Robert Mlinarec - Tkači snova

KIŠA

Kišilo je. Isprva jedva primjetno, nježno i mirno, kao da rosa treperi u zraku, a potom sve jače, jače i jače, sve dok bujice neprozirnih vod‚ nisu počele valjati ulicama gomile lišća prethodno već išibanog i iskrzanog pa odbačenog jesenjim vjetrom. Da, kišilo je tog jutra nad Zagrebom. Bilo je mnogo ugodnije promatrati početak novog dana kroz prozor sobe sa šalicom toplog čaja u ruci. Samo su putnici, nevoljnici i pokoja prostitutka promrzla od ljubavi ili sljemenskog sjeverca, svejedno, dolazili iz smjera Glavnog kolodvora tako rano. Ljeti bi perači ulica, tek pred svitanje, ovlažili asfalt, a ujesen i zimi to bi činila jedino kiša. Upleten u mrežu svojih misli Davor je pogledom čas lutao ulicom, a čas ga dizao gore, prema pocinčanom nebu. Toplina šalice prenosila se na prste.

Koliko ću još noći probdjeti?

Mučila ga je nesanica posljednjih godina. Ustvari, nije najvažnija bila nemogućnost da se usne, već potpuno odsustvo snova. Otkad je prestao viđati Sonju, a ima tome sedam godina, gotovo uopće nije sanjao. Izlazio je u međuvremenu s više žena, ali sve te nazovi veze, vrlo su brzo završavale. Ostalo bi sve na ponekoj večeri, telefonskom razgovoru, seksu, a s nekim ženama čak nije imao potrebe podijeliti noć. Trudi se, čini to stalno, ovladati svojom samoćom, ali svjestan je da mu to ne uspijeva. Nije žalio za prošlošću, ali često bi mislio o Sonji. Sada mu se njihova veza činila mnogo suvislijom nego tada dok su bili zajedno, kada je želio biti jedini gospodar i vlasnik svoga vremena.

Poslije dva sata po ponoći tijek vremena se usporava...

Krenuo je prema velikoj polici s knjigama i negdje sa samog dna izvukao ručno uvezanu "Kroniku smrti" Nikole J. Što ga je natjeralo da baš sada, na razmeđu noći i dana, izvuče omanju knjigu kakvih na svijetu ima točno pet, otisnutih autorovom rukom na pisaćem stroju? Loše otisnuto malo slovo š posljedica je lošeg stroja na kojem je tipkao Nikola, rijetko miran i suzdržan Dalmatinac. Tijekom studija bio je Davorov najbolji prijatelj i intenzivni proučavatelj životopisa poznatih osoba koji su svoje živote skončali samoubojstvima. Pomalo čudna opsesija ili hobi za studenta arhitekture. "Kronika smrti" nastajala je punih pet godina. Davor, koji je bio upućen u sve njene detalje i finese, doživio ju je kao vrhunac svih razgovora, bilješki, uvida u arhive, paralelnog studija na kojem je Nikola bio jedini student i profesor. Mnoge su rečenice ostale lebdjeti u zraku između njih dvojice i neka prisnost koju bi osjetio svaki put kada bi dotakao njezine korice.

Što li je sinoć radio Nikola?

Listao je knjigu polako milujući bijeli grubi papir. Vani su naleti kiše nošeni vjetrom bivali sve jači. Na trećoj stranici posveta tamnozelenom tintom:

Davoru, veselom tragaču za smislom.

Nikola

11. travnja 1979. Zagreb.

Zar je već prošlo osamnaest godina?

Pomalo zaboravljena posveta pokrenula je bujicu sjećanja. Lijepom se sad učinila Davoru izvjesnost prošlosti. Studentski dani, izlasci petkom i subotom, djevojke, nedjelje na Sljemenu ili u Samoboru, lutanja gradom, zajedničko pripremanje ispita, skijanja u Sloveniji, ljetovanja u kući Nikolinih na Mljetu, opijanja s Ivanom u njegovoj podrumskoj podstanarskoj sobi, kotrljanje spačekom po Francuskoj i Italiji...

Odvratio je pogled s knjige na stakleni ormarić. Skulptura ljubavnika a la br‚ncusi, prva iz serije koju je Ivan uspio odliti po završetku Akademije, stajala je na svome mjestu, u polumraku, valjda da ne uznemiri zagrljene u bronci. A tko bi je i micao kad je Davor od preudaje majke živio sam u stanu? Dugo nije obraćao pažnju na skulpturu, a još se rjeđe prisjećao kako je stvarno izgledao Ivan. Viđao bi ga nekad, kao i svog preminulog djeda koji ga je čuvao dok je bio sasvim malen i kojeg slabo pamti jer je ovaj umro davno, kako hoda Zrinjevcem, Cvjetnim trgom ili kako u Vinodolu ispija tko zna koji po redu gemišt. No, uvijek bi se trgnuo i shvatio da su to ipak neki novi, drugi ljudi koji su samo preuzeli uloge nama poznatih pokojnika. Jer, svijet tako oduvijek funkcionira. Jedni odlaze, drugi dolaze. Baš tog dana kada je Ivan smrtno stradao prije nekoliko godina Davora je zbog posla nazvala Marija, velika Ivanova ljubav i nesreća, njihova zajednička družica iz studentskih dana.

- Znaš Davore, iskopala sam tvoj broj, nije te bilo lako naći, dogradili bi našu kuću na Mlinovima, pa ako bi ti imao vremena da napraviš projekt. Naravno, dobro bi ti platili, keš. A i ne mora biti odmah, ionako nećemo graditi prije ljeta, mi na more, majstori u kuću. Samo da znam možemo li računati na tebe ili...

Pristao je.

Kada sam je zadnji put vidio?

Kopkalo ga je kako Marija sada izgleda i hoće li uopće, osim arhitekture, naći neku zajedničku temu za razgovor.

Ivan je poginuo u Parizu, umjetnički neshvaćen i izgleda pijan do besvijesti. Nitko od bivših prijatelja u Zagrebu nije znao da je mrtav, sve dok vijest nije stigla s godinom dana zakašnjenja preko Nikole koji je u Splitu susreo Ivanovu stariju sestru. Davor je bio užasno potresen. Rekonstruirao je sinkronitet događaja tako što je usporedio datume u svome rokovniku u koji dnevno upisuje poslovne kontakte i dnevniku koji je vrlo rijetko otvarao da nešto intimno pribilježi. I smrt prijatelja i prvi poziv njegove bivše ljubavnice dogodili su se istog utorka prijepodne krajem listopada. Ono što ga je najviše mučilo bili su događaji koji su se odigravali dok još nitko nije znao da je njihov drug mrtav.

Život nam curi kroz prste k'o pijesak...

Davor se lako prihvatio projekta adaptacije i dogradnje kuće na Mlinovima. Želio je ponovo vidjeti svoju prijateljicu iz studentskih dana i upoznati njezina supruga, malog uvijek nasmiješenog debeljka, nekadašnjeg trgovačkog predstavnika, vjerojatno usput i jugoslavenskog špijuna u istočnom Berlinu.

Igrali smo igru cijelu zimu. To bi mi bio najdraži projekt, i arhitektonski i ljubavni, da se s Ivanom nije dogodilo ono. Sada sam siguran da se sam bacio pod kotače metroa. Valjda je barem po tome želio biti poznat i jedinstven u umjetničkim krugovima. I Nikola je rekao da sumnja da je Ivan počinio samoubojstvo.

Prešutio sam mu da je Ivan svoj primjerak "Kronike smrti" poslao Mariji.

Novopečeno bogato građanstvo, ma kako se u javnosti prikazivalo ima sasvim identične potrebe kao i moćnici prije njih. Marija je željela u dograđeni dio kuće smjestiti novu prostranu dnevnu sobu s pogledom na Medvednicu i veliki vrt, sobu za društvene igre, salon, te u prizemlju saunu i zimski vrt.

Prilično ambiciozno za par bez djece u povelikoj katnici.

Od prvog ponovnog susreta s Marijom osjetio je njezinu otvorenost i naklonost, baš kao da su se još do prije koji dan družili. Pri susretu ga je nježno poljubila u obraz i predstavila mužu. Osjetio je upravo ono čega se bojao: da će je poželjeti. One misli koje je sam sebi prije branio zbog prijateljstva s Ivanom sada je mogao pustiti da slobodno naviru. Ivan već godinama živi u Parizu svoj život, bavi se umjetnošću, vjerojatno je već i zaboravio miris zagrebačkih svitanja. A Marija, milosti puna i prirodnog nagona lako je privela Davora onom toplom i šumovitom mjestu gdje se spajaju butine. Željeli su isto.

Sve mu je rekla pogledom iskosa. Koliko je godina prošlo od dana kada mu je jednom polupijana, u šali, šapnula da će kad-tad biti njen?

***

Hoće li stati ova kiša?

Projekt je napredovao. Suprug je bio prezaposlen svojim službenim putovanjima i uspjesima tako da je svu brigu oko kuće i financija prepustio Mariji. Ona je bila nezasitna, a Davor se nije opirao. Dobivao je od Marije sve. Za vrijeme višednevnih službenih putovanja Davor bi se gotovo uselio u obiteljsku kuću S-ovih. Nije vjerovao da je suprug toliko naivan da ne zna što se događa u njegovoj bračnoj postelji dok je odsutan. No, svi su šutke pristajali na igru... Potrajalo je tako od studenog do lipnja. Davora je povremeno progonio osjećaj da je žigolo. Spavao je sa ženom koja ga je plaćala za njegov rad i kupovala mu neprimjereno skupe darove. Taj osjećaj bi jenjavao dok su pričali o mladalačkim ludovanjima, zajedničkim izletima, plesnjacima, nekadašnjim poznanicima, prvom zajedničkom jointu, pokušali rekonstruirati situacije, ali Ivana su redovito prešućivali. Davor je znao da je bolje ne govoriti o bivšim vezama i on ga sigurno ne bi spomenuo da to nije učinila sama Marija.

Možda su bili vezani nevidljivim nitima?

- Znaš, otkad sam prekinula s Ivanom nisam ništa čula o njemu, nisam ni znala gdje se nalazi. Poštom mi je stigao njegov primjerak "Kronike smrti". Iz Pariza. Sjećaš se te knjige? I ti je imaš, kaj ne?

- Da, odgovorio je suho. Ali zašto bi ti poslao knjigu koju već imaš?

- Ova je bila dopunjena Ivanovim životopisom ispisanim njegovom rukom u kome spominje i nas dvoje kao ljubavnike. No, za razliku od svih drugih životopisa umjetnika njegov nema motiva ni načina izvršenja samoubojstva. Osam godina ne čujem ni glasa, a onda ti neko pošalje...

- Siguran sam da je to neka njegova neslana šala. Uvijek je bio sklon ekscentričnom ponašanju. Sjećaš se ljetovanja na Krku i ...?

Kako je Ivan mogao znati za moju vezu s Marijom prije nego je uopće počela?

Ubrzo su promijenili temu razgovora, nastavili pijuckati, a Davoru su se sve te slike živo vratile tek nekoliko mjeseci kasnije kada ga je nazvao Nikola i priopćio da je Ivan mrtav. Tada već više mjeseci nije vidio ni čuo Mariju. Prilično iznenada otputovala je s mužem postavljenim za gospodarskog savjetnika pri nekom našem veleposlanstvu. Bez bilo kakva objašnjenja i pozdrava. Duguje li uopće kakvo objašnjenje?

Njihova veza trajala je točno koliko i dogradnja kuće.

Vani kiša ne prestaje.

U sobi, osim "Kronike smrti" sve je na svome mjestu. Davor je otvara, okreće na posljednju, neispisanu stranicu i uzima olovku. Upisuje sve što je iz tuđih usta saznao o Ivanu.

Hoću li sresti Sonju, Nikolu ili Mariju? Možda Ivana?

Nema dobrih vijesti...

Davor sjedi i zapisuje tišinu.

Tjeskoba. Rub noći, kraj jeseni. Kraj ljubavi, istek stoljeća. Kraj tisućljeća.

Jesam li ja na redu?

Hoće li ova voda vani odnijeti tmurne misli?

Tko će opisati moju smrt u knjizi?

Uvijek ostaje netko tko će posvjedočiti o našoj smrti.

PARTIJA BRIDŽA

Našli smo se tog petka poslijepodne u tihom salonu restorana "Purgatorium" na partiji bridža. Naravno, svi odavno i pokojni i spokojni, izgledali smo baš kao na omotnicama naših knjiga u najboljim danima. Bio sam najmlađi u društvu tako da je moja dužnost bila starom Hamsunu pomoći odložiti kaput, šešir i kišobran u garderobu. Rushdie je već zauzeo svoje mjesto za velikim okruglim stolom, a Marquez i Kiš su po običaju prvo popili po konjak za šankom.

- No, hajde, jesmo li došli lokati ili se družiti? - požurivao je nestrpljivi starac.

- Dajte nam još rundu za stol - dobaci Marquez krećući se prema stolu.

- Meni molim tonik - reče Rushdie - i kavu za gospodina Hamsuna.

- Sa saharinom i dvije kapi mlijeka, može i Vašeg - frknuo je starac brkom na sisatu konobaricu i dodao ispod glasa - dobra guza, ne? - I pivo za malog Mlinarca.

- Gospodine Kiš, hoćemo li početi? - pitao je Rushdie.

- Mlinarec, imate li papir?

- Da, sve je pod kontrolom - uzvratio sam.

Iscrtavao sam tablice u koje ću upisivati rezultate. Kiš je posljednji sjeo za stol i zasukao rukave kao da ga čeka težak fizički rad. Zapalio je cigaretu i s olakšanjem otpuhnuo dim.

Konobarica je donijela piće.

Prvi je dijelio Rushdie. Njegovi njegovani prsti nježno su doticali karte (naravno, novootvoreni špil da sve bude na nivou) prije negoli bi ove padale na stol pred igrače.

Nastao je tajac.

Marquez se mrštio na svoje karte, a nezapaljenu cigaru već je neko vrijeme prebacivao iz kuta u kut usana.

Hamsun je podizao i spuštao lijevu obrvu i uvijao suprotni brk.

Kiš je preko ramena zagledao konobaricu koja se saginjala, a čije su obline željele iskočiti iz zategnute uniforme.

Ja sam, kao pisar, crtao cvjetiće po rubu papira. Slabo sam kartao, a i tek sam nedavno počeo pisati partije.

- Slušajte, gospodine Marquez, nemamo sto godina da bismo dočekali Vaš potez. Danas ne pišemo romane već kartamo!

- Da, da, sad ću - mrmljao je Kolumbijac.

Igra je napredovala. Kako sam još nevješt s kartama više sam pažnje obraćao na razgovor ljudi od pisaćeg stroja nego na njihove kartaške poteze.

- Salmane, znate li da sam vidio jedan njemački časopis gdje su Vas greškom grafičkog urednika u naslovu prekrstili u Salmona. No, bolje je biti i losos nego salmonela, zar ne? Ha, ha, ha!

Jedino se stari Hamsun smijao svojoj šali.

- Gospodine Knute, kako vaši hemeroidi? Krvare? - uljudno je uzvratio Rushdie.

Stari je utrnuo osmijeh.

- Da, nije lako napisati pedeset i dva, tri romana. Je li ih bilo stvarno toliko ili su tu i neka ponovljena izdanja? - pitao je Marquez.

- Gospodine Gabriel ili Garcia, svejedno, pravila dobrog ponašanja nalažu, ako se doista namjeravate družiti s nekim, a pogotovo s kolegama piscima, da barem znate što su i koliko toga napisali. Sada ste ipak u Europi, a ne u vašoj tekila-gerila-banana-kokain zemlji.

- Ajde, idemo da kartamo - uporan je bio Kiš.

- Gospodine Gabriele, ovako glup potez od Vas nisam očekivao - s visoka je rekao Rushdie. - Pratite karte i uz malo matematike...

- Čujte, gospodine Proganjani, ovdje smo radi zabave i druženja. Ne igramo za Nobelovu nagradu - pjenio se Marquez.

- Pa neki su je dobili! - odvraća Rushdie.

- Ma idi čoveče, gledaj karte i cuclaj tonik - rezignirano se umiješao Kiš.

Dijelile su se karte, a sreća je bila promjenjiva.

- Mladići, vrijeme je za kavu. Madam, molim Vas... (nije ga čula), madam (dreknuo je stari, dobri, no zajedljivi Knut) još pet kava!

- Hvala, ja bih radije konjačić - zamoli Danilo.

- I ja - kazah.

Knut Hamsun je definitivno pio previše kave i stalno kukao o malim honorarima.

- Nećemo o novcu - zamoli Rushdie.

- A o čemu ćemo? O lošoj probavi, reumi, bolu u leđima, terapijama, ženama...

- Ovo zadnje - nakesi se G.G.

- Opstipacija, insomnija... Zanimljive riječi za nesranje i nespavanje - doda Knut.

Kiš prevrne očima.

- Idemo pišati!

Kakva čast. Kiš i ja idemo pišati. To je bilo prvi put da sam bio nasamo s velikim južnoslavenskim piscem.

- Uf, konačno pričamo po naški. Razumeš, vreme je da se nešto pojede. Nisam oka sklopio sinoć, a i noćas će biti jebeno.

- Da stvarno je vrijeme za večeru. Valjda Stari neće zapeti za hot-dog k'o onaj put.

- Fast food, nisam lud! Ili, fast food, bad mood!

- Ma ti Skandinavci, uvijek nešto poluhladno i brzo. Mi smo za njih kultura.

- Takve su im i žene, jednom sedmično ili mesečno, uvrh glave. Takvi su kad žive blizu santi leda.

- Gospodinu Hamsunu se sigurno štuca.

Pišali smo dugo dok plavu boju dezinfekcijskog sredstva u pisoarima nismo pretvorili u zelenu. (Pokušao sam pročitati žig na keramici kako bih saznao tko je proizvođač tih pisoara, no nije mi uspjelo. Utvrđivanje porijekla pisoara postao je moj tajni hobi onoga dana kada sam shvatio da su svi pisoari u jednoj zemlji koja više ne postoji proizvedeni u Keramici Mladenovac. Možda je zato zemlja i propala?)

- Idemo za sto.

Trojka za stolom slatko se smijala. Rusdhie je pričao viceve o indijskim djevicama. Egzotika. Ozbiljno je shvatio da treba pričati o ženama.

- Hoćemo li u salu preko da poručimo neko jelo? Umirem od gladi - dodao je Kiš.

- Alkohol je kaloričan, ne moramo još i jesti - kroz smijeh izusti G.G.

- No, dajte i meni dupli rum - oraspoloži se Salman Rushdie.

- A vjera? - pita Knut.

- Vjera u sebe, a druge k'o jebe!

- Gospodična, meni pivce, dansko!

- Pojma Vi nemate gospodine Knut. Pa češko pivo je barem tri puta bolje od danskog - doda Kiš.

- Ma što Ti znaš. Stalno piješ konjake i vino, a prodaješ se za eksperta za pivo. Kakav si Ti stručnjak za pivo? Kao i tvoje prezime? Mali?

- Čujte, tu reč, kiš, verovatno ste naučili kad ste otkopčali rajferšlus na pantalonama u nekom bordelu, a Vas je, na sopstvenu nesreću zapala neka Mađarica?

- Vidi Malog, duhovit je! - nasmije se stari jarac.

- Što, nećemo da večeramo? - uporan je bio Danilo Kiš.

- Manana - mrmljao je polutrijezan G.G.

- Arhanđeo Gabrijel iliti Gavrilo, kako ćemo da ga krstimo? - upita me Kiš.

- Nemoj Gavrilo, podsjeća me na salamu gavrilovićku.

- Šta fali, uopšte nije loša, da mi je barem neki sendvičak...

- Jebite se, pričajte engleski, a ne taj vaš jezik - bunio se Knut.

- What's for dinner? Do you have some good idea? - reče Danilo.

- Mogli bi onu hrenovku u tijestu...

- Ne, samo to ne - zavapili su redom G.G., Kiš i Rushdie. Kako sam bio tek relativno friško mrtav nisam imao pravo polemizirati o ničemu. Po definiciji friško mrtav pisac je onaj koji je mrtav manje od pedeset godina, a što znači da se za njegova djela još uvijek plaćaju autorska prava.

- Mlinarec, što si tako tih, nisam čuo da si zvao rundu večeras! - prekori me Losos.

- O.K. Noch einmal, bitte.

Kiš mi šapne ispod glasa:

- Nećemo da budemo pizde i da sami jedemo. Zaboravimo hranu večeras, ovi su se već oblili.

- Draga gospodo - svečano je započeo Knut Hamsun - sada ćemo popiti po piće na moj račun i...

- Hej, Progonjeni, što ćeš ti?

- Pivo, češko.

- Tako treba! - kliknuo je Danilo i naručio za sebe bocu nekog francuskog vina.

- Ja ću rum - mrmljao je Arkanđeo.

- Zar i ti sine, Gabrijele? - začudi se Knut koji je mlatio rum-dupliće.

- Dajte Mlincu Heidelberg, ne Heineken - ispravi se Progonjeni.

U taj čas nastao je tajac. Netko je, naime, relativno glasno, pustio vjetar.

- Gospodine Hamsun, je li to bila posljedica vaše peristaltike crijeva? - uozbiljio se Rushdie. - Znate, u nekim kulturama sasvim je normalno pustiti glasni prdac za stolom.

- Gospodine Rushdie, zar Vas nije sramota obratiti mi se kao starijem kolegi s takvim gadostima? Otkud Vam ideja da sam ja, ponavljam Ja, pustio vjetar? Mi Europejci smo ipak civilizirani.

- Čekajte malo, samo malo. Hoćete reći da smo mi ostali, recimo južnoamerički katolici, divljaci? - podigao je glas G.G.

- To su Vaše riječi, gospodine Marquez. Ja ono što mislim glasno i kažem.

- Mi tu tjelesnu pojavu u tradiciji hrvatskog jezika zovemo "zvonimir" - šapnuo sam Kišu.

- Stvarno? Pa, to je super! To je neprevedivo.

- A onaj tihi, miomirisni - "tihomir".

- Ha, nije loše!

- Vi, gospodine Kiš imate nešto za primijetiti? - mucao je Marquez.

- Ne, samo s kolegom pretresam skrivena bogatstva slavenskih jezika.

- Ne bismo li radije odigrali još jednu partiju karata, nego što se ovdje prepiremo? - mrmljao je Rushdie sebi u bradu.

- A ne! Ne može to tako. Tu stvar moramo do kraja raščistiti. Kao prvo: Vi ste gospodine Marquez više godina živjeli u Švicarskoj pa ste prema tome Europejac, kao i gospodin Rushdie koji je školovanjem, navikama i po svemu ostalom Englez. Jest da su Englezi uvijek imali stanovitu distancu prema kontinentu, no oni su neprijeporno Europejci. Dakle, ostali su nam gospoda Kiš i Mlinarec koji su s ruba Europe, dakle rubni, da ne kažem marginalni slučajevi. Da, da, govore strane jezike, bave se literaturom, putuju svijetom, no nikada mi do kraja nisu bile jasne te zemlje južnije od Austrije... - usporio je misao gospodin Hamsun, no tu u riječ upada gospodin Kiš.

- Dragi gospodine Hamsun, odgovoriću Vam u ime obojice, jer gospodin Mlinarec još uvek ima prevelik respekt prema vašem vrednom delu i pomalo je stidljiv da bi ušao u izravan verbalni duel sa Vama. Dakle, ako me sećanje ne vara Vi ste putovali našom obalom, doduše davno, ali kao stari morski vuk verovatno ste naučili ponešto o lepoj zemlji ili barem o gradu Dubrovniku u kome su život i književnost bujali dok ste Vi na Severu bili maltene polupismeni i polugladni. Ne bi želeo nikoga da vređam, no Vi o nama Južnim Slovenima premalo znate i molim Vas da se onda ne pravite pametni.

- Dobro, dobro - omekanio je gospodin Knut Hamsun - ali nemojte mene onda optuživati...

- Pa tko Vas optužuje gospodine Hamsun? - čudio se gospodin Marquez.

- Stvarno mislim da je naša rasprava bespredmetna! - upao je gospodin Rushdie.

- Ja zovem rundu..., konobarice - mahnuo je gospodin Kiš - ponovite poslednju porudžbinu...

- Da, gospodine, samo ću Vas zamoliti da malo brže ispijete Vaša pića jer u ponoć zatvaramo - bila je ljubazna djevojka.

- Niš', idemo onda poslije k meni - namigivao je Marquez.

- Vidjet ćemo, mladiću, vidjet ćemo - mudar je bio Hamsun.

- Ajde Salmane podeli još jednom karte, ko zna kada ćemo se svi opet zajedno naći u "Purgatoriumu" - dodao je Kiš.

- Daj! - mrmljao je Hamsun - gospodine Mlinarec, kako stojimo?

- Vi sigurno jako dobro, samo da podvučem crtu, gospodine Hamsun.

Stiglo je piće. Razgovor je ponovo skrenut nakratko na karte, te potom na žene.

- Gospodo, možda nije red da komentiramo svaku damu koja izlazi iz lokala, no onu rasnu crnu ždrebicu morate vidjeti - primijetio je Marquez.

Četiri se glave sinkronizirano okreću u smjeru vrata.

- Ima nešto tetovirano na nozi -bio je ushićen Rushdie.

- Ma, to je uzorak na čarapi - dodao sam.

- Nije, stvarno je nešto tetovirano - ispravio me Kiš.

- Gospodo, nemam naočale za daljinu - mirno se nadovezao Hamsun.

- Auuu, dobra! - zaustio je Rushdie.

- Dobra! - ponovio sam.

Dobili smo još jednu rundu na šarm Danila Kiša koji je nešto vragoljasto došaptavao djevojci na šanku. Možda joj je izrecitirao nešto iz Bordela muza, tko će ga znati.

- Idemo k meni, bit će fiesta! - uporan je bio Gabrijel.

- Sve O.K., ali moram na počinak - tvrdio je Rushdie.

- Gdje Vam je mladost gospodine Rushdie? - čudio se Hamsun.

- Ili svi ili niko - kazao je Kiš.

- Slažem se - prozborio sam tiho.

- Stvarno sam umoran, a i čir sam počeo osjećati - branio se Rushdie.

- Hoćete reći da smo mi krivi zbog Vašeg čira? - uzbunio je Hamsun.

- Ne, nikako, no nisam navikao na ovolike količine alkohola.

- Dajte, toliko kod nas popije svaki prosečni gimnazijalac - smješkao se Kiš.

Gabrijel Garcia Marquez je zapalio treću cigaru te večeri. Kubanci mu ih, prema njegovim riječima, navodno šalju besplatno samo zbog imidža tvornice. Sjećam se natpisa na aluminijskim tubama: Hecho en Cuba.

- U redu, vidim društvo nije raspoloženo, drugi put - pomirio se G.G.

- Ništa, zovimo taksi i kući - rekao je Hamsun.

- Hoćemo li se nalaziti sledećeg meseca? - pitao je Kiš.

- Volio bih. Gospodine Mlinarec, hoćete li Vi preuzeti brigu da svi budemo obaviješteni o vremenu i mjestu sastanka? - usrdno me zamolio Salman Rushdie.

- Svakako - potvrdio sam. - Želite li da rezerviram isti stol na istom mjestu ili da odemo do "Heavena"? Navodno imaju novopreuređeni salon.

- Ma, svejedno, bitno je druženje - rekao je G.G.

- Slažem se - potvrdi Knut Hamsun.

Rukovali smo se u odličnom raspoloženju koje nije popuštalo već stanovito vrijeme, uz poneku dosjetku o večerašnjem druženju. Pisci su sjeli svatko u svoj taksi i odjurili u noć. Ja sam krenuo pješice u jesenju noć. Moj je samački stan bio najbliži mjestu gdje smo se razdvojili. Ulice su bile pune mladih. Jedan sat po ponoći, tek se kreće u noćni život.

Svratio sam kod Tarika na zadnje pivo i poneki zalogaj. Bio je dobro raspoložen kao i obično.

- Vidiš li Roberto kako život prolazi pokraj nas? - smijuljio se dok su pred izlogom njegove radnje prošle dvije tamnopute djevojke.

- Mora netko i pisati i raditi kebab - uzvratio sam mišlju na misao.

- Ma ne žalim se, stari, sve je...

- Da, sve je kako je. Idem knjavat'. Vidimo se sutra.

- Bok!

Usnuo sam brzo. Te noći nisam sanjao, vjerojatno zbog mnoštva utisaka koje sam ponio od kartaškog stola. Ni dan nakon tog poslijepodneva i večeri provedenog s iskusnim kolegama u "Purgatoriumu" nisam bio ništa mudriji ni prosvjećeniji već me obuzimao osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva lijepim druženjem. Jedino, nikako nisam mogao dokučiti tko je stvarno pustio vjetar.

KAKO SAM POSTAO CRNOGORAC

Vaša Ekselencijo,

U mladosti, Boga mi, ni slutiti nijesam mogao da ću jednoga dana postati Crnogorac. Izložiću Vam svoj predmet kako valja, polako i po redu. Mnogijeh se već noći mučim, slabo oka sklapam, nesanica kuca o prozore. Dugo i predugo vremena mišljah što je za Crnogorca najsuštinskije i zaključih: da bude ratnik, da bude pjesnik ili barem da umije lijepo pripovijedati, da svoju lozu zna, da zna ljudovati i da ima čast!

O ratničkoj prošlosti naše porodice vazda svijetla obraza ne bi mogao mnogo detalja iznijeti. Kazaću vam ono što su i meni kazali. Moj prađed po majčinoj strani, imenom Mihajlo prezimenom Grinčenko, Ukrajinac po rođenju, imao je ponajviše vojničkog iskustva od starih. Borio se hrabro u Galiciji za Prvog velikog rata, a poslije i za Cara i Otadžbinu sve dok Crveni nijesu proćerali Bijele. Časnim uzmakom, noseći sa sobom samo ikonu porodičnog sveca i vjeru u Cara i Boga, napuštio je sa jedinicom svoje rodno selo nedaleko Odese koje nikada više za ovozemaljskoga života neće viđeti. Mada se borio časno dalje od čina poručnika nije doćerao, jer vojna nije dovoljno dugo potrajala. Ostali od starih, Jakob, Ivan i Stjepan boriše se upravo toliko koliko su morali za Austro-Ugarsku. No, mislim da nijesam u krivu ako kažem da je najvažnije da su svi muški za službu sposobni bili i da nikada u porodici samoubistava i poluđelih nije bilo.

Franjo, đed moj po očevoj lozi, mesar, trgovački pomoćnik i tramvajac prije Drugog rata, porodična je svijetla tačka i po činu najviši. Kad je Njemac krenuo prema Balkanu i porobio našu zemlju, đeda su k'o nižeg starojugoslovenskog oficira zarobili i otpremili u logor na severu Đermanije. No, njegovo snažno međimursko korijenje, koje ni Mađari nijesu ušpjeli kroz vjekove salomiti, učinilo je da on sam pobježe iz logora i pješice se vrati na slovenski Jug. I kud neg' pravo u partizane jer je ponad svega volio čist vazduh, planine i ribolov. Prigrliše druga Franju drugovi partizani i vremenom on postade politički komesar, a do kraja rata i major Jugoslovenske armije. Hrabro se tukao s okupatorom (valjda mi k'o đetetu nije lagao!), ali nijesam siguran koje je ofenzive odradio. Ali ni njemu uniforma ne bješe suđena. Tek što je rat završio kao pobjednik, sliku u majorskoj uniformi objesio je u spavaću sobu i postao Titov tajni policajac, u civilu, a ti su kažu, najopasniji. Spremno se uključio u obnovu zemlje i sa Stankom, koja je ipak uradila većinu posla, izrodio dva sina i dvije ženskinje. E, mlađi od te dvojice, rođen dva mjeseca prije kraja Drugog rata moj je otac i on je dogurao do čina rezervnog kapetana. Lično moram da priznam da sam u neku ruku podbačio, jer nikada nijesam, osim pionirske kao dijete, volio nijednu uniformu. U oficirsku a bogami, ni u političku se školu nijesam otputio, jer sam vazda bio skloniji, da prostite, zajebanciji, nego pušci. Ipak, odslužio sam dvije vojske do svoje tridesete, a u našoj kući navijek su bile spremne barem dvije-tri duge cijevi, nekoliko revolvera, a hladno oružje mi i ne brojimo. Važno je čovjek svoju lozu zna, otkad je i otkud je. Mislio sam dosta o svojim starima, đedovima i prađedovima, od kojeg sam dobio gen za koju stvar. Možda je red da ovđe, istine radi, pomenem i đeda Vinka kome je Dioniz bio naročito sklon i kome ponajviše trebam da zahvalim na crnogorskom stasu, a koji je umio sve vojske da izbjegne i najžešći rat u miru uz vino i žene provede. Mada je rođen na selu u mnogobrojnoj porodici, vazda je bio pravi gospodin i lijepo se nosio. Kad je krenuo Drugi rat viđe đed Vinko da se nema kud, il' u partizane il' u ustaše, a on pravo u Treći Rajh. Sve muško na frontu, a nema ko da mijesi hljeb. A to je jedino u životu, osim da ganja žensko i pije vino, umio. I mijesio je đed Vinko energično i hljebove i đevojačke dojke, sređivao pekarice, poštarice, konobarice i cvjećarice. Čak je, kažu, i jednu slavensko-đermansku granu ostavio negđe u Lincu. Biće da im je popravio krv. Nijesam to dalje istraživao, ali sigurno znam da se đed u Jugoslaviju povratio čim je rat skončao i nastavio da mijesi hljebove, a valjda i dojke, sve do penzionisanja. Eto, to bi ukratko bilo o ratničkoj prošlosti naše porodice.

E, i ovo! Kako nijesam dovoljno u davninu zalazio, dodajem i da je izvjesno da moji nijesu s Brankovićima jahali na Kosovu, jer su u ono doba stari bili vodeničari na Muri.

Od drugijeh bitnih i Vašoj Ekselenciji zanimljivih stvari koje se tiču porodične vrsnoće, možda presudnih za moj predmet, i koja mnogo govori o soju naše porodice, moram da pomenem prababu po očevoj strani Mariju đevojačkog prezimena Đermadi rođenu 1887. koja je toliko mliječna bila da je uz svojih desetoro godinama dojila i svu ostalu đecu u selu. Istina živa! Mlijeko joj do groba stalo nije!

O jeziku dukljanskom imam najvisočije mišljenje, ta i s‚m sam crnogorskim jezikom govorio od rođenja, ali nijesam to znao dok mi Domaš jednom ne kaza:

- Vidiš da umiješ po naški zboriti!

Priznajem, mnogo sam čitao. Od đetinjstva pamtim stihove što su hrvatski, no mi nekako na crnogorsku vuku:

Oro gnijezdo vrh timora vije

Jer slobode u ravnici nije.

Njegoša sam dvaput skroz pročitao, a barem desetinu stihova umijem naizust kazati. Neke sam pisce i uživo viđao, a najviše cijenim i nekoliko sam puta čitao Monigrene, ponajvećeg i rasnog dukljanskog romanopisca koji se vazda predstavlja pjesnikom. Biće da mu je lakše u jedno veče izrecitovati pregršt pjesama, negoli pročitati roman. Ima i drugijeh viđenih pismenih glava, nego, mnogi se crnogorski pisci u prošlosti srpskoj prisloniše grani, a kako nijesam siguran koji su u milosti, a koji u nemilosti vlasti, radije ih, iz diplomatskijeh razloga, ne bi pominjao.

Stara petersburška škola još je uvijek prisutna među viđenijim Crnogorcima, a nemalo i bečke manire ima. Posvjedočio mi je to svojedobno i moj prijatelj, gospodin, po porodičnom imenu Ozrović, a navlastitom Domaš. On me uputio kako "po starinski" dami prići i rukoljub izvesti, kako se držati i nadasve se kavaljerski ponašati. U ljudovanju našem bilo je raznijeh zgoda.

Jednom se tako, gladni od daleka puta, namjerismo na neku krčmu pored puta.

- Viđeste li nekad gospođo tri Crnogorca gđe ručavaju? - upita Domaš kad spazi da domaćica oka ne skida sa nas, baš kad mi dohvatismo po komad jagnjetine.

- Dvojicu možda, ali trojicu zajedno nisam - odgovara gazdarica.

- Ma nije viđela junačina - kaza Raka.

- Ima li hladno pivo? Neko strano?

- Nažalost, nema. Samo karlovačko, znate, mi se držimo naše županije.

- Dobro je, dobro, ali ima li barem hladno karlovačko?

- Nažalost, nema... mislim, ovo je sasvim dobro ohlađeno.

- E, jebem mu, nemaju hladno pivo - procijedi Domaš ispod glasa.

Prionusmo poslu junački. Raka dohvati komad od plećke, Domaš bubreg, a ja otpih dobar gutljaj piva za početak.

- U slast!

- Jedno nikšićko - mahnuh - ali hladnije.

- Nažalost, samo karlovačko.

- Draga ženica, što ne bi ... - doda Raka.

- Ma nije ovo loše, nije loše... - mrmlja Domaš.

- Daj mi soli, očiju ti - zamolih Raku.

Bogami, odradismo mi pošteno, polako i nekako lako ručak. Domaćica insistrira da nas kuća počasti palačinkama. Kako nije gospodski odbiti, damu klimnusmo glavama uz blagi naklon.

- Je l' se danas plaća? - upita na kraju Domaš sa đavolskim smiješkom.

Presvijetla Ekselencijo, ne bi više duljio i Vaše dragocjeno vrijeme u vjetar rasipao, već evo dodajem pokoju riječ o sopstvenom pisanju poezije. Već sa sedam godina, čim sam naučio pisati i svršio prvi razred, tokom ljetnjeg raspusta spjevao sam ovu pjesmu:

Domovina

Ovdje vrhunac, tamo dolina,

To je moja draga domovina.

Sunce prži, kiša pere,

Domovina je i voće dok se bere.

I pitam:

Otkud šuštanje zlatnog lišća?

Domovino, pa to si ti!

Poslije sam bio školski recitator, a vazda sam lijepe ocjene iz pismenih radova dobijao. Napisao sam ja dosta pjesama, a pisao sam i jedan roman, no nijesam imao snage i volje da ga skončam. Glavni mi se lik već na četvrtoj stranici okliznuo i survao u provaliju. Možda nije mjesto da ovđe ističem, ali svojeručno sam napisao i sedamdeset i šest molbi za stalno zaposlenje sa svom priloženom dokumentacijom.

Pitao sam samoga sebe i mnogo ljeta kasnije koji to bješe presudan čas kad se čovjeku u životu razbistri i sve mu sasvim jasno pred očima bude. O nacionu svome svaki čovjek razmišljati može tek u punoljetstvu, kad prijeđe četrdesetu. Kada i kako sam ja postao Crnogorac? Bješe li to kad Gorski sam vijenac ponovo čitao, u Ulcinju baš nekako sred ljeta s đevojkom Bojanom ljubovao, ili može bit dok sam udisao čisti durmitorski vazduh koji su neki Amerikanci, iz Nju Jorka kažu, šćeli prodavati u konzervama za skupe pare preko okeana. Ne znam, nijesam nikada tome pridavao dužne pažnje.

Ipak, biće da se taj momenat zgodio dok smo, ponad puta iz Rijeke za Zagreb, Domaš Ozrović, Vidoje Raković i ja jagnjetinu sa mladim lukom jeli i mlakim pivom zalijevali.

I zato prilažem ovaj ferman i lijepo molim Njegovu Ekselenciju, ambasadora Crne Gore u Zagrebu da razmotri moj predmet, te da me upiše u državljanstvo koje po pravdi mislim da zaslužujem.

Eto, tako! Ništa nijesam slagao, već sam vam sve po istini kazivao, tako mi Bog pomogao!

ZAGREB? SAMO JOŠ JEDAN OD GRADOVA...(1)

- Barem znam za koga ću idući put glasati. Kažu da se životinje glasaju, a mi svi ionak' putujemo k'o živine - dodao je ispod glasa - za onoga tko izgradi podzemnu željeznicu u Zagrebu! - pametovao je mladić u gužvi tramvaja dok se probijao prema izlazu jedanaestice.

- Ma da, jebeš metropolu bez metroa - odvratio je netko iz gužve.

Na Dolcu sam sreo Simu Mraovića. Kupio je ribu za ručak (valjda je bio petak) i platio kavu. U hodu mi je dao par upotrebljivih savjeta oko cjenkanja i otkrio mi svoje skrivene tajne pisanja. O.K., naravno, rekao je nešto i o seksu u našim godinama i godinama koje dolaze. Trideset i druga. (Kad sam počeo ozbiljnije pisati gubio sam nepotrebno mnogo vremena na izmišljanje imena likova, tako da bi priču, koja bi inače tekla brzinom bujice, usporavale nominalističke meditacije. Do toga da su imena stvarnih osoba zapravo najbolje rješenje došao sam s‚m. No, problem su ustvari riječi koje ti likovi izgovaraju. Kako je Simo pjesnik i dobronamjerna faca nema bojazni da će nešto od ovoga što slijedi biti krivo protumačeno. Razgovor je tekao otprilike ovako:)

- Bok, Simo!

- Bok, Robertius! Kam ideš?

- Do Društva, a onda furam doma... Ti?

- Od Čegeca. Kavusina, može, a?

- 'Ajmo!

Na polukatu naručujemo cugu. Veselimo se prvim danima proljeća i hvalimo nakon zime ponovno probuđene djevojačke grudi... Žene u prolazu, svjesne svoje ljepote, uživaju dok ih milujemo pogledima.

- Robertius, vidiš onu nožicu?

- Misliš onu u crnoj čarapi?

- Auuuuu! - čulo se jednoglasno, a dvoglasno.

Govorim Simi kako do prije koju godinu nisam bio svjestan da starim, mislio sam, potrajat će tako još pedesetak godina, a onda ću se, ionako umoran, povući od stola života. Kako to lijepo još Sokrat bijaše zborio, prije negoli ga politikanti sjebaše!

- Nemoj brinut' stari, još nas čeka svega, kužiš? Ima vremena... Evo, ja ti baš guštam neku priču. Pišem malko, pa čitam, pustim, pa je opet sređujem. A ono nekad je bil pravi život!!! Ohrid, pisci, to je bilo dobro, ne. Ljubim ti tam' jednu malu crnu sisatu, žnjaramo se mi cijelu večer, a onda ona veli: Sorry, Simo, ne buš večeras k meni! Dobro nije mi baš tak rekla, mislim ovo ne buš, već nekaj u tom smislu. Jebote, htel sam ju pitat kaj me onda tolko rajca, al' nisam stigel! Već je drugi komad uletil u igru.

- I kaj, onda si se... ?!

- Ma ne, ozbiljno, pjesnike su nekad više cijenili. Bilo je svega, kužiš?

- Vi'š, ti si to dobro skontal. Kak' to meni prije nikak' da dođe do mozga?

- E Robertius, jebo ga ti, k'o bi se bavil poezijom da nema nuspojava. Komadi su samo nuspojave pjesničke riječi...

- Znači ti poznaš sve komade koji te čitaju? Mislim, onak', malo bolje?

- 'Ajd, dosta zajebancije - reče Simo uz širok osmijeh, bez zlatnog zuba. Možda će ga i imati ako mu ispadne koji od sjekutića.

- Gle onu kaj ide niz štepenge...

- Znam koku... S Filozofskog je... francuski i povijest umjetnosti, ne talijanski i povijest umjetnosti. Sonja.

- Mislim da bi ih sve trebalo katalogizirati... kao knjige ili periodiku. Ak' je Kiš fural enciklopediju mrtvih kaj mi ne bi... Pa da, trebamo centar ili bolje... Institut za katalogizaciju žena!

- Jedna moja poznata s faksa navodno je vodila svoj katalog muškaraca, je ozbač, to mi je pričala, al' knjigu nisam videl. Tam se sve bilo opisano do detalja, mislim o njenim frajerima, a mutila je nešto i s komadima... trans-s-seksualka. Znaš Simica da ove riječi nema ni kod Silića, niti kod Babić-Finke-Moguša!

- Sve je to O.K. Ali jesi li ti nju...?

- A, ne...

- Ustvari, katalogizacija žena je vrlo potreban i logičan posao. Pa i rasne konje i džukce vode u nekakvim registrima. Osim toga, naša jedina domovina u svakom trenutku mora znati s kakvim resursima raspolaže.

- Možda smo ipak ostarili? - pitao sam tjeskobno.

- Žele li gospoda još nešto? - umiješala se mlađahna konobarica u naš razgovor..

- Vaš osmijeh i čašu mineralne - spremno je dočeka Simek.

- Meni isto, molim - rekoh tiho - bez leda.

Škarpina u vrećici gubila je svoju erektivnost. Podnevno sunce djelovalo je entropijski na fraktalne odbljeske zapravo alkoholom iskrivljene stvarnosti, a time i na smrznutu ribu. (Naravno, ovo je subjektivno zapažanje koje će neupućenima možda sasvim dobro zvučati.)

- Znaš, sanjao sam da u Budimpešti na Dunavu imaju nebodere na brodovima. Kad dođe Dan velikih valova brodovi se prevrću na bokove, ustvari prevrću se zbog vjetra, a ne valova, ali ne ruše ništa na obali jer su točno predviđena mjesta gdje neboderi udaraju o zemlju i tu su postavljeni veliki gumeni odbojnici. Jedina frka je da ne poispadaju ljudi iz nebodera-padalica, tako da u svakom apartmanu postoje sigurnosni pojasevi kojima se stanovnici vežu na Dan velikih valova. I tak' sam ja jedne godine baš noć uoči Dana velikih dunavskih valova pozvan na čaj na 17. kat kod jedne gospođice po bračnom statusu, a gospođe po godinama. Volim ja (bar je tak' bilo u snu) tu plavušu, a uz to ujedno i (mislim) poprcljivu Mađaricu...

I veli mi ona: - Roberto, prognoza je dobra. Bit će divljeg vjetra, bit će ljuljanja.

Ja tukac ne kužim. Fura se ona na čajni obred, dobro, ja srčem vruću zašećerenu vodu s okusom jasmina il' nekog drugog cvijeća, grijem sinuse dugo, dugo u hladnu zimsku noć (jesam li spomenuo da je Dan velikih valova, ustvari isto što i Dan veselih vjetrova i pada krajem siječnja, kada Panonijom brije košava, a da ja zimi često imam problema sa sinusima?). I sniježilo je te večeri, kao nikada prije u mom životu. Pomislih: Zašto nisam u Alpama? Ipak, ovdje se sve događa malo presporo za moj ukus. Sporo i mirno kakva je i mađarska ravnica. Frka me je da se ne probudim prije neg' odsanjam ševu. Kužiš, to bar niš ne košta, nema frke od upada muža, nema kondoma, nema bolesti...

- I onda? - pita Simo.

- Onda je ona počela govoriti norveški. Tvrdi da ga je naučila zbog Hamsuna!

- Ma jebote - viknem ja - Hamsuna volim! I odmah joj citiram omiljeni pasus iz njegovih Skitnica.

- Ah, što si pametan, pričaj mi još o tome...

I krenem ja lupati po Skandinavcima. Šveđani (prvi oni kad su najbrojniji), pa Norvežani (Hamsuna smo prozvali Ham po biblijskom sinu koji nije bio odviše svijetle puti), onda Laxness! Island. Islandsko zvono.

- I tako su Vikinzi naselili Island, stvorili najstariji parlament na svijetu još u 10. stoljeću i dan-danas u svojem pismu imaju dva stara slova, ustvari rune.

I dignem ti ja Simo pogled i vidim Zsuszu kako polusklopljenih očiju s rukama u krilu (sad više nisam znao da li je u međuvremenu počela yoga-vježbe ili svršava na moju priču?) odsutno gleda u strop sobe.

- Volim intelektualne veze - prošapće Zsusza.

- I ja - slagah.

- I Simo, najslućuješ li ti tragediju?

- Pričaj, pričaj... kakva tragedija? Jel' opal neboder, a niste vezali pojaseve!? Jebi ga, pametni znaju čemu služi pojas!

- Nije to, nego je Zsusza bolje spikala mornarski staroislandski sleng od mene.

Onda meni sve dopizdi i pitam: - Idemo se ševit'?

- Pa ja sam mislila da to tebi nije važno - veli ona.

- Ma i nije, al' kaj bum frendovima rekel kad me pitaju jesi kaj šprical po Mađarskoj?

- Pa jesi li?

- Naravno - lagao sam.

- Onda im to reci.

(Kak' da njima lažem kad nikad prije u životu nisam sanjal Mađarsku!)

- Ali to je sve nebitno, ak' nemam trofej Dana velikih valova.

- Strpljen, spašen! Još manje od tri sata, pa će početi.

- Kaj bu počelo?

- Ljuljanje na valovima.

- Zsusza, nisi normalna. Nemam tol'ko vremena, zbudil bum se.

- Onda niš, dođi dogodine stvarno u Peštu pa bumo imali feštu. I uči danski!

I ja ti se Simo prešaltam u drugi san. Taj je tek bil horror; kao, zetovci su ganjali ljude po parkovima i pregledavali karte.

- Kaj će mi karta u parku? - mislim si ja.

- Druže, imaš li kartu? - upita me strogi brkonja fra Brne iza grma brnistre. Više nego očito je da su njegovi brkovi bili iz hajdučkih vremena, a oslovljavanje iz socijalizma.

- Imam pokaz - pribrano odgovorih.

Brkonja je bazdio na rakijetinu, vjerojatno ličku i nije savjesno obavljao svoj posao.

Iz daljine su se čuli glasovi: Požuri druže, brže, još brže...

- Pun mi je pampur socijalizma - pomislih - i naglo se probudih.

- Vau, koju ti kontrolu snova imaš! I uv'jek tak mo'š isfurat buđenje kad 'oćeš?

- Ne! Ustvari, probudio sam se jer mi se pišalo.

Krenuli smo s placa prema Trgaču, pa Gajevom do Tesline. Sve birtije i kafići bili su puni čovjekoida.

- Robertius, kaj je danas subotica? Otkud svi ovi padobranci?

- Vidiš da šljakaju, nije im lako.

Dalmatinke su ćakulale sto na sat. Jedino bi malčice usporile kad su trebale popraviti ruž ili se samodopadno smješkale svojim odbljescima u obližnjim izlozima.

- Mislim da im je u Zagrebu bolje neg' u Splitu. Tu ipak mogu kriomice zaleć' s nekim, a dole se sve zna, po katoličkom... - mudrovao je Šimun.

Odmjerenim koracima gazili smo očišćenim nogostupom prema kolodvoru. Ljudi u zelenom održavali su higijenu drveća; je li to bilo proljetno brijanje ili šišanje platana ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Svakog proljeća osjećam da moram pobjeći iz grada. U prirodu, pod rascvjetale voćke, na livade, na selo, odlijepiti se barem nakratko od svojih asfaltnih korijena. Ili još dalje, poći u lutanja, daleko čak do toplih Južnih mora. A svake jeseni, s uvijek iznova istom sjetom koju pojačava miris pečenih kestena na Gornjem gradu, osjećam da je tu moje mjesto, i... Prisjećam se pubertetskih ljubavi, dugih šetnji po mokrim i hladnim ulicama, prisjećam se imena i likova nikad ostarjelih dok lutam sam u predvečerja. Samo u jesen mogu pisati pjesme. Izgleda, ja sam sezonski pjesnik u nutrini ushićen jedino treperavim jesenskim svjetlima Zagreba pod nogama. Da, spleen Zagreba...

- Gle Tomislava, i njega glancaju - primijetio je moj suhodač vrativši me u proljeće.

- Je, fakat šminkaju grad. Vel'ko spremanje.

- O, koga to vidim?! - kao začuđeno Simo promijeni boju glasa i brzo nastavi - Bok, ovo je moj frend. Robica, Robica ovo je Karolina. Ideš s nama na kavu?

- Zakaj ne, ionak' se ne žurim. Otkud vi?

- S književnog susreta na placu.

- Ma nije, zezaš me?

Karolina ne vjeruje.

Simo ne odustaje, otvara vrećicu i pokazuje joj mlitavu ribu.

Lovi se za glavu: - Joj, riknula je. Valjda se vrećica zbušila pa je ostala bez vode. Nema veze, ribe se ionak' jedu mrtve, ne?

Sjedamo na sada već popodnevno sunce. Karolina uz ispriku odlazi do toaleta.

- Dobra je mala, k'o bombončić. Mala nimfica... Kaj veliš?

- Ah, to s nimfama uvijek me podsjeti na papige.

- Kaj, hoćeš da ti ju nabacim? - veli Simo - ja ionak' kasnim doma.

- Ma, kasnim i ja. Čuj, ja bum zbrisal za deset-petnaest minuta.

- Dobro, idemo skupa, al' moram ju malo kurit, ne, za drugi put. Kurtolina uvijek ima dobre priče, a i frendice.

- Ti bi mogel šljakat k'o psihoterapeut kad možeš slušat sve te ljude.

- Žene, stari, žene! Njima treba samo malo pažnje... Ššš, evo je, vraća se.

- I tak' baš sam ove zime čvrsto odlučila promijeniti posao, mislim, nemoguće je šljakati u školi, klinci su monstrumi, kolege sve nekakvi socijalni slučajevi, anarhija totalka. Pa ti onda pričaj o književnosti, svjetskoj boli, ma boli njih...(2) Svaki dripac ima više love od profača. Da, tražim neku šljaku u knjižnici, neku hladovinu bez stresa, ajd' živili, i tak', sve je inače po starom, isti telefon, kvart, adresa... A znaš onu Gabicu, ona ti je...

(Isključio sam se dok je Simo, barem naoko, sa zanimanjem slušao monolog blebetuše koja očito spada u njegove rane radove. Promatram skupinu gimnazijalaca u kutu birtije kako se kikoću, zatim mi pažnju odvlače dva alkića za šankom. Dolje, pri ulazu u toalet, vidim postarijeg gospodina kako se naslanja na neukusno našminkanu i pomalo pripitu damu. Šire se mirisi iz kuhinje. Nedostaje mi zraka.)

- Oprostite, moram krenuti, neki ljudi će zbog posla navratiti k meni...

- Dobro starino, čujemo se, ajd' budi mi dobar.

- Pozdrav, vidimo se.

Izlazim iz podruma. Zasljepljuje me proljetno sunce.

Žmirim.

Otvaram oči.

Žmirim.

Otvaram oči.

Gledam na svoj ruski časovnik. Toga trena prostruji mi glavom pitanje koliko još krugova mora optrčati mala kazaljka do početka novog tisućljeća.

VELIKI KUHAR

Filipa svi pamte kao vrijednog studenta. Ispite je gotovo redovito polagao u ljetnom roku, e da bi preko najtoplijeg dijela godine kada su ostali mislili u prvoj brzini, mogao proučavati knjige za koje je on mislio da su važne za "njegov" studij. S profesorima je vješto polemizirao još od brucoških dana i uvijek imao svoj stav. Kolege su obožavale njegovo pedantno ispravljanje profesora pri citiranju Aristotela (naizust, naravno na starogrčkom, navodeći nerijetko i po koji europski prijevod, tek usporedbe radi), duge argumentacije logički besprijekorno izvedene i njegovo lingvističko znanje. Filip, kojega nikada nisu viđali u društvu žena, poznavao je podjednako dobro hebrejski, latinski i grčki od klasičnih, te engleski, njemački i francuski od modernih jezika. Kažu da je na trećoj godini iz inata, za četiri mjeseca, naučio ruski, češki, poljski i mađarski da bi dokazao profesoru kako je marksistička teorija prerano htjela zaživjeti i to na krivom mjestu. Do kraja studija Filip je preveo desetak romana i nekoliko klasičnih filozofskih djela, prijevoda s kojima se niti dugogodišnji profesori nisu osjećali sigurnim uhvatiti u koštac. S dvadeset i dvije godine, tri mjeseca i osamnaest dana, završio je studij filozofije i lingvistike, a nedugo zatim i magistrirao. S dvadeset i pet godina, doktorirao je briljantno malo poznatom temom o srednjovjekovnoj hrvatskoj hermeneutici kao najmlađi na sveučilištu. Svi su govorili: Pred njim je velika karijera!

Neumorno je Filip radio, pisao članke, prevodio, komentirao, uređivao edicije, učio jezike. Svake godine ovladao bi s po dva nova jezika i odmah pokušavao svoje misli uobličiti u njima. Napisao je zapažen članak o filozofiji jezika, kojom se inače nije posebno bavio, kažu da je počeo pisati s obje ruke i to paralelno, lijevom arapski ili hebrejski, a desnom obično njemački. Filip nije držao to nečim posebnim već jednostavno mentalnom higijenom! Kolege su bile uvjerene u njegovu genijalnost i bio je vrlo štovan, unatoč svojoj nekomunikativnosti i povučenosti. Nitko nije znao gdje on zapravo živi, rijetko je koga pozivao na kavu ili čaj, a kamoli kući.

Ljudi su samo mogli zamišljati kako izgleda njegova radna soba, njegovi roditelji i je li ikada poljubio djevojku. Do svoje tridesete Filip M. je postao uvaženi intelektualac i stručnjak, pozivan već i na sastanke Akademije.

A onda je pukao! Čuo sam da se to dogodilo u jednom poznatom restoranu u Zagrebu, na svečanoj večeri s brazilskim kolegama koji su obilazili naša sveučilišta. Pričalo se o svemu i svačemu uz večeru, a pamte da se Filip jedući svoj desert, čokoladni puding s biskvitom i višnjama, uzviknuo na francuskom: - To je to! To je bitak! Hrana!

Istrčao je Filip sa smiješkom na licu, nimalo ne brinući za društvene norme, ostavljajući začuđene kolege za stolom. Te večeri više ga nitko nije vidio. Drugo jutro pojavio se Filip, sav raščupan s tamnim podočnjacima, na Institutu za filozofiju. Bio je ozaren, glasno je pozdravljao kolege i mahao smotuljkom papira.

- Tu je, tu, napisao sam "Nacrt za filozofsku kuharicu"! - vikao je Filip.

Isto jutro zatražio je od direktora Instituta slobodnu studijsku godinu, on koji je dolazio na posao i vikendom i praznikom i blagdanom! Naravno, nitko mu nije mogao osporiti to pravo. Svoj "Nacrt" Filip je odnio u Akademiju i predao ga na čitanje. I odmah potom otrčao je kući i počeo pisati, po svom mišljenju, najvažniju knjigu dvadesetog stoljeća: "Filozofsku kuharicu".

Isprva, nije se mogao odlučiti na kojem jeziku da napiše svoje životno djelo. Počeo je na hrvatskom, pa nastavio na njemačkom, a onda zaključio da je najbolje da svako poglavlje zamišljene "Kuharice" napiše na jeziku za koji drži da je najpogodniji za određenu problematiku. Uzalud su ga kolege dobronamjerno opominjale da će time izgubiti publiku, jer malo je vrhunskih jezikoznanaca koji bi mogli pratiti takovo pisanje. Zapravo, Filip uopće nije bio svjestan da u Europi postoji najviše još petero ljudi sposobnih zadubiti se u djelo pisano na sedamnaest jezika. No, naš Filozof 20. st. time se nije opterećivao; ta, čemu podilaziti ljudima koji ionako znaju manje?

- Neka nauče - mislio je Filip.

U proslovu, pisanom na perzijskom Hajjamova doba u osmercima, Filip je sažeo svoje misli o odnosima moći, dominantoj kuhinji i prema tome dominantnoj filozofiji antike. Kao moto stavio je: "Reci mi što jedeš, pa ću ti reći kakav si čovjek!" U pregledu grčke kuhinje posebno se zadržao na Pitagorejskom savezu i njihovoj zaokupljenosti pijetlovima i grahom. Grahu, nazvanom kralj želuca i dobre probave, posvećeno je cijelih trideset stranica! Filip je komparirao starovjeka i novovjeka jela od graha, posebno se osvrnuvši na hrvatsku filozofsku baštinu kajkavskog izraza. Čak je naš učenjak uveo i posebnu logičku notaciju kojom bi opisao sve moguće recepte bazirane na grahu i dodacima. (Vrlo pojednostavljeno: Grah * (x 1-5 / 3) sve potencirano, gdje je x = ričet, zelje, repa, slanina, buncek, tijesto, itd.) Kao prvi u svijetu, uveo je boje u logiku! Na poznatu anegdotu o Kantu, prema kojem su sugrađani navijali sat, Filip je bacio sasvim novo svjetlo. Anegdota je istinita, osim da se to nije događalo baš svaki dan. Naime, Kant je ponedjeljkom jeo grah-salatu, tako da je utorkom bilo bolje ne izaći naviti sat ili to činiti zaštićen u vlastitoj dnevnoj sobi, naravno zatvorenih prozora. Poglavlje o grahu završava žaljenjem zbog gubitka svitaka Aleksandrijske biblioteke za koju Filip vjeruje da je sadržavala cijeli odjel s posebnom notacijom i klasifikacijom o jelu bogova. Srednjovjekovna kristološka tematika vrtjela se oko boje hostije, gledane iz perspektive suvremene filozofije. Od kojih se vrsta brašna sve izrađivala, koji su bili postupci i zašto. Osobno me se dojmila rasprava o Heideggeru, iako se bojim da je nisam najbolje razumio zbog teškoga njemačkog kojim je pisana. Bitak i tubitak, zapravo su svedeni na dvostruki koncentrat rajčice i svježu rajčicu. Kuhanje i filozofiranje ontološki su istovjetni! Estetičke su se pak teme iscrpljivale problemom zlatnog reza i razreza kroz povijest kuhinja. Filip je vatrenom sistematičnošću, nadmašujući čak i uporno-dosadnog Hegela, postavljao nova i nova pitanja i nove i nove probleme. Završetak "Filozofske kuharice", sasvim neočekivano, napisan je engleskim, "barbarskim" jezikom za filozofiranje. Posljednje poglavlje nosi naslov "Granice moga svijeta su granice moga jezika". Filip tvrdi da je Wittgenstein zapravo aludirao na jezik kao organ osjeta i mislio na slasti koje nam dopiru do mozga dok preko jezika prelaze izabrane namirnice. Problem je, tvrdi Filip, što je predavanje Wittgenstein držao pod utjecajem alkohola, izmučen od letova avionom i stalnog putovanja željeznicom. Wittgenstein je, kako je poznato, uvijek mislio na svom bečkom njemačkom. Tako je jedan lapsus linguae na stranom jeziku uzrokovan umorom, kombiniran s tupim američkim studentom-zapisivačem, koji nije shvaćao o čemu se radi i nije potpitanjem provjerio misao svog predavača doveo do velike zablude novije filozofije.

Filip M. je svoje djelo napisao za nepunih šest mjeseci. Kolege su ljubazno mjesecima iščitavale (naravno, koliko im je to njihovo znanje dopuštalo) 783 stranice najbitnijeg filozofskog rukopisa dvadesetog stoljeća, ali zapravo nitko od njih nije razumio o čemu se tu radi, a kamoli o tome razgovarao s autorom. I s objavljivanjem "Filozofske kuharice" nastali su silni problemi. Naime, bilo je nemoguće naći recenzente, lektore i korektore, a sredstava da se raspiše međunarodni natječaj za devet lektorski nepokrivenih jezika odnosno narječja nije bilo. I tako, iz mjeseca u mjesec, dok napokon Filip nije izgubio strpljenje. Kažu da je toga dana došao u redakciju svoje izdavačke kuće i nakon što su ga uljudno obavijestili da je stanje oko pripreme njegova životnog djela nepromijenjeno, Filip je na sočnom mađarskom provalio petominutnu bujicu psovki. Odlazeći kroz vrata pamte da je rekao: - Preveč znanja, odeš v sranja!

Veliki Tragač više uopće nije dolazio u Akademiju, Institut ili Sveučilišnu knjižnicu, mjesta gdje se inače svakodnevno pojavljivao. Dao je otkaz i pismeno obavijestio Hrvatsko filozofsko društvo da se odriče svoga članstva, a pisma sličnog sadržaja poslao je na još desetak uvaženih adresa. Nestao je iz profesionalnog života...

Posljednje što sam čuo o mojem starijem kolegi Filipu M. jest da je nekoliko puta viđen na Dolcu kako raspravlja s prigorskim seljankama o značaju svježeg kravljeg sira u prehrani stoika.

UVOD U KOLODVORSKE PRIČE

PROLOG

Nešto je uznemirujuće u prigušenoj tutnjavi vlakova, u onoj huci što nastaje u čeličnim dodirima kotača i tračnica, barem ovih naših, rasklimanih, nemirnih, blago usporenih na samom rubu Balkana.

Vlakovi su, nakon fijakera naših djedova kojih više nema i koje nisam upoznao, zadnje prijevozno sredstvo koje čuva još poneki dašak prošlosti. Prozori vlaka ogledalo su krajolika.

Ljubljana - Zagreb

Po mogućnosti treba dočekati jesenji sumrak putujući u kupeu s Leonardom, studenticom agronomije iz Pazina. Vraćati se u Zagreb. Tiho izgovarati riječi i biti prisan. Želio sam tada da vlak nikada ne stigne na svoje odredište znajući da će nam nepravilan ritam grada oduzeti putem pronađeni spokoj. Kako li Leonarda danas izgleda, je li još uvijek onako krhka?

Berlin - Mälme - Stockholm

Krećem iz istočnog, još potpuno sivog Berlina prepunog policije s dobermanima, švedskim bijelo-irskozelenim vagonom drugog razreda koji više sliči otmjenom futurističkom salonu negoli prometalu. Šveđani su čudan narod jer ono što im brane u domovini, a to se uglavnom svodi na piti i pušiti, rade na putu prema domovini. U vlaku je netko rekao poluglasno, u povjerenju: - Tako je i na našim brodovima, ako ne i gore.

Listam jučerašnje izdanje Svenska Dagbladeta. Kvalitetne reprodukcije fotografija i zapisan jezik Vikinga.

Zagreb, Maksimir - Zagreb, Gajnice

Vraćam se s Maxom, tada trogodišnjakom, iz zoološkog vrta. Kako je stanica prigradskog vlaka poprilično udaljena od kaveza sa zvijerima nosim ga na leđima. Ušutjeli smo nakratko. Međutim, u njegovoj glavi sklopilo se mnoštvo pitanja na koja sam morao brzo odgovoriti.

- Koliko rakun ima zuba?

- Voli li medvjed čips?

- Kako deva sneva?

- Tko klokanu čisti torbu?

Jedva sam pronašao dovoljno uvjerljive odgovore, a tada je uslijedio novi niz:

- Zašto nema kita?

- Tko je jači: slon ili bizon?

- Gdje su pingvinu krila?

- Postoje li zeleni labudovi?

Na sreću, sjeli smo u vlak i u istom trenutku Max je zaspao. Gledao sam, i sam već pomalo umoran, kroz prozor i pričini mi se načas da iza "limenki" na Borongaju vidim vangogovska požnjevena polja. Upitah se kada će moj sin biti dovoljno star da shvati i osjeti u punini ono što su rekli davno prije mene:

- Ah, krhko je ljudsko znanje...