Robert Mlinarec - Tkači snova

First topic message reminder :

KIŠA

Kišilo je. Isprva jedva primjetno, nježno i mirno, kao da rosa treperi u zraku, a potom sve jače, jače i jače, sve dok bujice neprozirnih vod‚ nisu počele valjati ulicama gomile lišća prethodno već išibanog i iskrzanog pa odbačenog jesenjim vjetrom. Da, kišilo je tog jutra nad Zagrebom. Bilo je mnogo ugodnije promatrati početak novog dana kroz prozor sobe sa šalicom toplog čaja u ruci. Samo su putnici, nevoljnici i pokoja prostitutka promrzla od ljubavi ili sljemenskog sjeverca, svejedno, dolazili iz smjera Glavnog kolodvora tako rano. Ljeti bi perači ulica, tek pred svitanje, ovlažili asfalt, a ujesen i zimi to bi činila jedino kiša. Upleten u mrežu svojih misli Davor je pogledom čas lutao ulicom, a čas ga dizao gore, prema pocinčanom nebu. Toplina šalice prenosila se na prste.

Koliko ću još noći probdjeti?

Mučila ga je nesanica posljednjih godina. Ustvari, nije najvažnija bila nemogućnost da se usne, već potpuno odsustvo snova. Otkad je prestao viđati Sonju, a ima tome sedam godina, gotovo uopće nije sanjao. Izlazio je u međuvremenu s više žena, ali sve te nazovi veze, vrlo su brzo završavale. Ostalo bi sve na ponekoj večeri, telefonskom razgovoru, seksu, a s nekim ženama čak nije imao potrebe podijeliti noć. Trudi se, čini to stalno, ovladati svojom samoćom, ali svjestan je da mu to ne uspijeva. Nije žalio za prošlošću, ali često bi mislio o Sonji. Sada mu se njihova veza činila mnogo suvislijom nego tada dok su bili zajedno, kada je želio biti jedini gospodar i vlasnik svoga vremena.

Poslije dva sata po ponoći tijek vremena se usporava...

Krenuo je prema velikoj polici s knjigama i negdje sa samog dna izvukao ručno uvezanu "Kroniku smrti" Nikole J. Što ga je natjeralo da baš sada, na razmeđu noći i dana, izvuče omanju knjigu kakvih na svijetu ima točno pet, otisnutih autorovom rukom na pisaćem stroju? Loše otisnuto malo slovo š posljedica je lošeg stroja na kojem je tipkao Nikola, rijetko miran i suzdržan Dalmatinac. Tijekom studija bio je Davorov najbolji prijatelj i intenzivni proučavatelj životopisa poznatih osoba koji su svoje živote skončali samoubojstvima. Pomalo čudna opsesija ili hobi za studenta arhitekture. "Kronika smrti" nastajala je punih pet godina. Davor, koji je bio upućen u sve njene detalje i finese, doživio ju je kao vrhunac svih razgovora, bilješki, uvida u arhive, paralelnog studija na kojem je Nikola bio jedini student i profesor. Mnoge su rečenice ostale lebdjeti u zraku između njih dvojice i neka prisnost koju bi osjetio svaki put kada bi dotakao njezine korice.

Što li je sinoć radio Nikola?

Listao je knjigu polako milujući bijeli grubi papir. Vani su naleti kiše nošeni vjetrom bivali sve jači. Na trećoj stranici posveta tamnozelenom tintom:

Davoru, veselom tragaču za smislom.

Nikola

11. travnja 1979. Zagreb.

Zar je već prošlo osamnaest godina?

Pomalo zaboravljena posveta pokrenula je bujicu sjećanja. Lijepom se sad učinila Davoru izvjesnost prošlosti. Studentski dani, izlasci petkom i subotom, djevojke, nedjelje na Sljemenu ili u Samoboru, lutanja gradom, zajedničko pripremanje ispita, skijanja u Sloveniji, ljetovanja u kući Nikolinih na Mljetu, opijanja s Ivanom u njegovoj podrumskoj podstanarskoj sobi, kotrljanje spačekom po Francuskoj i Italiji...

Odvratio je pogled s knjige na stakleni ormarić. Skulptura ljubavnika a la br‚ncusi, prva iz serije koju je Ivan uspio odliti po završetku Akademije, stajala je na svome mjestu, u polumraku, valjda da ne uznemiri zagrljene u bronci. A tko bi je i micao kad je Davor od preudaje majke živio sam u stanu? Dugo nije obraćao pažnju na skulpturu, a još se rjeđe prisjećao kako je stvarno izgledao Ivan. Viđao bi ga nekad, kao i svog preminulog djeda koji ga je čuvao dok je bio sasvim malen i kojeg slabo pamti jer je ovaj umro davno, kako hoda Zrinjevcem, Cvjetnim trgom ili kako u Vinodolu ispija tko zna koji po redu gemišt. No, uvijek bi se trgnuo i shvatio da su to ipak neki novi, drugi ljudi koji su samo preuzeli uloge nama poznatih pokojnika. Jer, svijet tako oduvijek funkcionira. Jedni odlaze, drugi dolaze. Baš tog dana kada je Ivan smrtno stradao prije nekoliko godina Davora je zbog posla nazvala Marija, velika Ivanova ljubav i nesreća, njihova zajednička družica iz studentskih dana.

11. JACQUES

Seljak Jacques nije volio svoj posao. Bio je vodeničar, a svaka vlaga smetala je njegovu reumatičnom tijelu. Nije volio ni svoje ime, činilo mu se preobičnim, mrzio je kuću u kojoj je živio s majkom i bratom, mrzio je suseljane koji su uvijek imali nešto za meljavu u njegovom mlinu. Mrzio je zapadnofrancusku pokrajinu u kojoj je živio. Mrzio je strance.

Jacques je općenito bio jedna mrzovoljna provincijska njuška. Ni mi nemamo razloga da ga volimo.

12. BIJELI BIK

Franco Belintani bio je siroče koje je više-manje divlje raslo na ulicama Brooklyna. Otac mu je ubijen dva mjeseca prije njegova rođenja zatečen u pljački trgovine auto-dijelova, a ni majka Veronica nije poživjela mnogo duže. Kad je dječaku bilo pet godina pregazio ju je autobus dok se premorena vraćala s posla.

Skrb nad malim Francom preuzela je obitelj Brown, prvi susjedi na katu, doseljenici iz Louisiane. Bili su siromašni, kao i svi ostali u četvrti, no vrlo religiozni tako da su smatrali svojom dužnošću brinuti o nesretnom dječaku. Osim toga, gospođa Elize Brown bila je dojilja malom Francu, pošto je njegova majka ostala bez mlijeka samo nekoliko dana nakon dječakova rođenja. Franco je našao zaštitu u pobožnoj crnačkoj obitelji, a njihova sina Clarka zvao je i osjećao bratom. Ali zov ulice, ili možda ipak geni, učinili su da Franco s petnaest godina pobjegne od kuće. Počeo se baviti preprodajom alkohola i cigareta. Naravno, školu je napustio. Kako je posao na ulici napredovao sve češće bi svraćao u boksački klub da bi naučio koji udarac više tako bitan za opstanak na cesti. Bio je vrlo izdržljiv, a s napunjenih sedamnaest godina bio je jedini bijeli čovjek koji je mogao sparirati tamnoputim profesionalcima. Tako je i dobio nadimak Bijeli Bik.

13. TRINAESTA (TAKOZVANA ZAGREBAČKA) REINKARNACIJA

Ja sam Robert Mlinarec i navodno sam trinaesta reinkarnacija indijskog prosjaka.