Kako se volimo?

Temelj ljubavne bliskosti je povjerenje u sebe i u osobu koju volimo. Ljubav nam može puniti jedra životnom snagom i entuzijazmom, a može nas i deprimirati ili izludjeti. Ono što smatramo ljubavlju može biti glavni oslonac našeg unutarnjeg rasta i razvoja, a može biti i najdestruktivnija snaga koja vodi ravno nikuda. Izjave ljubavi si daju parovi na romantičnoj večeri uz more kao i parovi koji su došli k sebi nakon tuče - uz suze.
Većina ljudi bi rekla kako se par iz drugog primjera zasigurno uopće ne voli, iako bi se oni u trenucima mira mogli zakleti životom da su zajedno zbog ljubavi. Neki su zajedno po deset, dvadeset godina i imaju jako kvalitetan odnos, a uopće se ne vole. Neki imaju loš odnos s mnoštvom svađa i problema, a vole se. Neki (slobodno možemo reći - rijetki) pak imaju i jedno i drugo - kvalitetan odnos koji razvijaju s ljubavlju.
I što onda reći o toj misterioznoj pojavi zvanoj ljubav? Je li to trofej koji treba dostići? Je li to zvjerčica koju treba uloviti? Je li to nagrada koju treba zaslužiti? Je li to čudo koje ovisi o ničem drugom nego o sreći, slučajnosti? Parovi koji žive u ljubavi, skladno, bez sumnji u svoje osjećaje ne pitaju se previše - kako, što, otkud. Ljubav je za njih biće - ta osoba, osoba koju vole. Za njih, ljubav nije to, već tko. Ona je personalna, osobna, jedinstvena. Takva ljubav je negdje duboko (ako ne stvarnost) svačiji san koji većini ljudi iz nekog razloga izmiče. Ima ga pa ga nema, sanja se otvorenih ili zatvorenih očiju, dovodi do buđenja ili do potonuća u duboko spavanje u kojem snova više nema.
Što misliš kad kažeš ljubav?
O ljubavi je ispjevano toliko pjesama, snimljeno toliko filmova, napisano toliko knjiga. Sretna ljubav - nesretna ljubav, uzvraćena - neuzvraćena, prava - kriva. Netko će reći da je ljubav bezuvjetno prihvaćanje, a netko drugi da je eksplozija strasti. Netko će je nazvati vječnom inspiracijom, a netko tihom patnjom. Mnogi su je probali definirati, staviti među riječi, iako se čini da ju se najbolje iščitava između redaka. Po Platonu, ljubav je “ono što čovjek želi, a nema”, Baudelaire smatra da je ljubav “potrebna da se pobjegne od sebe”, a po G. B. Shawu “ljubav je igra u kojoj se prenaglašava razlika između osobe koju se voli i drugih pojedinaca”. Freud je smatrao da je “ljubav želja za seksualnim sjedinjenjem”, a Fromm je ljubav nazvao “sredstvom za smanjenje osjećaja izolacije i usamljenosti.”
Kako se među svim tim mišljenjima snaći? Ili bolje jednostavno – ne razmišljati? Znači li to da svatko voli na svoj način i da – koliko ljudi toliko i ljubavi? Ili je ljubav jedna – bezuvjetna i univerzalna, a sve ostalo su derivati, varke, loši plagijati? Kako bi u tu zbrku razuma i osjećaja unio malo reda, prije tridesetak godina, istraživač John Lee je intervjuirao velik broj ljudi želeći doznati što im ta misteriozna riječ ljubav zapravo znači. Zaključio je da ljudi o ljubavi razmišljaju na šest različitih načina kojima je zatim pridao grčke nazive. Šest vrsta ili boja ljubavi nazvao je: eros, ludus, storge, pragma, mania i agape.
Boje ljubavi
Eros (strastvena ljubav) se odnosi na romantičnu ljubav punu intenziteta i tjelesnosti koja često plane na prvi pogled (točnije, na prvu strelicu). Najčešći okidač je fizički izgled ili intuicija to jest “kemija”, a naglasak je na ljepoti i senzualnosti. Gledana sa strane, ova vrsta ljubavi često djeluje nerealno, “u oblacima”. Prednost erosa je u sentimentalnosti punoj divljenja i tepanja što za ljubavnike može biti vrlo opuštajuće, a nedostatak je što može voditi ka naivnosti i uhvaćenosti u svijet iz mašte koji realnost ne podržava.
Ludus (zaigrana ljubav) je laka i neobavezna – odvija se u sportskom duhu u kojem je bitno natjecanje, osvajanje i pobjeda. To je ljubav prema ljubavi, važan je osjećaj koji nosi, a ne osoba koja potiče stvaranje tog osjećaja. To je zabava u kojoj oba partnera uživaju, ali bez dublje intimnosti. Naglasak je na novom iskustvu, na svježem doživljaju koji se, zbog površnosti i neukorijenjenosti u osobnost lako može prenositi na druge. Kvantiteta je važnija od kvalitete – igrači odnose vide kao izazov i žele što je moguće više zabave. Brak ili ozbiljnu vezu vide kao zamku ili zatvor i zato bježe od toga. Prednost ludusa je u razvoju seksualnih vještina, a nedostatak je nevjera koja u ekstremnim slučajevima vodi u promiskuitet.
Storge (prijateljska ljubav) se razvija postepeno, mirno, bez puno rizika što odnos čini dugotrajnim i stabilnim. Izražavanje osjećaja nije tako snažno niti je fizička privlačnost naročito važna. Storge se bazira na sličnostima - dijele se zajedničke vrijednosti, prisutna je snažna podrška i suosjećanje. Prednost je visoka razina intimnosti, a nedostatak je moguća dosada i pomanjkanje strasti.
Pragma (praktična ljubav) započinje svjesnim, opreznim
traženjem partnera koji zadovoljava specifične kriterije. Vođena je glavom, a ne srcem. Postoji lista osobina koje partner treba zadovoljavati i zato je potraga za ljubavlju slična odlasku u kupovinu, samo što na popisu nisu namirnice, već karakterne osobine. To je promišljena, racionalna ljubav koja se zasniva na sličnim životnim stavovima i uvjerenjima. Pragmatičari će izbjegavati nevjeru jer žele izbjeći posljedice i pažljivo će odmjeravati cijenu odnosa – što dobivaju, a što gube. Odvija se bez puno strasti i intenziteta – sve je stvar dogovora i kompromisa. Prednost pragme je praktičnost i realističnost, a nedostatak je manjak strasti i emocija.
Mania (ovisnička ljubav) je poput opsesije, opsjednutosti objektom ljubavi zbog čega se događaju ekstremne promjene u raspoloženju - od duboke depresije do snažne euforije. Naziv potječe od starogrčkog theia mania što znači “ludost poslana od bogova”. Takva ljubav je poput groma iz vedra neba – karakterizira ju intenzivna ljubomora, posesivnost, stalno traženje potvrde ljubavi i pokušaji manipulacije. Manični ljubavnici često imaju nizak prag samopoštovanja i pridaju svojim partnerima preveliku važnost - govore o njima u superlativima i imaju osjećaj da ne mogu bez njih, da ih trebaju - poput spasa koji će podići njihov osjećaj vlastite vrijednosti. Partnera u braku ili ozbiljnoj vezi često doživljavaju kao vlasništvo, a djecu kao zamjenu ili produžetak partnerske ljubavi. Prednost manie je intenzitet, a nedostatak je nestabilnost i opsesivnost.
Agape (bezuvjetna ljubav) je altruistička, bez očekivanja nečeg za uzvrat. Želje i interesi partnera se stavljaju prije vlastitih - drugog se voli više od sebe. U današnjem društvu
u kojem svatko prvenstveno gleda svoje interese, to je prava rijetkost. Agape-ljubavnici će biti vjerni kako svog partnera ne bi povrijedili i često će nakon prekida strpljivo čekati da se ljubav ponovo ostvari. Smatra se najčišćim oblikom ljubavi - suosjećajna je, požrtvovna i najčešće je ostvaruju ljudi okrenuti duhovnosti. Prednost apagične ljubavi je velikodušnost i unutarnji mir, a nedostatak je što pri razdvajanju može voditi ka osjećaju krivnje i nekompetentnosti.
Dubina povjerenja
Za one koji se duboko, altruistički (agapično) vole, ljubav je najjednostavnija istina na svijetu - ona je tu, prisutna je. Kao što si tu ti, kao što sam tu ja, tako je tu i ljubav - mi. Postojanje ljubavi je neupitno kao što je neupitno i postojanje samo po sebi. Takva ljubav se bazira na bezgraničnom povjerenju putem kojeg partneri žele postajati onakvima kakvima ih voljena osoba vidi. To se neminovno događa i u drugim vrstama ljubavi ili bliskosti - partner uvijek dijelom postaje onakvim kakvim ga druga osoba vidi, samo je pitanje - je li to pogled koji iskrivljuje ili pročišćuje sliku o sebi?
Pitanje povjerenja u ono kakvim ga partner vidi je mnogima bolna točka. Kako pustiti komande iz ruku, kako se prepustiti, kako vjerovati? Po Eriku Eriksonu, njemačko-američkom psihoanalitičaru korijen osjećaja unutarnje sigurnosti koji omogućuje povjerenje prema svijetu i prema drugima datira iz najranijih mjeseci života. Kada je majka brižna, osluškuje djetetove potrebe i tu je za njega, ono odmah na početku života stječe jednu primarnu, sigurnu bazu koja se u odraslosti reflektira kao optimizam, nada i mogućnost vjerovanja. Kada majka u prvim mjesecima života djetetu nije u stanju pružiti dovoljno brižnosti, bliskosti i topline zbog vlastitih nesigurnosti ili podvojenosti, onda je i stil bliskosti koji se razvije u odraslosti nesiguran ili ambivalentan.
Neki ljudi od ljubavne bliskosti bježe, neki strepe, neki naglo ulaze u odnos i naglo nestaju iz njega, neki su u stanju podnijeti tek minimalne doze bliskosti, a neki su u stanju pružiti i primiti jako puno. Ljubav i povjerenje su poput sijamskih blizanki – kud ide jedna, tu i druga. Što je povjerenje dublje, to je veća mogućnost da ljubav bude apagična. Storge i pragma su negdje u sredini, a što je povjerenja manje, to je veća mogućnost da ljubavna bliskost bude manična ili ludična.
Jezik ljubavi
Ma kako osjećali i tumačili svoje osjećaje, jedno je sigurno - različito ih iskazujemo. I kvantitativno i kvalitativno. Primjerice, jedna djevojka koju je odgojila shizofrena majka čim bi joj se netko svidio, počinjala je davati suprotne signale: spuštajuće poruke, ignoriranje, provokacije, napuštanje. Što se osjećala zaljubljenije, to se u njoj nakupljalo više straha, otpora i posljedično - želje za bijegom. Želeći bliskost zapravo ju je uništavala. Ono što je u cijeloj priči žalosno je to što je ona zaista iskazivala svoje osjećaje, ali - onako kako je znala i umjela. Njen jezik ljubavi je i njoj samoj bio vrlo teško raspoznatljiv - kodiran suprotnostima.
Budući je svatko od nas od nas odrastao u jedinstvenim, specifičnim uvjetima naučili smo iskazivati ljubav na različite načine. Dr. Gary Chapman u svojoj knjizi Pet jezika ljubavi navodi kako ljudi svoje najdublje osjećaje izražavaju na pet različitih načina. Kako se vrlo često događa da partneri u ljubavnoj vezi ne govore istim emocionalnim jezikom, to dovodi do nerazumijevanja ili pogrešnog tumačenja što rezultira neskladom, a ponekad i raskidom. Pet načina iskazivanja ljubavi o kojima Chapman u svojoj knjizi piše su: kvalitetno vrijeme, riječi priznanja i odobravanja, pokloni, fizički dodir i činjenje usluga. To znači da će netko od komplimenta procvjetati, a netko neće ni trepnuti. Netko će se na buket cvijeća rastopiti, a netko će se pitati “što mu to sad znači”. Netko će svaki dan primati kišu poljubaca kojima neće vjerovati jer sam(a) izražava ljubav na neki sasvim drugačiji način.
Vrlo je važno moći prepoznati način na koji partner iskazuje ljubav kako bismo je znali primiti i sačuvati. Isto tako je bitno prepoznati vlastiti jezik ljubavi kako bismo partneru mogli dati do znanja što nam to zapravo znači. Lako možemo shvatiti kakav je naš jezik ljubavi sjetimo li se što nas je najviše povrjeđivalo ili što nam je s bivšim partnerima najviše nedostajalo. Je li to bilo vrijeme provedeno u skladu i razumijevanju? Jesu li to bili dodiri ili pohvale i odobravanja? Znakovi pažnje kroz darivanje ili kroz pomoć i činjenje usluga? Prepoznati svoj i partnerov način izražavanja osjećaja kako bi se ljubav razvijala je najmanje što u ime ljubavi možemo činiti jedni drugima.