Pablo Neruda

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

Pablo Neruda

Počalji od Wedrana taj Pon Okt 05, 2009 3:48 pm

First topic message reminder :

Igraš se svakog dana svjetlošću svemira.
Profinjena uzvanice, stižeš u cvijetu i vodi.
Više si no ova bijela glavica koju stežem
svakoga dana poput grozda.
Ne sličiš nikome otkako ja te volim.
Dopusti da te položim među žute vijence.
Tko ti zapisuje ime dimnim slovima među južnim
zvijezdama?
Ah, daj da se sjetim kakva si nekoć bila, kad još nisi
postojala.
Iznenada, vjetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni.
Nebo je mreža ispunjena mračnim ribama.
Ovamo svi vjetrovi neba stižu, svi.
Kiša halju odbacuje.
Prolijeću ptice.
Vjetar. Vjetar.
Ja se mogu boriti protiv ljudske sile.
Oluja tamo lišće kovitla
i odvezuje sve barke što su ih sinoć vezali za nebo.
Ti si ovdje. Ali ti ne bježiš.
Do posljednjeg krika ti ćeš mi odgovoriti.
Kao da te strah, sklupčaj se uz mene.
Pa ipak, ponekad ti je neka čudna sjena očima prohujala.
Sada, također sada, malena, cvijetak mi kozje krvi pružaš,
i čak ti grudi njima odišu.
Dok žalobni vjetar huji ubijajući leptire,
ja te ljubim, i radost moja grize ti šljivu usta.
Nije ti bilo lako priviknuti se na mene,
na dušu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi
izbjegavaju.
Toliko puta vidjesmo kako zornjača plamti dok smo se
ljubili u oči
i dok su se nad našim glavama sumraci rasplitali u
razigrane lepeze.
Moje su te riječi zasipale, milovale.
Odavna sam volio tvoje tijelo od blistavog sedefa.
Za mene ti si vladarka svemira.
Cvijeće ću radosno, naš copihue, s planine donijeti,
lješnjake zagasite i košare šumskih poljubaca.
Želio bih učiniti s tobom
ono što proljeće s trešnjama čini.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole


Re: Pablo Neruda

Počalji od Wedrana taj Pon Okt 05, 2009 4:13 pm

41.


Nevolje mjeseca sijecnja kada ravnodušno
podne odreduje svoje jednadžbe na nebu,
tvrdo zlato kao vino u potpunom kaležu
ispunja zemlju sve do azurnih granica.

Nevolje ovog vremena nalik na grožde
maleno i koje skuplja gorko zelenilo,
zbunjene i skrivene suze mnogih dana,
sve dok nevrijeme ne objavi svoje grozdove.

Da, klice i bolovi, sve ono što drhti
pokopano u praskavom svijetlu sijecnja,
sazrijet ce, izgorjeti, kao što izgorješe plodovi.

Jadi ce biti podijeljeni: duša ce poželjeti
udarac vjetra i dom ce ostati cist
sa svojim svježim hljebom na trpezi.


42.

Blistavi dani zaljuljani morskom vodom,
skupljeni kao nutrina nekog žutog kamena
ciju svjetlost meda na obori nered:
sacuvala je svoju cistocu pravokutnika.

Pucketa, da, cas je poput vatre ili pcela
i zelen je zadatak da utone u listove,
sve dok gore u visini lišce ne bude
iskricavi svijet koji se gasi i šapuce.

Žed vatre, pomamna gomila ljeta
koje podiže Raj s nekim listovima,
er zemlja mracna lica ne priznaje patnje.

nego svježinu ili oganj, vodu ili hjeb za sve
i ništa nece smjeti razdvojiti ljude,
jedino sunce ili noc, mjesec ili klasje.


43.

Tražim tvoj znak medu ostalima,
u oštroj i valovitoj rijeci žena,
pletenice, oci tek utonule,
esne noge što posrcu ploveci u pjeni.

Odjednom mi se cini da spazih tvoje nokte,
duguljaste, utakle, necake neke trešnje,
zatim tvoja je kosa što prolazi i cini mi se
da vidim kako u vodi tvoj lik od lomace gori.

Gledah, ali nijedna ne imade kucaj tvog srca,
svijetlo i mracnu glinu iz šume koju si donijela,
nijedna nije imala tvoje malene uši.

Ti si jasna i potpuna i jedina medu svima
i tako s tobom idem prelazeci i lojubeci
široki Mississipi ženstvenog ušca.


44.

Znat ceš da te ne volim i da te volim,
er živeti je nemoguce na dva nacina,
rijec je samo krilo tišine,
a vatra cuva polovinu studeni.

Volim te da bih te poceo voljeti,
da bih ponovo poceo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama kljuceve srece
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato volim kada te volim.


45.

Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,
jer, ne znam kako bih rekao, daj je dug
i cekat cu te kao na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu vlakovi.

Nemoj otici ni samo na sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda ce sav dim što traži svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.

ao, neka se ne razbije tvoj lik pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena, ne idi od mene ni za trenutak,

jer u tom casu otici ceš tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoceš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Pablo Neruda

Počalji od Wedrana taj Pon Okt 05, 2009 4:14 pm

46.

Od zvijezda kojima sam se divio, okupanih
u rijekama i razlicitim rosama,
odabranih jedino onu koju sam ljubio
otada spavam jedino s tamom.

Izmedu valova jedan val, i drugi,
zeleno more, zelena studen, zelena grana,
odabrah samo jedan jedini val:
val neodoljivi od tvoga tijela.

Sve kapi i sve korijenje,
sve zrake svjetlosti dodoše,
dodjoše da me vide prije ili kasnije.

Htjedoh za sebe tvoju kosu,
sve zrake svjetlosti moje domovine
odabrah jedino tvoje divlje srce.


47.

Želim te vidjeti iza sebe na grani.
Malo po malo pretvorila si se u plod.
Nije ti bilo teško da se uspneš iz korijenja
pjevajuci svojim slogovima soka.

I tu ceš biti najprije mirisni cvijet,
u statuu poljupca pretvorena,
sve dok ti sunce i zemlja, krv i nebo
ne odobre slast i milinu.

Vidjet cu na grani tvoju kosu,
tvoj zrak koji sazrijeva u lišcu,
približavajuci listove mojoj žedi,

i ispunit ce moja usta tvojim sokom
poljubac koji je iznikao iz zemlje
tvojom krvlju zaljubljena ploda.


48.

Dvoje sretnih ljubavnika samo su jedan kruh,
jedna jedina kap mjesecine u travi,
iduci ostavljaju dvije sjene združene,
jedno jedino sunce prazno u nekoj postelji.

Od svih istina izabrali su dan:
ne svezaše se nitima nego mirisom
i nisu razbili ni mir, ni rijeci.
Sreca je prozirni toranj.

Zrak i vino idu s dvoje ljubavnika,
noc im poklanja svoje sretne latice,
oni imaju pravo na sve karanfile.

Dvoje sretnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti,
radaju se i umiru više puta dok žive,
imaju vjecnost prirode.


49.

Danas je: sve juce propalo je
izmedu prstiju svijetla i ociju sna,
sutra ce doci zelenim koracima:
rijeku zore ne zaustavlja nitko.

Ne zaustavlja nitko rijeku tvojih ruku,
ni oci tvojih snova, ljubljena.
Ti si drhtaj vremena što prolazis
izmedu uspravnog svjetla i tamna sunca,

i nebo sklapanad tobom svoja krila
dižuci te i noseci prema mojim rukama
tocnom, tajnovitom milošcu:

i zato pjevam danu i mjesecu,
moru, vremenu i svim plenetama,
tvome dnevnom glasu i tvojoj nocnoj puti.


50.

Cotapos rece da tvoj osmijeh pada
poput sokola s nekog opornog tornja
i, istina je, prelziš lišce svijeta
jednom jedinom munjom svog nebeskog roda

što pada i sijece i iskacu jezici rose,
vode dijamanata, svjetlo sa svojim pcelama
i tamo gdje je živela tišina sa svojom bradom
praskaju granate od sunca i zvijezda,

i ruši se nebo sa nocu sjenovitom,
gore na mjesecini zvona i karanfil
i trce i jure konji sedlarski:

er si malena kao što jesi
puštaš da padne smijeh s tvog meteora
zadivljujuci njime ime prirode.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Pablo Neruda

Počalji od Wedrana taj Pon Okt 05, 2009 4:17 pm

51.soneta

Tvoj osmijeh pripada stablu koje odškrinu
grom i jedna srebrna munja
što pade s neba i razbi se o vrh
i raspolovi deblo jednom jedinom sabljom.

Samo u visinama, gdje je snijeg na lišcu,
rada se, ljubljena, osmijeh kao tvoj.
To je osmijeh zraka oslobodena u visini,
nasljede araukansko, ljubavi moja.

Kordiljerko moja i, sigurno, Chillanko,
sijeci noževima sjenu svog osmijeha,
noc, jutro i med podneva,

i neka skacu u nebo ptice lišce
kad kao jedina svjetlost rasipna
tvoh osmijeh razbije drvo života.

52.

Pjevaš, a suncu i nebu svojom pjesmom
tvoj glas rasipa cito dana,
govore borovi svojim zelenim jezikom:
cvrkuce svaka ptica zime.

More puni svoje podrume koracima,
zvonima, lancima i jecajima,
zvekecu kovine i orude,
zvone kotaci karavane.

Ali slušam samo tvoj glas što se diže,
tvoj glas u letu tocan poput strijele
i spušta se tvoj glas s bremenitošcu kiše,

tvoj glas rasiplje najviše sablje,
vraca se tvoj glas natovaren ljubicama
i zatim me prati nebom.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Pablo Neruda

Počalji od Wedrana taj Pon Okt 05, 2009 4:17 pm

Ne volim te zato što te volim
i od voleti te do ne voleti te stižem
i od čekanja kada te ne čekam
srcem mi struji studen i plam.

Ne volim te zato što te volim
i beskrajno te mrzim, a mrzeći te molim,
i mera moje putujuće ljubavi
jeste da te ne vidim i poput slepca volim.

Možda ću potrošiti januaru svetlost,
okrutnom zraku svoje beskrajno srce,
ukravši sebi ključ spokoja.

U ovoj istoriji samo ja umirem
i umret ću od ljubavi jer te volim,
jer te volim, ljubavi, krvlju i ognjem.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Pablo Neruda

Počalji od Wedrana taj Sre Dec 16, 2009 4:56 pm

Pablo Neruda – Sviđaš mi se kad ćutiš

Sviđaš mi se kad ćutiš jer si kao odsutna,
i čujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.
Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si reči melanholija.
Sviđaš mi se kada ćutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čujes me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da ćutim s mučanjem tvojim.
Pusti me da ti govorim takođe s tvojom ćutnjom
jasnom kao sveća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, ćutljiva, zvezdana.
Ćutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna.
Sviđaš mi se kad ćutis jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna reč tada, osmeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije tačno.

_________________
Umetnost življenja sastoji se u večitom pretvaranju ružnog u lepo.
avatar
Wedrana
Admin

Ženski
Broj poruka : 3653
Datum upisa : 21.09.2009

Nazad na vrh Ići dole

Re: Pablo Neruda

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu