznenada osamljen. Uistinu, ne zna se kada smo budni, a kada sanjamo.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:53 pm

Sutradan, za prvim jutarnjim obrokom, ispripovjedih kućedomaćinu što mi se dogodilo i upitah ga za savjet. Im‚ priča, kazuje mi on, u koje je teško povjerovati, ako čovjek ne živi s ovim planinama i ljudima. Mome djedu pričali su njegovi stari, da je u davna vremena baš tu, poviše prijevoja Malo pojilo bio zaselak u kojem je živjela prelijepa Teuta, kći pastira kojemu je Bog tek u zalazu života podario dvoje djece. O njenoj dobroti i ljepoti nadaleko se pričalo. Ljudi su dolazili sa svih strana, čak i iz Skadra i Peći da vide prekrasno dijete. Svi su ostajali zapanjeni Teutinim očima kojih se boja mijenjala prema godišnjim dobima i dobu dana i bijahu uvjereni da su se ovdje više sile poigrale s prirodom. Kad je Teuta navršila petnaestu, mnogi se ugledni gorštaci iz okolnih sela, trgovci iz Kotora i Skadra, pjesnici, pa čak i jedan bivši monah koji je napustio vjeru nakon što je vidio ubavicu, zaputiše starom Leki noseći basnoslovna blaga proseći ruku njegove kćeri. Stari otac odbijao je redom sve prosce, nadajući se da će tako barem još koju godinu poživjeti sretno sa svojom djecom. No, po starom nepisanom običaju ovih krajeva dok je s majkom vješala rublje, djevojku je za nevjestu ugrabio starješina lokalnog fisa, kojem su dvije žene umrle ne rodivši sina. Maliqi, tako se zvaše starješina, bio je ratnik cijenjen zbog hrabrosti u borbi s Turcima, ali ne omiljen među suseljanima zbog svoje grubosti i bezobzirnosti. Jašući prema svome domu udaljenom nekoliko sati jahanja, Maliqi je zastao pokraj jezera da se odmori i okrijepi. Bio je dobro raspoložen; ta, oteo je najljepšu djevojku sebi za nevjestu, ona će mu sigurno roditi muško dijete i biti mu ugodno društvo za stare dane.

Međutim, njegova pohota i naglost nisu mu dopustili da sačeka vjenčanje, već se pod vedrim nebom bacio na krasoticu. No, Teuta se spretno istrgnula iz njegovih ruku i potrčala razderane košulje prema jezeru. Zagazila je u vodu i počela plakati misleći samo na oca i majku. Nasilnik je ustuknuo, zbunjen činjenicom da Teuta plače, jer bilo je znano da ona nikada u životu, čak ni kao dijete, nije plakala. Nasilnik je preklinjao i molio djevojku da se vrati na obalu, no ona tako obeščašćena radije je izabrala smrt. Onog trenutka kad je njeno tijelo nestalo u hladnoj vodi, nebo je za njom plakalo punih deset dana. Bijaše to najveća kiša u posljednjih dvjesto godina, a ljudi događaje počeše dijeliti na one prije i poslije velike kiše. Planinske bujice što su tutnjile i nosile sve pred sobom stvorile su u tih deset dana još jedno gorsko jezero, tik uz ono u kojem je nestala lijepa djevojka.

Nazvaše ljudi ta jezera Teutine oči, jer, bila su prelijepa i bistra, i što je još važnije bila su pravo blago jer niti za najveće ljetne žege nikada nisu presušila. Očajan zbog gubitka Teute, otmičar je poludio i ustrijelio se puškom na mjestu gdje je nasrnuo na nesuđenu nevjestu. Stari ljudi kažu da je Teutin duh nastavio lutati oko ovih naših jezera i da se ponekad može vidjeti za vrijeme velikih kiša, baš kao onda kad je nestala u jezeru...

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Wedrana taj Uto Jan 05, 2010 11:53 pm

I te noći, kao i mnogih drugih sanjao sam albansku nevjestu.

Svima je bila daleka. U mraku sobe spoznao sam da tjelesnost unakazuje ljubav. Izgubio sam putem sve bilješke, fotografije, zapise...

Oni ionako nisu važni. Ostala mi je u sjećanju tek ova priča. Možda ovo i nije sasvim obična priča o albanskim planinama i ljudima.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Robert Mlinarec - Tkači snova

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu