Robert Mlinarec - Tkači snova

First topic message reminder :

KIŠA

Kišilo je. Isprva jedva primjetno, nježno i mirno, kao da rosa treperi u zraku, a potom sve jače, jače i jače, sve dok bujice neprozirnih vod‚ nisu počele valjati ulicama gomile lišća prethodno već išibanog i iskrzanog pa odbačenog jesenjim vjetrom. Da, kišilo je tog jutra nad Zagrebom. Bilo je mnogo ugodnije promatrati početak novog dana kroz prozor sobe sa šalicom toplog čaja u ruci. Samo su putnici, nevoljnici i pokoja prostitutka promrzla od ljubavi ili sljemenskog sjeverca, svejedno, dolazili iz smjera Glavnog kolodvora tako rano. Ljeti bi perači ulica, tek pred svitanje, ovlažili asfalt, a ujesen i zimi to bi činila jedino kiša. Upleten u mrežu svojih misli Davor je pogledom čas lutao ulicom, a čas ga dizao gore, prema pocinčanom nebu. Toplina šalice prenosila se na prste.

Koliko ću još noći probdjeti?

Mučila ga je nesanica posljednjih godina. Ustvari, nije najvažnija bila nemogućnost da se usne, već potpuno odsustvo snova. Otkad je prestao viđati Sonju, a ima tome sedam godina, gotovo uopće nije sanjao. Izlazio je u međuvremenu s više žena, ali sve te nazovi veze, vrlo su brzo završavale. Ostalo bi sve na ponekoj večeri, telefonskom razgovoru, seksu, a s nekim ženama čak nije imao potrebe podijeliti noć. Trudi se, čini to stalno, ovladati svojom samoćom, ali svjestan je da mu to ne uspijeva. Nije žalio za prošlošću, ali često bi mislio o Sonji. Sada mu se njihova veza činila mnogo suvislijom nego tada dok su bili zajedno, kada je želio biti jedini gospodar i vlasnik svoga vremena.

Poslije dva sata po ponoći tijek vremena se usporava...

Krenuo je prema velikoj polici s knjigama i negdje sa samog dna izvukao ručno uvezanu "Kroniku smrti" Nikole J. Što ga je natjeralo da baš sada, na razmeđu noći i dana, izvuče omanju knjigu kakvih na svijetu ima točno pet, otisnutih autorovom rukom na pisaćem stroju? Loše otisnuto malo slovo š posljedica je lošeg stroja na kojem je tipkao Nikola, rijetko miran i suzdržan Dalmatinac. Tijekom studija bio je Davorov najbolji prijatelj i intenzivni proučavatelj životopisa poznatih osoba koji su svoje živote skončali samoubojstvima. Pomalo čudna opsesija ili hobi za studenta arhitekture. "Kronika smrti" nastajala je punih pet godina. Davor, koji je bio upućen u sve njene detalje i finese, doživio ju je kao vrhunac svih razgovora, bilješki, uvida u arhive, paralelnog studija na kojem je Nikola bio jedini student i profesor. Mnoge su rečenice ostale lebdjeti u zraku između njih dvojice i neka prisnost koju bi osjetio svaki put kada bi dotakao njezine korice.

Što li je sinoć radio Nikola?

Listao je knjigu polako milujući bijeli grubi papir. Vani su naleti kiše nošeni vjetrom bivali sve jači. Na trećoj stranici posveta tamnozelenom tintom:

Davoru, veselom tragaču za smislom.

Nikola

11. travnja 1979. Zagreb.

Zar je već prošlo osamnaest godina?

Pomalo zaboravljena posveta pokrenula je bujicu sjećanja. Lijepom se sad učinila Davoru izvjesnost prošlosti. Studentski dani, izlasci petkom i subotom, djevojke, nedjelje na Sljemenu ili u Samoboru, lutanja gradom, zajedničko pripremanje ispita, skijanja u Sloveniji, ljetovanja u kući Nikolinih na Mljetu, opijanja s Ivanom u njegovoj podrumskoj podstanarskoj sobi, kotrljanje spačekom po Francuskoj i Italiji...

Odvratio je pogled s knjige na stakleni ormarić. Skulptura ljubavnika a la br‚ncusi, prva iz serije koju je Ivan uspio odliti po završetku Akademije, stajala je na svome mjestu, u polumraku, valjda da ne uznemiri zagrljene u bronci. A tko bi je i micao kad je Davor od preudaje majke živio sam u stanu? Dugo nije obraćao pažnju na skulpturu, a još se rjeđe prisjećao kako je stvarno izgledao Ivan. Viđao bi ga nekad, kao i svog preminulog djeda koji ga je čuvao dok je bio sasvim malen i kojeg slabo pamti jer je ovaj umro davno, kako hoda Zrinjevcem, Cvjetnim trgom ili kako u Vinodolu ispija tko zna koji po redu gemišt. No, uvijek bi se trgnuo i shvatio da su to ipak neki novi, drugi ljudi koji su samo preuzeli uloge nama poznatih pokojnika. Jer, svijet tako oduvijek funkcionira. Jedni odlaze, drugi dolaze. Baš tog dana kada je Ivan smrtno stradao prije nekoliko godina Davora je zbog posla nazvala Marija, velika Ivanova ljubav i nesreća, njihova zajednička družica iz studentskih dana.

TOPLO ŠVEDSKO MORE

Godina 1628. Stockholm. Sredina je ljeta na dalekom sjeveru Europe. Uglednici, dvorska svita i običan puk sakupiše se vidjeti prvu plovidbu broda Vase, ponosa i čuda moćne švedske ratne mornarice. Zadivljeni sjajem kraljevskog broda u dobrom poslijepodnevnom raspoloženju poželješe mu sreću i mirno more. Brod je zaplovio! Masa je klicala, a kapetan Söfring Hansson se zadovoljno smješkao ponosan rezultatom trogodišnjih napora ponajboljih skandinavskih tesara, izrađivača jedara, slikara, drvorezaca, kovača, užara i mnoštva drugih zanatlija. Dvorske dame, zabavljene više ogovaranjima i lijepim držanjem u javnosti nego gledanjem broda, čeznule su za vjetrićem koji bi malo rastjerao kolovošku vrućinu. I stvarno, Thor ili kršćanski Bog, ne zna se točno koji je od njih bio zadužen za vjetar tog dana, pošalje povjetarac. Damama bješe ugodnije, a kralju Gustavu II. Adolfu mnogo, mnogo neugodnije. Pred očima stanovnika Stockholma, famozni Vasa se prevrnuo i za tren oka nestao s površine mora nakon samo milju plovidbe!

Kako je Gustav II. prospavao noć nakon tog događaja? Je li uopće spavao ili se možda tješio vinom iz kraljevskih podruma? Bilo kako bilo, trud četiri stotine majstora, tisuću hrastova posebno odabranih za gradnju broda, šezdeset i četiri topa i nekoliko stotina zlatno obojenih skulptura našlo se zajedno s pedesetak članova posade na dnu mora.

A što je bilo s ostalima?

Kada se Vasa (ili Veliki kako ga je od milja zvala posada) počeo opasno naginjati, u potpalublju je zavladala panika. Vikalo se i zapomagalo na mnogim jezicima. Mornari su počeli bezglavo trčati u metežu zaboravljajući gdje je izlaz za gornju palubu. Posada s gornje palube već je poskakala u more, jer je Veliki napola potonuo za samo tridesetak sekundi. Najbolje su se izgleda snašli Islanđani. Njih trojica Arnie, Jonnas i omaleni Hreggviđ, uvijek zajedno, često ismijavani od ostatka posade zbog svoga "seljačkog" jezika, uspjeli su čak pokupiti svoje stvari iz spavaonice, ubaciti ih u jednu bačvu i skočiti s palube. Iskusni su oni pomorci; preživjeli su brodolome i na otvorenom moru za velikih zimskih oluja tako da je ovo kupanje (baš tako je to nazvao Jonnas) u štokholmskoj luci za njih bila obična tričarija. Ipak, tek na obali Islanđani postadoše potišteni. Njihovi ugovori sa švedskom kraljevskom kućom na dvije godine trebali su im osigurati pristojnu zaradu s kojom bi po povratku na Island, taj od Boga i ljudi zaboravljeni komad kopna bačen u more, mogli kupiti kuću i ribarski brodić. Mukotrpan je bio njihov put do obećane zemlje Švedske. Putovali su preko Kopenhagena petnaest mjeseci usput radeći najrazličitije poslove. Po dolasku u švedsko kraljevstvo, godinu dana plovili su na malim lokalnim brodićima prevozeći stoku s kraja na kraj štokholmskog zaljeva, čekajući dan kada će se ukrcati na pravi, veliki brod i otisnuti na debelo more. I napokon, mjesec dana prije porinuća Vase, između pet stotina zainteresiranih mornara, njih trojica imali su sreću da budu izabrani za kraljevski brod. A sada su sve njihove nade bile pokopane... Pitanje je hoće li barem jedan od njih ikada više dobiti neku sličnu službu. Jer, i godine su tu, valja se okućiti i proživjeti starost u miru.

Čamcima su na obalu dovozili mokar, ali ipak sretniji dio posade koji se uspio otrgnuti posljednjem zagrljaju Velikog. Vidio je Arnie kako iz čamca izlazi Orvar, krupni Šved, prvi časnik na brodu, i kako ljutito urla na ljude koji su nastojali pomoći. Zatim je uzeo bocu ruma, namijenjenu da ugrije barem desetak ljudi i u jednom naginjanju ispio gotovo polovicu! Psovao je Hanssona, svog pretpostavljenog, govorio da je ovaj naredio da razviju kriva jedra, psovao je njegove veze u admiralitetu koje su mu ponudile to mjesto, čak je udario jednog mornara koji ga se usudio prekinuti dok je govorio nudeći mu suhu odjeću. S pedesetak metara udaljenosti, sa svojom bradom i divljim očima koje su sijevale, Orvar je više ličio na podivljalog medvjeda nego na časnika Njegova Kraljevskog Veličanstva.

Držeći se za komad oplate, jedva mičući kroz vodu svoje debelo tijelo, doplivao je i brodski kuhar, debela dobričina rumenih obraza. Gottfried, sin švedske pralje i nekog kapetana iz zemlje koja leži južno od Danske, od svoje osme godine hrabro je plovio svim morima svijeta. Gotty, kako ga je posada od milja zvala, volio je ponekad pretjerati u pričama, naširoko govoreći o svojim pustolovinama na moru i ljubavnim avanturama. Poznata je njegova zgoda s tri Španjolke u nekom bordelu na Jugu. Gotty, koji tvrdi da je tada bio upola lakši (što nije nemoguće s obzirom na njegovih 140 kilograma), došao je u dobrom raspoloženju u "najodličniju kuću" u gradu. Odmah su se pokraj njega okupile umjetnice zanata, navodno se diveći njegovoj riđoj kosi nazivajući ga lavom. Gotty, uvijek široke duše, platio je svima piće, a kada je došlo vrijeme za odabir dame za tu noć, tri vatrene Andaluzijke počeše se svađati koja će biti njegova izabranica. Glasovi se podigoše, a ubrzo zaredaše i prvi šamari. Naš kuhar dobra srca to nije mogao gledati te pozove sve tri crnke da s njim provedu noć. Da te noći nije uopće spavao, više-manje je jasno. Ujutro, rekao je Gotty, svi su izašli zagrljeni u dobrom raspoloženju na ulice Cádiza, a cijela Andaluzija je još godinama pričala o velikom, neumornom ljubavniku sa Sjevera.

Gottfrieda su svi voljeli. Dobro je spravljao hranu, uvijek brinuo da se na brod ukrca koja bačva soljene govedine ili sira više, tako da momci nikada nisu oskudijevali u obrocima. Spreman za šalu, tek što je jedva izašao iz vode, kuhar je rekao: - Što su pozlaćene rezbarije kraljevskog broda prema mome novom, bakrenom posuđu na dnu zaljeva?

Trideset i pet godina kasnije, naši brodolomci postadoše djedovi. Gottfried se pet godina nakon brodoloma pronašavši ljubav svog života okanio mora i otvorio gostionicu u Holandiji. Žena mu je izrodila četvero djece, a ovi pak jedanaestero unučadi. Često je veseli djed pričao mališanima o svojim plovidbama, a ovi ga razrogačenih očiju slušali. No, malčice je ipak dobri Gottfried izvrnuo činjenice kada je u svoju verziju o potonuću Velikog ubacio priču o svome spašavanju kralja, koji nota bene, u to vrijeme uopće nije bio u Švedskoj.

Orvar Gillstead, prvi časnik Vase, dogodine je bio promaknut u kapetana. Oženio se samo tri mjeseca nakon potonuća Velikog bogatom kćerkom nekog trgovca. Dok je Orvar Divlji (kako ga je kasnije ispod glasa zvala posada, pa čak i časnici) plovio Baltičkim morem, Kristina mu je rodila sina umrijevši na porodu. Dječak je odrastao u djedovu domu, rijetko viđajući oca. No, zato je po umirovljenju kapetan Orvar svu svoju ljubav poklonio unucima. Pričao bi upornoj dječici o Laponiji i njenim stanovnicima, o sjevernoafričkim obalama, poljskom jantaru, dubrovačkom bogatstvu, mletačkim čipkama... A na inzistiranje da kazuje o Vasi, Orvar bi se uvijek mršteći odgovarao: - Da sam ja bio kapetan Velikog ta lađa bi i dan-danas plovila!

A što se događalo s našim Islanđanima?

Ne našavši više unosan posao u švedskom kraljevstvu, Hreggviđ, Jonnas i Arnie odlučiše se vratiti kući. No, ipak, sreća im se ponovo osmjehnula u Kopenhagenu, gdje se ukrcaše na pristojan ribarski brod i krenuše u ribolov sve do Grenlanda. Usput, svraćali su i na Island. Dvije godine kasnije, opet doživješe brodolom, ovoga puta pod danskom zastavom. Jonnas i Hreggviđ izgubili su Arnija. Nakon toga odlučiše se zauvijek skrasiti na svome otoku. Zajedno su kupili prostranu kuću i ribarsku brodicu, te nađoše sebi dvije zdrave i lijepe domaće žene. Porod im bijaše brojan i zdrav. Vjerojatno je Jonnas bio najbliži istini od svih brodolomaca s Vase kada je upitan od djece odgovorio što je radio dok je Veliki tonuo.

- Kupao sam se u toplom švedskom moru - kazao je Jonnas.

KRONIKA NEMIRNOG SNA

Živio je ono što su drugi sanjali.

Ulug-bek, Tabele zvijezd‚, 15. st.

Teško se budio. Ustvari, užasavao se buđenja.

Sve je počelo kada je bio u dobi od pet godina. Kumar je bio jedini sin i najmlađe dijete Rantranara Singha brižnog oca osmero bistrih mališana. Rastao je mirno u slijepoj uličici u predgrađu Bombaya ne znajući da je u njihovom susjedstvu rođen i iste noći okupan ponoćnom mjesečinom Saleem Sinai. Izjutra, dok još sunce nije nemilice pržilo, a lagani povjetarac dolazio s oceana majka i dvije najstarije sestre odlazile bi na bazar prodavati povrće i začine, a mali Kumar ostajao je s tetkom Jasmine i sestrama u malom sjenovitom vrtu slušati priče staroga oca, poštanskog službenika u mirovini. Otac Rantranar pričao bi polako i mirno, prilično monotonim glasom, prekidajući tek tu i tamo priču da bi ovlažio grlo s prejako zaslađenim čajem od metvice. Riječima je djeci otkrivao nove svjetove, sam sebi postavljao pitanja na koja nije odgovarao ili barem to nije činio naglas, spominjao doživljaje rođaka koje su djeca poznavala samo iz očevih priča. Kumar je, govorili su to svi, do pete godine bio sasvim obično dijete. Volio je, baš kao i ostala dječurlija iz ulice čučati uz zid stare čajdžinice, igrati se u pijesku kamenčićima i naravno, oponašati držanje tek koju godinu starijih dječaka. Kumar je rijetko zborio, a prerano postavljeno pitanje koje je kao dijete uputio svome ocu, nekoliko dana nakon što je progovorio kao dvogodišnjak, bilo je:

- Zašto se rađamo kad ionako moramo umrijeti?

- Život je, sine, ... - ne dorekavši glasno odmah svoju misao otac se povuče prema kuhinji - ... možda... produljeni san.

U Leipzigu je pao snijeg.

Indijsko ljeto bilo je već na izmaku, a večernju je sumaglicu presijecao samo poziv na molitvu. Kumar je drijemao na novoj prostirci.

Prvi put-san na koji je Kumar pošao, ne svojom voljom, bio je na sam jug Francuske. Zadrijemao je u vrtu kao i obično za poslijepodnevne omare, a njegovo blaženo usnulo lice milovali su mravi i muhe kojih u njihovom dijelu grada nikada nije nedostajalo. Nije ga smetala ni glazba iz susjedova vrućeg potkrovlja opskrbljena satelitskim prijamnikom gdje su njegove sestre zajedno s još nekolicinom djece iz ulice gledale najnovije hitove Indian MTV-a. Usnuo je čvrsto, a kada se probudio, vjerojatno zbog hladnoće koja je obavijala njegove udove (a zapravo je još spavao u svome vrtu) našao se u šumarku uz nekakvu vodu. Drhtao je od ukočenosti, a još gora bješe činjenica to da se našao sam na nepoznatom mjestu. Kumar nije običavao napuštati svoju ulicu bez pratnje sestara.

- Kako sam ovdje dospio? Sigurno sanjam.

Ali hladnoća, doba dana (upravo je počelo svitati), a uskoro i krčanje crijeva djelovaše dovoljno uvjerljivo da shvati da ga je java otela snu.

Praktičan poput svakog Hindusa dječak je zaustio da upita Ganešu što mu je činiti, kad u taj tren spazi vranu kako se spušta na neko žbunje i jede plodove. Nakon brzog konstruiranja silogizma indijske logike: Vrana jede bobice - Vrana je živo biće - Vrana sigurno zna što je jestivo kad je još živa - Ja sam živo biće - Dakle, bobice su jestive - Kumar je dohvatio najbliži kamen te ga bacio prema ptici i uskratio joj doručak. Plodovi su bili slatki, i kako će saznati nekoliko godina kasnije, bile su to kupine.

Lutao je puteljcima dok nije stigao do samog ruba šumarka i ugledao s druge strane ceste požnjevena polja. Udovi mu otopliše od hodanja, a jedina neugoda bješe mu vlažna trava. Stao je pokraj ceste misleći da će naići netko tko će ga uputiti kući ili mu možda objasniti kako se tu zatekao. Ovdje bi trebalo još malo razvijati priču, jer kao što smo rekli, Kumar se našao na jugu Francuske u praskozorje nakon obavljene žetve, kad su Provansalci već slutili dobru berbu grožđa i požurili da isprazne bačve kako bi kroz koji mjesec krenuli u njegovanje novog vina, dakle, kartalo se i pilo do dugo u noć tako da ranom zorom nikoga nije bilo na cesti, a znamo i da je opća predrasuda da Francuzi ne ljube rano ustajanje, jer uživaju strasno noćne radosti. Hodao je Kumar tako neko vrijeme uz cestu dok se napokon živost počela toga dana vraćati na provansalske putove. Osim krajolika koji je Kumaru bio potpuno egzotičan ostao je u šoku i kada je vidio da su u sva tri automobila koja su prošla pored njega, tek neznatno usporivši (iz jednog mu dobaciše "gitan!", čega značenje naravno nije znao) sjedili bijelci.

- Kako ću se iz Engleske vratiti kući? - pusti suzu Kumar - i kako ću i koga pitati za put do Bombaya kada su svi putnici na ovoj cesti napuhani Englezi?

(Slijedi kraći Kumarov monolog i neki upiti Krišni, Ganeši, Višnuu, Šivi, Alahu i engleskom Bogu na hinduskom ili ipak gudžeratskom koje nije moguće vjerno prenijeti, ali zasigurno se tiču putovanja. Izgleda da je odgovor bio idi dalje, jer je petogodišnji Kumar nastavio gaziti finu asfaltnu cestu.)

Hodao je polako, potišten i pomalo gubeći nadu da će se neko vozilo zaustaviti i povesti ga, kad začuje buku, lupanje lonaca i psovke, fijuk biča i topot kopita. S pokrajnjeg puteljka izronila su pretrpana ciganska kola koja je vukla snažna kobila, a uz nju je kaskalo sivo ždrijebe.

- Konačno netko od mog naroda, oni će me sigurno znati uputiti kući! - razveseli se dječak.

Potrčao je prema kolima i stao mahati rukama. Zamijetili su ga.

Mladi Ciganin skoči s kola i u čudu ga pogleda. Kumarova odjeća bila je sasvim obično platneno ruho u predgrađu Bombaya, no ono nije baš često viđeno u Provansi.

Ciganin mu se obrati na francuskom dijalektu:

- 'Kud' dečko? 'Di s' tvoji, ili, putu'eš sam?! A ova sm'ješna obleka, ču'eš me...

Kumar nije shvaćao što se događa: izgledaju poput njega, ali ih ne razumije što govore. Kako će ih pitati za put kući? Ipak se okuražio i progovorio:

- Moje je ime Kumar Singh, imam pet godina i živim u Bombayu. Zaspao sam u vrtu moga oca i ne znam kako sam se našao ovdje. Ova zemlja mi izgleda kao Engleska, u stvari, sada sam siguran da je Engleska jer sam vas sreo, a znam da i mnogo naših iz Bombaya radi u Londonu, a London je jedno englesko kraljevstvo. Molim vas da mi pomognete i kažete kako da nađem cestu za Bombay ili ako idete u tom smjeru da me povezete kući. Moj će vam otac biti zahvalan, a i majka i sestre i tetka Jasmine.

Cigani ga gledaše u čudu kao da je tog trena pao iz oblaka.

- Koji on to jezik govori? Francuski nije, a nije ni romski, nešto malo mu sliči, no, ništa ga ne razumijem - progovori mudro pater familias ne skrivajući svoje čuđenje.

Starica i majka s djetetom na grudima, možda njena kći, nisu se željele miješati u muške razgovore. Virile su ispod platna na kolima, a dječurlija je poskakala na cestu.

Djeca, njih troje, koja su već prohodala vrtjela su se oko Kumara, a najmanja je djevojčica prstom pipnula njegovu odjeću nakon što je taj isti prst prethodno izvukla iz šmrkljavog nosa. Mališani su na romskom pokušali uspostaviti kakvu-takvu komunikaciju, no Kumar ih ništa nije razumio. Prisjeti se on tada da zna englesku riječ za slona, a kako je mislio da slonova nema nigdje osim u njegovoj domovini, ovi će ljudi sigurno znati gdje mu je kuća.

- Elephant! - uzvikne Kumar.

- Aaa, éléphant - odgovoriše Cigani.

- Sad shvaćam! - vikne Ciganin - dječak se sigurno izgubio, a pripada cirkusu koji je prije nekoliko dana prošao ovim krajem. On radi sa slonovima, a to objašnjava i njegovu neobičnu odjeću. Pa on je cirkusant!

Odlučiše Cigani dobra srca povesti Kumara cestom za cirkusom, barem do prvog grada gdje će zamoliti nekoga da sazna smjer u kojem je otišao cirkus, te da mu se telefonski javi da je pronađen mali od slonova. Osmjesi na licima ljudi dječaku su ulijevali povjerenje. Dadoše mu i komad kruha i neko opet nepoznato voće i polako nastaviše put. Sunce je sada već peklo, a promet bivao sve gušći. Kola su se vukla polako, lonci su udarali...

- Nismo li svi djeca bačena u život? - upitao je Ciganin svoju ženu gledajući Kumara kako čuči straga na kolima.

Tijekom poslijepodneva stali su nekoliko puta; prvo da nahrane kobilu i ždrijebe, potom da napune bačvu vodom, zatim su, pažljivo se osvrćući, poharali jedan povrtnjak, obrali jedan još zeleni orah pokraj ceste, ponudili svoju pomoć pri skoro dolazećoj berbi dvojici lokalnih gazda, a zauzvrat su tražili hranu i dozvolu za ostanak na obližnjoj pustopoljini.

Drndao se Kumar na kolima tih i povučen za razliku od cigančadi koja su se stalno podbadala, kikotala, čupala za kosu, vrištala. Koliko se stvari odigralo u ovih posljednjih nekoliko sati njegova života? Mislio je na dom i ukućane, na Rajiva i Agira, prijatelje s kojima se nadmetao u pljuvanju u dalj, mislio je o zalasku sunca nad sirotinjskim predgrađem Bombaya, na crveni sjaj koji je padao preko limenih krovova i utonuo je u san...

Probudio se na svojoj prostirci pod stablom manga u vrtu svog oca, upravo na mjestu gdje je i započeo njegov san.

Ukućani, prepuni pitanja, okružiše dječaka i vidljivo sretni što se ovaj ipak probudio. U Indiji, kažu, postoje svakojaka čudesa, a dogodilo se i to da je neki kšatrija zaspao na svome vjenčanju, a probudio se dvadeset i osam godina kasnije kad je njegova žena slavila četrdeseti rođendan, navodno, još uvijek nevina. Kumara otpratiše u kuću i tada otac reče:

- Spavao si poput mrtvaca četrnaest sati.

- Nisam spavao - reče Kumar - bio sam u Engleskoj!

- Misliš, sanjao si Englesku, sine.

- Ne - odlučan bješe dječak - bio sam tamo.

I krene dječak Kumar naširoko opisivati svoje zgode poput kakva iskusna starca ne znajući još da je u tom trenutku strahovito nevrijeme zahvatilo jugozapadni Brazil i više desetaka tisuća ljudi u samo pola sata učinilo beskućnicima.

Te večeri središte doma, ulice i svijeta obitelji Singh bješe njihovo najmlađe dijete koje je, šaputali su tiho iza njegovih leđa, možda prorok. Ta, kako bi inače petogodišnjak znao sve te stvari o Engleskoj, a da nikada sam nije napustio svoju ulicu?

Kumar se dugo okretao u svojoj postelji misleći koliko su to njegova dob i iskustvo dopuštali, o putu-snu što mu se dogodio za vrijeme poslijepodnevnog odmora. Konačno, san ga je savladao.

Čvrsto je usnuo.

Probudio se na tvrdoj klupi. Podalje, s druge strane staze na sučelice postavljenoj sjedalici dvoje se mladih ljubilo. Mljackali su jezicima (očito su bili neiskusni) kao da kušaju vino. Kumar, sada već nešto iskusniji snivatelj, nije se nimalo začudio da nije u očevom vrtu ili u svojoj postelji. Kako nije nikada u živo vidio dvoje u ljubavnom zagrljaju (televizijska ljubav nije stvarna, znao je to i petogodišnjak) prikrao se do guše u poslu zagrljenim ljubavnicima. Stao je ispod niske krošnje stabla s crvenim listovima i u polusjeni pritajen čekao daljnji razvoj događaja. Milovali su se ljubavnici polako, zavlačili ruke jedno drugom pod bluzu, smješkali, meškoljili i... Tada dječak primijeti da oboje imaju raskopčanu odjeću.

- Nisam znao da se i u parku može voditi ljubav - hladno, staloženo, recimo cool, sebi u bradu primijeti dječak.

No, cool nije bio njegov pimpić koji se vinuo prema oblacima. Krv je jurila Kumarovim tijelom. Zujalo mu je u ušima. Kako je malčice izgubio samokontrolu nagazio je na suhu grančicu koju je neki nesavjesni japanski vrtlar propustio ukloniti pri jutarnjem uređenju parka. Gimnazijalci prekinuše svoju igru gotovo uvrijeđeno pogledavši dječaka koji ih je zasmetao i potrčaše preko parka. Dječak se postidi svoje nespretnosti.

- Završili su igru u nekoj maloj papirnatoj sobi - pomisli Kumar sad kad je napunio šesnaest godina.

Taj park u otmjenom dijelu Kyota jedino je mjesto na svijetu na kojem se Kumar probudio dvaput. Drugi put, jedanaest godina kasnije, zatekao se na željezničkoj postaji pri zapadnom ulazu u park. Park je odmah prepoznao, a i scena mu je ostala urezana duboko u pamćenju. Pitao se sada, nakon što je čituckao Freuda i Adlera na engleskom, je li slučajno dospio ovdje? Njegov indijski odgoj učio ga je da ništa nije slučajno, dok mu je njegova dokolica i posjećivanje Britanskog kulturnog kluba u Bombayu, gdje bi se na kraju krajeva ipak "budio", govorilo da ima nečega u snovima, podsvijesti i psihoanalizi općenito. Već ga je neko vrijeme mučilo pitanje postoji li i podsvijest sna. Kako je odrastao i stasao brže i intenzivnije od svojih vršnjaka, a prijatelja gotovo da više i nije imao (može li se imati prijatelja od buđenja do buđenja?) Kumar je pokušao sebi objasniti kolika je vjerojatnost prema statističkim zakonitostima da se dva puta nađe na identičnom mjestu na kugli zemaljskoj, a da to nije vrt ili kuća njegova oca. Je li prvo vizualno erotsko iskustvo presudilo u njegovom slučaju?

Zastao je na mostiću preko ribnjaka i gledao šarene, ukrasne šarane kako se lijeno vuku lijevo-desno. Jedan stariji bračni par uljudno se cerekao prolaznicima i bacao komade suhog kruha u ribnjak.

- Da nazovem Bombay i kažem da me probude? - premišljao se Kumar. - Možda ću tada spoznati svoje pravo Ja.

Bio je neodlučan i napet, potpuni kontrast japanskoj mirnoći i meditativnosti tijekom šetnji kroz raznobojno drveće parka. Grizao je nokte, češkao se po zatiljku, koračao neujednačenim ritmom.

Ipak je odlučio. Nazvat će!

Otrčao je do ruba parka i ušao u prvu od tri govornice u nizu. Protrljao je palcem kažiprst i srednjak, te mu se u ruci materijalizirala telefonska kartica.

- Hvala Krišna! - promrmljao je tiho.

Otipkao je niz brojeva i začu se tu-tutu-tu-tutu na očevom mobitelu kojeg je ovaj preko svojih poštanskih veza svojedobno vrlo jeftino nabavio.

Nakon što je telefon pet-šest puta zazvonio, javio se otac.

- Molim?!

- Oče, ja sam, Kumar.

- Kako, ti!? Zar ne spavaš u svojoj sobi?

- Odlučio sam saznati tko sam, što sam i gdje sam zapravo. Molim Te da odeš do sobe i probudiš me...

- Sine, to neće biti dobro...

- Molim Te, odmah, ne mogu ovo više podnositi!

Otac je krenuo na kat u sinovljevu sobu. Otvorio je vrata i ugledao ga u dubokom snu.

- Probudi me! - vikao je Kumar ocu u mobitel.

- Bojim se, sine, da bogovi ovo ne bi odobrili...

- Daj!!!

Otac je drmao Kumara koji je spavao pod mrežom protiv komaraca. Tresao ga je, vukao, štipao, ali ovaj je jedva napola progledao. Kumar II, nadimkom Telefonac, polako je gubio svijest, od uzbuđenosti mogućom spoznajom ili možda slabosti izazvane gladovanjem na njegovim međusvjetovnim putovanjima. (Filmaši bi ovo zasigurno prikazali s dva kadra istovremeno; u lijevom otac budi sina, a u desnom tamnoputi mladić, lika identičnog onom u krevetu, gubi svijest u telefonskoj govornici s japanskim natpisima.)

Kumar se ipak probudio, a telefonska se veza prekinula.

- Gdje sam? - upita poluotvorenih očiju i teških, teških kapaka.

- Kod kuće - odgovori Rantranar.

- Kako sam umoran, kako sam umoran - ponavljao je Kumar.

Ta igra sa spavajućim dvojnikom pokazala se kobnom. Naime, Kumar se od djetinjstva, točnije od svoje pete godine, uvijek vraćao kući sa svakim parnim buđenjem. A sada se i to promijenilo...

Stanje sna postalo je njegovo pravo stanje, njegova jedina izvjesnost. Više se nije budio u Bombayu već stalno i iznova na drugim mjestima. Možete li zamisliti taj napor buđenja? Uvijek bez vlastite postelje, jastuka, poznatih stvari koje nas okružuju? I tako godinama?

* * *

Cijeli ću život pamtiti to makedonsko proljeće dvije tisuće i osme. Vlakovi su još uvijek bili spori. Uspavljujući ritam pruge. Cijela vječnost od Skopja do Bitole; putujem kao i obično, sam. Nisam sklopio oka već tri mjeseca... Dobro mi čini ovaj čaj spravljen od trave za nesanicu.

Bitola. Sjena platana i borova dobro je utočište pred podnevnom žegom. Dragi su ljudi ovdje, otvoreni i blagi. Ne osjećam se strancem dok me pitaju otkuda dolazim i kuda idem.

Georginu sam susreo slučajno. Tog sam dana lutao po starim četvrtima Bitole, tada prepuštenim zaboravu i vremenu, a početkom stoljeća tako živahnim, lijepim i bogatim. Tu su obitavali zanatlije i trgovci mnogih vjera i jezika, koristeći povoljan vješto položaj grada za trgovanje sa sjeverom i jugom. Zagledavao sam u davno napuštene, no još uvijek dostojanstveno držeće kuće i zgrade hodajući labirintom sjenovitih uličica. Bilo je tu majstorski iskovanih ograda s prekrasnim ornamentima već desetljećima prepuštenih hrđi, slapova poput krvi crvenih ruža koje odavno ne bješe dirnula vrtlarova ruka, nepokošenih travnjaka, rascvjetanih čičaka, pokoji otpali kapak s razbijenog prozora, starinske alke na zabarikadiranim vratima... Stigao sam do nekog raskrižja i ugledao nesvakidašnji prizor. U zaraslom dvorištu naslonjena leđima na razgranato stablo, sjedila je tamnokosa djevojka pomalo pogurenih ramena držeći na koljenima papir. Odnekud je dopirao miris tek ispržene kave koji se miješao sa svježinom vrtova u cvatu. Oko njenih nogu ležale su razbacane krede i listovi iz blokova. Bila je potpuno predana skiciranju. U tom trenutku sunce je zalazilo za oblake i cijeli prizor bijaše nestvaran. Nikad se ne zna jesmo li budni ili sanjamo. S te udaljenosti nisam mogao razabrati crte njena lica; ušao sam u dvorište trudeći se da budem što tiši.

Bila je srdačna. Sjeo sam na klimavu klupicu pokraj nje. Brzim, gotovo nervoznim pokretima dovršavala je skicu. Promatrao sam je dok je skupljala raznobojne krede s tla i stavljala ih u torbu. Pospremila je svoje stvari i pitala: - Hoćemo li krenuti?

Sve je bilo jednostavno. Te večeri šetali smo gradom i pričali o svemu kao da smo se znali oduvijek, a sreli smo se tek sada, nakon mnogih godina samoće.

- Domovina je tamo gdje nam je dobro - ponovila je više puta te večeri Georgina.

Provodili smo dane i noći zajedno. Obilazili smo male crkvice gdje bi ona dugo zagledala ikone i prepoznavala slikarske škole i majstore poučavajući me dugim monolozima, odlazili na bazar pretrpan svakojakom robom i zajedno birali namirnice za taj dan pogađajući se oko cijene, ležali zagrljeni na obali Prespanskog jezera, gledali kumuluse, musavu cigančad, pse lutalice, pričao sam joj o gradovima svijeta i knjigama koje volim, sjedili u parku i ljubili se, a pred jutro bi uskakali u voćnjake i strasno krali od noći hladne jabuke i breskve. Trenuci bijahu ispunjeni prisnošću i nježnošću. Živio sam u zanosu.

Jedino, nisam smio zaspati... Odgađao sam to tjednima.

Nismo žurili. Putovali smo sporo prema Tbilisiju. U njenim pričama već sam prolazio ovim predjelima. Makedonija-Grčka-Ukrajina-Gruzija. Svaku zemlju pamtim kao jednu sliku: polja tek nikle riže i snažne boje tople Makedonije, vrhovi grčkih planina u izmaglici pokriveni snijegom i seljanka koja nas nudi ovčjim sirom, crnomorska obala, nasadi loze i naranči i konačno, čisto nebo nad Gruzijom. Georgina me je uzela pod ruku i povela u brda što okružuju grad.

- Ovdje sam krštena, i moji stari i...

U crkvi nije bilo nikoga. Jedini zvuk, osim naših koraka, bio je tiho šištanje voštanica. Sveci izduženih lica nijemo su nas gledali sa zidova.

- Zapalit ću svijeću za našu sreću - šaputala je - a onda ćeš upoznati moju obitelj.

Te večeri, umoran od ljubavi i napornog puta, zaspao sam.

* * *

Ležao je pokriven hrpom starih krpa izvučenih iz smeća, jer početak trećeg tisućljeća nije donio socijalnu sigurnost u Njemačkoj kako je to bilo najavljivano na nacionalnom radiju i televiziji. Mirno je čekao da zaspi i da se potom probudi na nekom toplijem i ugodnijem mjestu.

U Leipzigu je pao snijeg.

Beskućnici kojima se pridružio grijali su se alkoholom i za razliku od Kumara strahovali od hladne noći. Znali su da se neće svi probuditi...

Očekujući još veće zahlađenje u danima koji dolaze, jer globalno je zatopljenje s druge strane i globalno zahlađenje, gradske su vlasti naredile Crvenom križu Leipziga da napravi popise beskućnika i zbrine ih, koliko je to moguće, u sportskim dvoranama i zgradama predviđenim za rušenje. Jedna od službenica osornim se glasom obratila Kumaru koji se upravo spremao otputiti u san i upita ga za zadnju stalnu adresu. On je samo slegnuo ramenima.

Krupni dlakavi madež na povećem nosu bio je samo vanjski znak njene zloće.

- Pa dobro, gdje si bio i što si dosad radio? - siktala je milosrdnica.

- Sanjao sam san o vlastitom postojanju - mirno odvrati stari Kumar.

ZLATNO RUNO

Jedna od mogućih verzija

Ima jedna priča koja se kazuje već stoljećima, priča iz onog zlatnog vremena kada su bogovi još razgovarali s ljudima i hodali zemljom, a slatka dokolica činila život vrijednim bivanja.

Svakodnevica stanovnika polisa tada je bila sasvim mirna. Ponekad bi koji mudrac svojim idejama na agori bacio crv sumnje među građane pokušavši pročistiti njihove misli tijekom poslijepodnevnih razgovora, no, takvi su ljudi bili rijetki, a svaka bi se vlast, milom ili silom, pobrinula da o njoj govore sve najbolje.

Jazon se toga poslijepodneva probudio suhih usta.

- Vode, Solone, vode... - dozivao je roba. Bubnjalo mu je glavi od sinoćnjeg pijanstva. Krupne kapi znoja koje su se cijedile s njegova tijela učiniše postelju potpuno mokrom.

- Uh, Tezej i Proklo su poput barbara koji jedu jednom tjedno. Koliko samo mogu maslina i sira izjesti, uliti vina u sebe, a onda još i navaljivati na dječake i robinje - mislio je Jazon, ne sjećajući se pritom da i sam nije mnogo zaostajao za dvojicom drugova na gozbi. Društvo muškaraca u punoj snazi, slobodnih koliko to sami žele, često se odavalo štovanju Dioniza u prisustvu čijeg duha su mnogi pothvati izgledali izvediviji, a samo ponekad, kada je vina ponestalo ili dok su bolovali ili pak u vrijeme sportskih igara, bili su skloniji Apolonu.

Proljeće je, poslije dosadnih i kratkih zimskih dana, s prvim cvijećem i pčelama, dozvalo u grad i Herkula koji je običavao zimiti s‚m s robovima na otoku Cyklu. Ogrnut samo životinjskom kožom preko snažnih mišica, zaputio se k trgovcu Teofrastu gdje je očekivao da će saznati novosti.

- Lijepog li dana, Teofraste!

- Dobar ti dan, Herkule!

- Kako tvoji poslovi?

- Slabo, nije dobro. Nije kao nekad.

- Nemoj tako, Teofrastu - nasmiješi se Herkul - vidim imaš togu prošivenu zlatnim nitima, a dvorište ti je puno praznih ćupova. Pa, nisu ih valjda sve miševi izjeli?

- No, no, hajde, uđi.

Sjedoše za stol u blagavaonici, a Teofrastova žena donese crnog vina i tiho se povuče.

- Jesu li se svi skupili? Jesu li zdravi, i nije li im ova vjetrovita zima promijenila misli?

- Ne brini Herkule. Orfej, Jazon i Tezej spremniji su nego ikada, a i ostali junaci na gozbama govore samo o vašem putovanju. Sada sve i da žele, zbog obraza i unaprijed ispripovijedanih junačkih priča, neće smjeti odustati. Brod je uređen, zalihe spremne, još samo proročicu treba upitati kada bogovi drže da je pravi tren za vaš polazak.

- Dobro, Teofraste.

Herkul je krenuo prema trgu nadajući se da će tamo zateći ostatak buduće posade Argosa. I stvarno, većina drugova već je živo razgovarala privlačeći pažnju ostalih skupina ljudi raspršenih po agori.

- Krenut ćemo prvo prema Ksenitima, a tek potom na istok. Tako ćemo izbjeći proljetne oluje koje bi nas mogle udaljiti s kursa, a usput ćemo obnoviti i naše zalihe vode - predlagao je Tezej.

- Tezeju, čudni stvore, zar misliš da ćemo trebati toliko vode? Prvo, i sam znaš da je na plovidbi okrepljujuće piti vino, a vodu tek kada osjetiš mučninu od valova. Ta, ne krećemo prvi put na plovidbu. Uostalom, Jazon će odlučiti kojim smjerom je najbolje peljati lađu - odvrati mu Orfej.

- A ti Herkule, jesi li povratio snagu nakon zimskog mirovanja? Što misliš, hoćemo li naći zlatno runo? - upita ga Diogen Mlađi.

- Ne znam. Sve ovisi o našoj upornosti i naklonosti bogova.

Skupini muškaraca polako je pristupio Jazon trepćući na poslijepodnevnom suncu. Njemu lijepih riječi nije nedostajalo niti za najvećeg mamurluka.

- Pozdrav, o drugovi moji, u pjanstvu riječi o morima i herojskim vremenima odrasli, spremiste li svoje mačeve i oprostiste li se od žena, ljubavnika i ljubavnica? Čas nam je na put kretati, na pučine sinje, u prostranstva vod‚ i slobod‚!

- Zar danas? A proročica Georgina? Je li baš trenutak? - zaredaše pitanja.

- Odgode nema dok more nas zove, a zlatno runo čeka. Hoćete li da netko drugi zauzme vaše mjesto u školskoj lektiri i ovjenčan slavom bude?

- Nećemo! - viknuše uglas.

I drugog jutra, ispraćen od cijelog grada, Argos je zaplovio morem mirnim poput ulja. Proročica Georgina, nešto udaljena od svjetine, plakala je znajući da dugo, dugo neće vidjeti svog ljubavnika Jazona. Suze su joj isprva polako, a onda sve brže klizile niz obraze i još je osjećala trnce od njegovih sinoćnjih milovanja po grudima. Georgininim suzama prozvaše ljudi te suze tuge i radosti; tuge, jer voljeni ljubavnik odlazi i tko zna kada će se ponovno sastati u zagrljaju, a radosti jer ga više neće morati dijeliti sa ženom koja živi u istom gradu.

Prvi dan plovidbe Argonauti bjehu ushićeni spoznajom da će idućih mjeseci (jer mišljahu da će im koji mjesec dostajati da se dočepaju zlatnog runa) slobodno ploviti daleko od mirnog i pomalo monotonog života u polisu. U svojim mislima oni su odavno plovili. Jer putovanje, zna to svaki iskusan putnik, počinje i prije samog kretanja na put. U mnogim razgovorima zamišljali su kako li mora izgledati Kolhida, jesu li i tamo trgovci poput Teofrasta spremni opskrbiti junake za njihove pothvate, a zauzvrat samo tražiti da se njihovo ime spominje drugim trgovcima u stranim zemljama.

Dani su bili vedri, a proljetni vjetar ne odviše jak. Trećeg dana plovidbe otkriše na brodu slijepog putnika, jedanaestogodišnjeg dječaka Sokrata koji je čuvši hvalisanja budućih Argonauta po gozbama i s‚m odlučio postati tragačem za nepoznatim. Zalihe hrane i pića bile su dovoljne za posadu i još najmanje petoricu slijepih putnika, ali pravi problem bile su dječakove godine.

- Znate li, prijatelji moji, ako zadržimo dječaka kad se vratimo kući ljudi će se smijati našim pothvatima. Pitat će, ako ih je moglo slijediti dijete, kakvi su to podvizi bili?

Nakon dugog natezanja oko toga treba li baciti malog Sokrata u more ili ne, razborit grčki duh našao je zadovoljavajuće rješenje.

- Ostavit ćemo dječaka na brodu, ali uz uvjet da se njegovo ime ne spominje niti u jednoj priči o Argonautima - bile su Jazonove riječi. (Kako je ovo jedna od mogućih verzija priče ipak je spomenut mali Sokrat koji nema nikakve veze s filozofom Sokratom osim što su imenjaci, kao i neki drugi likovi ispušteni u "službenoj verziji".)

Osim povremenih prepirki, izazvanih skučenim prostorom lađe, život Argonauta bijaše bezbrižan. Plovili su oko tisuća sićušnih jonskih i egejskih otočića i otoka, istražujući ih tek ako bi našli da su im zanimljivi. Ponekad bi se cijela posada u čast Dioniza toliko opustila da su danima "gubili kompas" i kružili po jednoj te istoj morskoj struji. S vremenom su zapravo pomalo i počeli zaboravljati, a nisu se niti odviše trudili prisjetiti zašto su zapravo krenuli na plovidbu. Život je bio jednostavan. Kada bi im uzmanjkalo namirnica pristali bi, krenuli u lov, ribolov, kupili ili, ako su naselja bila barbarska, opljačkali ponešto, obljubili koju ženu, božicu zaspalu na šumskom proplanku ili barem kozu, nabrali divljih smokava i grožđa, te se otisnuli dalje. Pred zime, koje nisu niti izbliza bile oštre kao ove danas, naši putnici-lutalice pronašli bi sigurno utočište i čekali toplije dane. Prolazili su tako dani, a godine letjele.

Osme godine putovanja, nekoliko dana nakon uplovljavanja u Crno more, Prokla uhvati neka melankolija, neka tuga za zemljom otaca. Povukao se u sebe i prestao s radošću izmišljati priče za večerom u čemu je inače bio pravi majstor. Junaci, vidjevši nostalgiju svoga druga, pokušaše ga oraspoložiti pjesmom, a kasnije u razgovoru i citiranjem mudraca koji reče da je umnome Grku domovina čitav svijet. No, za Prokla nije bilo utjehe u riječima. Iz dana u dan sve se više prepuštao zagrljajima vina i sna, a svoje mornarske dužnosti obavljao tek u rijetkim trenucima budnosti. Zavolio je noć, posebice zvijezde. I tako, dok je danju lokao i spavao, a noću držao kormilo, jedne ljetne zvjezdane noći neki unutrašnji glas mu naloži da lađu usmjeri prema sjeveru. I učini tako.

U vrijeme više-ne-noći, a još-ne-dana Jazon izađe iz potpalublja.

- Proklo, prokletniče, znaš li da si razvio kriva jedra? Plovimo prema sjeveru umjesto na istok - uzbuđeno poviče Jazon.

- Ne brini, Jazone. Neptun je noćas bio na lađi i kazao mi da moramo krenuti ovim smjerom. Ono što tražimo naći ćemo na sjeveru, a ne na istoku.

Jazon ga sumnjičavo pogleda: - Nisi li opet previše zagledao u pehar s vinom ili možda surfao po Internetu?

- Nisam, Jazone. Za pet dana plovidbe stići ćemo do zelene plodne zemlje, a onda ćemo širokom rijekom ploviti još dva dana do našeg cilja - odgovori promukli Proklo.

- Stvarno? Prijatelju moj? Mi se otisnusmo zbog slave, dobro pomalo i zbog dosade, s naših obala tražiti zlatno runo. Izgleda da su sada bogovi odlučili da ga stvarno i nađemo - ushićeno prozbori Jazon i krene u potpalublje probuditi ostale članove posade.

Novi polet i davna misao sada sasvim zaokupe alkoholu predanu posadu. Dovedoše se u red koliko je to bilo moguće i prionuše svome zadatku s jednakim žarom kao što su o njemu nekada pričali na gozbama. Proklo je vještom rukom stezao kormilo (nije pio ni više ni manje nego prije) i gledao u daljinu.

I točno za pet dana doploviše do ušća široke rijeke na obali plodne, zelene zemlje. Tu im se učini po prvi put da su u posljednjih pet dana traganja napravili više nego svih ovih godina zajedno. Podigoše logor na obali i sjedoše uz vatru da dogovore što im je sutra činiti.

- Hoćemo li se razdvojiti, pa da dio posade krene uzvodno pješice ili ćemo svi zajedno lađom ploviti rijekom? - pitao je Tezej.

- Ne znam, prijatelju, odluka nije laka - zamišljeno je odgovarao Jazon.

- Da, ali netko mora odlučiti - dodao je Orfej.

- Sokrat Mikula Mali!

- Tu sam, Jazone.

- Nemamo vremena pitati bogove što nam je činiti. Da si ti vođa lađe što bi učinio? - pitao je Jazon.

Zatečen pitanjem sada već stasiti mladić Sokrat načas je ustuknuo.

Počešao se iza uha i kazao: - Jazone. Zemlja na prvi pogled izgleda pitoma, ali nama je nepoznata. Bolje bi bilo da se Argonauti ne razdvajaju, osim ako nisu u smrtnoj pogibelji.

- Neka tako bude! - zaključi Jazon.

Ranom zorom lađa je iskoristila lagani vjetar s mora i ušla u široku, moćnu rijeku. Trebalo je dosta vještine u upravljanju lađom, mnogo više nego što je to potrebno na otvorenom moru da bi se savladale velike okuke kojih je na rijeci bilo podosta. Oko rijeke su se protezale široke ravnice tek ponegdje ispresijecane šumarcima s drvećem potpuno različitim od onoga u Heladi. Ljudi ili njima nepoznatih životinja ili čudovišta još nisu vidjeli. Plovili su polako s nestrpljenjem očekujući sutrašnji dan kada su prema Neptunovim riječima konačno trebali stići na svoje odredište.

Nebo je bilo čisto, bez ijednog oblačka.

- Orfeju, razvij to jedro!

- Pomozi mu, Diogene.

- Kreni!

- Tezeju, kormilo.

(Količine adrenalina da je to milina!)

Šutke su obavljali svoje dužnosti, a onda, negdje kada je sunce bilo otprilike u zenitu, iza velike okuke ugledaše dim! Logikom gdje ima dima, ima i vatre, a valjda i ljudi, pristaše uz obalu. Odlučiše da se prikradu mjestu i da vide s kakvim neznancima imaju posla. Herkul je zadovoljno gladio svoj kratki mač nadajući se da će ga konačno upotrijebiti za nešto više od čišćenja noktiju.

Puzali su kroz polja puna mrava kako bi neprimijećeni stigli do maloga drvenog naselja pokraj rijeke.

- Neka nitko ne istrčava sam. Pritajit ćemo se neko vrijeme da vidimo koliko je ljudi po kolibama - šaptao je ratni vođa Herkul.

Pokraj naselja je bila bara oko koje se okupljala perad, a nešto dalje dva su dječaka čuvala ovce. Pred kolibama su klečeći u polukrugu radile žene svijetle kose za koju su naši junaci čuli samo iz priča.

- Orfeju, vidiš li što i ja? - pitao je Sokrat.

- Da, žene duge kose boje lana - govorio je Orfej i gutao pljuvačku.

- Ne vidim muškarce - dodao je Herkul.

- Možda su na pohodu ili u kućama - glasno je mislio Tezej.

Čekali su još koji trenutak, a potom se sjurili u naselje. Isukaše svoje mačeve, tek efekta radi, i u svojoj punoj snazi stadoše pred uplašene žene. Djeca su u čudu, ali bez straha gledala crnokose došljake. Mačevi bijahu vraćeni u korice, a Jazon istupi drhtavim glasom na svom učenom grčkom: - Pozdravlja vas družina s Argosa koja dolazi s obala najljepšeg mora na svijetu. Gdje su vaši muževi i braća?

Očito ih ništa ne razumjevši žene su međusobno nagađale tko bi i otkuda mogli biti ti stranci. Argonauti su nepristojno buljili u jedre plavokose i plavooke žene čije su obline zatezale haljine poput struna na luku. (Bješe to najstariji susret, a nešto kasnije i dodir grčke sa slavenskom kulturom.)

Rukama i onomatopejom žene su uspjele objasniti Argonautima da su im muževi u lovu, te ih pozvaše (slavenska duša!) na objed. Iako su Grci voljeli nešto konkretniju hranu od žitne kaše i kiselog mlijeka nisu ničime pokazali domaćicama da ne uživaju u hrani. Zadovoljno su se smješkali, puštali dječurliju da se igra njihovom ratnom opremom i čekali. Kako se noć približavala, napetost je rasla.

- Izgleda da se muškarci neće danas vratiti iz lova - primijetio je Jazon.

- Hoćemo li čekati sutra ovdje ili na lađi? - naivno je pitao Sokrat.

- Mladiću - ubacio se Orfej - znaš li da je nepristojno odbiti gostoprimstvo? Ne, svakako se nećemo vraćati na lađu.

- Istinu zboriš, Orfeju - potvrdio je odluku Tezej.

Herkul nije mogao sudjelovati u razgovoru, jer je privučen sirovom ljepotom plavooke Slavenke već posrnuo opčinjen njenim čarima. Zavukli su se pod pokrivače i nježno dodirivali u večernjem polumraku. Kako je noć odmicala pokraj vatre je ostajalo sve manje junaka, a sve više ih je nestajalo po kolibama emancipiranih ili barem manje rezerviranih žena nego danas. I Sokrat je Mali, prvi put u životu, zaorao Venerinu brazdu.

Sutradan ujutro junaci ustaše u dobrom raspoloženju i dogovoriše se da se što prije upute k lađi, jer bi u slučaju da ih zateknu muževi po povratku iz lova mogli biti ugroženi upravo uspostavljeni slavensko-grčki plemenski odnosi. (Ovaj uzmak prešućen je u svim verzijama priče o zlatnom runu.) Tako je i bilo. Po povratku na lađu i tijekom dvije godine plovidbe natrag u zemlju otaca o vođenju ljubavi s plavokosim ženama nastadoše još mnoge muške priče koje se po Tesaliji prepričavaju i dan-danas, a Argonauti stekoše vječnu slavu iako su teška srca ostavili zlatno runo među nogama slavenskih žena.

TRINAESTA REINKARNACIJA

1. PUT MUDROSTI

Sve je naravno počelo u zemlji duhovnog turizma - Indiji. Nejasno je zapravo gdje i kako počinje krug neprestanog rađanja i umiranja? Prvim rođenjem ili zadnjom smrću? Ima li reinkarnacija i sjećanje na prethodne živote kakve veze s igrom pokvarenog telefona?

Kako priča o reinkarnacijama ipak negdje mora početi neka to ipak bude Indija.

Bilo je vrijeme zimskog monsuna na krajnjem jugu Indije, vrijeme sasvim ugodno za spavanje pod vedrim tamilskim nebom.

- Zašto bih morao raditi kad je priroda bila ovako izdašna prema mome narodu? - mislio je mladić budeći se pod palmom pokraj svojih prijatelja prosjaka.

Svakoga jutra odlazili su do obližnjeg sela sa svojim zdjelama za prošnju hrane. Nije im nedostajalo snalažljivosti i lukavosti, tako da bi ponekad, ako nisu bili zadovoljni dobivenim, ponešto i ukrali s polja ili okućnica. Po novu odjeću odlazili bi u grad jednom godišnje prije praznika u čast Šive. Znali su da tamo žive bogati ljudi koji često odbacuju nepotrebne stvari, pa tako i odjeću. A pravi kapital bila im je dobra veza (imati "vezu" vječna je potreba!) s čuvarem na gradskom smetlištu tako da su mogli nesmetano kopati po brdima odbačenih predmeta. Njihov unutrašnji duhovni i vanjski materijalni život bili su u potpunom suglasju. Tako je to bilo na jugu Indije...

2. IBN BLENTON

Znanstveno govoreći, mehanizam prenošenja iz reinkarnacije u reinkarnaciju nije dokraja razjašnjen. Novijim istraživanjima čak se došlo do rezultata koji pokazuju da ne postoji nikakav vremenski slijed novih rađanja, već su mogući vremensko-prostorni pomaci u svim smjerovima.

Ibn Musa bio je dobroćudan, ali blentav čovjek. Trgovac koji je od oca naslijedio velik nos i dućan sa sagovima, i kao i svaki uspješan čovjek imao je poveću trbušinu, tri žene i puno djece. Prihvaćao je život kakav jest; klanjao se pet puta dnevno jer su to radili i drugi vjernici, pušio po cijele dane jer su to i susjedi radili, na debelim prstima nosio je još deblje prstenje jer su to i drugi bogataši radili. Živio je svoj život u sjeni u malom gradiću na sjeveroistoku Sirije. Jedino po čemu je Ibn Musa bio jedinstven i poznat u gradu bilo je neprestano kopanje nosa palcem.

3. ALEKSANDRIJA-TRAKIJA VIA PALESTINA

Utjelovljenje ne može biti nesretno, jer će poslije smrti ponovno biti novo.

Trasimahu su pomalo dopizdile pergamene u njegovu prašnjavom kutku Aleksandrijske biblioteke. Svakodnevno bi ga gnjavili neki polupismeni kvazi učenjaci, ali nije želio napustiti svoj položaj bibliotekara na odsjeku za istočne jezike. Nije mu on donosio samo dobra primanja i čast (često bi se zagnjuren u filozofske spise i sam Trasimah pitao što je to čast?), već i omanju kuću s vrtom i mladom etiopskom robinjom. Robinja je dobro brinula o njemu i kući, a zadovoljstva koja mu je pružala kad bi se utrnule lojanice bila su neopisiva. Živjeli su tako, on s dosadnim poslom koji mu se činio tako privlačnim dok je studirao filozofiju i jezike, a ona u milosti gospodara kuće, sve dok barbari s Istoka svojim razaranjem biblioteke nisu razriješili njihove dvojbe.

Trasimah je pokupio nekoliko knjiga i voljenu ženu, te su zajedno pobjegli preko mora, sve do daleke Trakije.

4. BEČANKA

Reinkarnacija ne bira spol! Kako se osjeća osoba koja zna da je u prethodnom životu bila drugog spola?

Gertruda Müller bila je stara dosadna baba, rekli bismo usidjelica, kojoj je jedini smisao bio ogovaranje po susjedstvu, Sacher torta uz kavicu, te odlasci doktoru Freudu. Doktor je pak Freud bio lukavac koji je svoje bavljenje medicinom vidio sasvim drugačije od prematanja čireva i liječenja zatvorenosti osamdesetogodišnjacima. Sjedio je udobno zavaljen u svome kožnom naslonjaču i u pauzi između tjednima unaprijed naručenih pacijenata, uživao čitajući grčke mitove. A kad bi pacijent ili mnogo češće usamljena pacijentica konačno stigla, dr. Freud bi je polegao na udoban naslonjač i kao zainteresirano slušao njene priče. Gospođa Müller bila je od onih žena koje su mogle pričati satima, a da ništa ne kaže, tako da je dr. Freud nerijetko gubio koncentraciju i zaspao za vrijeme seansi sa svojom pacijenticom. Gertruda Müller odlično se osjećala nakon dugotrajnih seansi kod dr. Freuda, kako je sama pričala svojim prijateljicama. Umrla je točno mjesec dana nakon sprovoda dr. Freuda bez ikakvoga vanjskog znaka bolesti, ne nalazeći očito više smisao svog života. Nakon svega toga najbolje su se osjećala njezina dva nećaka koji su konačno mogli podijeliti ostavštinu stare, dosadne Bečanke.

5. DRVOSJEČA SVEN

Sven se svakog zimskog jutra pitao: - Što sam skrivio bogovima da sam se rodio u ovoj hladnoj i mračnoj zemlji?

(Skandinavski drvosječa bio je priprost čovjek kojemu nitko u životu nije nikada spomenuo reinkarnaciju.)

Hladnoća je bila stravična. Već dva tjedna nisu izlazili iz kuće, osim po ogrjev pod strehom, a do travnja kad će hladnoća popustiti još je mjesec dana. Noću su čuli kako se od hladnoće lomi drveće.

- Ne pamtim ovakvu hladnoću od svoga djetinjstva - mrmljao je Sven.

Zalihe hrane, sušena riba i losovina, dostajale su do proljeća, ali sama zatvorenost u četiri zida brvnare i plač djece činili su život paklenskim.

- Možda djeca toliko plaču, jer su nekrštena? - pitao je Sven ženu Brigitu.

- Ne znam, mislim da im nedostaje svježe hrane. Vidiš kako su im desni otečene? Usoljeno meso i riba teška su hrana.

- Bilo bi mi lakše da je onaj umišljeni župnik ipak krstio našu djecu. Pa što ako smo im dali imena Thor i Freya, zar to nisu stara švedska imena? - nastavljao je Sven.

- Nećemo djeci mijenjati imena makar svi završili u paklu! - odrješita je bila Brigita.

6. SAM JOHNSON JR.

- Haj-hoj, ja sam novi liftboy! - progovorio je postariji Crnac ulazeći u garderobu za zaposlene.

- Bok, starino-slino. Ja sam recepcionar, Mary i Roselyne su sobarice, a ovaj mrgud koji sjedi je Paco - rekao je starcu Eddy pruživši mu ruku.

Dame se lagano nakloniše (profesionalna deformacija svih sobarica) baš kao da je novi liftboy neki od gostiju koji ih je zatekao dok mu raspremaju krevet ili vjetre sobu.

Paco je mrzovoljno premještao cigaretu po ustima.

- !Hola! - jedva je promrmljao.

Gospodin Sam Johnson Jr. bio je vrlo diskretan i uljudnog ponašanja, a posao koji mnogi priželjkuju dobio je bez problema uz preporuku direktora hotela Hilton gdje je godinama radio kao dostavljač. Sve to nije važno toliko koliko činjenica da je, dok je umirao, poželio da se ponovno rodi crne boje kože.

7. REGGAE

Mark A. je sa šest godina krenuo u sirotinjsku školu u predgrađu Kingstona. Trudio se, ne više od ostalih dječaka, da nauči čitati. Tih godina njegovu ocu nije išlo najbolje, pa se često opijao jeftinim rumom, a kada nije radio na plantaži šećerne trske ili je:

1. mlatio Markovu majku, tj. vlastitu ženu, ili

2. brižno održavao svoje nasade marihuane.

- Kaj će mu škola, ionak' bu šljakal k'o marva kad odraste ili ne bu delal niš' k'o i sve proklete gnjide na otoku - pametovao je otac koji je tvrdio da mu ništa ne fali u životu iako ne zna čitati, ali se zato zna potpisati.

Obitelj A. nije imala nijednu knjigu u drvenjari. Živjeli su jadno, teško, bijedno. (Socijalnih radnika na Jamajki bilo je tek u tragovima, koliko i plemenitih metala u rudniku cinka.) Na kraju prvog razreda dogodilo se nešto što je malom Marku promijenilo život iz temelja. Dobio je lijepu, tvrdo ukoričenu knjigu o Londonu kao nagradu za najbolji sastavak u razredu. Naravno, bio je oprezan i mudar. Knjigu je sakrio u kući i nikome je nije pokazivao, jer je znao da bi stari u pijanstvu mogao popizditi i uništiti mu knjigu.

To je godinama ostala jedina knjiga u kući A-ovih. Mark ju je godinama čitao ispočetka dok je nije naučio napamet, a onda ju je zamijenio u antikvarijatu za manju knjižicu bez slika o reinkarnaciji.

- Na Tibetu se vjeruje da duša pronalazi novo stanište četrdeset dana po gašenju materijalne ljušture i tako se život obnavlja do beskraja - stajalo je pri kraju zadnjeg odlomka.

8. * * *

Toliko besmisleno utjelovljenje da ne zavređuje pažnju. Ludnica u Kalkuti. Smrad iz kanalizacije. Gubavci i luđaci igraju nogomet.

Igram za gubavce.

9. TANTRISTIČKA SVEĆENICA

Tantra-mantra, aum. Ja ne vjerujem da ću se ikada više roditi, makar su nas tako učili odmalena. Barem ne u ovako zahvalnoj ulozi učiteljice-svećenice. Nije li najljepše podučavati buduće mlade monahe, a poslije s njima ritualno lijegati? Dok se naša spolovila spajaju u tantrističkoj igri iz njih stvarno vibrira kozmički prazvuk Aum. Često se tako molimo, uvijek skupno. Voljela bih umrijeti u molitvi.

10. SF FREAK

Recikliranje tuđih iskustva i reinkarnacija dvije su stvari kojima se Oleg bavio na svome radnom mjestu na Moskovskom naučnom institutu gotovo cijeloga života. Bio je čovjek s uspješnom karijerom. Završio je studij fizike i teologije u Kijevu, potom je neko vrijeme istraživao s Amerikancima, da bi se nakon doktorata bionike u Japanu vratio u rodnu Moskvu zbog mnogo boljih uvjeta života nego na Zapadu i Dalekom istoku. Država mu je poklonila trosobni stan, računalo i crni bicikl. (Bicikli su u Rusiji kao znak ekološke osviještenosti ušli u modu stotinjak godina nakon Kine i Australije, a dekadentna zapadna Europa i dalje je trošila fosilna goriva za pogon svojih vozila.) Bio je zadovoljan. Dnevno su dobivali desetak svježih leševa na kojima su radili encelolizu. (Encelolizu je moguće napraviti jedino na mrtvacu ne starijem od tri sata.) Skenirali bi sadržaj režnjeva mozga koji su kod ljudi zaduženi za sjećanje i taj sadržaj, često s vrlo intimnim detaljima, prepuštali računalnim analizama. Institut je želio upotrijebiti veliku bazu tako prikupljenih podataka za liječenje nekih vrsta senilnosti. No, kada su istraživanja već daleko odmakla pokazalo se da bi paralelno trebalo izučiti i problem reinkarnacije. Naime, pojedini pacijenti doživljavali bi težak šok, jer bi im reciklirano tuđe iskustvo potaklo prisjećanje njihovih prethodnih reinkarnacija. Često bi se nepovratno izgubili postajući podijeljene ličnosti. (Taj vlastiti neuspjeh Rusi su vješto krili pred stranim znanstvenicima.) Oleg Petrovič Ivanov, znalac duhovnih i materijalnih tajni, ustvari je bio skeptik, a ne znanstveni fanatik kao što su kolege mislile o njemu. Zapravo je nestrpljivo čekao dan svoje smrti da bi konačno naučio nešto novo.