Zaljubljen u ljubav...

First topic message reminder :

Kada bih imao jedan komadic zivota, dokazivao bih ljudima koliko grese kada
misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada
prestanu da se zaljubljuju.

Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta,
i podario mi komadic zivota, moguce je da ja ne bih kazao sve sto mislim, ali
nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.

Stvari bih cenio, ne po onome sto vrede, vec po onome sto znace.

Spavao bih manje, sanjao vise, shvatio sam da svaki minut koji provedemo
zatvorenih ociju
gubimo sezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok
ostali spavaju. Slusao bih druge kada govore, i kako bih uzivao u”sladoledu od
cokolade”.

Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota, oblacio bih se jednostavno izlagao
potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo telo vec i dusu.
Boze moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mrznju na ledu, i cekao da
izgrije sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama. Jednu Benedetijevu
poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.
Zalivao bih ruze suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni
poljubac njihovih latica...Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota? Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.
Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih
zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju
kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauce da lete.
Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu vec sa zaboravom.
Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi... Naucio sam da citav svet zeli da zivi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreca u nacinu savladavanja
litica. Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom malom sakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatilo zauvek. Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.
Toliko sam toga mogao da naucim od vas, premda mi to nece biti od
vece koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu na zalost poceti da
umirem...



Gabriel Garcia Markes

Dugo se ljubav traži....
Negdje davno sam zalutala na jednoj stazi u svom traganju i prihvatila da je onako iskrenu, toplu i nježnu nikad neću naći. Zašto onda ne bih prihvatila slatki val opsjene i prgrlila ono što mi se čini sličnim tome što sanjah, molih za to i dugo lutah tražeći je. Dadoh sve nježnosti i sjete vjetru da ih ponese krenuvši pred onog što zapečati moj život na listu papira...
Prošlo je dugo .......
Onda naslutih. Naslutih tebe negdje u sjenci riječi darovanih prošlim ljubavima, naslutih sva blaga nježnosti i topline što skriše se u tvom srcu.... Naslutih da nosiš za me sve nježnosti svjeta .... Ljepoto moje duše zmolih te da se vratiš i divne snove o ljubavi nastaviš crtati ..... Jesam li imala pravo na to?
Tako sam te dugo čekala i nadala se daću te sresti da nađoh hrabrosti i smjelosti za to .... Sve najnježnije u meni se probudilo i nastavih da sanjam davno sanjan san. Sve je u meni pjevalo i sa radošću proljeća budilo se iz zimskog sna koji je trajao dugo. Poželjeh svijet za mene i tebe u kom svira oda ljubavi, u kom se sve lomi pred nježnosti što mi je dade, gdje pod okriljrm mojim te skrivam snena, gdje dlanovima svojim nježno ti milujem lice, spuštam nježne cjelove na tvoje snene oči.....
Htjedoh ti reći najdivnije riječi, ne čuvati u sebi ni jedan dah kojim dišem jer usvakom si trenu u svakom dahu, u svakoj misli....... Shvatih da te odavno nosim u sebi i ako sam te dugo lutala i čitav život samo tebe sanjala i tražila, nađoh te dušo moja, svaki tvoj san svaka misao svaka želja i sva osječanja su i moja . Duša je jedna odavno al' sad spojena i nema veze u kojim tjelima živi i s kim liježe, ona je sada jedna ... Divna je spoznaja da postojiš. Zahvaljujem Mu što mi je dao da vidim očima tvoje duše, da naslutim toplinu njenu i da na kratko osjetim da si moj i da si uvijek bio i bićeš moj, jer duša je jedna a samo su tijela dva.....
Živim i udišem ljubav sa tobom, svakom trenu i svakom pokretu darujem nježnost što si mi vratio iako znam kakvi nas životi dijele.....
Jutros ti onako tužna dođoh u kapima kiše što ti pade na lice, toliko ga htjedoh dodirnuti ... znam da voliš kišu... i duša te ponovo pozva sebi nemoj mi ići sad kad sam te pronašla ...

Neka bude...

Prije no što je udahnuo, stigla je objava. Nešto iz prošlosti...S naplatama...Nešto is polica zaborava u zavežljau greški i ispravnosti...Zaboravljena je pustila suzu za oboje.
Nije lako držati nekoga nad provalijom prošlosti, pustiti ga, pa ga sustići i primiti ruke tik iznad oštrih kamenih sretišta. Nije lahko pogoditi trenutak. Poželio je da ga ovaj put ne dostignu njene ruke od drhtavih plamsaja. Ispunilo se.
Čak je i svoje posljednje pravo na Savršenu Posljednju Noć, glatko otlonio.
«Zagrlite me.» , šapnula je. Nije ju zagrlio. Nešto daleko i nesuvislo o smislu nestajanja, o smislu vjerovanja prešlo mu je preko usana. Pustila ga je. Ona što ljubuje sa snovima i podsmjehuje se smrtnima, utihnula je.
Neka bude kraj...

Postoji dio duše koji poduzima bdijenja. Tada se Noć rastvori i objavi strpljivima. Tad nježnost zavidi strastima na plijenu što sam korakne na ukleti proplanak, a strasti nježnostima na ljepoti trajanja.
Predugo je nosio plamenom tinjajuće niti čežnje i gubio veziva s pojmovima i slikarijama uma. Dugo dugo puštao se za sjenama i šuštajima, snovima i besanim noćima koje bi prekidao tek poneki lavež i noćni krik. Naučio je misliti i udisati zaborav. Nevidljiva se više nije vraćala.
Neka bude zaborav...

Stajati na mjestu ili koračati? Ili zamoliti svijet da se pomiče neko vrijeme umjesto nas? Propadati ili pripadati? Čuti jeku iz kolone inkarnacija? Zazivati vječnost za nas ili se prepustiti ljepoti svih zvijezda i svjetala?
Neka bude Ljubav...

Ne postoji jasnija jeka trenutka od glasa što u nama ponekad korača u dragim papučama.
Ne postoji riječ što može podnijeti tišinu kristala. Ne postoji iko dostojan da nam se prikrade
iz zemlje prošlosti...
Jer što god bilo s našim promašenim snovima, kako god jako bljesnu u nama šapti
divnih padalica, ili nas zabole mjesta u ranama načinjenih rijekama i riječima,
nekako se držimo i koračamo put onog višeg sjaja, koji je možda tek divna iluzija,
divan sanak, ili opsjena željenog...Možda samo treba pronaći skrivena vrata snova
i odškrinute kapije davnine i poći, samo poći jer što vrijedi iščekivati dok
tišine huče kao slapovi. Možda se samo treba pustiti svijetu što su mu miliji nestanci
nego varljivi trenutak ljudske postojanosti.
Pa ipak dal iluzija, dal, sanak ili prelijepa opsjena nema ljepše varke besmrtnosti
od mašte voljenja. Nema ljepših stepenica sna od stopala načinjenih nečijim usnama.
Nema izdašnije smrti zvijezda od nečeg u nama kad postojimo zbog nekoga...

Ima već dugo kako se u nju bio zagledao, iako je predosjećao da ona mu već stoljecima pripada
kako već biva kad pronađemo nešto neopisivo i drago. Sve što je imao bijahu ludost i hrabrost...
Stao je pred nju i samo je zagrlio i onda joj se čudno buncajući amanetio...
Ta ona bijaše breza za starom carskom školom a on neobično iskorijenjeno ljudsko drvo...
Ni jablan ni bagrem ni vitez ni pjesnik, samo drvo što se zanosilo, maštalo sanjalo i pisalo,
praskozorja usnivalo...vjetrom ceznje noseno, šibano vremenom snivanog...ka dusi svoje duse
putovalo...

Sutjeli su o tom od ljudi i drveća jer neke se stvari jednostavno ne mognu izreći svojima,
a sve da se i same objave i otkriju tada se nekako pogubi i tajanstvenost...
Sutjeli su o voljenju jer se pod plavetnim svodom, pod zlatnom i srebrnom čarobitom kuglom
ne pristoji saputati o harmoniji suština. kao ni o vjetru, kiši i paučinama prolaznosti...
Jutrima bi on mirisao na mehko lišće i glatku koru a ona na svijeću i dlanove i neku staru knjigu...
Noćima bi joj mislima pričao o moru a ona njemu o podzemlju i prekozemlju mrseći šaptom
svoju nježnu vilovitu kosu...
Jednom u doba nevremena u noći silnih bljeskova i tutnjave Gospodara brojeva probudio se u snu
i bosonog pošao k njoj... Jedva ju je uspio zagrliti kad ih je istovremeno
dotakla strijela energija...u vječni zagrljaj stegla i zemlja se u sebi stresla, a kiša je znala
tajnu pripadanja i samo lijevala, lijevcima lijevala, niz tijela zagrljena, niz nepce nestajanja,
niz plahost dlanova i kožu i koru i kosu i lica i bosa stopala...

Kako su predivni trenuci provedeni s njim!

Voli kad joj dođe. Sva treperi prije njegovog dolaska, srce joj podrhtava, uzbuđena je... Zna da će to biti sati samo za njih, nitko im drugi ni ne treba. On je cijeli njen život, njena je duboka duša do vrha ispunjena njegovim pogledom, njegovim glasom, njegovom nježnošću...

Provedu zajedno cijelo popodne. Uvijek se pobrine za užitak okusa, kupi ili skuha nešto što on voli, što oboje vole... Uvijek uživaju u krevetu, to im je najdraže mjesto za maženje, za priču, za opušteno i neobavezno vođenje ljubavi.

Nikada još nije ostao preko noći, ali možda će i to jednom moći, možda će i to doći na red.

On zna kako se vodi ljubav. Čini to tako da iz nje izvlači ono najdublje i najslobodnije, to mu uspijeva osmjehom, pričom, povjerenjem. Zna da može tražiti što želi, jasno to izgovoriti i od njega to dobiti bez trunke zadrške ili loše primisli. To ju čini divljom kakva nikada s nikim nije bila. I ti predivni trenuci opuštanja u pauzama, kada pričaju o svemu, a u svakoj se riječi provlači nježnost, u svakom je njegovom osmjehu mali poklon za njenu dušu.

I vrijeme uvijek prebrzo prođe.

Sati su uvijek tako kratki.

Nastoji ne razmišljati o tome da mora otići, da ne može ostati noćas. Ali, u trenucima kad se oblači, kada ponovno steže kravatu oko vrata i vraća se u svoj svijet, njoj se grlo steže kao da je svezano tom kravatom.

On će noć provesti u drugom krevetu. U nekom drugom svijetu.

Što radi kada se vrati kući, pažljivo istuširan kako ne bi mirisao na nju? Nudi li na poljubac usne kojima je nju ljubio... po cijelom tijelu?

Nikada ga to nije pitala.

Oh... kako bi htjela biti na njenom mjestu...

Kako bi htjela... gledati ga dok spava.

Vreme je da se preselim u tebe.
U tvoju sobu vlage i vena,
među grafite karmina i kamina,
pod krevete gde se najlepše ljubi,
najtajnije,
najtananije,
najtrajnije,
ljubi i ludi.
Tamo, gde je naša još neiskvarena budućnost
Tamo dalje, kuda nas vodi popločan međusvet,
Tamo dalje iza, u predgrađa
tražili smo senke.
Stegnuću još jednom zube,
pokušaću da skinem svoju b(L)udnu senku
sa tvog tela, telepatije i teleportacije,
i zatim proći kroz parket,
kroz boga i bogatstva drvnog i drevnog.
Iskusila sam sva tvoja agregatna stanja.
Tvoje nekad i nikad.
Tvoje praštam i pamtim.
Tvoje nemir i naručje.
Tvoje ledeno i globalno.
Tvoje spavam i želim te,
koji su uvek ista stvar
u spajanju senki.

Milica Vučković

Sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati...

Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprolazne, sve teskoce nesavladive. Ali kada se otkines od sebe neodlucnog, kada pobjedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen i pun prijetnji. Kako su ljudi nesavrseni. U svemu. Ne mogu da zive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traze u zeni, u drugom covjeku, u lazi. Potrebna mi je ta druga polovina, a o njoj nista ne znam. Drugi covjek je zatvorena kutija i nista iz njega nece izaci ako to on ne zeli. Mi mozemo da stojimo pred tajnom danima, nista nam se nece otkriti. Nepotpuni smo, a zatvoreni. Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugom. Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj cistoti. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslusali.

Smatrao sam duznoscu i srecom da sebe i druge cuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grijesne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju? Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema sta da suzbija, u cemu je onda zasluga? Sada o tome mislim drukcije. ali da ne pominjem ono sto ce doci kad bude potrebno. Bice vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno ceka da primi moj teret, ne skidajuci ga s mene i ne osjecajuci ga sama, preda mnom je duga noc bez sna, i mnoge duge noci, na sve cu stici, sve cu uciniti sto moram, i da se optuzim i da se odbranim, zurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije mozda nikad vise. Kad dodje vrijeme, i zelja da se kazu druge, i one ce doci na red. Osjecam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne zivi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj guzvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskace izmedju drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaze, da osine ili utjesi. Ponekad se guraju, nasrcu jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da ce ostati nerecene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a sudjenje ima suocenja i svjedocenja, necu ih mimoici, i moci cu na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, zacudjeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise.

Mesa Selimovic

Buđenje života

Poput usamljenog stabla,lomljenog vetrovima,paljenog gromovma,usamljenog na mestu na kome već dugo vremena ne postoji ni jedno jedino drugo drvo ili pak omaleni žbun,u beskrajnoj pustoši samoće i zla,na vetrometini svih pakosti ovoga sveta,živeo sam neki svoj život.Život bez nade,bez vere,bez volje,jednom rečju rečeno,život bez života.
Bezbroj dugih godina ispunjenih raznim teškim trenucima,užasnim događajima,lakim davanjima i teškim gubicima,od svega na čemu se život zasniva,učinili su da ostane samo jedna jedina stvar,jedna jedina reč,jedno jedino ništa,a što se ipak životom zove.
Posle dugih borbi i užasnih poraza,oronuo i bezpomoćan da bilo šta promenim,prosto nisam imao kud.Jedino što mi je peostalo,bila je činjenica da se moram predati toj zloj sudbini i pomiriti sa još gorom budućnošću koja me je neumorno čekala.
Davno sam prestao voleti i čak ni u najdražim uspomenama iz rane mladosti nisam se prosto mogao prisetiti ni jedne draži tog osećanja.I ne samo da sam izgubio smisao za ljubav,već sam za divno čudo,izgubio smisao i za mržnju.Ne,u meni nije postojalo ni traga od bilo koje vrste oseaćanja.Nižta me nije moglo opeći,ništa zaboleti,ništa iznenaditi,razočarati,usrečiti ili na bilo koji način izmamiti ni najmanji trag na već oronulom licu.Čak ni namrštenost,ni onaj pogled pun prezira i zlobe,nije se dao uočiti ni u jednom trenutku moje svakodnevnice.
Za razliku od senke,koja ne diše,čije srce ne kuca,koja ne osećala žeđ i glad,ja sam još uve sve to osećao i to je i bila jedina razlika od nečeg što je samo mrtva senka i nečeg što je ipak još uvek na neki način živo.
I baš tada,kada gotovo više ničeg značajnog za mene nije postojaslo,Bog je hteo da se dogodi nešto ušta sam davno prestao da verujem i čemu se gotovo nikada nisam ni nadao.
Da mi je neko kojim slučajem proricao sudbinu i da mi je rekao da će mi se život u ogromnoj meri promeniti,jednostavno,bez ikakvog razmišljanja i dvoumljenja,rekao bih mu da je potpuno lud.

Pojavila se gotovo niodkuda.I ako je godinama živela ne tako daleko od mene,ni slutio nisam da uopšte i postoji.
Nismo se čak ni tako dobro upoznali,a ogromna bujica lepih osećanja potekla je davno isušenim koritom sreće.Poput udara munje,brže od svakog razuma i od svake svesti,ljubav je svakodnevno rasla,tako da prosto ni ona a ni ja nismo uspevali da pratimo sav taj tok svih tih rađanja emocija u nama,u našim dašama,u našim srcima.
Zavoleli smo se,a da nismo ni bili svesni toga.Jedino čega smo oboje bili zaista svesni je činjenica da u trenucima kada se nismo čuli,oboje smo osećali neku užasnu prazninu i ogroman nedostatak nečega.Da,bili smo kao jedna ličnost u dva različita tela.Ličnost koja je u svakom trenutku tražila da se spoji sa onom svojom drugom polovinom.I zaista,oboje smo shvatili,da samo zajedno činimo onu pravu i idealnu celinu.Sve je bez toga postalo nekako otkinuto,odsečeno,nesavršeno.

Tog dana sam ustao veoma rano.Mnogo ranije nego uobičajno,bez obzira što gotovo čitave noći nisam oka sklopio.Mada sam se trudio da što pre zaspim,da ne bih izgledao poput šlogiranog karanfila,noć uoči našeg prvog susreta,proveo sam gotovo potpuno budan.Kroz prozor moje spavaće sobe već su dospevali prvi zraci zore,a ja sam još uvek bezuspešno pokušavao da zaspim bar na sat vremena.I u trenutku kada su mi se oči sklopile i kada sam na neki način već utonuo u neki (nazovomo)san,sat je zazvonio.
Ne,nije mi bilo kao po običaju potrebno da se protežem u krevetu želeći da odspavam makar još koji minut.Ustao sam kao da su stotinu vragova skočili na mene i za tren oka sam bio potpuno budan bez ijednog traga od nespavane noći i bez želje za snom od bar nekoliko minuta.
Poluhladan tuš i par kafa bez šećera učinili su da se osećam kao da sam spavao čitavu nedelju bez prestanka.
U Beogradu sam bio nešto pre 10 sati i s obzirom da sam znao da ćemo se sresti tek negde posle pet popdne,čitavo to vreme praznine bilo je dugo kao jedan svetlosni vek.
Nije bilo načina na koji nisam pokušao da svo to isčekivanje bar na neko vreme odagnam iz svojih misli.Pešačenje Nemanjinom,Knez Mihajlovom,bulevarom Kralja Aleksandra,par sati u depou preko puta Vuka i ponovno pešačenje do Slavije nije bilo dovoljno da svo to vreme utrošim.Na Slaviji sam bio čitavih dva sata ranije no što je trebalo.No,više nisam imao kud,jer mi je svaki mišić na nogama prosto pucao od silnog hodanja,tako da sam i pored toga što sam bio svestan da će me tih par sati isčekivanja prosto ubiti,ipak odlučio da u obližnjem kiosku kupim neki časopis i uz njegovu pomoć kako tako i to prebrodim.Ne sećam se ničega što sam u tom časopisu čitao,jer moje oči jednostavno nisu uspevale da uspostave komunikaciju sa mojom svešću,tako da se sve ono pročitano jednostavno gubilo negde na pla puta između njih i mog razuma.U nekoliko navrata sam čitao iste stranice i ne shvatajući da sam ih već jednom ili dva puta pročitao.

Nije bilo ni jedne tridesdet jedinice,čija lica putnika nisam pomno pratio dok sam sedeo na klupi ispred hrama svetog Save na Vračaru,nadajući se da ću među putnicima koji tu izlaze ugledati nju.Prošli su tri ili četiri busa (ni sam se ne sećam tačnog broja),no ni u jednom od njih nije bilo osobe koju sam zavoleo najviše od svih drugih na ovoj ogromnoj zemaljskoj kugli.Na svakih par minuta sam pogledom uprtim u sat isčekivao da skazaljke budu što više pomerene,no one su gotovo uvek stajale na istom mestu kao da mi je sat bio pokvaren.Hiljadu sam puta proračunavao vreme koje joj je bilo potrebno da stigne do hrama i ipak nikada nisam mogao doći do tačnog rezultata s obzirom na ogromnu Beogradsku gužvu i česte zastoje u saobraćaju.
U jednom trenutku,bez obzira što je bus bio predaleko od mene da bih mogao uočiti onu tablicu sa brojem,negde iznad veterinarskog fakulteta,u sebi sam osrio neki čudan nemir i nerečivu sigurnost da mi baš on donosi nju.I nisam pogrešio.Bus je stao na nekih desetak metara od mene,a ja sam još uvek sedeo,nemajući hrabrosti da ustanem.Čak i u trenutku kada sam uočio kako izlazi,zastaje na stanici i pogledom me traži u onoj ne tako velikoj gomili ljudi,prosto nisam imao hrabrosti da ustanem i krenem ka njoj.Osećao sam da će me noge izdati,da će mi ravnoteža popustiti,da ću poput pijanca posrnuti.A onda,onda je odjednom,kao rukom pokošeno sav taj strah i sva ta nesigurnost nestala.Toliko topline,tliko pozitivne energije zračilo je iz nje,da u mojoj svesti jednostavno nikakvom strahu više nije bilo mesta.
Ne,ne sećasm se da li smo zajedno krenuli jedno drugom u susret ili sam ja došao do nje,jer u tom zanosu sreće moj mozak to nije ni mogao da registruje,ali se zato tako dobro sećam topline i nežnosti njene ruke i njenih usana.
Poželeo sam da je svom silinom zagrlim i da je do besvesti svom strašću srca svog neprestano ljubim,ali sam ipak nekim čudom uspeo da sve to obuzdam u sebi,znajući da nije ni vreme,a ni mesto za tako nešto.

Ona je pila neku bljutavu kafu koju je konobar na sebi svojstven način nekako smutio,a ja koka kolu sa puno leda,tako da ni ona nije ni približno imala onaj svojstven ukus.To su bili jedini loši segmenti dok smo sedeli za stolom nekog kafića ,držali se za ruke i pomno se bez treptaja očiju posmatrali.Bez obvzira,koliko god da smo se trudili da neke stvari prikrijemo u sebi,oči nam nisu bili saveznici.Naprotiv,veoma lako i očigledno,bez imalo smisla za nepoznanošću,one su odavale svaki,pa i onaj najskrovitiji deo naših osećanja.
Ne,nije mi trebalo dugo da shvatim da je ona jedna divna,iskrena,osćajna,emotivna,jednom rečju Božanstvena soba.Osoba o kojoj se samo sanjati može i kakvu majke veoma retko rađaju.Ni trunke pakosti,ni prah zle namere,ni zrnce nečeg lošeg i negativnog u njoj nije postojalo.Bila je savrašena u tolikoj meri,kao da su sve pametne glave ovoga sveta uložile sav svoj trud da stvore nešto posebno,nešto unikatno,nešto što nigde više ne postoji.
Ni sam ne znam kome više da budem zahvalan.Njoj zato što postoji ili Bogu koji je trasirao naše puteve i predudredio da se spojimo u gomili od dvadestak milijardi ljudi i ludo,ludo se zavolimo.

Zagrleni smo šetali niz Nemanjinu,neretko posrtajući.Bez obzira koliko god da smo se trudili da nam koraci budu sigurni,u pojedinim trenucima čar i opojnost ljubavi je činila svoje.
Na uglu Savske i Nemanjne,požuda i strast su prosto nadvladali svaki deo naše svesti i sav onaj bedem nekog neprimitivizma se raspsnuo kao mehur sapunice.Zagrlio sam je toliko jako da nisam bio ni svestan bola koji joj nanosim i poljubio je žarom kojim nikada nikoga nisam ljubio.Ne,ne znam koliko je to trajalo,ali znam da je trajalo i čitavu večnst za nas bi ipak bilo nedovoljno.Toliko želje,toliko strasti,požude i ljubavi u jednom trenutku nikada se nije izlilo iz moje duše.Znam da ni po čemu ni ona nije zaostajala i da je sve to u najmanju ruku i u njoj bilo prisutno u tolikoj meri.Nisu potrebne škole,gomile pročitanih knjiga,psihologija,filozofija,nije nam bilo potrebno ništa da to uočimo.To je toliko bilo očigledno da bi i svakom prolazniku sve to bilo potpuno jasno.

Užurbanim koracima išli smo ka glavnoj autobuskoj stanici.Poslednji autobus tek što nije pošao,a mi smo još uvek ili van stanice.Zaista sam molio Boga da zakasnim i da sve ono najlepše što sam ne samo tog dana doživeo,produžim bar za još koji sat.No,ipak želja mi se nije ispunila.Prokleti autobus kao da je baš mene čekao iako je vreme polaska već bilo prošlo.Nesvesno sporim korakom sam pošao ka jednom od šaltera,jer je vetrovatno još uvek jedan deo mene težio da zakasnim.Uzalud je pokušavala da mi ukaže na činjenicu da će mi autobus otići i da neću imati kako da se vratim kući,jer moje su noge i dalje hodale istim ritmom.Čak i kada sam došao do samih ulaznih vrata na autobusu,verovao sam da će me nešto spreiti da odem.Molio sam Boga da u autobusu nema više ni jednog slobodnog mesta i u trenutku kada mi je kontrolor rekao da mi karta nije overena,prosto sam se obradovao,što bi mi za razliku u svakoj drugoj situaciji u meni probudilo neku vrstu panike i straha.Zaista sam bio ravnodušan,čak šta više i srećan dok mi je to govorio,no ipak mi je nekom olovkom nešto (ni sam ne znam šta,jer na to nisam obraćao pažnju),nažvljao na karti i pustio me da uđem u autobus.Nekoliko poljubaca kroz rešetke koje su delile perone od hola autobuske stanice bili su poslednji dodiri delova naših tela tog dana.
Samo nekoliko sekundi pošto sam ušao u autobus,vrata su se zatvorila.Autobus je polazio,a ona je i dalje stajala na onom mestu na kom sam je poslednji put poljubio.Očima punim suza,suza koje godinama nisu ni pojmile da kanu iz njih i dalje sam netremice psmatrao njeno lice,njene ruke i sve ono što se iza onih prokletih rešetaka moglo uočiti.Na kraju,na samom izlazu sa stanice dok smo čekali da se rampa podigne,u daljini sam vide obrise njenog tela,a u mojim mislima je u istim trenucima poput filmske trake prolazio čitav tok našeg susreta.
Shvatio sam da sve to nije ni san,ni zabluda ni jedan životni hir,već da je to ljubav koju nikada do tada u svom životu na takav način i u tolikoj meri i jačini nisam osetio.Znao sam da je volim kao niakada nikoga pre i da nikada niko u meni neće probuditi ni senku od svih tih osećanja.
Ne,više nisam bio kao ono usamljeno stablo na početku priče,više nisam bio čovek koji živi život bez života,senka koja diše.Bio sam nešto što nikada nisam bio,nešto što ni meni samom nije bilo poznato.Mnogo je toga davno ugašenog ona ponovo probudila u meni,mnogo toga meni do sad nepoznatog pokazala da u meni postoji,jednom rečju,ona je jedina osoba koja je mogla da me vrati i koja me je vratila u život i ne samo to,već je i taj život učinila srećnijim i značajnijim nego što je ikada bio.
Kažu ljudi «Samo jednom se voli».Sada i u to verujem i znam da ću samo jednom voleti,da ću je voleti dok se i poslednja varnica mog života ne ugasi.

Z.Jović

"Budite radosni kad god vam se za to pruža mogućnost, i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenuci čiste radosti vrede više nego čitavi meseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohteva. (Njihova propinjanja su ćudljiva i nezdrava, njihova nezadovoljenja nesigurna i kratkotrajna, sam sebi cilj i svrha!) A minut čiste radosti ostaje u nama zauvek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti. Što ne boli - to nije život, što ne prolazi - to nije sreća."

"Ko nosi u sebi veliku, istinsku strast, taj je nesrećan i mučen više nego stotina drugih ljudi zajedno, ali je pošteđen od mnogih sitnih briga i nedaća koje muče većinu ostalih ljudi celog veka i svakog dana pomalo...

Da samo jedan tren naše smjelosti da prekršimo sva pravila postojnja upotrijebih da stvorim dvorce snova sazdane od slatkih tajni čuvanih daleko od drugih ljudi, stvorila bih za te pješčane staze koje bi te vodile samo u dvore srca moga.
Stvorila bih za te najdivniju jesen da se kupaš u srebrnkastom sjaju njenih boja, stvorila bih za te proljeće ljubavi da ti toplim kapima ispišu veličinu moje ljubavi.
Stvorila bih za te nebo puno oblaka što te nježno zaklanjaju od vreline sunca dok odmaraš u krošnji moje nježnosti. Stvorila bih zate najsmjelije rime da ti dušu poje....
Da ne pustih svaki trenutak naše nježnjosti da procuri bez poimanja njegova značenja sad bih prstima risala dugu, napojila nepresušni izvor vječnosti u koji bi smjestila sva naša nadanja i sve naše snove.

Sad dugo u noć ležeći kraj tebe i gledajuć te dok spavaš i snivaš neki san meni nedokučen tebi vladaru moga srca pokušavam u mislima objasniti zašto sam propustila sačuvati najdivnije nježnosti koje si mi pružio. Još osjećajuč toplinu tvoje bliskosti pokušavam sebi objasniti zašto sam pustila da se najsretniji sati života mog istope pred sivilom jutra i zašto ću i sljedeće noći budna ležati kraj tebe posmatrajuć tvoj obris u tišini, ljubeć svaku crtu dragog lica, a moje će usne ostati njeme da iskažu veličinu moje ljubavi.

Ti čija sam vječna robinja izađi iz carstva snova i daj novi zavjet ljubavi da ćemo kao nekad dugo ostajati budni samo gledajuć jedno u drugo, da će me tvoj dodir nježni kao nekad probuditi u kasne sate samo da bi ponovo vidio boju moji očiju, da ćeš nositi svitak ljubavi na srcu što ti darovah u toploj ljetnoj noći , da će zvijezde kao nekad sjati zamamnim sjajom naše bliskosti, da će svaki novi dan nositi sa sobom onaj stari drhtaj u srcu, da će svako jutro šaptati zamamnu poemu naše ljubavi.

Osluhni srce da li su isprazna obećanja koja smo davno dali da nećemo dopustiti da nas zanese lažni sjaj života , da nećemo dopustiti da nas sivilo svakodnevnice udalji od nas samih jer to je jedino iskonsko dobro koje smo imali, da staros kad zakuca na vrata i više ne budemo ni lijepi ni mladi, kad našu ljepotu pregaze godine uvijek ćemo se gledati u oči jer će u njima ostati vječni sjaj naše ljubavi.

Izađi iz carstva snova ti kojeg njema dozivam za još jedan tren u kom ćeš pružiti smiraj mom srcu....

Raskopčaj na haljini dugmad i pusti prste da ponesu vjetrove u podrume željenog... Misli na mene i kada mene neće biti tu. Ja sam tek sjena jedna, ti moraš znati da u jablanu sam skrio čežnje davne.
O dušo moja nježna, jedina pomutnjo dana, i miljenice bogova planeta, ne plaši se mojih tama i vjetrova što pušu sa sjevera.

Ja svoj sam dom satkao u Tvojoj mokroj kosi. Moje su pjesme i pisma što Tebi ih uvijek pišem, i kada ih zoveš imenima tuđim,i kada Te u tijelima njihovim dodirujem...Ti jedna o jedina radosti moga srca...
Budi mi danmala nesavršena ovojnica u krugovima dušina žita.. budi mi gromobran uspravan kao pogled dječaka što prvi put polazi s ribarima od strepnji i pitanja kad se namršte obrve nebeskog zvonara silina. Budi mi rukav nad prejakim pestima seljačkoga sina... Budi mi ožiljak kad duša prostranstvima jednjak zapara kad stegne žega i vrelina na čelu merkureva kosca, kad raskiva se duša čežnjom umivena i zakivaju nad vrata srca sjene nemoći...Budit mi karta svijeta neznana strancima bez zavičaja, budi duša moja duše ovog vijeka iluzija.. Budii mi dlan za liniju čuđenja kad ga preda se stavi vidovita starica iz perzijskog crteža u hramu pod stijenama da me ne satru putovanja i tkanja davnina nestvarna kao umiranja od tišina...O dušo moje duše...

Buditi mi sahat istančan s kazaljkama mekšim od pčelinjeg voska pa mi razbij mramor na grudima, raskuj slova čežnje od lijevanog olova, razvini gvožđa na ogradi gdje cvijeće tijelom miluje gipka otrovnica...
Budi mi dan ko zadnji divni ljudski dah umiven srećama i prekriven bajkama...optočen dugama i natopljen jekama...suncem okupan, začešljan i zaiskan očima od najkrupnijih lješnjaka.
Budi mi dašak trajanja dugačak kao šetnjin sat u zaljuljanim krošnjama, prostran kao minuta
njenog zagrljaja pod bijelim haljinama divljih trešanja kao trenutak zvjezdanog iskrenja na livadi podno njena doma kao drhtaj riblje kćeri u njedrima...

Budi mi vjera u ljudski hrast u snagu Ljubavi, u seljačka pleća i mornarska leđa,u luk majčinskih obrva u stari djedov sahat,u mir i ljepotu molitava, u šutnju brojeva, u plahost duša i nježnost rijeka, u nemoć samoća, u bezgrijeh djeteta... Budi mi vjera nelomljiva u Ljubav i dobra čovjeka...Budi mi poćetak i kraj, dušo moja nježna, budi mi san i java, dah i uzdah, budi mi sve što sam želio i što ću željeti, sve što sam snivao i što ću snivati...budi mi jedna i jedina...meni radosnom putniku... pognutom nebesniku s jedrima srca zakrpanim tek ovlaš sred oluje čežnje...O dušo moja nježna..

Pružit ću ti ruke nek se u dlanovima mojim skriju sve minule boli, nek se u njihovoj toplini raspline svaka tuga koju je donjelo vrijeme...
Bit ću ti odmor na dugom putu ka vječnosti, bit ću ti san, i sjena, i sjena tvoje sjene, i noć i dan i sve što treba, čuvat ću te u krošnji svoje blagosti i pružiti ti utočište od svih davnih nemira što prostrujiše ti kroz dušu. Bit ću ti proljeće i jesen, što donose nadu i sreću, što miluju ti dušu...
Biću tvoja jeka, uzdah iz grudi, osmjeh na licu, želja u srcu...
Bit ću za te i mnogo više....
Pružit ću ti odmor u svom zagrljaju kao umornom ratniku što poslije borbe duge sanak traži, pružit ću ti mir kao progonjenom što samo jedan tren slobode želi... Pokidaću za te okove samoće , spustiću zastore da ugasne krik minulih godina, da zamre muk dugih lutanja, da nestantanu svi jecaji zatomljeni u grudima ...
U svakom mom trenu si, u svakoj misli , u svakom drhtaju, u svakoj želji, u umoru na kraju dugog dana...u meni si beskonačno...i sama mi duša tjesna, u njoj se sudaraju sve moje želje silinom svojom...
Pružit ću ti ruke da nježnost svojih obraza položiš na njima, i ostaviš u njima sve suze što ti umor duši daju... nek tvoja krila iz okrilja mog polete novom snagom u nove visine ljubavi..

Želim ti hrabrost
jutarnjega sunca,
koje iznad sve bede sveta
svakog jutra iznova izlazi....
P. B.

Zdravo ljubavi! Tajno! Zdravo sve neverovatno! Sve zabranjeno i zlatno! Zdravo čudnovati svete!

Postoje samo četiri pitanja od istinske životne važnosti: Šta je sveto? Od čega je duh sačinjen? Zbog čega vrijedi živjeti? Zbog čega vrijedi umrijeti? – Odgovor na svako od ovih pitanja je isti: LJUBAV.

Džoni Dep, “Don Huan DeMarko”