Najlepši ljubavni stihovi

First topic message reminder :

OVE NOĆI


Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini".
Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.
U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.
Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.
Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.
Nije vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita I ona nije uz mene.
Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.
Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.
Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.
Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.



Pablo Neruda

U blizini neba


U blizini neba,
ljubavi moja jedina,
postoji beskrajna čežnja.
Pod tim nebeskim svodom,
neprekidno čeznem za tobom
i najtiše što mogu,
lutam dubinom svemira
tražeći obale tvojih prepona.
U blizini tog neba,
ljubavi moja jedina,
kao nigdje u svemiru
moje misli pripadaju tebi.
Tu si sva prisutna u meni,
prelijepa moja ljubavi,
a tvoji su poljupci
zlatnim osmjehom omotani.

U blizini neba,
ljubavi moja jedina,
pripadaš jedino mojim mislima,
i bliže nego bilo gdje u svemiru
moje ruke, tiho,
kao vreli suncokreti
izranjaju na tvojim grudima.
One su taj buket vatre
što beskrajem tvog trbuha
razlijevaju plamen,
i tvoji su plameni dodiri
u njihovim drhtavim prstima.
Kad god stignu, ljubavi
u gustoj kiši znoja,
uvijek te blago uzmu
i sa tebe ispijaju zreli miris.

U blizini neba,
ljubavi moja jedina,
beskrajna si moja želja.
U tom praskozorju
neprekidno te želim,
i bliže sam nego bilo gdje
dubini tvog svemira.
Nad obalama tvojih prepona,
prelijepa moja ljubavi,
u sazviježđu mekog tijela
kao slap guste kiše znoja
slijevam se po tebi.
Imaš me tada u svim porama,
ljubavi moja prelijepa,
imaš u peharu strasnih zagrljaja.
Tvoju vječnost ljubim u sebi.

Zal Kopp

ODBLESAK

Vratila si mi dane belih ruža,
Donela ljubav iskrenu i čudnu,
Da sanjam, kad mi oči prošlost htednu,
Rumen, što žudno čar mladosti pruža...

I pune sunca, tvoje oči piše,
Bezdan saznanja s usne pune laži,
Vaskrsnuv nežnost, koja oko vlaži,
Jer dasi Boga iz tvog nedra biše.

U vrt gde leže ispijene čaše,
Na 'rpi cveća i zgažena granja,
Ti blesnu sunce svesnog osećanja,
Da dani krina mađijski se zbraše.

Kad u prah padne idol slavom sliven,
Tužno zacvili logor ogoleo,
Priznaću tajom, sam u sebi skriven
Da sam te, više no što znaš voleo.

Milutin Bojic

Snove snivam...

Snove snivam, snujem snove,
snujem snove biserove,
u snu živim, u snu dišem,
al' ne mogu sitne snove,
ne mogu ih da napišem.

Snove, snivam, snove snujem,
u slike bih da ih kujem,
al' su sanci poletanci,
ne mogu ih da prikujem
srcu mome laganome.

Al' nasloni na te snove
tvoje grudi biserove,
dve ledene biser kapi:
ta bi studen smrzla snove,
sve te slike sledila bi.

Laza Kostić

Jedna intimna istorija

U prvi sumrak letnje noći jedne
Ja sam Vas prvom u životu sreo;
Kroz srebrnasto magličasti veo
Ja spazih Vašeg lica crte čedne.

I moje oči, zemne, slasti žedne
Upreše u Vas pogled dosta smeo;
Taj smeli pogled kao da je hteo
da izda tajne jedne duše bedne.

Upoznasmo se. I da bih Vas gled'o
Izbliže pođoh s Vama naporedo;
I celog puta ja očiju svojih

Ne skidoh sa Vas. I mi da smo dosta
Sa društvom išli, meni želja osta:
Ja oči svoje dosta ne napojih...

Velimir Rajić

Došao sam tebi kao što reka ide moru
Žrtvovao sam jednim potezom i svoj tok i svoje planine
Napustio sam zbog tebe svoje prijatelje i svoje detinjstvo
Svaka kap vode moga života upila je so tvoje neizmernosti
Tvoje sunce uništilo je moju prošlost pretke
Ti vladaš nad mojom krvlju nad mojim snovima nad mojim ludilom
Dao sam ti sve svoje secanje kao jednu kovrdžu moje kose
Spavam samo u tvojim snegovima
Razvalio sam svoju postelju rasterao svoje dobre vile
Odrekao sam se vec davno svojih legendi
U kojima su Rembo Kras i Dikas
I Valmor koja place u ponoci
Konopac Nervalov prekinuo se
I metak koji je ubio Ljermontova prošao je kroz moje srce
Podeljeno tvojim koracima
Razvejano tvojim pokretima
Ko zaljubljeni vetar neke šume
Ja idem za prašinom koja se jutrom goni iz kuce
I koja se strpljivo vraca neprimetno u toku citavog dana
Bršljan koji raste a da niko ne primecuje
Dok ga ne sakate u njegovoj vernosti
Ja sam izlizani kamen silom tvoga stalnog šetanja
Stolica koja te ceka na tvome uobicajenom mestu
Okno sa koga tvoje celo gori gledajuci u prazno
Petparacki roman koji govori samo o tebi
Otvoreno pismo zaboravljeno pre no što je procitano
Prekinuta recenica na koju vracati se nema znacaja
Trepatanje soba kroz koje se prošlo
Parfem koji ostavljaš za sobom
A kad izadeš nesrecan sam kao i tvoje ogledalo
(Louis Aragon)

Fernando Pessoa - Lidiji
ODA
Dođi, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke.
Mirno gledajmo kako teče i naučimo od nje.
da život prolazi, a mi se ne držimo za ruke
(Držimo se za ruke)
Onda ćemo misliti, velika djeca, da ovaj život
prolazi i ne staje,ništa ne ostavlja i ne vraća se,
odlazi prema dalekom moru, odlazi Sudbini,
dalje od bogova.
Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo.
Uživali, ne uživali, prolazimo kao rijeka.
No treba znati prolaziti sasvim spokojno
i bez velikih uzbuđenja.
Bez ljubavi, bez mržnje i strasti koje podižu glas,
bez zavisti koja previše uznemirava oči,
bez briga, jer i s njima rijeka će jednako teći
i uvijek će odlaziti prema moru.
Volimo se spokojno, misleći da možemo,
ako hoćemo, izmijeniti poljupce, zagrljaje, milošte,
ali bolje je da sjedimo jedno pored drugoga
i da gledamo kako rijeka teče.
Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih
u svom krilu, nek njihov miris blaži ovaj trenutak-
ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u šta,
nevini pogani propadanja.
Bar ćeš ako postanem sjena, sjetiti mene poslije,
a da te sjećanje na me neće opeći ni raniti,
jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo,
niti bijasmo drugo osim djeca.
I ako prije mene poneses obol mračnom brodaru,
neću morati da patim kad te se budem sjećao.
Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali,
tužna poganko s cvijećem u krilu.

Zal Kopp-vrsta mira

Vrstu mira s kojim te raspoređujem u sebi
nalazim u pogledu hrasta i šapatu krošnji,
iskonskoj stoljetnoj priči plodnih ravnica.
Ne preispitujem njegov početak, već odsjaje
svih kiša i huk svih vjetrova istinski sanjam
kako tvojom utrobom nižu predivne bisere.
Moram priznati, neiscrpne su visine misli,
neuhvatljive dubine srca iz kojih sada izlazim
i neiskorištena snaga mjesečine kojom klizim.
Sve bogatstvo što me pretače u divne osjećaje
i bezbrojni titraji nastali u pomaku vremena,
izvlače na moje dlanove najhrabrije pokušaje.
Ne uspijevam uvijek potpuno stići tvoje tijelo,
već krugovima plamenog prstena obuhvaćam
tvoj struk što se izvija neponovljivim žarom.
Prstima pomalo udišem toplinu mirisne kože,
oprezno skupljam svaku kap sjajnih uzvisina
i povremeno se vraćam, nudeći nove drhtaje.
Otkrivam, poru po poru, kako rađaš vatru,
kako pred moje dodire trčiš beskrajno zagrljena
i dočekuješ me optočena slatkim strpljenjem.
Uzdišeš preplanula i požudom izvijaš poljupce,
bojom strasti prekrivaš svako moje milovanje
i dušu obogaćuješ neponovljivim sazviježđem.
Kad me tako ovjenčaš ljepotom i skupiš u sebe,
pa ispod mojih vjeđa prisloniš nježni osmjeh,
izmislim način i postelju pretvorim u sanjalište.
Zakoračim pogledom hrasta tvojim obrazima,
dovedem šapat krošnji točno iznad naših pokreta
i zauvijek naše otkucaje srca pretočim u ljubav.

Pablo Neruda - Stotinu ljubavnih soneta
XIV

Igraš se svakog dana svetlošću svemira.
Posetiteljice nežna, stižeš u cvetu i vodi.
Više si nego ta bela glava koju stežem
rukama, poput grozđa, svakog dana.
Nikome nisi slična otkako te volim.
Dopusti da te prostrem između žutih venaca.
Ko piše tvoje ime slovima od dima između
južnih zvezda?
Ah, pusti me da se setim kakva si bila tada
kada još nisi postojala.
Odjednom vetar urla i udara o moj zatvoren prozor.
Nebo je mreža skamenjena od senovitih riba.
Ovde zamiru svi vetrovi, svi.
I svlaći se kiša.
Ptice bežeći prolaze.
Vetar. Vetar.
Mogu se boriti samo protiv ljudske snage.
Nevreme skuplja tamno lišće
i odvezuje sve barke vezane noćas o nebo.
Ti si ovde. Ah ti ne bežiš.
Odgovaraćeš mi sve do poslednjeg krika.
Privij se uza me, kao da se plašiš.
Ipak ti ponekad čudna sena dira oči.
Sada i sada, malena, donosiš mi kozju krv
i grudi su ti mirisne kao i ona.
Dok tužan vetar juri ubijajuće leptire
ljubim te i moja radost grize ti usta od šljive.
Mora da te je bolelo da se na me privikneš,
na dušu mi divlju i samotnu,
na ime od koga svi beže.
Toliko smo puta videli zvezdu kako gori
ljubeći nam oči i sumrak što se nad nama gubi
u lepezi što se vrti.
Milujući te kišile su na te moje reči.
Odavno voleh tvoje telo od osunčanog sedefa.
Čak verujem da si vladarica svemira.
Doneću ti copihue, radosno cveće s planina,
tamne lešnike i šumske košare celova.
Hteo bih s tobom učiniti sto proleće čini sa trešnjama.

Divno je ljubavi znati - Pablo Neruda

Divno je, ljubavi, znati da si ovde u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
kao mreze zapletene.
Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali telo ti dise tako napusteno,
trazeci me uzalud, dopunjujuci moj san
kao biljka sto se udvostrucuje u seni.
Uspravna, bit ces druga sto ce ziveti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noci,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo
nesto ostaje i vodi nas svetlu zivota
kao da je pecat sene obelezio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.

Sad si moja
Pablo Neruda

Sad si moja. U mom je snu dio tvog sna.
Sad spava i ljubav i bol i tezina sva.
Noc je sisla na nevidljivim kotacima,
I ti, jedina, snivas u meni poput jantara.

Nitko drugi, ljubavi moja, nece spavati u mojim snovima.
Podji, podjimo zajedno, preko voda vremena,
Nitko osim tebe nece putovati sa mnom preko sjena,
Ni sunce, ni mjesec — samo ti, moja zimzelena.

Iz tvojih ruku, sa tvojih mekih otvorenih dlanova
Njezne pjesme padaju i nestaju kao kapi,
Sklopila si svoje oci, poput siva krila dva,

Dok ja plutam vodom koja tece, koja me odnosi:
A u svojoj sudbi vrti se noc, zemlja, vjetar —
Ja sam bez tebe, sâm, samo tvoj san.

LORELAJ

Ja ne znam otkud seta moja,
Zasto sam tuzan ja?
Davnasnja prica to je, koja
Mir nece da mi da!

Sumrak je. Rajna tece bistra
Kroz mirni lepi kraj...
A vrhom brega jos se blista
Vecernji sunca sjaj.

Tamo prekrasna sedi deva:
Cudnovat njen je kras.
Zlatno je ruho zaodeva,
Zlatna je njena vlas.

I zlatnim cesljem ceslja kose
I slatki peva poj.
Carima dusu svu zanose
Glasi u pesmi toj.

Obuzet carom pesme njene
Ribar u camcu svom
Ne gleda vrtlog niti stene -
Sav je opcinjen njom.

U ponor val ce oboriti
I njega i cun taj
A za to s pesmom kriva biti -
Zanosna Lorelaj.


Hajnrih Hajne


N
NA MORU

Plavo je more blistalo
U zadnjem sjaju dana;
Mi ćuteći smo sedeli
Kod sama ribarskog stana.

I magla bi, i huknu bič,
I galeb svud kružit stade;
Iz tvog oka premilog
Za suzom, suza ti pade.

Ja videh na ruku ti belu
Drobne su suze pale,
Ja kleknuh i s ruke bele
Sve ispih suze male.

Od onog cčasa pust je život moj,
Duh mre u čežnjama kobnim;
Ta nesrećna i žena jadna,
Otrova me suzama drobnim.

Hajne

Dučić - Izmirenje


I kada te život bolno razočara,
i kada prestanu i želje i snovi;
ono što nam vrati jedna suza stara,
vredi jedan život neznani i novi.

Pamti što je prošlo, s puno vere neme,
kroz sve dane dugih stradanja i mena:
čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme
kad se živi samo još od uspomena.

Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno -
našto samo suze, našto samo boli?
I šta da ikada žali srce jadno,
kada je sve naše,sve što osećamo!


SRCE

Srešćemo se opet, ko zna gde i kada,
nenadno i naglo javićeš se meni -
možda kad u duši bolno zastudeni,
i u srcu počne pvi sneg da pada.

Na usnama našim poniknuti neće
ni prekor, ni hvala; niti tuga nova
što ne osta više od negdašnjih snova
ni kapja gorčine, ni trenutak sreće.

Ali starom strašću pogledam li u te;
to nove ljubavi javlja se glas smeo!
Jer što srce hoće to je njegov deo -
uvek novi deo od nove MINUTE



Stoji pusta crkva bez glasa i zvona,
sumračna i hladna svu noć i dan celi,
a u napuštenoj i nemoj kapli
sama plače bleda žalosna madona.

Kap za kapljom klizi niza mračne stene;
a kroz raznobojna okna jedva dospe
mesec, da nečujno hladno srebro pospe
po nogama svete neutešne žene.

Tu se vlažne senke pružaju i puze;
sve vonja na duge molitve i SUZE.
Mir je nem i leden. Sama bdi madona.

Tako neutešna tvoja ljubav. Ona
bdi u duši i sad, očajno, bez cilja;
a bleda joj ruka i sad blagosilja.


ZVEZDE

Visoko u granju mirno gore zvezde,
i široka pesma mora u tišini
čuje se oko nas;
i ti glasi jezde
ko da rosa pada u srebrnoj timini.

U njenu sam kosu upletao strasno
mokre noćne ruže. Putem punim zova,
ja joj ljubljah celo ovo veče jasno
OČI PUNE ZVEZDA I USTA STIHOVA

Sve je šumno, sjajno: i lije iz granja
svetlost, ko padanje neke bele kiše;
maslinova šuma u daljini sanja...

A more je puno zvezda, pa ih njiše,
i po žalu nemom, praznom i bez sene,
kotrlja ih svu noć, ko pesak i pene...

Lj u b a v
Stoji pusta crkva bez glasa i zvona,
sumračna i hladna svu noć i dan celi,
a u napuštenoj i nemoj kapli
sama plače bleda žalosna madona.

Kap za kapljom klizi niza mračne stene;
a kroz raznobojna okna jedva dospe
mesec, da nečujno hladno srebro pospe
po nogama svete neutešne žene.

Tu se vlažne senke pružaju i puze;
sve vonja na duge molitve i SUZE.
Mir je nem i leden. Sama bdi madona.

Tako neutešna tvoja ljubav. Ona
bdi u duši i sad, očajno, bez cilja;
a bleda joj ruka i sad blagosilja

Jovan DuČić


Leteti, leteti, leteti visoko,
Neznanom prostoru kao starom drugu,
Vitlati se kao omađijan soko,
I umreti, sjajan, u sunčanom krugu.

Čuti samo zamah svoj u prostorima-
Muziku svog krila! I na samom kraju,
Svoj trag izgubiti i cilj među svima,
Iščeznuvši tako u nebu i sjaju.

Da mi žeđ osete kobnu i sve višu
Oči što su tude dugo svetlost pile,
Kao vir dve ovce sa runom od svile,
Kao krv dve noćne sablasti što sišu.

Da ne pamtim nisko rođenje pod mrakom;
Da kao gnev svetlost sva ispuni mene;
Da sam kao kopljem prožet svakim zrakom,
Tu gde gore večne podnevi bez sene.

I strasna raskršća sunaca, i puti
Kud oluj svetlost neprekidno ide,
Kroz nemi predeo gde vlada i ćuti
Bog koji ubija oči kad ga vide.

Da samo s visina za ponore znadnem
Bacivši u prostor konce svojih žila;
I letim večito, i letim dok padnem
Samo pod teretom ozarenih krila.

J. Ducic

Vranac

Crn svod blesnu od tih nogu jače,
i tama ga se noći ne dotače.
Kraj vatre, u sam smiraj dana,
mi ugledasmo konja vrana.

Ničeg crnjeg setis se ne mogu
Ko ugalj on crn beše oko nogu.
Crn kao noć, šupljina slepa.
Vran od grive pa sve do repa.
Drukčije behu crnosmeđa
njegova nikad sedlana leđa.
Nepomičan.Reko bi da spava.
Od vranih kopita bije strava.

Toliko crn da za senku nije znao.
Crn, crnji, najcrnji. Mrk beše kao
magla što je u ponoć stigla.
Crn ko u svojoj nutrini igla.
Drveta tako crna su često.
Crn ko među rebrima jedno mesto,
Ko prostor u zemlji gde leži zrno.
Mislim: I u nama da je crno.

A crneo se na naše oči!
Sat je izbijao pola noći.
Nije nam prišao ni za krak.
U boku njegovom beše crn mrak.
Iščezoše, najzad, leđa, sapi.
I crna mrlja osta da zjapi.
Oči ko zvrčke, prebele zublje.
Zenice - strašnije, i još dublje.
Ko da je negativ nečiji bio.
Zašto se među nama zaustavio?
Zašto tu ostao, sve do zornjače?
Zašto se od vatre ne odmače?
Zašto je disao vazduh vrani,
zašto šuškao u jednoj grani,
iz oka tukao crnim munjama ?

Jahača je tražio među nama



Kolombinina romansa

Cijuk, piska do nebesa,
pravce i naglavce;
nebo nosi, diže, stresa
ptiće goluždravce;
sjaj, zvižduk, dim železnice
sa prozora gledan:
Ah,Bože moj, tolike ptice
A ŽIVOT SAMO JEDAN!

Josif Brodski

Enes Kišević - Korijen s krilima

Dugo sam letio u prazno.
Treba na zamlju stati.
Uspravno iz nje rasti.
Uspravno umirati.
Ptice su sumi krila,
a suma pticama korijen.
List ne leti od sebe,
on biva olujom gonjen.
Pod zemljom i u zraku
u isti mah drvece zivi.
Drvo je most sto dise
izmedj' mrtvih i zivih.
I kada ogole grane,
cvrkut ih zazeleni.
Ja nista rekao nisam:
to jesen sumi u meni.


Enes Kišević - Prisutan kao svjetlost bez glasa

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba vise.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini disem.
Samo da tiho uz tebe sutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oci ocima cutim,
Kao da cu te izgubiti,
Sad,
Ovoga casa.


Ništa kao ne boli

Dan je kao sunčan
Ti si kao veseo
Prolaziš kao ne vide te
Svima je kao lijepo
Svima je kao dobro
I ti si kao suton
Živi se kao u miru
ptice su kao slobodne
budućnost je kao na dlanu
Savjest je kao čista
I sunce je kao jasno
I srce kao pjeva
Svi kao brinu o svima
Svatko je prijatelj kao
Svima je kao stalo do tebe
i do svijeta
I dan kao sviće

I ti se kao smiješiš
I ništa te kao ne boli.

Enes Kišević


Velik kao dijete

Znas li sto cu ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu svijete?
Ja kada odrastem
jako veliki,
ja cu postati dijete.
Najljepse je kad odrastes,
a ostanes djecji stvor,
pa svi misle da si velik
zato sto si profesor.
Sto si doktor od imena,
strucnjak za rakete-
a ne znaju da si velik
zato sto si dijete.
Mozes biti pilot, rudar...
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki pos'o
lagan kao igra.
Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja cu ostat' dijete.

Miladin Beric-Ti ne znaš
1.
Ti ne znaš kako je čarobno
znati da negdje postojis
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojiš
u svijetu u kojem leptiri
i ne dočekaju zoru.
Sakriven u tvojim venama
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tudji.
Srećom ne gube klovnovi
na kraju svake priče
mada iz nje izlaze
bar za milimetar ludji.
A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te čuvam i ne dam
i nemoj da se bojis.
A ako vec budeš bodež
i napravis nekakvu ranu
i tad cu da budem sretan
što jos uviek negdje postojiš.
2.
Te jeseni je u mojoj ušećerenoj krvi
zaspalo Ciganče modrozelenih očiju
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sjećaš se... bio sam kočijaš
zaljubljen u svoju kočiju
i u svjetlost naše zvezde koja polako gasne.
Suton... iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose svijeće
našem nerodjenom sinu.
Oprosti.
Na nebu je uštap i moja se sjenka boji
trubadura koji uglavnom razbija mandolinu.
Sad... nemam ništa sem rima
a i njih bi najradije da vratim
nekoj dalekoj zvezdi sa koje sam sišao ranjiv.
Necu ti reći hvala, a necu ni da ti platim
jer si najveci krivac što sam nežan i ranjiv.
3.
Te jeseni mi je ostao osmjeh,
a i njega sam ubrzo izgubio.
4.
A kada ostavim zvezde
hoću da budes kraj mene
jer mogle bi i one
začas da odu vragu.
duboko ispod vode.
mutno ogledalo.
Bar zbog najlepših tajni
kojima smo bili na tragu
ostani koji trenutak.
ostani
samo
jos
malo.
Jer kada odes iz rime
u noc jezivo strašnu
ja cu manirom klovna
staviti šešir od slame,
poderan kaput
i trošnu krvavu leptir mašnu
i svojim sanjivim rukama
ogroman mjesec na rame.
5.
Kiša i nebo mutno do plača.
San je posljednja mogućnost
da se sačuva
ono što mora da ode.
Ne budi me
U očima pijanog svirača
jutros je previše vode
nemir,i jedna jesen daleka.
Ni slavuji ne zvižduću pesmu
koju znaju sve ptice.
Pusti.
u praskozorje izmedju smreka
naći ce uplašene zvezde
i upaljene sveće.
veče, i jedan komadic bola.
Reči će uvek reći
manje
nego što govore oči.
Ne okreći se.
Čaše su na kraju stola
al više nikog nema
da ih natoči.
6.
TAJNA JE SAMO TAJNA AKO JE PRIHVATI ZORA
Možda zvezde večeras namerno na pčelinjak liče
dok svetlost klizi niz lice i zvezdane kapi bodu.
Ti znaš da postoje i dobre i loše priče,
al ne znaš kada dodju, jos manje kada odu.

VALOVI SE PONEKAD I BEZ OSEKE IZNENADA POVUKU
Zamisli rijeku koju mjesec dijeli na pola
i nad njom bijelog galeba koji je zaboravio da leti.
Slikar je po najdražem platnu prosuo mrvicu bola
u vidu kapi krvi,a dalje, tko zna kada će smjeti.

MIRIS ODLASKA NOSI U SEBI VIšE SOLI OD MIRISA MORA
Ne budi me,u snovima je nedostižno malo tuge.
Smejući se mi igramo jednako komičnu rolu,
a oni koji se provuku u praskozorje ispod duge
možda će u drugu jesen s andjelima ići u školu.

I LADJE KAD POTONU JOS DUGO SANJAJU LUKU
Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti.
Volim te kao što pčela voli dunju u cvatu.
Mi smo sve bajke večno krali od smrti,
a da nismo ni znali da su nam duše u matu.
Jer,
Tajna je samo tajna ako je prihvati zora,
valovi se ponekad i bez oseke iznenada povuku,
miris odlaska nosi u sebi više soli od mirisa mora,
i ladje kad potonu jos dugo sanjaju luku.
7.
Ja više nemam za čim da žalim ni kome da praštam,
sem maloj krpici svetla što me pokatkad dodirne i razbudi
i da verujem i da ne verujem
i da sanjam i ne sanjam,
isto se vraćam i isto krvarim
i isti me trag vodi u uzalud kao slikara
koji bi ponovio svoju najbolju sliku
na komadu beloga zlata
a život teče dalje.
Ti i ne znaš
da vec danima sanjam istog leptira,
samo svetiljke nisu iste ili se bar budim s nadom da nisu.
On nema lica i nema ništa po čemu bi ga prepoznao
sem malog ožiljka na lijevom krilu,
a meni je i to dovoljno.
Znam,
trebalo je da bude proleće,
a bila je jesen na splavu meduza
i nije bilo sjaja u travi.
Ne, ne boj se.
Moje rime sem što me nikad ne ostavljaju samog
ponekad znaju tako divno da šute.
Sve je istetovirano i izgubljeno.
I ova jesen je istetovirana i izgubljena
mada jos uvijek mogu sam sebe da ubijedim da sam
sve sanjao.
A ti?
Šta ces ti?
8.
Da li se ponekad seti gledajuci kroz tudja okna
niz ulice puste i kišne, da l' je bar malo zaboli.
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me jos uvijek voli.
Ona ne zna koliko boli ono što se nikad ne vrati
kao noći koje se čuvaju u očima što dvostruko gore.
Sve nema svoju cijenu, ali ipak sve se plati
jednim sanjivim vriskom mjeseca što pada u more.
Ja sam najlepshu pesmu zaključao u njenoj kosi
i sve sam svoje osmehe sakrio u zavjesu kiše,
a ona je predobro znala šta ta jesen nosi
al nije htela da prizna i nije nas bilo više.
Ko zna... mozda joj noćas neke slike ponovo znače,
možda se zaista voli samo jednom u zhivotu.
A ja sam samo klaun koga su natjerali da plače
sa željom da samog sebe igra za bednu svotu.
Da li se ponekad seti gledajuci kroz tudja okna
niz ulice puste i kišne, da l' je bar malo zaboli.
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me jos uvijek voli.
9.
Milion svetionika u noći i nebo od pečene gline
i tvoje ruke i usne, sočnije od zreloga nara,
u očima usnula kiša i oblak vrele tišine
i jedno platno za sliku pomalo nespretnog slikara.
Krvario je u vodi mesec zaklan do pola,
nad tvojim polu-zbogom noc se sklopila crna.
Sećam se bila si zvijezda veća od Velikih kola,
seti se bio sam svitac manji od makova zrna.
I onda sam do obale s očima što ne drže plimu,
težak kao bura, lagan kao jugo.
Ko zna ko noćas gubi: vatra što gori u dimu
ili dim iz te vatre, ili možda i jedno i drugo.
Ah, da, jednom davno, skoro se ne sećam više
sa druge strane svetla tetovirano sanjiv do zore
jedan je klaun kroz suze sanjao ostrvo kiše
kao što mrtav delfin zamišlja usnulo more.
Iznad pepela najdraže slike našli su dušu slikara
valovi što u zoru uguše sve što se olako žari.
Kad jednom kroz miris mora osjetis miris nara
povjeruj da negdje za mnom mjesec zaklan krvari.

DAH DUGE

Kistom svog srca na platno moje duse nanosis paletu
i plavom bojom oslikavs beskrajni oblik dubina,
sanjaris i u sebi me smirenjem svoga bica stapas,
neustrasiva plava ptico u beskonacnost sna dolazis.

Ljudskom zelenom bojom umirujes nemir mojih voda,
s njom, obnavljas i cistis uzdrhtale prozirne valove,
kao rajske biljke donosis proplanku rascvjetali mir,
uspinjes u slavlje moj zivot osvjezavajucom snagom nade.

Zacet u tvojoj bjelini, otkrivam milost svih osjecaja,
iznosis me preobrazenim smislom horizontima dana,
istokom moje duse budis sjaj sunca vrhom razuma,
auerolom ponovnog radjanja kusas krilom prepelice.

Zemlja ti je dom, smedja i topla, cvrsta poput majke,
imas savrsenstvo brazde i plodnost nepreglednih njiva,
izvoristem zivota iz njih izlazis i nudis odricanjem tuge,
pa me zoves i prihvacas u njedra predivnih uzvisina.

Tu me znansvenoscu crvene vatre osvajas i primas u sebe,
strascu vjetrova prislanjas uz besmrtnost iskrene srece,
kao suncevu zraku izdvajas medju svoja rumena bedra,
da tvojim toplim rumenilom uzivam i plovim zauvijek.

Ti si dah duge, pocetak svjetlosti i glasnik mog obnavljanja,
ti si vitki most izmedju zemlje moga srca i neba moje duse,
tvoje se jake boje okvirom mog bica njezno i toplo razljevaju,
i ja se vjecno prepustam njihovom velicanstvenom skladu.

Zal Kopp



Noćas vodimo ljubav
Zal Kopp

Noćas vodimo ljubav, ti na meni i ja u tebi.
Širimo po nama mjesečinu i zvijezde,
njihov se odsjaj sladi uzdasima naših tijela.
Mila, držim te za struk i pratim toplinom pokreta,
ulazim i topim se u tvojom bedrima,
a moje usne preuzimaju tvoje grudi
i jezikom maze nabrekle bradavice.

Noćas vodimo ljubav, ti poda mnom i ja na tebi.
Ispod naših tijela vri noć
i putanjom milovanja uspavljuje pjev ptica.
Svaki prst utiskujem kožom i ćutim mekoću,
a prepone mi među tvojima gore,
pa me zanose i poput rijeke tečem.
Uzimaš me snagom mora.

Noćas vodimo ljubav, ti do mene i ja kraj tebe.
Uskovitlani zrak pomiče zidove,
sve smo bliže zori koja otkucajima stiže.
Pomiješani sa suncokretima
osjećamo kako se ritam u nama ne smiruje,
postaje žešći i oslobađa strasti naših trbuha.
Jutrom nam liježe ravnica u dlanove.

Nikad te niko neće ovako tesno grliti
uznemirenu i belu.

Ja sam mornar bez kompasa
kome uvek polude ladje.

Nikad ti niko neće
ovako u krvotok uliti
poslednju nežnost celu,
ni uspeti u tebi toliko tuge da nadje.

Nikada više nećes
ovako divno truliti
u običnom hotelu,
a ne želeti ipak odavde da izađeš.

Ti si najukusnija krv sveta
koju sam upio hlebom
mog mrkog trbuha.

Ti si so sa oteklih usana
koje smo oljuštili očnjacima
i prosuli po mojim bedrima
i tvojim dojkama.

Ti si najbeskonačnije,
najubitačnije nebo
kraj mog rumenog uha.

Najbesramnija devojka
koju sam sreo među ženama.

Najstidljivija žena
koju sam sreo među devojkama.

LJUBAV
Volim te
Ne samo zbog toga sto ti jesi
Nego i zbog toga sto sam ja
Kad sam s tobom.

Volim te
Ne samo zbog onog
Sto si ucinila od sebe,
Nego i zbog toga
Sto cinis od mene.

Volim te
Zbog onog dijela mene
Koji ti iznosis na vidjelo;

Volim te
Jer stavljas ruku
Na moje, brigama pretrpano srce,
I prelazis preko
Svih ludosti i slabosti
Kojima ne mozes pomoci,
A came ondje u magli,
Pa ih izvodis
Na svjetlo.
Sva ta moja predivna imovina
U koju se nitko prije nije
Bio dovoljno daleko zagledao
Da je pronadje.

Volim te
Jer mi pomazes
Da iz nabacane hrpe svojeg zivota
Izgradim
Ne krcmu,
Vec hram;
Da u djelima svakodnevnim
Ne slusam prijekor
Vec pjesmu.

Volim te
Jer si ucinila vise
No sto bi me ikoji credo
Ikada mogao
Uciniti dobrim,
Vise, nego sto bi me ma koji usud
Mogao usreciti.

Bez rijeci,
Bez dodira,
Bez znaka.

Ucinila si sve
Naprosto,
Bivajuci onim sto jesi.

Mozda to, na koncu,
I jest ono
Sto znaci – biti prijatelj.

(Roy Croft)

Isprepleteni zagrljajima postelje


Kao što vjetar uporno gura nebo,
divljom snagom spajamo prepone,
i noć nas više ne zadržava za sebe,
jer se u osmjehu plavog sunca znojimo.

Putovi su naši drhtave karte jezera
i beskrajnim smo krvotokom vezani,
a noge, isprepletene zagrljajima postelje,
napuštaju mjesečinu i noć pobjeđuju.

Otkrivamo mirna staništa u sebi,
pa s oblacima ptica natapamo oči,
govorimo srcu kako da u nama diše,
kako da u njemu proklija miris čežnje.

Kratko je vrijeme u kojem se sanjamo
i naši su gusti uzdasi složeni u klasje,
kratak je nebeski san otkad se kušamo,
otkako smo čvrsti poljupci na usnama.

Ponekad sjeta na užarene obraze svrati,
ali se ne pojavljuju šutnje uspomena,
jer topli su prsti što šapuću ljubav
i zeleni je travanj u našim rukama.

Koljenima smo polegli probuđenu rosu,
pa po golom bilju raščešljavamo zoru,
u samom smo pogledu nasmijanih krošnji,
prelazimo dugu i stenjemo šumom lišća.

Iz naših milovanja ljubav se ne iskrada,
svaki je njen oblik za nas ljubav sveta,
beskonačna potvrda u nama samima,
vjerna je žudnja svim našim dodirima.


Zal Kopp


***********************************


Meki miris grudi



Ove noći spavaju u meni polja,
a sa neba tvoga zlatnog tijela,
u blagoj magli dolijeću ptice,
jedna po jedna, uzdišu čelom.


Dok iznad mene večeras letiš,
inspiracijo moja neprolazna,
znam što značiš za moj san,
zato sporo i sve dublje dišem.


Govore mi ruke nerazdvojne,
osmjeh tvoje duše gnijezdo je,
a cvrkut tvoga slatkog tijela,
to je strast što bjelinom grli.


Ove noći kao nikada do sada,
preko mojih uspavanih polja
razlila si pučinu suncokreta,
inspiraciju moju neprolaznu.


Jednostavnom toplinom, mila,
zaustavi vjetar u šumu breza
i sve naše čežnje zapali u nama,
u velike dodire ljubavi pretvori.


Večeras trebam miris ljubavi
kao zrno neumornog sna,
potrebna mi je boja tvoga glasa,
i sva prisutnost nježnih riječi.


Ove noći dok nada mnom kružiš,
plava ptico okupana mjesečinom,
sa tvojih krila ispijam sjaj,
inspiraciju svoju neprolaznu.


Šutim i slušam, usnama pjevaš,
i ništa sretnije od mog pogleda,
ništa slađe od boje mirisnog zlata,
radosti dodira medenih uzdaha.


Priznajem, posebno si svjetlo,
svjetlo koje čuva naša obećanja
i nikada nećemo prestati život,
jer ga svojom dušom uživamo.


Zato noćas, inspiracijo neprolazna,
kao sjajna tišina na polja sleti,
natopi brazde mekim mirisom grudi,
njihovom neprolaznom inspiracijom.


Zal Kopp

LA BELLE DAME SANS MERCI

"O, šta te muči, viteže,
te lutaš bleda lica?
Jezerski ševar već je žut
i nema ptica.

O šta te muči, viteže,
kakav to jad i kletva?
Veveričina duplja je puna,
prošla je žetva.

Orošen groznicom i bolom
krin vidim na tvom čelu,
na obrazima bledu ružu,
gotovo svelu".

"U polju sretoh jednu gospu
prelepu kao vila,
dugokosa, lakonoga,
divljooka je bila.

Ja je okitih vencem speletnim,
mirisnim pasom i grivnom;
ona me pogleda ko da me voli,
zječa divno.

Na konja je vinuh, i celog dana
slep bejah za sve drugo,
nagnuta, vilinsku je pesmu
pevala dugo.

Ona mi nađe korenje slatko,
med divlji, rosnu manu;
i nekim jezikom nepoznatim
"Volim te" šanu.

U vilinsku svoju me odvede špilju
i zajeca u tom času:
a ja joj poljupcia divljim
oči obasuh.

Tu me uljuljka ona u san,
tu usnih - teško meni!-
poslednji san što ga ikad snivah
uz breg ledeni.

Tu vikahu, bledi kao smrt,
kraljevi i junaci:
Tebe la belle DAme sans merci
u okove baci!

Suve im usne grozno kroz mrak
zvahu pretnjom k meni;
probudih se i nađoh ovde
uz breg ledeni.

I zato, eveo samotan
tu lutam bleda lica,
mada je ševar jezerski žut
i nema ptica".

Kits

J E Z E R O


Ka obalama novim terani o postanja,
nošeni bespovratno u večne noći sen,
zar ne možemo nikad sred mora naših dana
baciti sidro makar i na tren?

Jezero! Ne ispuni ni krug u svome hodu
godina, a ja sada dolazim amo sam,
bez nje da gleda tvoju tako voljenu vodu,
bez nje, i sedam na naš stari kam.

Ti si hujalo isto ovako ispod stena
i lomilo se isto o kršan ovaj žal,
i pod istim je vetrom mila stopala njena
prskao penom propeti val.

Da li se sećaš? Jedne večeri plovljasmo mirne,
od voda do nebesa prekidao je muk
jedino šumor vesla kad talas tvoj dodirne,
u tih i skladan slivajuć se zvuk.

Najednom nekim brujem na zemlji sasvim novim
odjeknu začarana obala u taj čas;
zaneme talas svaki dokle rečima ovim
govorio je meni dragi glas:

"Zaustavite tok svoj, trenuci naklonjeni!
Vreme, zaustavi svoj let!
Dajte da hitrom slašću do kraja nas opleni
najlepših naših dana cvet!

Dosta vas nesrećnika na ovoj zemlji moli,
požurite za njihov spas;
Odnesite im s danom brige i sve što boli, zaboravite srećne nas.

Al uzalud tražim još samo dva-tri časa,
vreme je brže no u snu;
govorim noći: budi sporija! Al belasa
već zora i rasuće nju.

Pa volimo se! Brzo, dok sasvim ne zaneme
časovi mimoletni ti!
Za ljude nema luke, obala nema vreme:
teče i nestajemo mi!"

Zar vidljivo vreme, časovi što nas grle
srećom, kad ljubav u nas zanosni lije san,
zbilja brzinom istom daleko od nas hrle
kao i svaki crn i mračan dan?

Potonuše zar navek? I neće doći više?
I zar im ne možemo zadržati ni trag?
Zar vreme što ih dade i vreme što ih briše
nijedan neće vratiti nam drag?

Večnosti, neživote, prošlosti, klanci tamni,
šta činite od dana što gutate ko plen?
I dal ćete nam zanos vratiti nepojmani
koji nam otimate isti tren?

Jezero! mračna šumo! pećeine!, hridi bela!
Vas vreme štedi ili nad vama nema moć;
pa sačuvajte zato, čuvaj, prirodo cela,
bar uspomenu na tu divnu noć!

Nek bdi u tvome miru, bruji u nepogodi,
jezero, nek brežuljci njome raduju vid,
nek je čuvaju dok se ogledaju u vodi
borovi crni i divljačna hrid.

Nek je u povetarcu što drhteći promine,
u šumu što se plete s jednog na druzi žal,
u srebrnastoj zvezdi što nad tobom zasine
i meko svaki poljubi tvoj val.

I vazduh koji ječi, trska što zapomaže,
i mirisavi dašak iznad pučine tvoje,
neka sve što se čuje, vidi ili diše kaže:
VOLELI SU SE, VOLELI NJIH DVOJE!

LaMartin

Prvo veče

Ona se bila vrlo svukla,
A velika su stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.

U moju je fotelju sela,
Radosno ruke sklopi tu,
Ispod golišavog joj tela
Nožice trepathu na tlu.

Pogledah zrčak koji bludi
- iz krošnje leptirasti let -
u njezin smešak i na grudi,
ko mušica na ružin cvet.

Moj poljubac joj nogu dirne.
I kao kaznu za taj greh
Čuh zvuke bistre i nemirne,
Kristalno lep i surov smeh.

Pod košulju je raširenu
Sakrila noge: "Dosta s tim!"
- Tu prvu smelost dopuštenu
Kaznila smehom veselim!

Drhtuljke jadne, oči njene,
Dodirnuh usnom lagano.
nežno mi glavu td okrene:
"Oh sviđa mi se , sviđa to!

Ali ti moram reći zato...
Ostatak joj u grudi ja
Sakrih poljupcem, i na to
Začuh njen smeh što znači: da ...

Ona se bila vrlo svukla,
A velika stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.



Ofelija

Valom, gde zvezdani zrcale se snovi,
Bijela Ofelija poput krupnog krina
U svom dugom velu polagano plovi...
-Rog trubi smrt srne iz šumskih dubina.
Već hiljadu ljeta s duge rijeke crne
Ona, sablast bijela, budi bol i strah,
I ludost joj ljupka, kada veče trne,
Šapuće romansu kroz lahorov dah.
Vjetar joj cjeliva njedra, i od vela
Pravi cvijet, ponešen blago niz val snen,
Trske se klanjaju snima blijedog čela,
Na rame joj plače tužnih vrba sen.
Lokvanji uzdišu pored nje;
iz gnijezda
Palje drhtaj krila uspavani žbun;
Tajanstvena pesma lije se sa zvijezda
Od čijeg je zlata tamni prostor pun.

Ofelijo blijeda, o kao snijeg lijepa!
Da, ti si umrla na toj silnoj vodi!
- Jer su ti vihori iz ledenih stepa
Tiho pričali o gorkoj slobodi;
I jer svaki lahor, spličući ti kose,
U duh ti sanjarski čudne zvuke toči,
Jer ti glas prirode srcu otkrio se
u tužaljci stabla, u uzdahu noći;
Jer glas ludih mora, hropac neizmerni,
Smrsko je detinje blage tvoje grudi,
Jer jednoga jutra blijedi vitez verni,
Nijem, gledaše tebe pogledom što ludi!
Snivaš, jadna Ludo! o nebu, slobodi,
Ljubavi! A snijeg si na ognju tog sna
Riječ ti u nepovrat sjaj vizija vodi,
Plave su ti oči ponori bez dna!

A pjesnik otkriva da kroz svjetlost bijelu
Sa zvijezda, u noći ti još tražiš cvijet
Što ga davno uzbra, i da u svom velu
Na vodi, ko ljiljan, promičeš kroz svijet.

Volim te - Paul Eluard

Volim te za sve žene koje nisam upoznao
Volim te za sva vremena u kojima nisam živio
Zbog mirisa velike pucine i mirisa topla kruha
Zbog snijega što se topi i prvih cvjetova
Zbog cednih životinja kojih se covjek ne plaši
Volim te zbog voljenja
Volim te zbog svih žena koje ne volim.
Jedino u tebi ja se dobro vidim
Bez tebe ne vidim ništa nego široku pustoš
Izmedju nekad i danas.
Postojale su sve te smrti što sam ih
ostavio za plotom.
Nisam mogao probiti zid svog ogledala
Morao sam uciti život slovo po slovo
Kako se zaboravlja.
Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
Zbog zdravlja
Volim te unatoc svim obmanama
Zbog tog besmrtna srca što ga ne zadržavam
Ti misliš da si sumnja a nisi nego razum
Ti si veliko sunce što mi na glavu sjeda.

Kad budeš stara

Kad budeš stara, seda, pred spavanje snena
Dremala kraj vatre, ovu knjigu tada
Uzmi, čitaj i sanjaj kako si bila mlada,
Očiju toplog sjaja i dubokih sjena.

I kako mnogi u lepotu tvoju zaljubljeni biše
I kraj tebe iskreni i lažni znaše da se sjate
Dok je samo jedan voleo ti dušu i mislio na te
Kad lepotu tvog lica brige osenčiše.

Pa dok se svijaš kraj toplog vatrinog gnezda
Promrmori setno kako ljubav brzonoga minu,
Preko visokih gora kako se ka nebu vinu
I sakri svoje lice u roju od zvezda.

Vilijam Jejts

ULAZIS U PESMU



Ulazis u pesmu kao u svoj vrt
slazes reci,pomeras mlado drvece
u nekakav red razumljiv tvom oku
tako nehajno kao sto u san moj
ulazis kao u svoj vrt
gde te svaka travka s radoscu
docekuje i sunce ti na rame silazi,

i korak ti je lak i necujan,
kao da si i sama od sna satkana,
iz noci u noc tako sa morem
snagu premeravas,umirujes ga
recima i u poslusnu pticu pretvaras.


Ulazis u pesmu kao u svoj dom
gde je sve oblikovano tvojom rukom,
koja i mojom rukom uzaludne
reci ispisuje koje bi da me
od tebe odbrane.

Pero Zubac

Dok sam te imao
jezik sam ptica razaznavao
i tajne pticije odgonetao
biljke sam razumeo, i u nocima
prepisivao razgovor trava
tolike sam pesme ispisao
prepisujuci rukopis vetra
uz more, u noci,u planini
tolike nevoljnike saslusati umeo
i ciniti im male radosti
bez napora,bez sebicnosti imalo
tolike sam dobrote i plemenitosti
umeo u druge utkati
a da i prevec ostane u meni
san sam s radoscu na oci nanosio
i budjenju se kao drvece radovao
dok sam te imao

Pero Zubac