Price i bajke

Ako detetu ne pricamo price, ne citamo bajke i ako se premalo igra, nedostaje mu to celog života. Osecace to kao nepravdu koja mu je pricinjena. Retko pomislimo da se dete slušajuci pricu ili igrajuci ulogu u igri i leci. Ovde se ne misli jedino na osecajno uznemireno, neuroticno dete, za koje je terapija igrom skoro neminovan deo puta ka duševnom zdravlju. Da bi jedna prica zaista održala pažnju deteta, ona ga mora zabaviti i pobudivati njegovu radoznalost. Ali da bi obogatila njegov život, ona mora podsticati njegovu maštu, mora mu pomoci da razvija svoj intelekt i razjašnjava svoja osecanja - mora biti u skladu s njegovim strepnjama i težnjama: mora u potpunosti priznati njegove teškoce, istovremeno ukazujuci na rešenje problema koji ga uznemiravaju. Prica mora biti povezana sa svim aspektima licnosti deteta i to bez nipodaštavanja, vec naprotiv priznajuci svu ozbiljnost njegovih neprilika. Odrasli koji prica pricu izmišljajuci je sam, mora biti svestan svojih reci i mora pratiti reakcije deteta. Sadržaj price bira se i u trenutku usmerava prema detetovom raspoloženju. U bajkama i pricama za decu kao i kasnije u dobrom stripu ili filmu nalazi se grada koja odgovara nesvenim pritiscima koz koje dete prolazi i koja se postepeno uklapa u svesne fantazije i postaje dostupna detetovom umu.

Mnogi roditelji veruju da detetu treba davati samo svesnu realnosti ili prijatne slike koje ispunjavaju želje - da ga treba izložiti samo svesnoj strani stvari. No, takva jednostavna ishrana duha hrani samo na jednostran nacin, a stvarni život nije u celosti svetao. Postoji veoma prošireno odbijanje da se deci dozvoli da saznaju kako veliki deo onoga što u životu ide loše potice od same naše prirode. Agresivno, asocijalno, sebicno ponašanje pokrenuto je gnevom ili strahovanjem koje ima svoj uzrok. Kao i sve i ove pojave treba razumeti i pronaci njihov smisao. Medutim, umesto toga roditelji cesto svaku agresivnost ili asocijalnost prezentuje detetu kao moralno neispravan cin. Iako sami znaju da je recimo nemoralno ne suprostaviti se zlu ukoliko je to moguce, oni jednostavno prezentuju likove i dogadaje. Likovi u bajkama nisu ambivalentni - nisu istovremeno i dobri i zli, kao što je to vecina ljudi u stvarnosti. Licnost je ili dobra ili zla baš da bi se veštackom polarizacijom koja odgovara duhu deteta razrešile neke moralne dileme. U bajci dete susrece motiv da recimo junak ubija aždaju ili da veštica ipak strada. Zlo koje nije lišeno svojih privlacnosti, koje simboliše mocni džin ili zmaj, lukava veštica , zli carobnjak, samo je privremeno premocno. kažnjavanje zlocinaca uslov je ne samo za lekciju iz morala vec je i pitanje opstanka. Život ne bi imao smisla ako bi bio cista stihija i prepuštanje okolnostima. Znaci, mora se napraviti razlika izmedu dobra i zla, izmedu onog koji ugrožava i onog koji pokušava to da spreci. U bajkama je jedan brat glup i zadrt, drugi pametan i sposoban, jedna sestra je lepa i dobra, druga je ružna i podla. Postavljanje suprotnih karaktera daje alternativu u smislu opredeljenja: hocemo li biti dobri ili podli. Medutim, ovo nije samo poucno-opominjuceg karaktera u stilu 'zlo se ipak ne isplati' vec pozitivni junak ima vecu privlacnost od negativnog, tako da se dete sprema da u zrelije doba kada shvati stvarne ljude može da oseti velicinu i zadovoljstvo u humanosti, dobroti, stvaranju. Jer oni koji razaraju cak i ako naizgled ne bivaju poraženi u odnosu na cilj koji sebi postave, poraženi su uskošcu svoja duha i unutrašnjom nesrecom. Dete se sprema za opredeljenje da bude dobro jer je sama covekova priroda, jer je ono što on stvarno jeste i najveca sreca i najvece breme. Ima i bajki u kojima junak na prevaru dolazi do uspeha. Njihova vrednost svako nije u snazi identifikacije (ti likovi obicno i nisu prikazani u narocito privlacnom svetu kao npr.: 'Macak u cizmama') vec su priprema za realni život gde se baš oni koji se jako osecaju beznacajnim iz straha da od njih nikad ništa nece ispasti, na prevaru domognu neocekivanog uspeha ili moci. Srecni život koji su princ i princeza proživeli doveka uci da je uspostavljanje trajne zadovoljavaju ce veze sa drugom osobom moguce, ali naravno put do ovoga stanja trnovit je i naporan. U bajkama se ne govori opširno o radosti i sreci zaljubljenih kao što se govori opširno o teškocama kroz koje su prošli. Možda je iskustvo srece kratkotrajno za takvu ispovest. A možda je i cutanje o tajni ljubavi konacno i neophodno. Reci nisu vicne da izraze dubinu tajne koju osecaju zaljubljeni. Cisti cin ljubavit trijumfuje, a reci ostaju pobedene.

Da bi se postigla emocionalna bezbednost i zadovoljsto potrebna je zrelost licnosti, a ona nije data na rodenju kao crna kosa ili plave oci vec je proizvod borbe snaga života i snaga smrti od samog rodenja pa na dalje. Bezbedno mesto u svetu može se naci kao proizvod unutrašnjeg pouzdanja u sebe i svoju vrednost, ali ono može biti i rezultat bežanja od sopstvenog haosa u masu slicnih pojedinaca. Usamljeni pojedinac koji uspeva do osmisli svoj život u stvatranju neceg, veci je junak od onoga koji u grupi pobeduje. Junak bajke neko vreme ide sam, pomažu mu životinje, pririoda...on uci da pipa u mraku, da osluškuje, razmišlja. On uci da se necemu posveti, da bude veliki i kada je sam i da se ne da prevariti:Vladari i mudraci ne poklanjaju srecu, ona se osvaja samo putem ljubavi. Oko cetvrte ili pete godine, kada bajke ili price pocinju da vrše svoje blagotvorno dejstvo privlacna je recimo 'Ivica i Marica'. Težnja deteta da se drži roditelja mada je došlo vreme da se samostalno suoci sa svetom, kretanje unapred koje izaziva unutrašnje kretanje u suprotnom smeru, u ovoj prici je tek u drugom planu. napor da se postoji ugrožava zla veštica koja dominira bajkom. Ona biva pobedena i poražena po sopstvenom receptu. Ono cega se dete plašilo sagoreva i preobražava se u pobedu nade nad ocajanjem. Medutim strepnja od odvajanja i napuštanja kao i strah od gladi koji se nalazi u ovoj bajci nisu ograniceni na neki odredeni period razvoja. Na svim uzrastima, zaludenost kucom od slatkiša, to senitmentalno okretanje prošlosti, psihološki angažuje i mnogoo stariju decu, a ishod bajke pribavlja im ohrabrenje. Motiv macehe kao zamenske majke koja cuva dete nije slucajnost. Setimo se koliko je važno da odnos majke prema detetu bude prihvatajuci, topao, zaštitnicki. U bajkama, maceha je najcešce ljubomorna, a ljubomorna osoba je neprijateljski raspoložena prema supraniku, u ovom slucaju prema detetu. Dete se spasava od, u suštini neadekvatne majke, menjajuci na razne nacine svoj položaj. Promena indetifikacije omogucava detetu da jednu istu bajku u razlicitim periodima života shvati na nacin koji mu najviše odgovara. Recimo u bajci o Ivici i Marici, zlobu i dvolicnost stare veštice pobeduje baš Marica koja je u prvom delu price pasivna i koja poslušno prati dovitiljvog brata Ivicu. U jednoj fazi razvoja detetu ce odgovarati da ono bude Marica koju Ivica bezbedno vraca kuci pošto se dosetio da usput baca kamencice.. U drugoj, starijoj fazi, dete ce voleti da bude Marica zato što se baš ona obracunala sa zlom vešticom.

Roditelj ne može pouzdano da zna u kom ce uzrastu odredena bajka biti znacajna za dete i na koji nacin i zbog toga ce citati ili pricati razne bajke i price. Za one koje ga oduševe dete postaje zarazno vezano. Voli da mu se cesto pricaju i citaju. Svakako ne znaci da vec u nekom skorom periodu i price koje u prvi mah nisu bile zanimljive to nece postati. Isto tako tumacenje odraslih, ma koliko mogu da budu tacna lišavaju dete prilike da oseti kako je sasmostalno shvatilo izvestan smisao. Na pitanje koje dete postavi u vezi sa bajkom, kao i na sva druga potrebno je vrlo obazrivo odgovoriti. Mudro je priupitati: 'A šta ti misliš?' pa tek onda, prepoznavajuci njegov doživljaj dati prikladan odgovor.

PRINCIP: dete na najprikladniji nacin rešava svoje konflikte, strahove i teškoce u igri

PRINCIP: deca ne izbegavaju strah - nagonski znaju da mu se moraju približiti ako hoce da ga savladaju.

PRINCIP: dete sebi pomaže igrom - umiva, oblaci, hrani, kori svoje lutke, medvedice - u tim igrama moguce je videti kako dete doživljava postupanje roditelja prema njemu.

PRINCIP :kroz igru dete razvija motivacionu sferu, prevazilazi saznajni egocentrizam, razvija intelektualne operacije, a savladavanjem strahova sve uspešnije kontroliše sopstveno ponašanje.

PRINCIP : dete voli da mu se bajka cita, ali još više da mu se isprica - što je sudbina junaka slicnija njegovoj poziciji, to je dete više oduševljeno.

PRINCIP: isto tako tumacenja odraslih, ma koliko mogu da budu tacna, lišavaju dete prilike da oseti kako je samostalno shvatilo izvestan smisao.

Mama, pričaj mi priču (1. dio)

Jeste li se ikad zapitali zašto djeca tako vole da im pričate priče?

Pa i kad nije ovo bajkovito blagdansko vrijeme.
Psiholozi nam objašnjavaju: na taj način zapravo izražavaju svoju potrebu za kontaktom, ponovnim prepričavanjem i proživljavanjem onoga što im se dogodilo tijekom dana.

Žele čuti i o stvarima i odnosima koje sami još ne mogu istražiti ili razumjeti.
Pažljivi roditelji i odgojitelji razumiju te želje i djecu uveseljavaju pričama i pjesmama koje su sami izmislili.

Oni koji tim dječjim molbama pridaju malo pozornosti pa pričanje priča potiskuju i zanemaruju, ne bi smjeli zaboraviti u kojoj mjeri pričanje pridonosi razvoju djetetove osobnosti, njegovu emocionalnom, socijalnom, etičkom i govornom razvoju.


Neopravdane isprike

Klasična je isprika nesigurnih u sposobnost pronalaženja pravih riječi:
Nemam sada vremena!

Ima i onih koji vjeruju kako su audiokasete, radio i TV sasvim dostatna zamjena za njihove priče. Pogrešno! Jer, upornim odgađanjem priča za sutra ili neki drugi put djeca postaju umorna od ponavljanja želja koje se nikad ne ostvaruju i polako prestaju tražiti da im se priča.

Time roditelji sami duševno osiromašuju vlastitu djecu.


Modeli socijalizacije

Pričanje raznih priča vrlo je važno za razvoj djeteta jer, primjerice, prve rimovane pjesmice i rimovane priče prenose ljubav i ugodu, ohrabruju dijete za kontakte i komunikaciju s drugima. Priče o okolini i pojedinim područjima znanja prenose informacije o prirodi i životu ljudi, potiču dječja opažanja, znatiželju i omogućuju spoznaju novoga.
Problemske priče djetetu nude modele socijalizacije, modele ponašanja u skupini i društvu, pomažu u odrastanju.
Također, uče dijete kako izići na kraj s osjećajima, prevladati strahove i strepnje, osjećati radost, tugu, brigu...

Fantastične su priče nezaobilazan uvjet za razvoj mašte i kreativnosti, a bajke živom čine snagu i pobjedu dobra nad zlim, pokazuju načine na koje se zlo može pobijediti i kako se može spasiti iz opasnosti. Uče djecu da vjeruju u dobre sile i prevladaju mržnju.

Iako su mnogi roditelji neumorni u smišljanju vlastitih priča, ima i onih koji će radije posegnuti za knjigama u kojima se nalaze priče za djecu.

Mlađoj bi djeci trebalo više pričati, a manje čitati.

Kako rastu, trebalo bi prelaziti na kombinaciju čitanja i pričanja sve do predškolske dobi, kada postaju dovoljno zreli da razumiju pročitano.

Prije čitanja djeci, svaki bi roditelj trebao prethodno pročitati priču kako bi procijenio odgovara li sadržaj trenutnim interesima djece i njihovim sposobnostima shvaćanja.
Trebalo bi osigurati dovoljno vremena za pričanje, ali i za eventualna dječja pitanja, razgovor, pojašnjenja...

Roditelji bi morali znati izabrati pravo vrijeme za pričanje kako bi se stvorila dobra atmosfera za slušanje.

Preporučuje se čitanje samo jedne priče, bez obzira na molbe djeteta da mu se ispriča još koja priča.

Također valja obratiti pažnju na govornu interpretaciju, jer na taj se način obogaćuje dječji rječnik.

Mama, pričaj mi priču (2)

Važan je individualan pristup djetetu.

Kako izabrati

Popisi knjiga za djecu "te i te dobi", naime, mogu biti korisni, ali ne i jedino polazište. Utjecaj iste priče na djecu iste dobi može biti vrlo različit, već i stoga što je njihova mogućnost promatranja i shvaćanja različita.
Naravno da se sada postavlja pitanje na koji se način roditelji mogu snaći i kako izabrati odgovarajuću literaturu za dijete.
Poznato je da se djeca mogu uživjeti u priču samo ako je pripovjedač predočava iz perspektive djeteta, ako uvažava jedinstvenost dječjega svijeta, ako mu je polazište za pričanje dječja stvarnost, ali da pritom ne ode u krajnost izobličavajući taj svijet.
Jasno da je sve ove zahtjeve teško ispuniti.
Međutim, svaki roditelj može naslutiti razmišljanja, osjećaje i želje djeteta, a na taj nas način djeca zapravo uče koju priču žele da im ponudimo.

Produbljivanje radnje

Djeca najčešće vrlo pozorno prate pričanje i tijek radnje, kao i izraz lica prilikom pripovijedanja. Na koji način nastaviti razgovor s djetetom o prepričanom, trebao bi ovisiti o njegovim reakcijama i zanimanju koje za to pokazuje.

Roditelji i odgojitelji trebali bi nenametljivo produbiti prepričano na sljedeće načine:

* zajedničkom igrom vezanom uz temu prepričanog, pripremljenim stvarima koje potiču dramatizaciju (primjerice, indijanska perjanica, pismonošina torba), pripremljenim materijalom za stvaranje na temu priče

* povremenim pitanjima koja ukazuju ili potječu iz priče

* umetanjem poznatih stihova ili rimovanih dijelova priče u svakodnevne situacije,

* nadovezivanjem na aktualne događaje koji mogu biti polazište za razgovor

*uz pomoć kutije za dragocjenosti u koju spremamo razne vrijedne stvari (drago kamenje koje kopaju patuljci u Snjeguljici) koje se uvijek mogu iznova razgledati, povremenim ponavljanjem priče...

Ako pripovjedač na ovaj način pomaže djeci da prodube svoje dojmove o pročitanome, priče, pjesme i bajke postat će njihovo duševno blago, a pojedini likovi iz priče uzori i prijatelji.


Mit Djeda Božićnjaka koristan je za djecu

Priče o Djedu Božićnjaku koje se pričaju djeci su dobre jer kod njih razvijaju pojmove dobra i zla, pokazalo je istraživanje čiji su rezultati objavljeni u časopisu Psychiatric Bulletin.
"Pričati djeci o Djedu Božićnjaku je dragocjen adut roditeljima jer to potiče stvaranje morala kod djece koja vjeruju da Djed zna jesu li bili dobri ili loši", objasnila je liječnica Lynda Breen, pokretač istraživanja, koja radi u dječjoj bolnici Alder Hey u Liverpoolu.

U istom časopisu psihijatar Mark Salter izražava žaljenje što je važnost mita i magije, a posebice legenda o Djedu Božićnjaku, nestala u društvu koje u prvi plan stavlja realnost.

Riječ stručnjaka

Obraćajte se njemu

Pripovjedač će u malom slušatelju potaknuti maštu, pobuditi ispravne predodžbe, pojasniti i produbiti iskustva te potaknuti ga na aktivnost samo ako se dijete osjeća kao središte svijeta. Pripovijedanje će, dakle, djetetu pričinjavati veselje samo:

Ako osjeća da se priča obraća upravo njemu i u njoj ponovno pronalazi svijet koji mu je poznat.
To se događa ako u priču u kojoj se govori o djetetu, koje je imalo loš dan, umetne ime djeteta, neprimjetno uvrste njegove navike i želje, ako govorimo o stvarima koje su mu poznate, ako u priči ima detalja po kojima prepoznaje vlastiti okoliš i svakodnevicu te ako se međusobno uspoređuju poznati događaji.

Ako se pripovjedač potrudi zorno predočiti ono što priča.
To se događa ako ono što priča, ujedno predočava (primjerice lutku o kojoj priča drži u krilu), svoje riječi skromno prati pogledom, gestama i mimikom, prilagodi boju glasa i intonaciju sadržaju priče tako da izražajno oponaša zvukove glasanja životinja, fijukanja vjetra, priče u kojima se govori o djetetu nepoznatoj okolini nadopuni kvalitetno izrađenim slikovnicama, fotografijama i crtežima.

Ako pripovjedač pozorno prati spontane dječje reakcije modeliranjem, prati je li to dio njegove spontane igre ili dramatizacije i slično.

Mr. sc. Vladimira Velički