Pablo Neruda
Vremenska Zona :: Razgovori :: Laganica :: Doskočice :: Razmišljanja :: Književnost
Strana 1 od 2
Strana 1 od 2 • 1, 2
Pablo Neruda
Igraš se svakog dana svjetlošću svemira.
Profinjena uzvanice, stižeš u cvijetu i vodi.
Više si no ova bijela glavica koju stežem
svakoga dana poput grozda.
Ne sličiš nikome otkako ja te volim.
Dopusti da te položim među žute vijence.
Tko ti zapisuje ime dimnim slovima među južnim
zvijezdama?
Ah, daj da se sjetim kakva si nekoć bila, kad još nisi
postojala.
Iznenada, vjetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni.
Nebo je mreža ispunjena mračnim ribama.
Ovamo svi vjetrovi neba stižu, svi.
Kiša halju odbacuje.
Prolijeću ptice.
Vjetar. Vjetar.
Ja se mogu boriti protiv ljudske sile.
Oluja tamo lišće kovitla
i odvezuje sve barke što su ih sinoć vezali za nebo.
Ti si ovdje. Ali ti ne bježiš.
Do posljednjeg krika ti ćeš mi odgovoriti.
Kao da te strah, sklupčaj se uz mene.
Pa ipak, ponekad ti je neka čudna sjena očima prohujala.
Sada, također sada, malena, cvijetak mi kozje krvi pružaš,
i čak ti grudi njima odišu.
Dok žalobni vjetar huji ubijajući leptire,
ja te ljubim, i radost moja grize ti šljivu usta.
Nije ti bilo lako priviknuti se na mene,
na dušu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi
izbjegavaju.
Toliko puta vidjesmo kako zornjača plamti dok smo se
ljubili u oči
i dok su se nad našim glavama sumraci rasplitali u
razigrane lepeze.
Moje su te riječi zasipale, milovale.
Odavna sam volio tvoje tijelo od blistavog sedefa.
Za mene ti si vladarka svemira.
Cvijeće ću radosno, naš copihue, s planine donijeti,
lješnjake zagasite i košare šumskih poljubaca.
Želio bih učiniti s tobom
ono što proljeće s trešnjama čini.
Profinjena uzvanice, stižeš u cvijetu i vodi.
Više si no ova bijela glavica koju stežem
svakoga dana poput grozda.
Ne sličiš nikome otkako ja te volim.
Dopusti da te položim među žute vijence.
Tko ti zapisuje ime dimnim slovima među južnim
zvijezdama?
Ah, daj da se sjetim kakva si nekoć bila, kad još nisi
postojala.
Iznenada, vjetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni.
Nebo je mreža ispunjena mračnim ribama.
Ovamo svi vjetrovi neba stižu, svi.
Kiša halju odbacuje.
Prolijeću ptice.
Vjetar. Vjetar.
Ja se mogu boriti protiv ljudske sile.
Oluja tamo lišće kovitla
i odvezuje sve barke što su ih sinoć vezali za nebo.
Ti si ovdje. Ali ti ne bježiš.
Do posljednjeg krika ti ćeš mi odgovoriti.
Kao da te strah, sklupčaj se uz mene.
Pa ipak, ponekad ti je neka čudna sjena očima prohujala.
Sada, također sada, malena, cvijetak mi kozje krvi pružaš,
i čak ti grudi njima odišu.
Dok žalobni vjetar huji ubijajući leptire,
ja te ljubim, i radost moja grize ti šljivu usta.
Nije ti bilo lako priviknuti se na mene,
na dušu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi
izbjegavaju.
Toliko puta vidjesmo kako zornjača plamti dok smo se
ljubili u oči
i dok su se nad našim glavama sumraci rasplitali u
razigrane lepeze.
Moje su te riječi zasipale, milovale.
Odavna sam volio tvoje tijelo od blistavog sedefa.
Za mene ti si vladarka svemira.
Cvijeće ću radosno, naš copihue, s planine donijeti,
lješnjake zagasite i košare šumskih poljubaca.
Želio bih učiniti s tobom
ono što proljeće s trešnjama čini.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
Dopadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna,
iz daljine me čuješ i glas te moj ne dodiruje.
Kao da su ti oči nekud odletele
i poljubac jedan sklopio usne.
I pošto su sve stvari pune moje duše,
izranjaš iz njih njome ispunjena.
Leptiru sna, na moju dušu ličiš
i ličiš na reč melanholija.
Dopadaš mi se kada ćutiš i kad si kao odsutna.
I kao da se žališ , leptirice zaljubljena.
Iz daljine me čuješ i glas me tvoj ne dodiruje.
Dozvoli mi da ćutim zajedno s ćutanjem tvojim.
Pusti me da ti govorim takodje ćutanjem tvojim,
svetlim kao svetiljka, jednostavnim kao prsten.
Slična si noći, zaćutala i zvezdana.
Ćutanje ti je od zvezda, tako daleko i čisto.
Dopadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna.
Daleka i bolna kao da si preminula.
Samo reč, tada, jedan osmeh je dosta.
I radostan sam, radostan što istina to nije.
iz daljine me čuješ i glas te moj ne dodiruje.
Kao da su ti oči nekud odletele
i poljubac jedan sklopio usne.
I pošto su sve stvari pune moje duše,
izranjaš iz njih njome ispunjena.
Leptiru sna, na moju dušu ličiš
i ličiš na reč melanholija.
Dopadaš mi se kada ćutiš i kad si kao odsutna.
I kao da se žališ , leptirice zaljubljena.
Iz daljine me čuješ i glas me tvoj ne dodiruje.
Dozvoli mi da ćutim zajedno s ćutanjem tvojim.
Pusti me da ti govorim takodje ćutanjem tvojim,
svetlim kao svetiljka, jednostavnim kao prsten.
Slična si noći, zaćutala i zvezdana.
Ćutanje ti je od zvezda, tako daleko i čisto.
Dopadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna.
Daleka i bolna kao da si preminula.
Samo reč, tada, jedan osmeh je dosta.
I radostan sam, radostan što istina to nije.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
NE BUDI DALEKO OD MENE
Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i cekat cu te na nekoj stanici
kad negde daleko usnu valovi.
Nemoj otici ni samo jedan cas, jer tada,
u tom casu, spoje se kapi nesanice
i mozda ce sav dim sto trazi svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje vedje u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otici ces tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoces li se vratiti ili me ostaviti da umrem.
Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i cekat cu te na nekoj stanici
kad negde daleko usnu valovi.
Nemoj otici ni samo jedan cas, jer tada,
u tom casu, spoje se kapi nesanice
i mozda ce sav dim sto trazi svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje vedje u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otici ces tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoces li se vratiti ili me ostaviti da umrem.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
AKO ME ZABORAVIŠ
Hoću da znam
jednu stvar.
Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.
E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.
Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.
Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.
Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.
Hoću da znam
jednu stvar.
Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.
E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.
Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.
Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.
Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
LJUBAVI
Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noć klasa.
Kuda prođosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom plača.
U svim republikama razvijao je vjetar
svoju neporočnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome cvjetanju.
Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose
Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noć klasa.
Kuda prođosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom plača.
U svim republikama razvijao je vjetar
svoju neporočnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome cvjetanju.
Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
iz zbirke Zemlja u Tebi
BESKRAJNA
Vidiš ove ruke? Zemlju su izmerile,
minerale i žitarice su odvojile
mir su sklopile, rat započele.
Došle su iz daljina,
iz svih mora i reka,
ali ipak,
koliko su se udaljile od tebe,
malena, pšenice zrno, ševo,
doživele nisu da te obuhvate
umorne su od pokušavanja
golubice zajedno rođene
što miruju ili lete na grudima tvojim
prevalile su daljine tvojih nogu
zamotale su se u svetlost tvoga struka.
Za mene bila si blago beskrajnošću
ispunjenije nego more i njegova jata,
ti si bela i plava i prostrana
kao zemlja na berbi grožđa.
Na ovom prostoru
od stopala tvojih do lica tvoga,
koračajući, koračajući, koračajući,
život će mi proći.
BESKRAJNA
Vidiš ove ruke? Zemlju su izmerile,
minerale i žitarice su odvojile
mir su sklopile, rat započele.
Došle su iz daljina,
iz svih mora i reka,
ali ipak,
koliko su se udaljile od tebe,
malena, pšenice zrno, ševo,
doživele nisu da te obuhvate
umorne su od pokušavanja
golubice zajedno rođene
što miruju ili lete na grudima tvojim
prevalile su daljine tvojih nogu
zamotale su se u svetlost tvoga struka.
Za mene bila si blago beskrajnošću
ispunjenije nego more i njegova jata,
ti si bela i plava i prostrana
kao zemlja na berbi grožđa.
Na ovom prostoru
od stopala tvojih do lica tvoga,
koračajući, koračajući, koračajući,
život će mi proći.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
VRATI PRIJATELJA
Kada umre prijatelj tvoj
u tebe se, da umre, vraća.
Dok ne nađe te, traži te
da ga ubiješ ti.
Dok hodamo, pričamo, jedemo,
pravimo zabeleške
o smrti njegovoj.
Malo je važno ono što mu se desilo.
Ceo svet zna svoje boli.
Već je umro, jedva da ga se neko seća.
Ime mu je zaboravljeno i niko da ga
od zaborava otrgne..
Ipak, on je stigao posle smrti
da bi ga se samo ovde sećali.
Preklinjajući tražio je naše oči.
Nismo ga želeli videti i nismo ga videli.
A onda je otišao, i sada se ne vraća.
Ne vraća se više, ne želi ga niko.
Kada umre prijatelj tvoj
u tebe se, da umre, vraća.
Dok ne nađe te, traži te
da ga ubiješ ti.
Dok hodamo, pričamo, jedemo,
pravimo zabeleške
o smrti njegovoj.
Malo je važno ono što mu se desilo.
Ceo svet zna svoje boli.
Već je umro, jedva da ga se neko seća.
Ime mu je zaboravljeno i niko da ga
od zaborava otrgne..
Ipak, on je stigao posle smrti
da bi ga se samo ovde sećali.
Preklinjajući tražio je naše oči.
Nismo ga želeli videti i nismo ga videli.
A onda je otišao, i sada se ne vraća.
Ne vraća se više, ne želi ga niko.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
ODA SREĆNOM DANU
Ovog puta me pustite da budem srećan,
Ništa se nije desilo nikom,
Sve što se dešava to je da sam srećan
Sa sve četiri strane srca,
Kad hodam, spavam ili pišem.
Šta da radim, srećan sam.
Bezbrojniji sam od paše na livadama,
Osećam kožu kao cerovu koru
I dole nadu, gore ptice,
More kao kopču na svome pojasu,
Od hleba i kamena stvorenu zemlju,
Vazduh raspevan kao gitara.
Ti, pokraj mene u pesku, pesak si,
Pevaš i pesma si,
Svet je danas moja duša,
Pesma i pesak,
Svet su danas moja usta,
Pusti me da u tvojim usnama
I u pesku budem srećan,
Srećan što dišem i što ti dišeš,
Srećan što dodirujem tvoje koleno
I tad mi se čini da sam dotak’o
Azurnu kožu neba i njenu svežinu.
Danas me pustite samog da budem srećan,
Sa svima ili bez ikog,
Srecan sa pašom i peskom,
Srećan sa vazduhom i zemljom,
Srećan sa tobom,
Sa tvojim usnama srećan.
Ovog puta me pustite da budem srećan,
Ništa se nije desilo nikom,
Sve što se dešava to je da sam srećan
Sa sve četiri strane srca,
Kad hodam, spavam ili pišem.
Šta da radim, srećan sam.
Bezbrojniji sam od paše na livadama,
Osećam kožu kao cerovu koru
I dole nadu, gore ptice,
More kao kopču na svome pojasu,
Od hleba i kamena stvorenu zemlju,
Vazduh raspevan kao gitara.
Ti, pokraj mene u pesku, pesak si,
Pevaš i pesma si,
Svet je danas moja duša,
Pesma i pesak,
Svet su danas moja usta,
Pusti me da u tvojim usnama
I u pesku budem srećan,
Srećan što dišem i što ti dišeš,
Srećan što dodirujem tvoje koleno
I tad mi se čini da sam dotak’o
Azurnu kožu neba i njenu svežinu.
Danas me pustite samog da budem srećan,
Sa svima ili bez ikog,
Srecan sa pašom i peskom,
Srećan sa vazduhom i zemljom,
Srećan sa tobom,
Sa tvojim usnama srećan.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
Mome su srcu dovoljne
Mome su srcu dovoljne tvoje grudi,
i krila moja za tvoju slobodu
Iz mojih usta poletjet će u nebo
ono što je spavalo u tvojoj duši
U tebi je varka svakoga dana,
stižeš ko rosa na cvijetne krunice,
potkopavaš obzorje svojom odsutnošću,
poput vala bježeći neprestano
Rekao sam da si pjevala u vjetru,
kao što pjevaju pinije i jarboli,
ti si kao oni, visoka i šutljiva
i često tužna kao putovanje
Utočište, kao stari put,
nastanjuju te jeke i glasovi čežnje,
budim se i ponekad, sele i bježe
ptice što su spavale u tvojoj duši
Mome su srcu dovoljne tvoje grudi,
i krila moja za tvoju slobodu
Iz mojih usta poletjet će u nebo
ono što je spavalo u tvojoj duši
U tebi je varka svakoga dana,
stižeš ko rosa na cvijetne krunice,
potkopavaš obzorje svojom odsutnošću,
poput vala bježeći neprestano
Rekao sam da si pjevala u vjetru,
kao što pjevaju pinije i jarboli,
ti si kao oni, visoka i šutljiva
i često tužna kao putovanje
Utočište, kao stari put,
nastanjuju te jeke i glasovi čežnje,
budim se i ponekad, sele i bježe
ptice što su spavale u tvojoj duši
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
100 soneta o ljubavi
Matildi Urrutia
Gospo moja ljubljena, mnogo patnje
osjetih pišuci za te ove pjesme koje nazvah
sonetima, mnogo sam trpio,ali
radost poklona veca je nego livada.
Znao sam dobro i u pocetku
da su po vlastitom izboru i radi otmjenosti
pjesnici svih vremena
odabirali rime što su zvonile poput srebra,
kristala ili kanonada. Ja, s mnogo poniznosti,
sagradih ove sonete od drveta, dadoh im zvuk
te opore i ciste tvari i takvi treba da stignu
do tvog sluha. Ti i ja, hodajuci šumom
i pješcanom obalom, pored izgubljenih jezera,
pepeljastim prostranstvima, skupili smo komade
cista drveta, grede izložene ljuljanju
vode i nevremena. Od takva najnežnijeg iverja
sazdao sam sjekirom, nožem, perorezom
ovu drvenariju ljubavi i podigao male kuce
od cetrnaest dasaka, da bi u njima živjele
tvoje oci koje obožavam i pjevam. Tako utvrdivši
svoje razloge ljubavi predajem ti ovaj centurion:
sonete od drveta što su se uzdigli samo zato
jer si im ti darovala život.
Matildi Urrutia
Gospo moja ljubljena, mnogo patnje
osjetih pišuci za te ove pjesme koje nazvah
sonetima, mnogo sam trpio,ali
radost poklona veca je nego livada.
Znao sam dobro i u pocetku
da su po vlastitom izboru i radi otmjenosti
pjesnici svih vremena
odabirali rime što su zvonile poput srebra,
kristala ili kanonada. Ja, s mnogo poniznosti,
sagradih ove sonete od drveta, dadoh im zvuk
te opore i ciste tvari i takvi treba da stignu
do tvog sluha. Ti i ja, hodajuci šumom
i pješcanom obalom, pored izgubljenih jezera,
pepeljastim prostranstvima, skupili smo komade
cista drveta, grede izložene ljuljanju
vode i nevremena. Od takva najnežnijeg iverja
sazdao sam sjekirom, nožem, perorezom
ovu drvenariju ljubavi i podigao male kuce
od cetrnaest dasaka, da bi u njima živjele
tvoje oci koje obožavam i pjevam. Tako utvrdivši
svoje razloge ljubavi predajem ti ovaj centurion:
sonete od drveta što su se uzdigli samo zato
jer si im ti darovala život.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
Jutro
1.
Matildo, ime od biljke, kamena ili vina,
od svega što se rada iz zemlje i traje,
rijeci u cijem rastu svice,
u cijem ljetu planu svjetlo limunova.
U tome imenu plove brodovi od drveta
okruženi rojem vatre morske modrine,
i ova slova su voda neke rijeke
što utjece u moje zakreceno srce.
O ime otkriveno ispod puzavice
kao da su vrata nepaznata tunela
što se s mirisom sveta spaja!
O, osvoji me svojim vrelim ustima,
istraži me, ako želiš, svojim nocnim ocima,
ali me pusti da plovim i spavam u tvome imenu.
1.
Matildo, ime od biljke, kamena ili vina,
od svega što se rada iz zemlje i traje,
rijeci u cijem rastu svice,
u cijem ljetu planu svjetlo limunova.
U tome imenu plove brodovi od drveta
okruženi rojem vatre morske modrine,
i ova slova su voda neke rijeke
što utjece u moje zakreceno srce.
O ime otkriveno ispod puzavice
kao da su vrata nepaznata tunela
što se s mirisom sveta spaja!
O, osvoji me svojim vrelim ustima,
istraži me, ako želiš, svojim nocnim ocima,
ali me pusti da plovim i spavam u tvome imenu.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
2.
Ljubavi, koliko puteva do jednog poljupca,
kakva lutajuca samoca do tebe!
Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.
U Taltalu još nije svanulo proljece.
Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,
sjedinjeni od odjece do korijenja,
sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,
sve dok ti i ja ne budemo zajedno.
Misliti da je stajalo toliko kamenja
koje nosi rijeka, ušce vode Boroa,
misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima,
ti i ja jednostavno morali voljeti,
izmiješani sa svima, s muškarcima i ženama,
sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.
Ljubavi, koliko puteva do jednog poljupca,
kakva lutajuca samoca do tebe!
Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.
U Taltalu još nije svanulo proljece.
Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,
sjedinjeni od odjece do korijenja,
sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,
sve dok ti i ja ne budemo zajedno.
Misliti da je stajalo toliko kamenja
koje nosi rijeka, ušce vode Boroa,
misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima,
ti i ja jednostavno morali voljeti,
izmiješani sa svima, s muškarcima i ženama,
sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
3.
Opora ljubavi, ljubicice okrunjena trnjem,
šipražije izmedu mnogo strasti nakostrešeno,
koplje bolova i krunico gnjeva,
kojim si putem i kako pošla u moju dušu?
Zašto si sunovratila svoj bolni plamen,
odjednom, izmedu hladnog lišca mog puta?
Tko ti oznaci korake koji te nose k meni?
Koji cvijet, kamen i dim pokazaše moje boravište?
Sigurno je da je drhtala stravicna noc
i zora ispunila sve vrceve svojim vinom
i sunce ucvrstilo svoju prisutnost nebesku,
dok me okrutna ljubav opsjedala neprestano
sve dok, sijekuci svojim sabljama i trnjem,
u mome srcu ne otvori užareni put.
Opora ljubavi, ljubicice okrunjena trnjem,
šipražije izmedu mnogo strasti nakostrešeno,
koplje bolova i krunico gnjeva,
kojim si putem i kako pošla u moju dušu?
Zašto si sunovratila svoj bolni plamen,
odjednom, izmedu hladnog lišca mog puta?
Tko ti oznaci korake koji te nose k meni?
Koji cvijet, kamen i dim pokazaše moje boravište?
Sigurno je da je drhtala stravicna noc
i zora ispunila sve vrceve svojim vinom
i sunce ucvrstilo svoju prisutnost nebesku,
dok me okrutna ljubav opsjedala neprestano
sve dok, sijekuci svojim sabljama i trnjem,
u mome srcu ne otvori užareni put.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
4.
Sjetit ceš se onog hirovitog klanca
gdje su se uspinjali dršcuci mirisi,
s vremena na vrijeme ptica odjevena
u vodu i tromost: a to je odjeca zime.
Sjetit ceš se darova zemlje:
neobuzdana mirisa i zlatne gline,
trave šipražja, mahnita korjenja,
zacarana trnja poput maceva.
Sjetit ceš serukoveti koju si donijela,
rukoveti sjene i vode s tišinom,
rukoveti kao što je kamen s pjenom.
I tada bijaše kao nikada i kao uvijek:
podimo tamo gdje nas ceka ništa
i nadimo sve što nas tamo ocekuje.
Sjetit ceš se onog hirovitog klanca
gdje su se uspinjali dršcuci mirisi,
s vremena na vrijeme ptica odjevena
u vodu i tromost: a to je odjeca zime.
Sjetit ceš se darova zemlje:
neobuzdana mirisa i zlatne gline,
trave šipražja, mahnita korjenja,
zacarana trnja poput maceva.
Sjetit ceš serukoveti koju si donijela,
rukoveti sjene i vode s tišinom,
rukoveti kao što je kamen s pjenom.
I tada bijaše kao nikada i kao uvijek:
podimo tamo gdje nas ceka ništa
i nadimo sve što nas tamo ocekuje.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
5.
Da te takne noc, ni zrak, ni zora,
samo zemlja, nevinost grozdova,
jabuke što rastu i slušaju cistu vodu,
blato i smole tvog mirisnog kraja.
Od Quinchamalja gde se rodiše tvoje oci
do tvojih nogu stvorenih za me na Granici
ti si tamna glina koju poznajem:
u bokovima ti diram ponovo svu pšenicu.
Možda nisi znala, Araukanko,
i kad ti zaboravih poljupce, prije no što sam te volio,
srce se moje sjecalo tvojih usana,
i bijah poput ranjenika na cestama
sve dok nisam shvatio da sam našao,
ljubavi, svoje podrucije cjelova i vulkana.
Da te takne noc, ni zrak, ni zora,
samo zemlja, nevinost grozdova,
jabuke što rastu i slušaju cistu vodu,
blato i smole tvog mirisnog kraja.
Od Quinchamalja gde se rodiše tvoje oci
do tvojih nogu stvorenih za me na Granici
ti si tamna glina koju poznajem:
u bokovima ti diram ponovo svu pšenicu.
Možda nisi znala, Araukanko,
i kad ti zaboravih poljupce, prije no što sam te volio,
srce se moje sjecalo tvojih usana,
i bijah poput ranjenika na cestama
sve dok nisam shvatio da sam našao,
ljubavi, svoje podrucije cjelova i vulkana.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
6
U šumama, izgubljen, otkinuh tamnu granu
i usnama, žedan, podigoh njen šapat:
možda to bijaše glas kiše koja je plakala,
zvono razbijeno i srce presjeceno.
Nešto iz daljine što mi se cinilo
tegobno skriveno, pokriveno zemljom,
krik prigušen beskrajnim jesenima,
odškrinutom i vlažnom tminom lišca.
Ali tamo, prenuvši se od snova šume,
grana ljeskova zapjeva pod mojim ustima
i njen se bludeci miris verao po mom mjerilu,
kao da me odjodnom potražilo korjenje
koje napustih, zemlja izgubljena s mojim djetinjstvom,
i zaustavih se ranjen skitnickim mirisom.
7
“Poci ceš samnom“ - rekoh - i nitko nije znao
gdje i kako drhti moja bolna duša
i ne bijaše za me karanfila i barkarola,
ništa, jedino rana ljubavlju otvorena.
Ponovih: podi sa mnom, kao da vec umirem
i nitko ne vidje mjesec na usni što mi krvari,
nitko ne vidje tu krv što se penjala tišini.
O ljubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem!
Ali kad sam cuo tvoj glas kako ponavlja
„Poci ceš sa mnom“ - kao da si oslobodila
i bol i ljubav i bjesnilo zarobljena vina
što se iz svog potopljena podruma uspinjalo,
i ponovo na svojim ustima osetih okus plamena,
krvi i karanfila, kamena i paljevine.
8
Kad tvoje oci ne budu imale boju mjeseca,
dana s glinom, s radom ili s vatrom,
kad ne bi zatocenu cuvala okretnost uzduha,
kad ne bi, kao što jesi, bila tjedan jantara,
kad ne bi, kao što jesi, bila žuti trenutak
u kome se jesen penje povijušama,
da nisi još i hljeb koji mirisni mjesec
mijesi noseci svoje brašno nebom,
o ljubljena, ne bih te volio!
U tvome zagrljaju grlim ono što postoji,
i pjesak, i vrijeme, i stablo kiše,
i sve živi zato da bih ja živio:
ne odlazeci daleko mogu da vidim sve:
u tvome životu vidim sve ono što je šivo.
9.
U udaru vala protiv nepokorna kamena
svetlo se raspada i uspostavlja svoju ružu
i krug mora sužava se i postaje grozd,
jedna jedina kap modre soli što pada.
O blistava magnolijo oslobodena u pjeni,
magneticna putnice cija smrt cvjeta
i vjecno se vraca da bude i ne bude ništa:
razbijena sol, zaslepljeni pokret morski.
Sjedninjeni ti i ja, ljubavi moja, šutimo,
dok more uništava svoje vecne kipove
i obara svoje tornjeve bijesa i bjeline,
jer u tkanju tih tkanina nevidljivih
od vode razbješnele i neprestana pijeska
branimo jedinu i progonjenu nježnost.
10.
Nježna je ljepotica kao da su glazba i drvo,
ahat, tkanine i žito, breskve prozracne,
podigli svoj prolazni kip.
Prema valu upravlja suprotnu svježinu.
More kupa glatka stopala utisnuta
u oblik tek ucinjen u pesku
i sada je njegov ženstveni oganj ruže
tek mjehur na koji sunce i more nasrcu.
Jao, neka te ništa ne takne do soli studeni!
Neka ni ljubav ne sruši netaknuto proljece.
O ljiepa, odsjaju nerazorive pjene,
neka tvoji bokovi polože u vodu
novu mjeru labuda ili žuta lopoca
i neka plovi tvoj kip po vjecnome kristalu.
U šumama, izgubljen, otkinuh tamnu granu
i usnama, žedan, podigoh njen šapat:
možda to bijaše glas kiše koja je plakala,
zvono razbijeno i srce presjeceno.
Nešto iz daljine što mi se cinilo
tegobno skriveno, pokriveno zemljom,
krik prigušen beskrajnim jesenima,
odškrinutom i vlažnom tminom lišca.
Ali tamo, prenuvši se od snova šume,
grana ljeskova zapjeva pod mojim ustima
i njen se bludeci miris verao po mom mjerilu,
kao da me odjodnom potražilo korjenje
koje napustih, zemlja izgubljena s mojim djetinjstvom,
i zaustavih se ranjen skitnickim mirisom.
7
“Poci ceš samnom“ - rekoh - i nitko nije znao
gdje i kako drhti moja bolna duša
i ne bijaše za me karanfila i barkarola,
ništa, jedino rana ljubavlju otvorena.
Ponovih: podi sa mnom, kao da vec umirem
i nitko ne vidje mjesec na usni što mi krvari,
nitko ne vidje tu krv što se penjala tišini.
O ljubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem!
Ali kad sam cuo tvoj glas kako ponavlja
„Poci ceš sa mnom“ - kao da si oslobodila
i bol i ljubav i bjesnilo zarobljena vina
što se iz svog potopljena podruma uspinjalo,
i ponovo na svojim ustima osetih okus plamena,
krvi i karanfila, kamena i paljevine.
8
Kad tvoje oci ne budu imale boju mjeseca,
dana s glinom, s radom ili s vatrom,
kad ne bi zatocenu cuvala okretnost uzduha,
kad ne bi, kao što jesi, bila tjedan jantara,
kad ne bi, kao što jesi, bila žuti trenutak
u kome se jesen penje povijušama,
da nisi još i hljeb koji mirisni mjesec
mijesi noseci svoje brašno nebom,
o ljubljena, ne bih te volio!
U tvome zagrljaju grlim ono što postoji,
i pjesak, i vrijeme, i stablo kiše,
i sve živi zato da bih ja živio:
ne odlazeci daleko mogu da vidim sve:
u tvome životu vidim sve ono što je šivo.
9.
U udaru vala protiv nepokorna kamena
svetlo se raspada i uspostavlja svoju ružu
i krug mora sužava se i postaje grozd,
jedna jedina kap modre soli što pada.
O blistava magnolijo oslobodena u pjeni,
magneticna putnice cija smrt cvjeta
i vjecno se vraca da bude i ne bude ništa:
razbijena sol, zaslepljeni pokret morski.
Sjedninjeni ti i ja, ljubavi moja, šutimo,
dok more uništava svoje vecne kipove
i obara svoje tornjeve bijesa i bjeline,
jer u tkanju tih tkanina nevidljivih
od vode razbješnele i neprestana pijeska
branimo jedinu i progonjenu nježnost.
10.
Nježna je ljepotica kao da su glazba i drvo,
ahat, tkanine i žito, breskve prozracne,
podigli svoj prolazni kip.
Prema valu upravlja suprotnu svježinu.
More kupa glatka stopala utisnuta
u oblik tek ucinjen u pesku
i sada je njegov ženstveni oganj ruže
tek mjehur na koji sunce i more nasrcu.
Jao, neka te ništa ne takne do soli studeni!
Neka ni ljubav ne sruši netaknuto proljece.
O ljiepa, odsjaju nerazorive pjene,
neka tvoji bokovi polože u vodu
novu mjeru labuda ili žuta lopoca
i neka plovi tvoj kip po vjecnome kristalu.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
11
Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
i ulicama hodam ne hraneci se, tih,
kruh mi ne daje snage i zbunjuje me zora,
tražim tekuci zvuk tvojih koraka u danu.
Izgladnjeo sam za tvojim smijehom što klizi,
za tvojim rukama boje bijesne žitnice,
gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,
želim ti jesti kožu od netaknuta badema.
Želim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,
nos koji vlada na tvome oholom licu,
želim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica
i gladan idem i vracam se njušeci sumrak
tražeci te, tražeci tvoje toplo srce
kao neka puma u samoci Quitratue.
12
Popuna ženo, putnena jabuko, topli mjesece,
gusti mirisu alga, blato i svjetlo smrvljeno,
kakvim se tamni sjaj otvara izmedu tvojih stupova?
Kakva drevna noc dira covjeka svojim culima?
jao, ljubiti je putovanje s vodom i zvijezdama,
sa zrakom utopljenim i grubim olujama brašna:
ljubiti je borba bljeskova
i dvaju tijela jednim medom poražena.
Od cjelova prelazim tvoj mali beskraj,
tvoje rubove, tvoje ruke i tvoja sicušna sela,
i oganj genitalni preobražen u slast
juri osjetljivim putevima krvi
sve dok se ne sruši kao karanfil nocni,
sve dok ne bude i ne bude jedino munja u sjeni.
13.
Svijetlo koje se s tvojim nogu penje do kose,
nabreklost koja obavija tvoj nježni oblik,
nije od morskog sedefa, ni od hladna srebra:
ti si od kruha, od kruha koji je ljubila vatra.
Brašno je podiglo s tobom svoju žitnicu
i izraslo unaprijedeno sretnim godinama,
kada je žito udvostrucilo tvoje grudi
ljubav je moja bila ugljen što zrije u zemlji.
O, hljeb je tvoje celo, tvoje su noge hljeb, i tvoja usta,
hljeb koji jedem, roden sa svjetlom svakog jutra,
ljubljena, topla zastavo pekarnica,
vatra ti dade poduku krvi,
od brašna si naucila da budeš sveta,
od hljeba si primila govor i miris.
14
Nedostaje mi vremena da slavim tvoje vlasi.
Moram ih brojati i hvaliti jednu pi jednu:
drugi ljubavnici žele živjeti s nekim ocima,
ja celim biti samo tvoj vlasuljar.
U Italiji su te nazivali Meduzom
zbog uvojaka i sjaja tvoje kose.
Zovem te: cupava moja i razbarušena:
i srce moje poznaje sva vrata tvoje kose.
Kada zalutaš u svojoj vlastitoj kosi
ne zaboravi me, sjeti se da te ljubim,
ne dopusti da odem izgubljen bez tvojih vlasi
u svijet mracan na svim svojim putevima
što samo sjenu poznaje i boli prolazne,
dko se sunce ne popne na toranj tvoje kose.
15.
Vec odavno te zemlja poznaje:
jedra si kao hljeb ili drvo,
tijelo si i grozd sigurne tvari,
teška si kao akacija, socivo zlacano.
Ne postojiš samo zato što si oci lete
i obasjavaju stvari kao otvoren prozor,
vec i zato što su te od gline umjesili i ispekli
u Chillanu, zacudenoj peci od opeka.
Bica se rasipaju kao zrak ili voda i studen
i neuhvatljiva su, brišu se u dodiru s vremenom,
kao da su prije smrti bila usitnjena.
Ti ceš pasti sa mnom kao kamen u raku
i tako za našu ljubav što ne bje potrošena
zemlja ce i dalje živjeti zajedno sa nama.
Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
i ulicama hodam ne hraneci se, tih,
kruh mi ne daje snage i zbunjuje me zora,
tražim tekuci zvuk tvojih koraka u danu.
Izgladnjeo sam za tvojim smijehom što klizi,
za tvojim rukama boje bijesne žitnice,
gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,
želim ti jesti kožu od netaknuta badema.
Želim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,
nos koji vlada na tvome oholom licu,
želim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica
i gladan idem i vracam se njušeci sumrak
tražeci te, tražeci tvoje toplo srce
kao neka puma u samoci Quitratue.
12
Popuna ženo, putnena jabuko, topli mjesece,
gusti mirisu alga, blato i svjetlo smrvljeno,
kakvim se tamni sjaj otvara izmedu tvojih stupova?
Kakva drevna noc dira covjeka svojim culima?
jao, ljubiti je putovanje s vodom i zvijezdama,
sa zrakom utopljenim i grubim olujama brašna:
ljubiti je borba bljeskova
i dvaju tijela jednim medom poražena.
Od cjelova prelazim tvoj mali beskraj,
tvoje rubove, tvoje ruke i tvoja sicušna sela,
i oganj genitalni preobražen u slast
juri osjetljivim putevima krvi
sve dok se ne sruši kao karanfil nocni,
sve dok ne bude i ne bude jedino munja u sjeni.
13.
Svijetlo koje se s tvojim nogu penje do kose,
nabreklost koja obavija tvoj nježni oblik,
nije od morskog sedefa, ni od hladna srebra:
ti si od kruha, od kruha koji je ljubila vatra.
Brašno je podiglo s tobom svoju žitnicu
i izraslo unaprijedeno sretnim godinama,
kada je žito udvostrucilo tvoje grudi
ljubav je moja bila ugljen što zrije u zemlji.
O, hljeb je tvoje celo, tvoje su noge hljeb, i tvoja usta,
hljeb koji jedem, roden sa svjetlom svakog jutra,
ljubljena, topla zastavo pekarnica,
vatra ti dade poduku krvi,
od brašna si naucila da budeš sveta,
od hljeba si primila govor i miris.
14
Nedostaje mi vremena da slavim tvoje vlasi.
Moram ih brojati i hvaliti jednu pi jednu:
drugi ljubavnici žele živjeti s nekim ocima,
ja celim biti samo tvoj vlasuljar.
U Italiji su te nazivali Meduzom
zbog uvojaka i sjaja tvoje kose.
Zovem te: cupava moja i razbarušena:
i srce moje poznaje sva vrata tvoje kose.
Kada zalutaš u svojoj vlastitoj kosi
ne zaboravi me, sjeti se da te ljubim,
ne dopusti da odem izgubljen bez tvojih vlasi
u svijet mracan na svim svojim putevima
što samo sjenu poznaje i boli prolazne,
dko se sunce ne popne na toranj tvoje kose.
15.
Vec odavno te zemlja poznaje:
jedra si kao hljeb ili drvo,
tijelo si i grozd sigurne tvari,
teška si kao akacija, socivo zlacano.
Ne postojiš samo zato što si oci lete
i obasjavaju stvari kao otvoren prozor,
vec i zato što su te od gline umjesili i ispekli
u Chillanu, zacudenoj peci od opeka.
Bica se rasipaju kao zrak ili voda i studen
i neuhvatljiva su, brišu se u dodiru s vremenom,
kao da su prije smrti bila usitnjena.
Ti ceš pasti sa mnom kao kamen u raku
i tako za našu ljubav što ne bje potrošena
zemlja ce i dalje živjeti zajedno sa nama.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
16
Ljubim komad zemlje koji si ti,
jer u poljanama planetarnim
nema druge zvijezde. Ti ponavljaš
umnocavanje svemira.
Tvoje beskrajne oci svjetlo su koje imam
sjaja rasutih zvijezda,
koža tvoja drhti kao što drhte putevi
kojima meteor putuje u kiši.
Od mjeseca bijahu za me tvoji bokovi,
od sunca tvoja usta duboka, i njihova slast,
od toliko goruceg svjetla kao med u sjeni
tvoje srce spaljeno dugim crvenim zrakama,
i tako prelazim vatru tvog oblika ljubec te,
malu i planetsku, golubicu i geografiju.
17.
Ne volim te kao da si ruža od soli, topaz
ili strijela karanfila koji pronose oganj:
volim te ko što se vole neke mracne stvari,
potajno, izmedu sjene i duše.
Volim te kao biljku koja ne cvjeta i nosi
u sebi, skriveno, svjetlo onih cvjetova,
i hvala tvojoj ljubavi u tjelu mi taman živi
gusti miris koji se uzdigao iz zemlje.
Volim te ne znajuci kako, ni kada, ni odakle,
volim te izravno bez problema i gordosti:
tako te volim jer ne znam voljeti drukcije,
nego na taj nacin na koji nisam i nisi,
blizu, da ti je ruka na mojim grudima moja
blizu da ti se oci sklapaju s mojim snom.
18.
Planinama ideš kao što stiže lahor
ili bujica što izvire iz snijega
i tvoja uzdrhtala kosa potvrduje
visoke šare sunca u šikarju.
Sve svijetlo Kavkaza pada na tvoje tjelo
kao na neku malu i beskrajnu amforu
u kojoj voda mijenja odjecu i pjesmu
na svaki prozracan pokrer rijeke.
U brdima stari put ratnika,
a dolje pomamna blista kao sablja
voda izmedu zidina pomamnih ruku,
sve dok ti ne primiš iz šuma iznenada
strucak ili munju nekog modrog cvijeta
i neobicnu strijelu nekog divljeg mirisa.
19.
Dok te golema pjena Crnog otoka,
modra sol i sunce u valovima kupaju,
promatram kako leti osa
zaokupljena medom svoga svemira.
Stiže i dolazi smirujuci svoj let ravan i zlatokos
kao da skliznu s neke nevidljive žice
otmjenost plesa, žed njenog pojasa,
i ubojstva zlocudnog žalca.
Od petroleja i narandze je njena duga,
i poout aviona istražuje u travi,
sa šumom klasja leti i nestaje,
dok ti izlaziš iz mora, naga,
i vracaš se svijetu puna sunca i soli,
statua blistava i sablja od pjeska.
20.
Ružna moja, ti si kesten rascešljani,
lijepa moja, divna si poput vjetra,
ružna moja, od tvojih se usta mogu stvoriti dvoja,
lijepa moja, cjelovi su ti svjeci kao lubenice.
Ružna moja, gdje su se skrivale tvoje grudi?
Majušne su kao dvije mjerice žita.
Volio bih na njedrima vidjeti dva mjeseca,
goleme tornjeve tvoje suverenosti.
Ružna moja, more nema tvoje nokte u svom šatoru,
ljijepa moja, cvijet po cvijet, zvijezdu po zvijezdu,
val po val, ljubavi, brojao sam tvoje tijelo:
ružna moja, ljubim te zbog tvog struka od zlata,
lijepa moja, ljubim te zbog jedne bore na celu,
ljubavi, ljubim te jer si svijetla i jer si tamna.
Ljubim komad zemlje koji si ti,
jer u poljanama planetarnim
nema druge zvijezde. Ti ponavljaš
umnocavanje svemira.
Tvoje beskrajne oci svjetlo su koje imam
sjaja rasutih zvijezda,
koža tvoja drhti kao što drhte putevi
kojima meteor putuje u kiši.
Od mjeseca bijahu za me tvoji bokovi,
od sunca tvoja usta duboka, i njihova slast,
od toliko goruceg svjetla kao med u sjeni
tvoje srce spaljeno dugim crvenim zrakama,
i tako prelazim vatru tvog oblika ljubec te,
malu i planetsku, golubicu i geografiju.
17.
Ne volim te kao da si ruža od soli, topaz
ili strijela karanfila koji pronose oganj:
volim te ko što se vole neke mracne stvari,
potajno, izmedu sjene i duše.
Volim te kao biljku koja ne cvjeta i nosi
u sebi, skriveno, svjetlo onih cvjetova,
i hvala tvojoj ljubavi u tjelu mi taman živi
gusti miris koji se uzdigao iz zemlje.
Volim te ne znajuci kako, ni kada, ni odakle,
volim te izravno bez problema i gordosti:
tako te volim jer ne znam voljeti drukcije,
nego na taj nacin na koji nisam i nisi,
blizu, da ti je ruka na mojim grudima moja
blizu da ti se oci sklapaju s mojim snom.
18.
Planinama ideš kao što stiže lahor
ili bujica što izvire iz snijega
i tvoja uzdrhtala kosa potvrduje
visoke šare sunca u šikarju.
Sve svijetlo Kavkaza pada na tvoje tjelo
kao na neku malu i beskrajnu amforu
u kojoj voda mijenja odjecu i pjesmu
na svaki prozracan pokrer rijeke.
U brdima stari put ratnika,
a dolje pomamna blista kao sablja
voda izmedu zidina pomamnih ruku,
sve dok ti ne primiš iz šuma iznenada
strucak ili munju nekog modrog cvijeta
i neobicnu strijelu nekog divljeg mirisa.
19.
Dok te golema pjena Crnog otoka,
modra sol i sunce u valovima kupaju,
promatram kako leti osa
zaokupljena medom svoga svemira.
Stiže i dolazi smirujuci svoj let ravan i zlatokos
kao da skliznu s neke nevidljive žice
otmjenost plesa, žed njenog pojasa,
i ubojstva zlocudnog žalca.
Od petroleja i narandze je njena duga,
i poout aviona istražuje u travi,
sa šumom klasja leti i nestaje,
dok ti izlaziš iz mora, naga,
i vracaš se svijetu puna sunca i soli,
statua blistava i sablja od pjeska.
20.
Ružna moja, ti si kesten rascešljani,
lijepa moja, divna si poput vjetra,
ružna moja, od tvojih se usta mogu stvoriti dvoja,
lijepa moja, cjelovi su ti svjeci kao lubenice.
Ružna moja, gdje su se skrivale tvoje grudi?
Majušne su kao dvije mjerice žita.
Volio bih na njedrima vidjeti dva mjeseca,
goleme tornjeve tvoje suverenosti.
Ružna moja, more nema tvoje nokte u svom šatoru,
ljijepa moja, cvijet po cvijet, zvijezdu po zvijezdu,
val po val, ljubavi, brojao sam tvoje tijelo:
ružna moja, ljubim te zbog tvog struka od zlata,
lijepa moja, ljubim te zbog jedne bore na celu,
ljubavi, ljubim te jer si svijetla i jer si tamna.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
21.
O neka sva ljubav u meni slavi svoja usta,
da ne patim više ni casa bez proljeca,
prepustio sam bolu jedino svoje ruke,
sada mi, ljubljena, ostavi svoje poljupce.
Pokri svjetlo otvorenog mjeseca svojim mirisom,
sva vrata zatvori svojom kosom,
a ja, ne zaboravi, kada se uplakan probudim
zato je što sam u snovima tek izgubljeno dijete
što traci izmedu lišca noci tvoje ruke,
dodir pšenice koji mi prenosiš,
uzdrhtali ushit od snage i od sjene.
O, ljubljena i ništa više no sjena
u koju me pratiš u svojim snovima
i govoriš mi vrijeme svjetlosti.
22.
Koliko puta, ljubavi, ljubljah te odsutnu, bez uspomena,
ne prepoznavši tvoj pogled, ne gledajuci te, kentaurko,
u suprotnim krajevima, u podnevu što gori:
bila si jedino miris žitarica koje volim.
Možda sam te vidio, zamislio da prolaziš podižuci pehar
u Angolu, na svjetolosti lipanjskog mjeseca,
ili si ti bila struk one gitare koju dirnuh
u tmini i koja odjeknu kao neizmjerno more.
Volio sam te i ne znajuci, tražio sam tvoje sjecanje,
ulazio u puste kuce s lampom da bih ukrao tvoju sliku.
Ali, znao sam vec kakva jesi. Odjednom,
dok si išla sa mnom dirnuh te i život mi se zaustavi:
pred mojim si ocima bila, vladala si i vladaš.
Kao lomaca u šumama vatra je tvoje kraljevstvo.
23.
Vatra je bila svijetlo, a kruh kivan mjesec,
jesmin udvostruci svoju zvjezdanu tajnu,
i strašne ljubavi meke i ciste ruke
dadoše mir mojim ocima i sunce mojim culima.
O ljubavi, kako odjednom. iz odrpina
sagradila si zgradu slatke postojanosti,
porazila si nokte zlocudne i zavidne
i sad smo pred licem svijeta kao jedini život.
Tako je bilo i jeste, tako ce biti sve dotle
dok, divlja i slatka ljubavi, Matildo voljena,
vrijeme ne najavi za nas konacnu ružu dana.
Bez tebe, bez mene i svijetla necemo postojati:
tada, sa one strane zemlje i sjene
nastavit ce živjeti svjetlo naše ljubavi.
24
Ljubavi, ljubavi, oblaci na tornju neba
popeše se kao pobjednicke pralje,
i sve je gorjelo u modrini, sve bijaše zvijezda:
more, ladja i dan prognaše se zajedno.
Dodi da vidiš trešnje vode zvjezdane
i okrugao kljuc hitrog svemira,
dodi da dirneš vatru casovite modrine,
prije nego što se potroše njene latice.
Ovdje je samo svijetlo, mnoštvo, grozdovi,
prostor otvoren vrlinama vjetra
sve dok ne otkrije poslednje tajne pjene.
I izmedu tolikih nebeskih modrina, potopljenih,
gube se naše oci jedva predskazujuci sile
zraka, kljuceve podmorske.
25.
Prije no što sam te ljubio ništa ne bijaše moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne bijaše važno, a sve bez imena:
svijet je bio od zraka koji je cekao.
Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesecinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.
Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotudivo strano,
sve bijaše tude i nicije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima.
O neka sva ljubav u meni slavi svoja usta,
da ne patim više ni casa bez proljeca,
prepustio sam bolu jedino svoje ruke,
sada mi, ljubljena, ostavi svoje poljupce.
Pokri svjetlo otvorenog mjeseca svojim mirisom,
sva vrata zatvori svojom kosom,
a ja, ne zaboravi, kada se uplakan probudim
zato je što sam u snovima tek izgubljeno dijete
što traci izmedu lišca noci tvoje ruke,
dodir pšenice koji mi prenosiš,
uzdrhtali ushit od snage i od sjene.
O, ljubljena i ništa više no sjena
u koju me pratiš u svojim snovima
i govoriš mi vrijeme svjetlosti.
22.
Koliko puta, ljubavi, ljubljah te odsutnu, bez uspomena,
ne prepoznavši tvoj pogled, ne gledajuci te, kentaurko,
u suprotnim krajevima, u podnevu što gori:
bila si jedino miris žitarica koje volim.
Možda sam te vidio, zamislio da prolaziš podižuci pehar
u Angolu, na svjetolosti lipanjskog mjeseca,
ili si ti bila struk one gitare koju dirnuh
u tmini i koja odjeknu kao neizmjerno more.
Volio sam te i ne znajuci, tražio sam tvoje sjecanje,
ulazio u puste kuce s lampom da bih ukrao tvoju sliku.
Ali, znao sam vec kakva jesi. Odjednom,
dok si išla sa mnom dirnuh te i život mi se zaustavi:
pred mojim si ocima bila, vladala si i vladaš.
Kao lomaca u šumama vatra je tvoje kraljevstvo.
23.
Vatra je bila svijetlo, a kruh kivan mjesec,
jesmin udvostruci svoju zvjezdanu tajnu,
i strašne ljubavi meke i ciste ruke
dadoše mir mojim ocima i sunce mojim culima.
O ljubavi, kako odjednom. iz odrpina
sagradila si zgradu slatke postojanosti,
porazila si nokte zlocudne i zavidne
i sad smo pred licem svijeta kao jedini život.
Tako je bilo i jeste, tako ce biti sve dotle
dok, divlja i slatka ljubavi, Matildo voljena,
vrijeme ne najavi za nas konacnu ružu dana.
Bez tebe, bez mene i svijetla necemo postojati:
tada, sa one strane zemlje i sjene
nastavit ce živjeti svjetlo naše ljubavi.
24
Ljubavi, ljubavi, oblaci na tornju neba
popeše se kao pobjednicke pralje,
i sve je gorjelo u modrini, sve bijaše zvijezda:
more, ladja i dan prognaše se zajedno.
Dodi da vidiš trešnje vode zvjezdane
i okrugao kljuc hitrog svemira,
dodi da dirneš vatru casovite modrine,
prije nego što se potroše njene latice.
Ovdje je samo svijetlo, mnoštvo, grozdovi,
prostor otvoren vrlinama vjetra
sve dok ne otkrije poslednje tajne pjene.
I izmedu tolikih nebeskih modrina, potopljenih,
gube se naše oci jedva predskazujuci sile
zraka, kljuceve podmorske.
25.
Prije no što sam te ljubio ništa ne bijaše moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne bijaše važno, a sve bez imena:
svijet je bio od zraka koji je cekao.
Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesecinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.
Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotudivo strano,
sve bijaše tude i nicije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
26.
Ni boja strašnih prudova Iquique,
ni ušce Rio Dulce de Guatemala
nisu izmijenili tvoj profil osvojen u žitu,
tvoj stil velikog grožda i tvoja usta gitare.
O srce, o moja iz sve ove tišine,
od vrhova gdje su vladale penjacice
do opustjelih ravnica platine,
u svakoj cistoj domovini ponovila te zemlja.
Ali ni plaha ruka mineralnih planina,
ni tibetanski snijeg, ni kamen Poljske,
ništa nije promijenilo tvoj oblik žitnog putnika,
kao da kreda ili pšenica, gitare ili grozdovi
Chillana brane u tebi svoje podrucje
proglasivši zakone šumskog mjeseca.
27
Gola si tako jednostavna ko jedna od tvojih ruku,
glatka, zemaljska, malena, obla i prozracna,
imaš crte mjeseca, puteve jabuke,
gola si tako tanka kao golo žito.
Gola si tako modra kao noc na Kubi,
na kosi imaš zvijezde i biljke povijuše,
gola si tako žuta i neizmjerna
kao ljeto u nekoj zlatnoj crkvi.
Gola si malena ko jedan od tvojih nokata,
obla, tanka, ružicna sve dok se ne rodi dan
i dok se ne povuceš u podzemlje svijeta
kao u dugacak tunel odjece i djela:
tvoja se svjetlost gasi, odjeva se i ostaje bez lišca
i ponovo se pretvara u jednu golu ruku.
28
Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noc klasa.
Kuda prodosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.
U svim republikama razvijao se vjetar
svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome svjetanju.
Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.
29
Stizes iz siromastva koliba juga,
krajeva tvrdih sa potresom i studeni
Sto su nam, kad i bogovi silazili u smrt,
dali u svojoj glini lekciju zivota.
Ti si konjic od gline crne i poljubac
tamnog blata, ljubavi, mak od gline,
golubica sumraka sto je ljetela neprestano.
skrabica sa suzama naseg jednog djetinjstva.
Djevojko, sacuvala si svoje srce siromaha,
tabane siromaha navikle na kamenje,
usta sto nisu uvek imala hljeb i uzitak.
Ti si s Juga siromasnog, odakle i moja dusa:
na njegovom nebu i dalje majka ti pere rublje
zajedno s mojom majkom. Zato te odabrah, drusice.
30.
Od arhipelaga imaš vlakna tise,
meso stvoreno vjekovima vremena,
vene koje poznavahu more drveta,
zelenu krv palu s neba na sjecanje.
Nitko nece podici izgubljeno mi srce
izmedu tolliko korijenja, u gorkoj svježini
sunca umnožena surovim bijesom vode,
amo živi moja sjena koja ne putuje sa mnom.
Zato si ti i sišla s Juga poput otoka,
nastanjen i okrunjen perjem i drvima
ja osetih miris lutajucih gajeva,
nadoh taman med koji upoznah u šumi,
i dirnuh na tvojim bokovima sjenovite latice
što su se rodile sa mnom i sazdale moju dušu.
Ni boja strašnih prudova Iquique,
ni ušce Rio Dulce de Guatemala
nisu izmijenili tvoj profil osvojen u žitu,
tvoj stil velikog grožda i tvoja usta gitare.
O srce, o moja iz sve ove tišine,
od vrhova gdje su vladale penjacice
do opustjelih ravnica platine,
u svakoj cistoj domovini ponovila te zemlja.
Ali ni plaha ruka mineralnih planina,
ni tibetanski snijeg, ni kamen Poljske,
ništa nije promijenilo tvoj oblik žitnog putnika,
kao da kreda ili pšenica, gitare ili grozdovi
Chillana brane u tebi svoje podrucje
proglasivši zakone šumskog mjeseca.
27
Gola si tako jednostavna ko jedna od tvojih ruku,
glatka, zemaljska, malena, obla i prozracna,
imaš crte mjeseca, puteve jabuke,
gola si tako tanka kao golo žito.
Gola si tako modra kao noc na Kubi,
na kosi imaš zvijezde i biljke povijuše,
gola si tako žuta i neizmjerna
kao ljeto u nekoj zlatnoj crkvi.
Gola si malena ko jedan od tvojih nokata,
obla, tanka, ružicna sve dok se ne rodi dan
i dok se ne povuceš u podzemlje svijeta
kao u dugacak tunel odjece i djela:
tvoja se svjetlost gasi, odjeva se i ostaje bez lišca
i ponovo se pretvara u jednu golu ruku.
28
Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noc klasa.
Kuda prodosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.
U svim republikama razvijao se vjetar
svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome svjetanju.
Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.
29
Stizes iz siromastva koliba juga,
krajeva tvrdih sa potresom i studeni
Sto su nam, kad i bogovi silazili u smrt,
dali u svojoj glini lekciju zivota.
Ti si konjic od gline crne i poljubac
tamnog blata, ljubavi, mak od gline,
golubica sumraka sto je ljetela neprestano.
skrabica sa suzama naseg jednog djetinjstva.
Djevojko, sacuvala si svoje srce siromaha,
tabane siromaha navikle na kamenje,
usta sto nisu uvek imala hljeb i uzitak.
Ti si s Juga siromasnog, odakle i moja dusa:
na njegovom nebu i dalje majka ti pere rublje
zajedno s mojom majkom. Zato te odabrah, drusice.
30.
Od arhipelaga imaš vlakna tise,
meso stvoreno vjekovima vremena,
vene koje poznavahu more drveta,
zelenu krv palu s neba na sjecanje.
Nitko nece podici izgubljeno mi srce
izmedu tolliko korijenja, u gorkoj svježini
sunca umnožena surovim bijesom vode,
amo živi moja sjena koja ne putuje sa mnom.
Zato si ti i sišla s Juga poput otoka,
nastanjen i okrunjen perjem i drvima
ja osetih miris lutajucih gajeva,
nadoh taman med koji upoznah u šumi,
i dirnuh na tvojim bokovima sjenovite latice
što su se rodile sa mnom i sazdale moju dušu.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
31.
Sa lovorom Juga i mažuranom Lote
krunim te, mala vladarice mojih kostiju
i ne može ti nedostajati ova kruna
koju je stvarila zemlja sa balzamom i lišcem.
Ti si, ko taj što te voli, iz zelenih pokrajina:
odande donijesmo glinu koja nam tece u krvi,
lutamo gradom izgubljeni kao i mnogi drugi
uplašeni silno da ce zatvoriti tržnicu.
Ljubljena, tvoja je sjena od miomirisa šljive,
tvoje oci skriše na Jugu svoje korjenje,
srce je tvoje kao golubica škrabice,
tijelo ti je glatko kao kamen u vodi,
tvoji su poljupci grozdovi s rosom
i uza te živim zajedno sa zemljom.
32.
Kuca ujutru sa nejasnom istinom
ponjava i perja i pocetak je dana
bez smjera, lutajuca kao uboga lada,
zmedu horizonta, reda i snova.
Stvari kao da žele ostaviti tragove,
privrženost bez cilja, hladna naslijeda
papiri skrivaju zgužvane vokale
htejlo bi vino u boci slijediti svoje juce.
Gospodarice, prolaziš dišuci ko pcela,
dirajuci podrucija izgubljena u sjeni,
osvajajuci svjetlo svojom bijelom snagom.
I tada se ponovo podiže svjetlost:
stvari se pokoravaju vjetru života
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.
Podne
33.
Ljubavi, sada idemo kuci
gdje se ladolež uspinje stepenicama:
prije nego što stigneš vec je u tvojoj sobi
golo ljeto s nogama kozje krvi.
Naši skitnicki poljupci obidiše svijet:
Armeniju, gustu kaplju iskopana meda,
Cejlon, golubicu zelenui Yang Tse koji odvaja
drevnim strpljenjem dane od noci.
I sad se, ljubljena, vracamo morem koje šumi
ko dvije slijepe ptice nekom zidu,
gnjijezdu dalekog proljeca,
jer ljubav ne može ljeteti ne zaustavljajuci se:
zidu i morskom kamenju odlaze naši životi,
i našem kraljevstvu vratiše se poljupci.
34.
Ti si kci mora i sesticina mažuranu,
od ciste je vode tijelo tvoje, plivacice,
kuharice, krv ti je kao živa zemlja
i tvoje su navike zemaljske i cvjetne.
K vodi ti idu oci i podižu valove,zemlji
tvoje ruke i skace sjemenje,
tvoji duboki posjedi, u vodi i zemlji
u tebi se sjedinjuju kao zakoni gline.
Najado, tvoje tijelo sijece tirkiz
koji uskrsnuo ponovo cvijeta u kuhinji
tako da preuzimaš sve ono što postoji
i najzad spavaš okružena mojim rukama
što od sjenovite sjene odvajaju, da bi se odmorila,
povrce, alge i trave: pjenu tvojih snova.
35.
Odletjela ti je ruka u dan, s mojih ociju
svijetlo ude kao otvoreni grm divlje ruže.
Pijesak i nebo kucahu kao neka
najviša košnica presjecena u tirkizu.
Tvoja je ruka takla slogove što su treperili,
pehare i uljanice pune žuta ulja,
krunice, izvore i, prije svega, ljubav,
ljubav: žlice je cuvala tvoja cista ruka.
Vece je otišlo. Noc je spustila tajnovita
na covekov san svoju nebesku cahuru.
Tužni i divlji miris oslobodi kozja krv.
I vrati se tvoja ruka s leta leteci
da bi stavila perje koje smatrah izgubljenim
na moje oci koje je progutala sjena.
Sa lovorom Juga i mažuranom Lote
krunim te, mala vladarice mojih kostiju
i ne može ti nedostajati ova kruna
koju je stvarila zemlja sa balzamom i lišcem.
Ti si, ko taj što te voli, iz zelenih pokrajina:
odande donijesmo glinu koja nam tece u krvi,
lutamo gradom izgubljeni kao i mnogi drugi
uplašeni silno da ce zatvoriti tržnicu.
Ljubljena, tvoja je sjena od miomirisa šljive,
tvoje oci skriše na Jugu svoje korjenje,
srce je tvoje kao golubica škrabice,
tijelo ti je glatko kao kamen u vodi,
tvoji su poljupci grozdovi s rosom
i uza te živim zajedno sa zemljom.
32.
Kuca ujutru sa nejasnom istinom
ponjava i perja i pocetak je dana
bez smjera, lutajuca kao uboga lada,
zmedu horizonta, reda i snova.
Stvari kao da žele ostaviti tragove,
privrženost bez cilja, hladna naslijeda
papiri skrivaju zgužvane vokale
htejlo bi vino u boci slijediti svoje juce.
Gospodarice, prolaziš dišuci ko pcela,
dirajuci podrucija izgubljena u sjeni,
osvajajuci svjetlo svojom bijelom snagom.
I tada se ponovo podiže svjetlost:
stvari se pokoravaju vjetru života
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.
Podne
33.
Ljubavi, sada idemo kuci
gdje se ladolež uspinje stepenicama:
prije nego što stigneš vec je u tvojoj sobi
golo ljeto s nogama kozje krvi.
Naši skitnicki poljupci obidiše svijet:
Armeniju, gustu kaplju iskopana meda,
Cejlon, golubicu zelenui Yang Tse koji odvaja
drevnim strpljenjem dane od noci.
I sad se, ljubljena, vracamo morem koje šumi
ko dvije slijepe ptice nekom zidu,
gnjijezdu dalekog proljeca,
jer ljubav ne može ljeteti ne zaustavljajuci se:
zidu i morskom kamenju odlaze naši životi,
i našem kraljevstvu vratiše se poljupci.
34.
Ti si kci mora i sesticina mažuranu,
od ciste je vode tijelo tvoje, plivacice,
kuharice, krv ti je kao živa zemlja
i tvoje su navike zemaljske i cvjetne.
K vodi ti idu oci i podižu valove,zemlji
tvoje ruke i skace sjemenje,
tvoji duboki posjedi, u vodi i zemlji
u tebi se sjedinjuju kao zakoni gline.
Najado, tvoje tijelo sijece tirkiz
koji uskrsnuo ponovo cvijeta u kuhinji
tako da preuzimaš sve ono što postoji
i najzad spavaš okružena mojim rukama
što od sjenovite sjene odvajaju, da bi se odmorila,
povrce, alge i trave: pjenu tvojih snova.
35.
Odletjela ti je ruka u dan, s mojih ociju
svijetlo ude kao otvoreni grm divlje ruže.
Pijesak i nebo kucahu kao neka
najviša košnica presjecena u tirkizu.
Tvoja je ruka takla slogove što su treperili,
pehare i uljanice pune žuta ulja,
krunice, izvore i, prije svega, ljubav,
ljubav: žlice je cuvala tvoja cista ruka.
Vece je otišlo. Noc je spustila tajnovita
na covekov san svoju nebesku cahuru.
Tužni i divlji miris oslobodi kozja krv.
I vrati se tvoja ruka s leta leteci
da bi stavila perje koje smatrah izgubljenim
na moje oci koje je progutala sjena.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Re: Pablo Neruda
36.
Srce moje, kraljice nacave i celera:
leopardu mali i konca i luka:
rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
ružje od voska, od vina i od ulja,
od cešnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
od modre tvari upaljene u tvojim rukama
i seoba i seljenja od snova do salate,
reptila savijenog poput gumena crijeva.
Ti podižeš miris svojom kosilicom,
ti rukuješ sapunima u pjeni,
ti koja se uspinješ mojim ludim stubištem,
ti koja se služiš znakom mog rukopisa
i nalaziš u pjesku moje bilježnice
izgubljena slova što tražiše tvoja usta.
37.
O ljubavi, o luda munjo grimizne prijetnje,
posjecuješ me i ulaziš svojim hladnim stubama
dvorca koji je vrijeme okrunilo maglama,
bijednih zidova zatvorenog srca.
Nitko nece znati da je jedino nježnost
sagradila kristale tvrde poput gradova
i da je krv otvarala tunele zlosretne,
a da ne sruši zima njeno kraljevstvo.
I zato ljubavi, tvoja usta, koža i svijetlo i tvoje boli
bijahu nasljedstvo života, sveti
darovi kiše i prirode
koja prima i uzdiše trudnocu sjemenja,
tajnu oluju vina u podrumima,
bljesak žita u tlu.
38.
Tvoja kuca zvoni kao vlak u podne,
zuje ose, pjevaju tignjevi,
slap nabraja cinjenice rose,
tvoj osmijeh rasprostire svoj triler palme.
Modro svijetlo zida razgovara s kamenom,
stiže kao pastir fuckajuci svoj brzojav
i izmedu dvije smokve zelena gasa
uzlazu Homer u svojim šutljivim cipelama.
Jedino ovdje grad nema ni glasa, ni placa,
ni beskraja, ni sonata, ni usana, ni roga,
cuje se jedino razgovor vodopada i lavova
i ti koja se uspinješ, pjevaš, trciš, koracaš, silaziš,
sadiš, siješ, kuhaš, pribijaš, pišeš i vracaš se,
ili si otputovala i zna se da pocinje zima.
39.
Zaboravih ipak da su ti ruke nahranile
korijenje poljevajuci ruže zapletene,
sve dok ne procvjetaše otisci tvojih prstiju
u sveopcem miru prirode.
Motika i voda kao tvoje životinje
slijede te žderuci i ližuci zemlju
i tako je kao da radeci oslobadaš
plodnost, žestoku svježinu karanfila.
Ljubav i cast pcela tražim za tvoje ruke
koji u zemlju miješaju svoje prozracno pleme,
cak i mome srcu otvaraju svoje svoje ratarstvo,
zbog toga sam, i zato, kamen izgorjeli
koji odjednom, s tobom, pjeva jer prihvaca
vodu dubrava vodenu tvojim glasom.
40.
Šutnja je bila zelena i svjetlo okupano,
drhtao je mjesec lipanj kao leptirica
i južnome podrucju, s mora i kamenja,
Matildo, prešla si podne.
Bila si natovarena cvijecem željezovitim,
algama koje vjetar južni mori i zaboravlja
još bijelim i raspuklim od proždiruce soli
i ruke su tvoje podigle klasje pijeska.
Volim tvoje ciste darove, kožu nevina kamena.
tvoje nokte ponudene u suncu tvojih prstiju,
usta tvoja rasipna za svu radost,
ali za moju kucu u blizini bezdana
daj mi izmuceni sustav tišine,
zastavu mora zaboravljenu u pjesku.
Srce moje, kraljice nacave i celera:
leopardu mali i konca i luka:
rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
ružje od voska, od vina i od ulja,
od cešnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
od modre tvari upaljene u tvojim rukama
i seoba i seljenja od snova do salate,
reptila savijenog poput gumena crijeva.
Ti podižeš miris svojom kosilicom,
ti rukuješ sapunima u pjeni,
ti koja se uspinješ mojim ludim stubištem,
ti koja se služiš znakom mog rukopisa
i nalaziš u pjesku moje bilježnice
izgubljena slova što tražiše tvoja usta.
37.
O ljubavi, o luda munjo grimizne prijetnje,
posjecuješ me i ulaziš svojim hladnim stubama
dvorca koji je vrijeme okrunilo maglama,
bijednih zidova zatvorenog srca.
Nitko nece znati da je jedino nježnost
sagradila kristale tvrde poput gradova
i da je krv otvarala tunele zlosretne,
a da ne sruši zima njeno kraljevstvo.
I zato ljubavi, tvoja usta, koža i svijetlo i tvoje boli
bijahu nasljedstvo života, sveti
darovi kiše i prirode
koja prima i uzdiše trudnocu sjemenja,
tajnu oluju vina u podrumima,
bljesak žita u tlu.
38.
Tvoja kuca zvoni kao vlak u podne,
zuje ose, pjevaju tignjevi,
slap nabraja cinjenice rose,
tvoj osmijeh rasprostire svoj triler palme.
Modro svijetlo zida razgovara s kamenom,
stiže kao pastir fuckajuci svoj brzojav
i izmedu dvije smokve zelena gasa
uzlazu Homer u svojim šutljivim cipelama.
Jedino ovdje grad nema ni glasa, ni placa,
ni beskraja, ni sonata, ni usana, ni roga,
cuje se jedino razgovor vodopada i lavova
i ti koja se uspinješ, pjevaš, trciš, koracaš, silaziš,
sadiš, siješ, kuhaš, pribijaš, pišeš i vracaš se,
ili si otputovala i zna se da pocinje zima.
39.
Zaboravih ipak da su ti ruke nahranile
korijenje poljevajuci ruže zapletene,
sve dok ne procvjetaše otisci tvojih prstiju
u sveopcem miru prirode.
Motika i voda kao tvoje životinje
slijede te žderuci i ližuci zemlju
i tako je kao da radeci oslobadaš
plodnost, žestoku svježinu karanfila.
Ljubav i cast pcela tražim za tvoje ruke
koji u zemlju miješaju svoje prozracno pleme,
cak i mome srcu otvaraju svoje svoje ratarstvo,
zbog toga sam, i zato, kamen izgorjeli
koji odjednom, s tobom, pjeva jer prihvaca
vodu dubrava vodenu tvojim glasom.
40.
Šutnja je bila zelena i svjetlo okupano,
drhtao je mjesec lipanj kao leptirica
i južnome podrucju, s mora i kamenja,
Matildo, prešla si podne.
Bila si natovarena cvijecem željezovitim,
algama koje vjetar južni mori i zaboravlja
još bijelim i raspuklim od proždiruce soli
i ruke su tvoje podigle klasje pijeska.
Volim tvoje ciste darove, kožu nevina kamena.
tvoje nokte ponudene u suncu tvojih prstiju,
usta tvoja rasipna za svu radost,
ali za moju kucu u blizini bezdana
daj mi izmuceni sustav tišine,
zastavu mora zaboravljenu u pjesku.
Wedrana- Admin
-
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009
Strana 1 od 2 • 1, 2
Vremenska Zona :: Razgovori :: Laganica :: Doskočice :: Razmišljanja :: Književnost
Strana 1 od 2
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|